2022. godine nestao je svijet kakav smo poznavali. Pred nama su decenije sukoba

Godine 1989. „kratki 20. vek“ završio je „krajem istorije“ – pobedom zapadnog kapitalističkog sveta nad sovjetskim socijalističkim projektom. U to vrijeme, nije preostala nijedna država ili zajednica u svijetu koja je nudila realnu alternativu američkom pogledu na organizaciju ekonomije, društva i političkog sistema.

Sovjetski blok se sam raspao. Veliki dio se brzo integrirao u NATO i Evropsku uniju. Drugi veliki svjetski igrači počeli su se organski integrirati u svjetski sistem sa centrom Zapada mnogo prije kraja Hladnog rata. Kina je zadržala visok nivo suvereniteta u smislu svog domaćeg poretka, ali je brzo prešla u kapitalističku ekonomiju, aktivno trgujući sa SAD, EU i ostatkom svijeta.

Peking se u međuvremenu klonio promocije socijalističkog projekta u inostranstvu. Indija je izbjegavala polagati pravo na vlastite globalne projekte, iako je do danas zadržala visok nivo identiteta u svom političkom sistemu i do sada je bježala od pridruživanja blokovima i savezima. Ostali glavni igrači su također ostali u okviru pravila igre ‘liberalnog svjetskog poretka’, izbjegavajući pokušaje da se ona ospori.

Pojedinačni pobunjenici, poput Irana i Sjeverne Koreje, nisu predstavljali veliku prijetnju, iako su izrazili zabrinutost zbog svog tvrdoglavog otpora, upornog promicanja nuklearnih programa, uspješnog prilagođavanja sankcijama i uglavnom je presuđivan svaki potencijalni vojni napad. izbačen zbog visoke cijene. Nakratko se činilo da bi globalni izazov mogao doći od radikalnog islamizma. Ali ni to nije moglo uzdrmati postojeći poredak.

Prvobitno spektakularne vojne kampanje SAD-a i njihovih saveznika u Iraku i Afganistanu na kraju su učinile malo na demokratizaciji islamskog svijeta. Ali ni to nije dovelo do globalne promjene igre. Štaviše, borba protiv radikalnog islamizma je čak ojačala identitet zapadnog svijeta kao čuvara sekularnog i racionalnog, za razliku od religijskog i fundamentalističkog.

Rusija je, na prvi pogled, našla svoju nišu u novom svjetskom poretku. Zemlja je postala periferna ekonomija specijalizovana za snabdevanje sirovinama. Njegovo tržište su željno iskorištavale globalne zapadne kompanije. Njena krupna buržoazija postala je dio globalne elite, postajući ‘globalni Rusi’. Njegova industrija je ili degradirala ili se uključila u globalne lance. Ljudski kapital se postepeno smanjivao. U cjelini, Zapadni partneri su Rusiju doživljavali kao nestalnu, ali prilično predvidljivu silu. Njeni povremeni izlivi ogorčenja zbog bombardovanja Jugoslavije, rata u Iraku ili revolucija na postsovjetskom prostoru nekako su uglađeni i nisu smatrani velikim problemom.

Moglo se kritizirati Moskvu zbog njenog ‘naslijeđa autoritarizma’ ili stanja ljudskih prava, povremeno joj držati predavanja – pomiješano s pohvalama za njenu kulturnu srodnost sa Zapadom, ali u isto vrijeme jasno stavljajući do znanja da neće biti dublje integracije . Stidljivi pokušaji ruskih poslovnih ljudi da kupe kompanije poput Opela ili Airbusa ili da steknu imovinu u drugim oblastima – drugim riječima, da uspostave nešto ravnopravnije i međuzavisne ekonomske odnose – bili su neuspješni. Moskvi je takođe vrlo eksplicitno rečeno da njena zabrinutost oko vojnog angažmana Zapada na postsovjetskom prostoru nema legitimnu osnovu i da će biti ignorisana. 

Sve u svemu, krajem 2000-ih, pa čak i 2010-ih, moglo se govoriti o prilično visokom stepenu održivosti poretka koji je uspostavljen od kraja Hladnog rata. Međutim, 2022. godine konačno je postalo jasno da je ‘kraj istorije’ gotov. Svijet je sada nastavio svoj uobičajeni tok globalnih preokreta, borbe za opstanak, žestoke konkurencije i rivalstva. 

Za adekvatnu procjenu ove nove faze važno je razumjeti značenje ideje o ‘kraju historije’. Njeno poistovećivanje sa dobro poznatim konceptom Francisa Fukujame pruža samo površno razumevanje; ima mnogo dublje normativne i političko-filozofske korijene. One se mogu naći prvenstveno u dvije modernističke političke teorije – liberalizmu i socijalizmu. Oba su zasnovana na vjeri u neograničenu moć i normativnu vrijednost uma. Um je taj koji omogućava čovjeku da preuzme kontrolu nad silama prirode, kao i – elementarnim silama, i tamnijim stranama ljudske prirode i društva. 

U SAD-u liberalizam i realizam koegzistiraju decenijama. Prvi ima ideološku i doktrinarnu ulogu. Ovo drugo je nekako iza paravana, kompenzirajući ideološke šablone pragmatizmom i zdravim razumom. Otuda često kritizirana američka ‘politika dvostrukih standarda’.

U SSSR-u, ispod betonskih ploča socijalističkog vjerovanja, postojala je i vlastita verzija realizma. Nije bilo refleksivno u onoj mjeri u kojoj bi moglo biti u Americi, ali je implicitno razvijeno među akademskom naukom, diplomatijom i obavještajnim službama. Postojanje ovog sloja (njegova ikona je kasnije postao Evgenij Primakov) omogućilo je Rusiji da prilično brzo stekne pragmatičnu osnovu za svoju vanjsku politiku nakon nekoliko godina idealizma krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Do 2000-ih, ruska vanjska politika je konačno bila na realnom putu. Za razliku od SAD-a, Moskva nije imala ideološki pogled i nije ga htela da ima, jer se zadovoljila takvim opsesijama tokom sovjetskog perioda. U SAD i na Zapadu u cjelini, ideološka komponenta je opstala, dodatno potvrđujući svoj značaj u kontekstu pobjede u Hladnom ratu. 

Dualizam ideologije i pragmatizma, međutim, ima svoju zamku. Radi se o tome da ideologija može biti ne samo paravan za pragmatične realiste, već i predmet vjere za mnoštvo diplomata, akademika, novinara, vojske, biznismena i drugih predstavnika vanjskopolitičke elite. Ideologija je sposobna biti samoodrživa vrijednost koja društveno djelovanje može učiniti vrijednosno-racionalnim, a ne ciljno-racionalnim. Pristup vanjskoj politici u smislu demokratizacije, odnosno stepena uključenosti u globalnu tržišnu ekonomiju, primjer je utjecaja ideologije na percepciju vanjske politike i formulisanje vanjskopolitičkih ciljeva. Na pokušaj demokratizacije Afganistana može se gledati sa skepticizmom, ali u SAD-u je postojao značajan broj iskrenih pristalica te ideje. 

I dogmatizam američke vanjske politike i njen realizam pokazali su se ključnim za kratkoću ‘kraja historije’. Ova mješavina je dovela do neodrživih politika kao što je spomenuta afganistanska avantura s jedne strane, i odstupanja od ‘kanona’, izraženih u dvostrukim standardima i nasilnom promicanju interesa pod pobožnim sloganima, s druge strane. Prvi je doveo do rasipanja resursa i erozije vjere u svemoć hegemona (afganistanski otpor uspio se riješiti ne samo ‘neefikasnog SSSR-a’, već i ‘efikasne SAD’ sa svim svojim saveznicima u rukama ).

Drugi je bio erozija povjerenja i rastući skepticizam od strane drugih velikih igrača. Rusija je bila prva, zatim je Kina počela da dolazi do sličnog shvatanja. U Rusiji je to počelo da se pojavljuje usred širenja NATO-a na istok na postsovjetskom prostoru. U Kini se to dogodilo kasnije kada je tadašnji američki predsjednik Donald Trump pokrenuo napad u obliku trgovinskog i sankcionog rata ne trepnuvši okom. Međutim, Moskva i Peking su drugačije odgovorili. Rusija je 2014. udarila šakom o sto, a zatim prevrnula sto. Kina je počela snažno da se priprema za najgori scenario, a da još nije otvoreno izazivala SAD. Ali čak i bez takvog izazova, u Washingtonu se doživljava kao opasniji dugoročni protivnik od Rusije. 

2022. godine, ostaci ere ‘kraja istorije’ konačno su postali stvar prošlosti. Međutim, nije bilo ni povratka na Hladni rat. Ruska politika je uglavnom zabrinuta za bezbednosne interese. Ne proizlazi iz ideologije, iako uključuje komponente identiteta ‘ruskog svijeta’, kao i istorijske motive za suprotstavljanje nacizmu. Rusija ne nudi globalnu ideološku alternativu uporedivu sa liberalizmom – niti je Kina još poduzela takve inicijative. 

“Kraj istorije” karakterističan je po nekoliko drugih detalja. Prvo, velika sila je rizikovala da se preko noći odrekne prednosti ‘globalnog svijeta’. Istoričari će se raspravljati o tome da li je Moskva očekivala tako oštre sankcije i odlazak stotina stranih kompanija tako brzo. Međutim, jasno je da se Rusija energično prilagođava novoj stvarnosti i da ne žuri da se vrati globalizaciji koja je usmjerena na SAD. 

Drugo, zapadne zemlje su krenule u veoma oštru ‘čišćenju’ ruske imovine u inostranstvu. Njihove nadležnosti su preko noći prestale da budu ‘sigurne luke’ u kojima se poštuje ‘vladavina prava’. Sada je politika ta koja daje prednost, a Rusija je jedina luka u koju se njeni građani mogu vratiti u relativni mir. Stereotipi o ‘stabilnosti i sigurnosti’ Zapada se ruše. Naravno, malo je vjerovatno da će tamo započeti sličnu čistku druge imovine. Ali gledajući Ruse, vanjski investitori se pitaju da li bi trebali zaštititi svoje rizike.

Treće, pokazalo se da bi se na Zapadu mogli suočiti ne samo sa oduzimanjem imovine, već i sa otvorenom diskriminacijom na osnovu nacionalnosti. Hiljade Rusa koji su ‘bježali’ od ‘krvavog režima’ iznenada su se suočili sa odbacivanjem i prezirom. Drugi koji pokušavaju da dokažu da su čak i veći ‘rusofobi’ od svojih partnera domaćina trče ispred antiruskog propagandnog voza. Međutim, to ne garantuje da će ih tvrdoglavi dogmatičari prihvatiti.

Sukob između Rusije i Zapada će se vjerovatno razvući decenijama, bez obzira na to kako se sukob u Ukrajini završi. U Evropi će Rusija igrati ulogu Sjeverne Koreje, a ima mnogo veće sposobnosti. Veliko je pitanje da li Ukrajina ima snage, volje i resursa da postane evropska Južna Koreja. Sukob između Rusije i Zapada dovešće do jačanja uloge Kine kao alternativnog finansijskog centra i izvora modernizacije. Jača Kina će samo ubrzati svoje rivalstvo sa SAD i njihovim saveznicima. ‘Kraj istorije’ je završen povratkom na svoj uobičajeni tok.

Jedan od njih je kolaps svjetskog poretka kao rezultat velikih sukoba između centara moći. Ostaje da se vidi da li sljedeći ciklus neće biti posljednji za čovječanstvo, s obzirom na rizike otvorenog vojnog sukoba između velikih sila s naknadnom eskalacijom u nuklearni sukob punog razmjera.