Zbilja želite pomoći majci prirodi? Ne vozite električne automobile i ignorirajte papirnate vrećice!

Eko-svijest je postala dobitna marketinška strategija, ali proizvodi koji se prodaju kao ekološki često nisu ekološki. Mnogi od naših pretpostavljenih spasitelja okoliša pogoršavaju problem od korištenja solarnih panela, vjetroelketrana do papirnih slamki.

Borba protiv klimatskih promjena smišljena je kako bi učinila puno ljudi vrlo, vrlo bogatima. Očekuje se da će svijet uložiti oko 90 trilijuna dolara u novu infrastrukturu kako bi se ublažila “klimatska propast” u idućih deset do 15 godina, navodi se u izvješću Globalne komisije za ekonomiju i klimu, a proizvođači potrošačkih proizvoda žele biti dio te akcije, jer studije za studijom otkrivaju kako će kupci platiti više za „održive“ proizvode.

Prema Unileveru, trećina potrošača kupuje na temelju utjecaja marke na okoliš, a petina izričito favorizira “zelene poruke”. Nisu svi proizvodi koji se prodaju kao održivi zaista održivi. Zapravo su neki gori za okoliš od proizvoda koje zamjenjuju.

Tamna strana solarnih i drugih električnih priča

Obnovljiva energija, pozdravljana kao odgovor na svjetsku petrokemijsku ovisnost, nije lijek-za-sve kako je to prikazano. Na primjer, solarna energija ne stvara nikakve emisije ugljika nakon što se solarni paneli pokrenu, ali njihova proizvodnja je toksičan nered. Proizvedene su s kancerogenim, mutagenim teškim metalima kadmija, a za proizvodnju i hlađenje zahtijevaju milijarde litara vode, solarne ćelije rijetko su ispitivane u raspravama o prijelaznom prelasku na obnovljivu energiju.

Dodamo li tome da Njemačka zimi ne može funkcionirati bez dodane električne energije iz termo centrala na ugljen, stvar je jasna.

Električni automobili postali su simbol napretka u okolišu, jer tvrtke koje ih proizvode primaju državne subvencije u mnogim zemljama. Ali više energije se potroši za proizvodnju električnog automobila nego vozila na plin, a istraživanje iz 2011. pokazalo je da su ugljični otisci oba vozila približno isti.

Električni automobili možda ne stvaraju emisije tijekom vožnje, ali samo su zeleni koliko struja koja se koristi za punjenje. Što je još gore, baterije koje koriste su napunjene otrovnim metalima poput litija, bakra i kobalta. Iskopavanje ovih tvari uništava okoliš, a nepravilno odlaganje baterija može prouzrokovati njihovo curenje u okoliš.

Papirne vrećice umjesto plastičnih

Čak i izbor papirnatih vrećica umjesto platnenih nije tako ekološki prihvatljiv kao što većina ljudi misli. Ljudi previđaju činjenicu kako papirnate vrećice stvaraju više onečišćenja zraka i vode od platnenih i zapravo im je potrebno više energije za recikliranje. Zauzimaju više prostora na odlagalištima i potrebno im je više goriva za isporuku.

Potrošači koji vjeruju da spašavaju zemlju tražeći papirnate vrećice u supermarketu nažalost nisu u pravu.

Kupujete platenene vrećice za višekratnu uporabu koje uveliko riješavaju problem. One traju i mogu se lako reciklirati, a proizvodnja istih nije previše skupa. Možemo ih i samo praviti kod svoje kuće, ako smo kreativni i imamo strpljenja.

Pa zašto tvrtke žure da proizvodu zelene stvari koje nisu “zelene”?

Kupac voli izaći iz supermarketa s osjećajem da je dao svoj doprinos mainstream mantri. On se osjeća kao dio rješenja za prethodno nepremostiv problem.

“Svi imamo takvu tendenciju. Ako se suočite s velikim kompliciranim problemom poput klimatskih promjena ili spašavanja prašuma, ako učinite jednu stvar, poput gašenja svjetla kad izađete iz sobe ili reciklaže, onda se osjećate kao da ste „ste napravili korisnu stvar”, rekao je Andrew Revkin, osnivač Inicijative za komunikaciju i održivost Sveučilišta Columbia. “Smatram kako postoji velika tendencija u ljudskoj prirodi da se povučemo od stvarno velikih problema, jer takvo što zahtijeva promjenu sustava. Nećemo riješiti klimatsku krizu gašenjem svjetala “- ili kupnjom zelenih proizvoda.

“Brendovi dopuštaju ljudima da se potapšaju po leđima, bez da osobno išta moraju žrtvovati”, rekao je Will Fowler, kreativni direktor za Headspace, za Guardian 2017. godine, opisujući tržište bikova u korporacijskoj virtuoznoj signalizaciji.

A to je suština zelenog konzumerizma – uvjeravanje ljudi naviknutih na visok životni standard kako ne moraju mijenjati način života kako bi smanjili emisiju ugljika.

U stvarnosti, manja konzumacija uvijek je bolja od konzumiranja „zelenog“ proizvoda. Ali kompanije ne mogu unovčiti ne-potrošnju i ne mogu utjecati na rast ekonomije nacije ako ne troše novac. Za svu uzaludnu potrošnju koja reklamira “suosjećajni kapitalizam”, neograničeni ekonomski rast nije kompatibilan sa smanjenjem čovjekovog utjecaja na okoliš.

Nijedna zemlja ne može imati nultu emisiju (premda to neće spriječiti vlade da pokušavaju s konstrukcijama poput kompenzacije ugljika i ograničene trgovine koja djeluje kao čarobno razmišljanje).

U ljudskoj je prirodi želja za spašavanjem planete, a korporacije koje pokreću zelenu ludnicu potrošača samo koriste ovaj instinkt. Nažalost kod takvih proizvoda nema ništa zeleno.