Transportni koridor ”Sjever–jug” od St. Petersburga do juga Irana postaje stvarnost

U travnju 2016. godine su se u Bakuu, glavnom gradu Azerbejdžana sastali ministri vanjskih poslova Irana, Rusije i Azerbejdžana, Javad Zarif, Sergej Lavrov i Elmar Mamedjarov. Iako je sastanak bio posvećen smirivanju napetosti i prekidu eskalacije sukoba u Nagorno Karabahu, nakon što je obavljen taj dio pregovora, ministri su se razgovarali o koridoru “Sjever – jug”, koji bi trebao konkurirati Sueskom kanalu i dogovorili se da je potrebno stvoriti novi trgovački put, veliki prometni projekt u kojem će sudjelovati tri zemlje, kasnije i Indija, a bit će dug više od sedam tisuća kilometara.

Ovim nevjerojatnim infrastrukturnim projektom se žele spojiti St. Petersburg i Mumbai u Indiji, a realizacija stare ideje je postala moguća zbog ukidanja sankcija Iranu. Ovaj bi se put trebao natjecati s pomorskom rutom kroz Sueski kanal.

Nakon razgovora ministara vanjskih poslova Azerbejdžana i Irana, Rusija je također pristala na početak razrade provedbe prometnog koridora “Sjever – jug”, koji bi trebao uz zapadnu obalu Kaspijskog mora Rusije i Iran spajati preko Azerbejdžana, rekao je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.

“Iranu je isplativije primati robu na sjeveru, bilo iz Kaspijskog mora ili željeznicom, jer većina populacije Irana živi na sjeveru”, rekao je tada iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif, a ruski ministar vanjskih poslova je dodao ”kako je dogovoreno da će u radu sudjelovati ministarstava prometa i da koridor također uključuje interakciju između uobičajenih i konzularnih usluga”.

Mohammad Javad Zarif je izjavio ”kako će ta suradnja služiti interesima naroda Irana, Azerbejdžana i Rusije i, naravno, cijele regije”.

Prometni koridor od Rusije do Iran preko Azerbajdžana je važan dio većeg projekta “Sjever – jug”, kojem je konačni cilj povezati St. Peterburga s Indijom i luke Mumbai, a bio bi dug 7,2 tisuća kilometara. Namjera projekta koji je najavljen u travnju prošle godine je prijevoz robe iz Indije, Irana i drugih zemalja Perzijskog zaljeva na teritorij Rusije preko Kaspijskog mora, a onda i dalje ka sjevernoj i zapadnoj Europi.

Sada je protok roba iz Indije prema europskom dijelu Ruske Federacije teče pomorskim prometom do St. Petersburga i kroz Sueski kanal zaobilazi cijeli zapadni dio Europe. Zbog toga je procijenjeno vrijeme putovanja robe iz luke Mumbai do Moskve oko 40 dana. Novim putem, od Petrograda do Moskve, a zatim do ruskog grada Astrahana, Bakua u Azerbejdžanu i Bandar Abbasa, lučkog grada na jugu Irana u Perzijskom zaljevu, do Mumbaija, višestruko se skraćuje vrijeme tranzita roba.

Prometni koridor u konačnoj verziji predviđa korištenje pomorskog, željezničkog i cestovnog prometa i smanjenje potrebnog vremena za promet barem dva puta. Modernizacijom ruske željeznice se vjeruje da će put trajati najduže 14 dana. Nova ruta eliminira potrebu za prijevozom robe kroz Sueski kanal, koji ne samo da je dalek, nego vrlo skup.

Dovršetak izrade plana se predviđao ove godine, a sporazum o ovom prometnom koridoru su Rusija, Indija i Iran potpisali 2000. godine i ratificirali 2002.

U veljači prošle godine su se Ruske i Azerbajdžanske željeznice dogovorile da će “Sjever – jug” privlačiti robne tokove s trase Indija – Iran – Azerbajdžan – Rusija i obrnuto.

Kako bi put mogao teći put uz zapadnu obalu Kaspijskog jezera bilo je potrebno izgraditi novu liniju pruge od Rusije preko Azerbejdžana do Irana. Izgradnja željezničkog dijela koridora je završena 2015. godine, a izgradnja autoceste je još u fazi projektiranja i ovaj je koridor, za sada, klasična nedovršena infrastruktura. Glavni cestovni pravac prolazi kroz teritorij Irana i planirano je da se cesta otvori 2015. godine, ali je onda opet sve odgođeno za 2016.

Međutim, gradnja se nastavlja. Konkretno, 20. travnja 2016. godine se otvorio most između Azerbejdžana i Irana, kako je potvrdio ministar vanjskih poslova Azerbajdžana, Elmar Mamedjarov. Tada je, na sastanku posvećenom sukobu u Nagorno-Karabahu, potvrdio i kako se do kraja 2016. godine planira dovršiti povezivanje željeznica Azerbejdžana i Irana, ali se posao produžio i trebao bi biti gotovo najkasnije krajem ljeta ove godine.

Naime, to je složen infrastrukturni projekt s puno tunela, mostova u teškim planinskim područjima, a mnogi su čak sumnjali u mogućnost njegove izvedbe, dok su oni optimističniji predviđali ”određene probleme u izgradnji”. Ispostavilo se da su potonji bili u pravu

S ruske južne strane je regija Volga, sasvim adekvatan smjer za trgovinu s Iranom preko Azerbejdžana. S ekonomske točke gledišta, projekt se može provesti brzo i bez značajnijih troškova, jer je infrastruktura zapravo već izgrađena.

Željeznica tada nije bila završena samo na području Irana, koji je trpio posljedice sankcija, dok je Azerbejdžan svoj dio u potpunosti izgradio u posljednjih 15 godina. Na tom je sastanku dogovoreno i da će se preostali pregovori o logistici, carinskim pristojbama i drugim detaljima između tri zemlje dovršiti što prije.

Tada je i iranski veleposlanik u Rusiji, Mehdi Sanai, na sastanku sa studentima Državnog sveučilišta u St. Petersburgu rekao: “Da, to je pitanje o kojem raspravljamo.”

Postoji i projekt plovnog puta, odnosno kanal duljine 700 kilometara. Prema iranskim procjenama bi njegova izgradnja stajala najmanje 10 milijardi dolara, a ulaganja u kopneni dio puta koji povezuje sjeverozapad i jugozapad Irana se procjenjuju na oko 6 milijardi dolara.

Projekt se može isplatiti već u petoj godini korištenja. Ruski tranzitni prihodi mogu iznositi oko 1,4 milijardu dolara, a iranski oko 1,7 milijardi dolara već u trećoj ili četvrtoj godini od dana puštanja koridora, što se previđa 2020. ili koju godinu poslije.

Glavni protivnik ovog projekta je bila i ostala Turska, jer koridor od Kaspijskog mora do Perzijskog zaljeva stvara izravnu konkurenciju turskim tjesnacima Bospor i Dardanele. Međutim, ovim je putem teretni transport do Indije preko Rusije upola kraći od tradicionalne rute preko Turske.

Rusko-azersko-iranski projekt je konkurencija i Sueskom kanalu, ali ga ne može zamijeniti u potpunosti.

Geopolitički faktor

Na ideju izgradnje ovog kanala su došli ruski inženjeri još krajem 19. Stoljeća, ali nikada nije proveden iz geopolitičkih razloga. Tu su u igri bili odnosi Sovjetskog Saveza i Rusije s Turskom i Iranom, s jedne, te američki odnosi s Turskom i Iranom, s druge strane. U različitim razdobljima su se oni poboljšavali ili pogoršavali, što je direktno utjecalo na razvoj projekta.

Rusija i Iran su ponovno otvorili to pitanje 1998. godine, kada je utemeljena zajednička stručna skupina, a sljedeće godine je Vlada Islamske Republike službeno odobrila izmijenjene studije o izvodivosti. Međutim, sankcije protiv Irana ponovo pokopale projekt i on je ostao mrtvo slovo na papiru sve do nedavno. Iran se oslobodio zapadnih sankcija, a Rusija je zadržala prijateljske odnose s Teheranom.

I dok izgradnja plovnog dijela koridora ”Sjever –jug” još uvijek čeka, kopneni dio se od travnja prošle godine do danas pretvorio u jedno veliko gradilište. Ovdje je posebno zanimljivo koliko je malo potrebno da se dogovor među partnerima realizira, ako ima volje i sredstava, a Rusiji, Azerbejdžanu i Iranu ne manjka ni jedno ni drugo.

Koridor ”Sjever – jug” postaje stvarnost

Kao što je poznato, jedan od najvećih planova za ekonomsku i transportnu integraciju euroazijskog prostore je kineski projekt ”Novi Put svile”, ali ništa manje važan nije ni međunarodni koridor ”Sjever – jug”, čiji su glavni sudionici Rusija, Iran, Indija i Azerbajdžan, za New Eastern Outlook piše Dmitrij Bokarev.

Kao što smo naveli, prije nešto više od godinu dana su se ministri Rusije, Irana i Azerbejdžana dogovorili kako projekt treba izgraditi i njime povezati Indiju, Bliski istok, središnju Aziju i Kavkaz, a preko Rusije europske i države Euroazijske ekonomske unije.

Osim što ruta uključuje indijski lučki grad Mumbai, iranski Bandar Abbas Iranu, azerbejdžansku prijestolnicu Baku, ona se proteže do ruskih gradova Astrahan, Moskva i St. Petersburg. Koridor ”Sjever – jug” bi trebao dalje ići prema sjevernoj Europi.

Iako je projekt oživljen ’90-ih, on u određenom smislu već radi, jer Iran preko Azerbajdžana šalje svoje proizvode u Rusiju. Međutim, koridor ”Sjever – jug” je daleko od toga da je potpuno aktivan.

Na primjer, Indija i mnoge zemlje na Bliskom istoku još uvijek preferiraju trgovati s Europom kroz Sueski kanal. Glavna prednost koridora ”Sjever-jug” je što većina puta ide kopnom, što je brže, jeftinije i sigurnije.

Međutim, za učinkovit prijevoz velikih količina robe u cestovnom prometu je prikladan za korištenje željeznice. Za sada između Irana i Azerbejdžana ne postoji pogodna željeznička infrastruktura i većina roba se prevozi autocestom.

Međutim, od nedavno su se radovi na jedinstvenom željezničkom sustavu koridora ”Sjever – jug” dramatično povećali, kao što je dogovoreno.

Iran i Azerbajdžan su ubrzali radove na projektu i žele povezati svoje željezničke sustave. Dvije zemlje su se odlučili za izgradnju željeznice Qazvin-Rasht-Astara. Ukupna dužina dionice u izgradnji je skoro 360 kilometra i uskoro će biti otvorena. Trasa do azerbejdžanskog grada Astara ide uz istoimenu rijeku koja se proteže uz iransko-azerbejdžansku granicu. Željeznica prolazi preko rijeke Astara, a za tu je svrhu izgrađen novi most koji povezuje iranski grad Astara s istoimenim susjednim gradom na drugoj strani rijeke u Azerbejdžanu. Dionica prolazi kroz iranske gradove Rasht i Qazvin na sjeveru Irana, gdje se spaja na iransku željezničku mrežu i koristit će se kao vitalni koridor za prijevoz putnika i robe u iransku luku Bandar Abbas na obali Perzijskog zaljeva, strateški važnom centru za iranski tranzit.

Dakle pomorski promet iz Azije će se sada moći usmjeriti u iransku luku i od tamo ići dalje prema sjeveru.

Najudaljenija točka koridora ”Sjever – jug” je indijski luka Mumbai, grad koji je važno gospodarsko središte ne samo u Indiji, nego u cijeloj Aziji. Grad leži na obali Arapskog mora i tamo je jedna od glavnih luka u regiji na raskrižju nekoliko međunarodnih pravaca.

Početkom ožujka 2017. godine je testirana dionica Astara-Astara. Iako to je to samo dio velikog projekta Astara-Rasht-Qazvin, njeno otvaranje je bilo od velike političke važnosti. Početak željezničkog prometa Astara-Astara preko iranskog-azerbejdžanske granice svjedoči o međusobnom povjerenju dviju zemalja i odsustvu značajnih razlika među njima, uključujući i pitanje iranske pokrajine južnog Azerbejdžana, gdje se povremeno otvara pitanje ”odcjepljenja” od Irana.

Nije bilo slučajno da je dionica Astara-Astara testirana tijekom posjete Iranu azerbejdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva, koji se došao sastati s iranskim predsjednikom Hasanom Rohanijem. U pregovorima se raspravljalo uglavnom o suradnji dvije zemlje u prometu i izgradnji infrastrukture.

Alijev i Rohani su potpisali nove dokumente koji se odnose na izgradnju željezničkih projekata. Krajem lipnja ove godine je iransko Ministarstvo cesta i urbanog razvoja izvijestilo da će dionica Qazvin-Rasht uskoro će biti spremna.

Očekuje se da će biti otvorena u kasno ljeto ove godine. Izgradnja ove dionice je zapravo počela 2009. godine, ali je realizacija dionice od 205 kilometara bila skup.

Kao što su upozoravali skeptici, trasa prelazi područja kompleksne topografije i zahtijeva brojne mostove i tunele, zbog čega je dionica pruge Qazvin-Rasht već definirana kao najsofisticiraniji željeznički projekta Irana.

Ranije ovog mjeseca  su dva društva, Iranske i Azerbejdžanske željeznice, potpisala ugovor o izgradnji glavnog željezničkog terminala i iranskom gradu Astara, odakle se u Azerbejdžan namjerava prevoziti roba u velikim količinama. Azerbejdžanska strana je u projekt spremna uložiti 60 milijuna dolara.

Istovremeno su mediji informirani o potpisivanju sporazuma između Irana i Azerbejdžana o izgradnji dionice Astara-Rasht, što je karika koja nedostaje na relaciji Astara-Qazvin-Rasht u Iranu.  Očekuje se da će izgradnja ove dionice koštati više od 1 milijarde dolara. Azerbajdžan namjerava Iranu dati kredit od 500 milijuna dolara, a izgradnja dionice Astara-Rasht će biti posljednji korak u vezi između željezničkih sustava Azerbejdžana i Irana i bit će jedan od najvažnijih događaja u povijesti koridora ”Sjever – jug”.

U Indiji je također oživio interes za projekt, što se vidjelo ranije ovog mjeseca, kada je indijsko parlamentarno izaslanstvo posjetilo Moskvu i sudjelovalo na sastanku ”Rusko-indijske međuparlamentarne komisije”.

Nakon sastanka je glasnogovornica indijskog parlamenta Sumitra Mahajan rekla da Rusija i Indija treba razvijati suradnju na raznim područjima, uključujući i projekt koridora ”Sjever – jug”.

Postoje mnogi faktori koji bi ovaj koridor mogli pretvoriti u jednu od najvažnijih arterija euroazijskog prijevoza. Prvo, niži troškovi i veća izdržljivost od tradicionalnog plovnog puta koji povezuje Aziju i Europu. Drugo, nestabilnost na Bliskom istoku koja prijeti pomorskom prometu kroz Sueski kanal. Treći faktor je provedba kineskog  projekta ”Novi Put svile”. Unatoč svim prednostima kineskog projekta, čiji su dio i zemlje ovog koridora, mnogi od glavnih igrača u azijskoj regiji, posebice Indija, strahuju od strelovitog uspona kineskog utjecaja.

U isto vrijeme, te su zemlje svjesne potrebe tranzita s Euroazijskom ekonomskom zajednicom i zbog toga su sklonije alternativi, a koridor ”Sjever – jug” je savršen za tu ulogu. Stoga je više nego moguće da će izgradnja  učinkovitog željezničkog sustava doći i do konačnog odredišta u Indiji, nakon čega će dobiti veliki značaj u tranzitu od Indije pa sve do sjevera Europe. No, čak i dionica ”ograničena” na povezivanje iranske luke Bandar Abbas, Bakua, Astrahana, Moskve i St. Petersburga je dovoljan dokaz ozbiljnosti dužnosnika u provedbi postignutih sporazuma, ako se sjetimo da je sve dogovoreno ne tako davno, kada su se u travnju 2016. godine u Bakuu sastali ministri vanjskih poslova Irana, Rusije i Azerbejdžana, Javad Zarif, Sergej Lavrov i Elmar Mamedjarov.