27 milijuna razloga zbog kojih trebamo upamtiti Dan pobjede i usprotiviti se svim pokušajima revizije povijesti

Broj poginulih na sovjetskoj strani u Drugom svjetskom ratu je ogroman, no ono što je sramotno jest to kako se ogromna žrtva, koju je Sovjetski Savez podnio 75 godina kasnije zaboravlja i, zbog nove geopolitičke agende, istiskuje.

U Britaniji mi imamo Dan pobjede (ili VE dan). U Rusiji postoji Dan pobjede, kada saveznici u Drugom svjetskom ratu obilježavaju povijesni događaj koji se dogodio prije 75 godina, kada su nacističke snage bile poražene u Europi. U petak su Boris Johnson i Vladimir Putin obavili telefonski razgovor, no u stvarnosti trebalo bi biti više povezanosti između ruskih i britanskih komemoratora. Istina je da je u posljednjim godinama sovjetski doprinos porazu nacista Zapad dosta umanjio ili još gore, u cijelosti ignorirao. Svatko zna (ili gotovo svatko) zna broj ljudi koje su nacisti ubili u Holokaustu (šest milijuna). No koliko ljudi zna koliko je sovjetskih građana, vojnika i civila, ubijeno u ”Velikom domoljubnom ratu”? Usudio bih se reći da bi manje od 5% u Britaniji znalo reći da je to bilo 27 milijuna. Tako je, 27 milijuna.

Kada se to stavi u perspektivu, britanski gubici (civili i vojnici) bili su oko 450.000, američki oko 420.000, što je manje od polovice ljudi koji su stradali samo za vrijeme opsade Lenjingrada. Oko jedne četvrtine populacije Sovjetskog saveza bilo je ubijeno ili je stradalo u ratu. U redu bi bilo za reći da niti jedna obitelj nije izašla neokrznuta.

Ti brojevi su važni, vrlo važni, jer oni pomažu u objašnjavanju sovjetske inozemne politike nakon rata. Želja za nastojanjem instaliranja prijateljskih vlada u ”satelitskim državama”, na zapadnim granicama države lako se može objasniti kao sovjetska agresija, ako se izostavi 27 milijuna mrtvih kao i činjenicu da se Kremlj morao obračunati sa stranom intervencijom od strane Zapada, koja je od 1918. do 1922. Ovdje se ne radi samo o obrani Staljina, već o ukazivanju na dio povijesnog konteksta. No taj se kontekst danas velikim dijelom ignorira od strane onih koji žele ”revidirati” povijest.

Sovjetski savez, savez država koji je podnio najveće žrtve kod pobjeđivanja nacista, neki drže jednako odgovorne za početak rata kao i naciste. Ovdje je ključno za razmotriti pakt Ribbentrop-Molotov. No Sovjetski je savez navodno ranije želio sklopiti ”protu-nacistički” pakt sa Britanijom i Francuskom, koji je bio odbijen.

Ono što je nagnalo Sovjetski savez na sklapanje pakta sa Hitlerom u 1930.-im godinama jest neuspjelo sklapanje pakta SSSR-a sa Zapadom, što je dovelo do toga da Drugi svjetski rat bude neizbježan.

Ono što je zanimljivo za primijetiti jest to da je doprinos SSSR-a u pobjeđivanju nad Nacističkom Njemačkom bio više primijećen u vremenu Hladnog rata, nego što je danas. Klasična dokumentarna serija ITV Svijet u ratu, rađena 1973. godine i koja se i danas prikazuje na kanalima nostalgije, u potpunosti je pravdala ulogu koju je igrao Sovjetski Savez i nevjerojatan stoicizam njegovih ljudi. Na kraju serijala povjesničar Noble Frankland odbacio je tvrdnju (toliko široko predstavljenu danas) da su ljudi u Istočnoj Europi nakon rata samo zamijenili jednu tiraniju za drugom, koja je bila jednako loša. Da, komunističke vlasti instalirane u Istočnoj Europi bile su tvrde, no ono što se zaboravlja jest to da su bile manje krute i tvrde kako je vrijeme odmicalo. Povjesničari toga vremena, čak i desno-orijentirani, poštovali su ono što je SSSR dao u ratu. No danas je situacija drugačija.

Priznavanje 27 milijuna mrtvih ne odgovara scenariju kojim se želi demonizirati Rusiju i njezinog predsjednika. ”Ruska agresija” je vapaj onih koji ne žele prihvatiti da je ruski strah od Zapadnjačke prijetnje na zapadnim granicama, koja se ogleda u izgradnji NATO baza stvarna i da se ne radi o paranoji. Samo pogledajte što se dogodilo nakon završetka Drugog svjetskog rata. Varšavski pakt je ukinut, no NATO se počeo širiti na istok. Zamislite da je situacija bila obrnuta, da je NATO bio ukinut i da se Rusija počela širiti prema Meksiku i Kanadi te da na taj način povećava države-članice Varšavskog pakta. Ne bi li se to nazvalo agresijom?

Serija ratova, koji su nastali zbog neokonzervativnih režima i kojima se željeli oslabiti vlade-saveznice Moskve povećali su se; od Balkana do Bagdada. Zamislite da je Rusija u drugim državama uspostavila vlade, koje su saveznice s Moskvom. To bi isto bila agresija, no danas je samo Rusija agresor i pod sankcijama.

Danas, kada se prisjećamo Dana pobjede, postoji 27 milijuna razloga zašto bismo trebali odbaciti pokušaje revizionizma povijesti i umjesto toga odati počast svim žrtvama koje su izgubile svoje živote zbog svih režima, nešto što neki ne žele učiniti. Prisjetimo se i razmislimo o riječima američkog predsjednika Fraklina Delano Roosevelta, iz srpnja 1943.:

„Svijet nigdje nije vidio toliko posvećenja, upornosti i požrtvovnosti kakva se vidjela kod ruskih žitelja i njihovih vojski. S nacijom koja spašava sebe i na taj način pomaže u spašavanju svijeta od nacističke prijetnje, naša država (SAD) uvijek bi trebala rado biti dobar susjed i iskreni prijatelj u budućnosti“.

Izvor: Neil Clark