Referendum u Italiji – Prekretnica u EU i novi udar za elitu

Nakon što su objavljeni preliminarni i neslužbeni rezultati referenduma na kojem se protiv predloženih ustavnih reformi u Italiji izjasnilo oko 60 posto glasača, talijanski premijer Matteo Renzi se obratio javnosti.

“Preuzimam punu odgovornost za poraz i podnijet ću ostavku. Moja vladavina je noćas završila“, rekao je Renzi.

Agencije prenose kako Italija sada ulazi u razdoblje političke nesigurnosti, a sljedećih dana i tjedana su, navodno, moguća tri scenarija.

Prvi je da predsjednik Sergio Mattarella od Renzija traži da formira novu vladu, koja bi teoretski mogla dobiti povjerenje parlamenta sa sadašnjom većinom ili s novom većinom koja bi uključila stranku “Forza Italia” Silvija Berlusconija.

Drugi scenarij je tehnička vlada, koja bi bila zadužena za usvajanje proračuna za 2017. godinu, ali Italija ima vrlo negativna iskustva s bivšom tehnokratskom vladom Marija Montija. I prvi i drugi scenarij bi služili da se izbjegne treći, a to su prijevremeni izbori. Njih se želi izbjeći pod svaku cijenu, jer političke elite u Italiji i Europskoj uniji ne žele riskirati u trenutku kada je prema anketama vodeća stranka euroskeptični Pokret pet zvjezdica (M5S), koji najavljuje raspisivanje referenduma o ostanku Italije u eurozoni i članstvu u Europskoj uniji.

Kako god bilo, premoćna pobjeda “ne” na referendumu svrstava Talijane među osiromašenu radničku klasu Zapada koja je glasala protiv oligarhije i političkih elita otuđenih od naroda, što sugerira da je Europska unija na povijesnoj prekretnici.

Prijedlog ustavnih reformi je podržala poduzetnička i financijska oligarhija, a masovni mediji u Italiji su u prilog Renzija vodili propagandu bez presedana. Predložene reforme su imale podršku svih televizijskih kuća i većine tiskanih medija. Korišteni su i mnogi trikovi, kao na primjer da referendumsko pitanje nije dobro postavljeno, što je zbunjivalo javno mnijenje.

Predložene ustavne reforme je podržalo mnoštvo novinara, intelektualaca, umjetnika i javnih osoba. Samo je manji dio politologa upozoravao da bi smanjenje ovlasti parlamenta i još veća koncentracija moći u rukama premijera i ministarskog kabineta zemlju moglo vratiti u doba fašizma, kada je Mussolini kao premijer zemlju uveo u diktaturu. Međutim, zaglušujuća buka zagovaratelja reformi je potpuno potisnula glas razuma.

Oni koji u se svim silama trudili da Matteo Renzi bude pobjednik ovog povijesnog referenduma su imali čak imali i podršku zemalja članica EU. Ukratko, imali su novac, sredstva i neograničenu moć bez. Koristili su sve moguće alate, metode i taktike, ali su na kraju izgubili.

Gotovo 60% Talijana je odbilo predloženu reformu koja bi narušila trenutni Ustav i oslabila parlamentarni sustav tako da se pogoduje financijskoj eliti. Uoči referenduma su mnogi mislili da će biti “tijesno” i da svakim danom sve više jača fronta “da”, čak do te mjere da je Renzi, ako Talijani ne podrže predložene ustavne reforme, samouvjereno najavio ostavku prije održavanja referenduma.

Medijske prognoze su opet, kao što se dogodilo u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama, opet podbacile.

Odaziv je bio relativno visok, oko 68% upisanih birača, što se već dugo vremena nije dogodilo u Italiji. Talijani, čak i oni koji obično ne glasaju, izašli su masovno na birališta kako bi odbacili reformu koju je predložio Renzi, ali koju je sastavio financijski div JP Morgan. Osim u talijanskim regijama Trentino, Emilija i Toskana, “ne” je prevladalo posvuda u sjevernoj Italiji, dok je središnji dio i jug takoreći plebiscitarno odbacio Renzijev prijedlog.

U analizama nakon referenduma će se opet javiti oni koji će, kao u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama, reći kako je to pokazatelj da je obrazovani i viši srednji sloj, koji je “upućeniji” u politiku, podržao reforme, dok se “neobrazovani” dio južno od Rima, te pristaše “Sjeverne lige”, poveo za populistima i euroskepticima.

Bez obzira na moguće posljedice ovog izbora, te hoće li biti prijevremenih izbora ili prijelazne vlade, “ne” na jučerašnjem referendumu u Italiji je zapravo jasan znak, jer je ovo po treći put da su birači na Zapadu izrazili protivljenje financijskoj i poduzetničkoj oligarhiji i njihovim marionetama koje pod krinkom demokracije pišu i usvajaju zakone u njihovu korist. Doduše, ovdje bi se mogao spomenuti i referendum u grčkoj, ali tamo nije ispoštovana volja naroda i premijer Tsipras je učinio sve, ako ne i više, od onoga što je od Grčke tražila “Trojka” (MMF/EK/ESB), a čemu se on, navodno, protivio.

Talijani su je postupili upravo kao  “suverenisti” u Velikoj Britaniji i glasači na predsjednički izborima u Sjedinjenim Državama. Po treći put je narod glasao protiv “unakrsne vatre” masovnih medija i impresivne propagandne mašinerije.

Po treći put intelektualne elite, koje su se opet svrstale na stranu oligarhije i protiv radničke klase, ne razumiju stvarne dimenzije fenomena koji im se odvija pred očima. Jednostavno ne uspijevaju razumjeti neuspjeh toliko puta ponovljene komunikacijske strategije elita i financijskih moćnika, koji su navikli koristiti razne “demokratski” vlade kao svoje “poslovne odbore”. Istina, nikada nisu imali učinkovitu oporbu koja bi ih u tome mogla spriječiti, ali je glas Italije konačna potvrda da se stvari dramatično mijenjaju.

Naravno, ne treba ni gajiti pretjerane iluzije. Nova vlast u Italiji vjerojatno neće biti puno bolja od odlazeće i još neko vrijeme će Zapad živjeti u eri neoliberalizma, globalizacije, sveprisutnog tržišta, politike koja se svela na farsu, nesposobna da odgovori na potrebe društva.

No, sada se osjeti drugačija klima i drugačiji, nepredvidivi trend. Posebno se osjeća napetost koja se akumulirala  tijekom svih ovih godina oligarhijskog reformizma, a koja se više ne može isprazniti preko tradicionalnih kanala ili ratom između siromašnih.

Oni koji su jamčili velike pobjede i iz sveg glasa ushićeno govorili o “kraju povijesti” odjednom su zašutjeli i nemaju nikakvih rješenja.

Matteo Renzi zapravo i nije političar. On je marketinški fenomen za kojeg se glasalo u posljednjih nekoliko godina, a  ovim je potezom pokušao iskoristiti narodno nezadovoljstvo i usmjeriti ga u korist, a ne na štetu neoliberalne oligarhije. Neki prije njega su to znali činiti uspješno. Drugi su pokušali, ali ovaj put nisu uspjeli.

Njegova ostavka kao premijera zaključila je kratki ciklus koji je započeo s njegovim imenovanjem, do kojega je došlo uz pomoć cijele talijanske vladajuće elite i inozemnih financijskih moćnika. Sada se mora suočiti s odbijanjem njegovih reformi, koje su zapravo bile prijedlog stranih investicijskih banaka. Iako hvaljen od strane mainstream medija, naročito na početku vladavine, Renzi nikada nije imao podršku naroda, a imidž su mu gradile virtualne ankete, poruke na Twitteru i televizijski nastupi.

No, još jednom propaganda i korištenje univerzalnog komunikacijskog sustava, jer je sve roba i sve mora biti prodano, čak i politika, nisu dali željeni rezultat. Možda se na kraju netko konačno sjeti da je ljudima sve teže prodati formu, bez sadržaja i osobnosti. Čak i najbolje reklamirani proizvod, poput EU, Hillary Clinton i uglađenog Mattea Renzija se na duge staze mora pokazati nedjelotvornim.

Sada je jasno da postoji točka iza koje se ljude više ne može uvjeravati ljudi da je tržište zaista slobodno, a da su sve “reforme” željene od oligarhije u interesu svih. Ranije su ljudi u to čak vjerovali, ali nakon liberalnog mamurluka je došlo do triježnjenja i nitko više ne vjeruje u blistavi svijet reklama u kojem svatko može postati bogat. Ljudi su se počeli suočavati s realnošću, a ona znači – nezaposlenosti, nesigurnost osiromašenje i štednju.

Nakon ovoga će se možda pribjeći nekom novom lukavstvu, ali se povijest pokazala kao nemilosrdan sudac i sve će doći na naplatu. Za sada je jasno da je Zapad na prekretnici i da ne postoji nikakva sudbina, nego da povijest grade živi ljudi i narodi.

Istina, treba vidjeti i kako će reagirati oligarhija, ali prije svega kako će se organizirati i oblikovati otpor naroda, a u tom smislu je ključno znati reći “ne”. Takav čin je znak buđenja cijelog jednog društva, koje kao da se probudilo iz dugogodišnjeg pasivnog konsenzusa.

Reći “ne” nije bilo ključno samo talijanskim ustavnim reformama, nego svugdje gdje je primjetna agresija neoliberalnog kapitalizma. No, gotovo spontani otpor treba znati organizirati, a ne samo okupljati nezadovoljnike, bez  jasno dizajniranog plana kako ići dalje. Iako će mnogi reći da je to utopija, da je neostvarivo, neke su prognoze, kao što se pokazalo, bile daleko od nepogrešivih.