Selo i seljaci su zadnjih 100 godina najveći neprijatelji diktatura i parazita

Rekoše nam – vi ste uvijek bili roblje i povijest vaša nalik je na groblje na kojem niti pravog križa nema… Nakon ovog stiha pjesnik dodaje – u meni sve kliče Lažu! Jer ja znam što je bilo i kako je bilo.

Ono što nije zapisano, nije se ni dogodilo. Iako jest, iako prebiva u znanjima i sjećanjima živih, ne zapiše li se, ta povijest će umrijeti s onima koji je znaju. Sutra će nam doći neki jači, bezobzirniji i govoriti nam s pozicije sile o tomu što je naša povijest. To nam se već događalo – da našu povijest pišu stranci.

Narodni običaji, pjesme, plesovi, vjerovanja, izreke još preživljavaju u preostalim KUD-ovima, u rijetkim zapisima o kulturnoj baštini. Preživljavaju u entuzijazmu zaljubljenika u svoje, u onima koji još u sebi pronalaze poštovanja prema onima koji su zaslužni za naše postojanje.

Većina ih se danas srami. Bili su ‘zaostali, neobrazovani, siromašni’. Tog srama naoko nema. Ali čim se zaviri u modernu komunikaciju, od one koju koristi politika do one koja se rabi u medijima, na društvenim mrežama, vidjet ćemo posvemašnju amerikanizaciju. Nećeš valjda reći na vijest o smrti Počivao u miru, nego R.I.P., nećeš reći U redu, razumijem, nego O.K. Kao onaj koji želi biti dijelom većine, ne želiš se razlikovati od drugih i doći u opasnost da te tko prozove kao zaostaloga, kao seljaka.

Selo i seljaci su barem zadnjih 100 godina najveći neprijatelji diktatura, onih koje su dosad propale, kao i ovih u nastajanju. Seljak ne ovisi o vanjskom svijetu, nije ucjenjiv. Živi s prirodom, poštuje zemlju, brine o njoj, živi od plodova onog što je zasadio, zasijao. Seljačka duša je danas ideal za mnoge koji su shvatili moderni svijet. Otud marketinške priče o ‘zdravom životu, zdravoj hrani, eko-proizvodnji’ – treba taj zanos znati prodati svima koji su prekinuli veze s korijenima i daškom sela im zamazati oči kako bi i dalje ostali materijal za manipulaciju

Naša ‘zaostala’ sela koja su nas dovela do modernog doba živjela su i u skladu sa svojom vjerom. Nitko nije radio za plaću i nitko nije išao u mirovinu. Ali su djedovi odgajali unučad, a unučad se brinula o djedovima. Nije bilo staračkih domova, nije bilo prezira prema starosti, nije bilo straha od smrti, niti straha od života.

Razmjenjivali su svoje proizvode, trgovali između sebe, a potrebu za novcem im je nametala uglavnom vlast koja ih je preko poreza tjerala da dolaze do novca kojeg je sama ta vlast izdavala.

Nekako onkraj nas prolaze zvuci drugačije prošlosti koji svjedoče o razvijenom društvu u prošlosti koje je imalo svoje autohtone mjere.

Još je puno živih ljudi koji znaju domaće mjere za obujam, površinu. To su autohtone mjere o kojima nema puno zapisa. I danas se mogu čuti po našim selima, doduše – sve rjeđe. Amerikanizirana mladost ih ne čuje, a starost na odlasku rijetko izgovara.

Svejedno, ja imam zemlje Dva dana oranja u komadu! Koliko je to metara kvadratnih? Kako ste došli do te mjere? Jeste li toliko zemlje orali dva dana s konjima ili s volovima?

• Dan oranja – 2500 m2.
• Vagon je 1000 litara.
• Oka je 1,4 kg
• Varćak je 7 kg (ako je kukuruz, ako je žito, onda je manje)
• Dva varćaka su Polućak.
• Kvarta je 4 varćaka.
• Šenik je 10 varćaka.
• Duzina je 12 komada.

Ovako se te mjere nazivaju u mom kraju, drugdje se možda nazivaju drugačije?

Imali smo svoje mjere dok svijet još nije bio standardiziran, ni globaliziran i s tim mjerama smo preživjeli tisućljeća. Hoćemo li preživjeti sa standardiziranim mjerama, upitno je.