Za neposrednu globalnu krizu hrane okrivljuje se Rusija, ali istina je dosta složenija

Tekući sukob između Rusije i Ukrajine nesumnjivo utiče na globalne zalihe žita, kao i na sredstva za uzgoj usjeva širom svijeta. No, da li je za globalnu prehrambenu krizu koja se nazire isključivo kriva Rusija –
kako je vrtjela mašina zapadnih medija?

Prije samo nekoliko mjeseci, Covid-19, karantene koje je nametnula vlada i klimatske promjene su više puta okrivljeni za ovaj scenario.

Nedavna zajednička izjava Bijele kuće američkog predsjednika Joea Bidena i čelnice EU Ursule von der Leyen jasno je izdvojila navodnog novog krivca: „Duboko smo zabrinuti zbog toga kako je Putinov rat u Ukrajini izazvao velike poremećaje u međunarodnim lancima opskrbe hranom i poljoprivredom, i prijetnja koju predstavlja globalnoj sigurnosti hrane. Svjesni smo da su se mnoge zemlje širom svijeta oslanjale na uvezene osnovne prehrambene proizvode i đubrivo iz Ukrajine i Rusije, a Putinova agresija je poremetila tu trgovinu.”

Koncept globalne sigurnosti hrane ovih dana izgleda prolazan kao i Bajdenova mnemonička vještina. Prošlo je 12 godina otkako je svijet potresalo Arapsko proljeće, niz događaja u kojima je glad igrala značajnu ulogu, a koji su, zauzvrat, doveli do nasilnih ustanaka i još neriješenih građanskih ratova u Libiji, Jemenu i Siriji. Big Tech, zapadni zvaničnici i uticajni podstakli su ovaj haos u ime ”slobode i demokratije”, ali nikada nisu ponudili nikakva konkretna rješenja. Umjesto toga, globalna glad je nesmanjenom rasla, dok su njeni osnovni uzroci objašnjeni kroz sočivo ”klimatskih promjena” i ”globalnog upravljanja”.

U međuvremenu, na pragu tehnoloških giganata, ulice San Francisca su sve više bile naseljene beskućnicima i posute ljudskim fekalijama i odbačenim iglama zbog zloupotrebe droga. Pojavio se čak i novi žanr urbane umjetnosti u obliku grafita za kake! Ništa bolje ne predstavlja nepovezanost između uzvišenih obećanja i septičke stvarnosti Silicijumske doline.

Evo još nečega za čitaoca da razmisli: Tehnologije praćenja kontakata koje su korišćene za zatvaranje društava nikada nisu isprobane da bi se siromašni povezali sa obližnjim poljoprivrednim pijacama, bankama hrane i narodnim kuhinjama. Ne može se okriviti racionalna osoba što je sumnjala da je namjera sve vrijeme bila da se mali farmeri, trgovci mješovitom robom i trgovci istrijebe tokom karantina i tako građani kleče pred vladama i velikim biznisom. Što se tiče tehnokrata koji se zaljubljuju u rđave fantazije Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), koje su lekcije naučili od sudbonosnog Arapskog proljeća?

Ovdje se osvrćemo na dva neoprostiva propusta dobavljača globalnog upravljanja. Oni su povezani sa samim pitanjima koja Bajden i fon der Lejen koriste da bi postali žrtveni jarac Rusije.

Nacionalne žitnice

Arapsko proljeće i njegove krvave posljedice trebali su naučiti vlade lekciju o imperativu uspostavljanja novih nacionalnih žitnica. Dobro održavani objekti mogu skladištiti pšenicu i kukuruz, između ostalog, više od 10 godina. Pojedinci mogu produžiti ovaj rok trajanja na nevjerovatnih 31 godinu pod odgovarajućim uvjetima.

Statistike žitarica širom svijeta također postavljaju pitanja u vezi sa obavezama vlade u pogledu sigurnosti hrane. Globalna proizvodnja pšenice, na primjer,  stalno je rasla tokom posljednje decenije. Prema izveštaju Statista.com od 27. januara: „Globalni obim proizvodnje pšenice dostigao je oko 772 miliona metričkih tona u marketinškoj godini 2020/21. To je povećanje od oko deset miliona tona u odnosu na prethodnu godinu. Također se procjenjuje da će se zalihe pšenice  povećati na oko 294 miliona metričkih tona širom svijeta do 2021.

Iako se ove brojke stalno ažuriraju kako pristižu noviji podaci, zaista je zabilježen rekordan prinos pšenice suočen s nemilosrdnim globalnim zatvaranjima. Međutim, većina vlada je učinila malo da izgradi ili proširi svoje zalihe hrane.

Žitnice su bile neizostavna karakteristika drevnih civilizacija. Biblija opisuje kako je Josif vodio Egipat kroz sedam godina gladi osnivajući carske žitnice tokom sedam godina izobilja. Hiljadama godina kasnije, međutim, naši moderni mudraci su opčinjeni WEF mantrom „ nećete posjedovati ništa i bit ćete sretni“ do 2030. godine. Da li to uključuje vlasništvo nad pravom hranom? Pitam ovo jer WEF trenutno promoviše sintetičko meso i gurmane insekata  među ostalim čudesima.

Ako vaša vlada nije uspjela uspostaviti strateške zalihe hrane nakon arapskog proljeća, nemojte kriviti Rusiju (ili Ukrajinu) kada poslovično dođe do navijača.

Zalihe đubriva

Nažalost, naš svijet u stilu Gosplana je previše centraliziran, donoseći sa sobom prateće rizike globalnom lancu nabavke. Akutni nedostatak đubriva je sada jedan od njih. Sankcije i zamrzavanje ruske imovine u iznosu od 300 milijardi dolara širom svijeta, praćeni su uskim grlima u izvozu žitarica i đubriva. Eskalirajući energetski rat između Rusije i Evrope takođe gura cenu prirodnog gasa i osnovnih proizvoda nizvodno kroz krov.

Đubriva se prvenstveno proizvode od azota, fosfora i/ili kalijuma. Azot i amonijak (još jedno đubrivo koje se sastoji od dušika i vodonika) ekstrahiraju se iz prirodnog plina. Naša sigurnost hrane je stoga neraskidivo povezana s proizvodnjom fosilnih goriva. Ovo je nepromjenjiva stvarnost koju eko-ratnici rado zaboravljaju.

Dok se vojna operacija u Ukrajini odugovlači, malo ko se usuđuje spekulisati o kraju utakmice. Međutim, Bloomberg upozorava da ” prvi put ikad, farmeri širom svijeta – sve u isto vrijeme – testiraju granice koliko malo hemijskog đubriva mogu primijeniti bez uništavanja svojih prinosa u vrijeme žetve.” Što je još zlokobnije, tvornice za proizvodnju đubriva širom svijeta broje se u neznatnim stotinama. Drugim riječima, očekuje se da će globalna poljoprivredna proizvodnja pasti – iu kvalitativnom i kvantitativnom smislu – u narednim mjesecima.

Astrofizičar David Friedberg slika alarmantniju sliku. Neprekidni sukob između Zapada i Rusije vjerovatno bi mogao rezultirati izgladnjivanjem stotina miliona dodatnih ljudi – više od 800 miliona koji se već svakodnevno suočavaju s glađu . Naš centralizovani sistem globalne proizvodnje tačno na vreme (JIT) omogućava samo 90-dnevno snabdevanje planete hranom. Tekući nedostatak formule za bebe u SAD-u direktno je povezan sa zamkama centralizovane JIT proizvodnje.

Da li se ova katastrofa mogla izbjeći? Zapad i Rusija su bili na putu sukoba od 2014. godine – odmah nakon što je Moskva ponovo inkorporirala Krim. Svijet je imao osam dugih godina da se izbori sa bilo kakvom eskalacijom novog hladnog rata Zapada i Rusije. Kako je Rusija postojano gradila svoje zlatne rezerve, Zapad je takođe mogao da proučava, identifikuje i skladišti stvari koje su mu bile potrebne od Rusije u slučaju geopolitičke eskalacije. Odmah na vrhu te liste trebali su biti gnojiva i hrana za skladištenje. Umjesto toga, Zapad je bio više zainteresiran za Pussy Riot i promociju liberalne agende.

Na kraju krajeva, ne postoje apsolutno nikakvi izgovori za kriminalni nedostatak predviđanja među vladama. Za one koji se pitaju o dugotrajnosti uskladištenog đubriva, evo nekoliko činjenica sa veb sajta za baštovanstvo: Tečna hemijska đubriva se mogu čuvati deceniju, dok tečna organska đubriva imaju rok trajanja od 5-8 godina. Suvo granulirano ili kristalizirano gnojivo može se čuvati neograničeno.

Gdje su skladišta đubriva koja su godinama mogla štititi naše farme?

Fekalne farme

U narednim mjesecima, EU bi mogla biti u iskušenju da hemijska đubriva iz Rusije zamijeni muljem ljudskog otpada. Međutim, kako se upozorava u nedavnom članku iz Mongabaya , “ljudski otpad – uključujući farmaceutske proizvode i mikroplastiku sadržanu u fecesu i urinu – predstavlja veliku opasnost za javno zdravlje, izaziva izbijanje bolesti i ugrožava biološku raznolikost.” Sadrže razne zagađivače i opasne patogene koji mogu utjecati na cijeli lanac ishrane. Zagađivači kao što je nanoplastika ne mogu se filtrirati konvencionalnim sredstvima.

Uprkos evidentnim rizicima, UK je navodno uvezla 27.500 tona holandskog kanalizacionog mulja za svoje poljoprivredne potrebe 2020. godine.  Zapadnoevropske farme su sada postale najveći globalni rezervoar mikroplastike zbog upotrebe kanalizacionog mulja. Degradacija poljoprivrednog zemljišta EU može se pogoršati kako se sukob Rusije i Ukrajine odugovlači.

Da li će glad poharati svijet do Božića može se samo nagađati. Ali nemojte pogriješiti: prije svega će patiti siromašnija društva – prvenstveno u Africi, na Bliskom istoku i u južnoj Aziji. Čak i ako Rusija i Ukrajina sutra potpišu primirje i vrati se normalnost u regiju, mnogi dijelovi Kine suočeni su s blokadom bez presedana. Matice i vijci globalne ekonomije sada besciljno klackaju unutar bezbrojnih plovila duž obala Kine. To uključuje stavke neophodne za poljoprivredu.

Zanimljivo je da je SZO kritikovala kinesku politiku nulte-Covid-a kao „ neodrživu “, što je značajno odstupanje od ranijih pohvala koje je Novi Zeland radio za istu stvar.

U ovom kotlu ludila, naša kolektivna budućnost je nedavno sažeta na ovaj način: „Cela planeta je lonac, a mi smo svi žabe“.