60. obljetnica Europske unije – Kakva joj je budućnost?

Dana 25. ožujka 1957. godine je potpisivanjem “Rimskog ugovora” šest država osnovalo Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ). Zapadna Njemačka, Francuska, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg su pokrenule novi projekt paneuropske integracije, ali, kao što sam naziv kaže, glavni cilj projekta i fokus je bio na ekonomiji, koju je nakon uništenja kontinenta u Drugom svjetskom ratu trebalo podići iz pepela.

Za ujedinjenu Europu globalna politička hegemonija nikada nije bila jedan od ciljeva, prije svega zbog straha od spora s američkim saveznicima, koji su preuzeli vodstvo u tadašnjoj Zapadnoj Europi.

Socijalni model svake europske države je bio zalaganje za socijalnu državu kao zajednički model, s visokim ulaganjima u javni sektor, što je bila strategija kojom se htjelo priječiti prodiranje komunizma.

Europska ekonomska zajednica dobiva nove članice i 1960. godine je rođen novi europski regionalni identitet – Europsko udruženje slobodne trgovine (EFTA). Velika Britanija i Danska 1972., Portugal 1986. i Austrija, Finska i Švedska 1991. napuštaju strukturu EFTA u pridružuju se EEZ, koja ubrzo predstavlja ambiciozniji projekt. Naime, temelji Europske unije (EU) su stvoreni 7. veljače 1992. godine “Ugovorom iz Maastrichta“, koji je prošli tjedan obilježio 25. obljetnicu.

U ključnom trenutku ujedinjenja Njemačke i raspada sovjetskog bloka mu je pristupilo 12 zemalja takozvane Zapadne Europe.

Kraj Hladnog rata i ponovno ujedinjenje Europe, Zapada i Istoka, Europskoj uniji su otvorili mogućnost pretvaranja u ambiciozniji projekt.

Tijekom 90-ih, iako Kina i druge ne tako industrijalizirane zemlje nisu imali utjecaja na međunarodnu ekonomiju, nova Rusiju je zaglavila u graničnim problemima i kretala se prema novom kapitalističkom modelu, a Japan ostao podređen Sjedinjenim Državama još od poraza u Drugom svjetskom ratu, Europa je ponovno mogla povratiti svoju vodeću ulogu u međunarodnoj areni.

No, ekonomisti, a ne politolozi i sociolozi, vodili su projekt, a Europa je nastavila zuriti u brojeve i slike kao zasebne pojave.

EU se odlučila postati zreli ekonomski projekt u pretežno globaliziranom gospodarstvu. Zbog toga je 1998. stvorena Europska središnja banka (ECB), a 2002. se službeno je puštena u opticaj zajednička valuta – euro.

Kako je EU proširila zajedničko tržište na bivše socijalističke države, kao što su, među ostalima, Bugarska, Rumunjska i Poljska, trenutno je čini 27 zemalja, obzirom da je Velika Britanija na referendumu odlučila napustiti zajednicu.

U smislu gospodarstva, što je zamišljeno kao glavni cilj EU, danas je Europska unija prva svjetska ekonomska sila i zajedno ima veći godišnji BDP od Sjedinjenih Država ili Kine. Međutim, ima i velike nedostatke u političkom, društvenom životu, kao i području međunarodnih odnosa.

Politički, Europska unija, koja je uvijek bila hvaljena kao primjer procesa demokratske izgradnje, napravila je prvi pogrešan korak koji je doveo u sumnju njezine povijesne vrijednosti. Nakon potpisivanja Europskog ustava od strane šefova država 2004. godine u Rimu, zemlje poput Francuske, Nizozemske ili Španjolske su odlučile o tom pitanju provesti referendum i na taj način ne samo da su odustale od ove važne odluke, nego odobrenje Europskog ustava više nije bilo pravno valjano.

Nakon odbacivanja od strane francuskog i nizozemskog naroda, EU i njezine zemlje članice su se bez imalo samokritike odlučili ove mehanizme preformulirati i ustavotvorne skupštine su konačno odlučile pogaziti volju naroda i njihove suverenitete, što je potvrđeno 2009. godine i ratificiranjem nove  “Carta Magna“, koja je lukavo nazvana “Lisabonskim ugovorom”.

Za ovaj novi ugovor nijedna zemlja, čak ni Francuska i Nizozemska, nisu provele referendum. Dakle, nacionalni parlamenti su odredili budućnost Europe, bez da su pitali za mišljenje europske narode.

Jedinstven slučaj, zbog odredbi u nacionalnom ustavu, bila je Irska, koja je o ovom pitanju održala referendum u srpnju 2008. godine. “Ne” je pobijedilo s 53,4%. No, nakon ovog neuspjeha je drugi referendum održan 2009. godine i “da” pobjeđuje sa 67,13%. Europska unija je, ne gledajući na volju naroda, dobila svoj Ustav. A cijena koja je plaćena je bilo očito kršenje najviših demokratskih standarda.

U socijalnoj sferi, a posebno nakon ekonomske krize 2008. godine, inače uvezene iz neoliberalnih Sjedinjenih Država, zemlje Europske unije su se, umjesto jačanja povijesnog modela socijalne države, stvaranja domaće potrošnje, povećanja domaće proizvodnje, a time i zaposlenosti, okrenule kopiranju “rješenja” bivše britanske premijerke Thatcher i američkog predsjednika Reagana.

Svi su se slijepo držali teorije neoliberalizma, provođenja mjera štednje i socijalnih rezova kako bi se smanjio fiskalni deficit. Ali je to sada bilo moguće provesti, jer među europskom konzervativnom elitom, liberalima i “socijaldemokratima” više nije bilo straha. Nitko nije morao paziti na društveni ugovor između kapitala i rada, jer više nije bilo straha od komunističke elite. SSSR je propao i nije bilo uporišta koje bi se suprotstavilo novom kursu, ili barem pomoglo sindikate i radništvo u borbi za njihova prava. Prema tome, europske politike, koje su stvorene za izgradnju srednje klase i ideološku razgradnju klasne borbe, danas više ne postoje. Eliminirane su i okrenulo se mjerama štednje i rezovima javne potrošnje, što je uništilo srednju klasu. Društvena svijest i nove generacije kao da su prihvatili i legitimirali matricu podijele na “one ispod i one iznad“.

Jasno je da ekonomski projekt Europske unije, koji je bio njezin glavni stup, nije usmjerena na obiteljska gospodarstva, nego na gospodarstvo multinacionalnih kompanija i posebnim naglaskom na jednostavne strukturne podatke, kao što su BDP i mala kvaliteta rada. Brojke su postale sve i Europsku uniju će statističari vrlo lako opisati kao raj na Zemlji.

EU snažno podupire sporazume o slobodnoj trgovini, kao što su CETA, TTIP ili Plan strukturne prilagodbe, a iza svega stoje Europska središnja banka, MMF i Europska komisija.

Kako to utječe na pojedine zemlje članice EU, vidljivo je u Grčkoj, koja ne samo da osiromašena kao država, nego je primjer kako se ruše demokratske političke granice, kada se podignu kako bi se suprotstavilo diktatu EU. Suverena i demokratska vlade koju vodi ljevičarska SYRIZA je ucijenjena, ponižena i kapitulirala je pred diktatom “Trojke”. Je li sve bilo ranije dogovoreno od strane premijera Tsiprasa i takozvanih “vjerovnika” ili se grčki premijer slomio pod pritiskom, to nikada nećemo sa sigurnošću saznati.

I na kraju, na međunarodnoj razini, Europa sa svojim simbolima, zastavama ili himnom nikad nije uspjela stvoriti europski ponos plurinacionalnog identiteta, jer se na to nije kladilo pravi tvorac ovog projekta, koji je Europsku uniju uvijek gledao kao mlađeg partnera. Riječ je, naravno, o Sjedinjenim Državama.

EU ne samo da nakon završetka Hladnog rata nije imala hrabrosti za početak izgradnje vlastite vojske, nego su trenutno sve prisutniji strahovi o funkcionalnosti NATO pakta. Tako se čuju bojažljive izjave predsjednika Europske komisije Jean Claudea Junckera, koji je u govoru u rujnu prošle godine pred Europskim parlamentom u izljevu bijesa zbog Brexita rekao da će EU biti podvrgnuta hegemoniji Sjedinjenih Država.

Europska unija se istovremeno suočava i nameće ekonomske sankcije protiv Rusije zbog sukoba u Siriji i Ukrajini, a upravo bi Rusija mogla biti dobar susjed i trgovinski partner EU. Moskva bi, bez sumnje, pomogla Bruxellesu da pronađe punopravno mjesto, možda i vodstvo u multilateralnom svijetu.

EU je počinila i kardinalnu grešku kada se uključila u oružane sukobe protiv Sirije, Libije i Iraka, što je u konačnici dovelo da bude u stalnom ratu koje je Washington započeo u takozvanoj “borbi protiv međunarodnog terorizma”.

Puno se raspravljalo terorizmu, koji je izazvao milijune izbjeglica, a malo se govori o njegovim posljedicama, ali još manje o njegovim uzrocima. Istina, EU je u nekim međunarodnim pitanjima zauzela neovisno stajalište o odnosu na SAD, poput odnosa prema Izraelu, iako ne uvijek, potom po pitanju zajedničkog stava prema Kubi ili embargu protiv Irana. No, SAD danas u međunarodnoj diplomaciji djeluju u novim okolnostima, a EU gotovo da nema izbora.

Uskoro Europska unija slavi 60 godina od svog rođenja, a porast euroskepticizma je evidentan, na ljevici i na desnici. Ovaj fenomen nije uzrokovan vanjskim faktorima, kako se voli tvrditi, nego se događa jer je Europa posljednjih godina išla pogrešnim putem. To je put na kojem je Europa prestala biti kontinent koji se hvalio socijalnom jednakošću i zajedničkom skrbi ili uzornim modelom demokracije i zaštite ljudskih prava.

Na tom putu je Europa odustala od predanosti miru u svijetu, solidarnosti i bratstva među narodima. Danas je više nego očito da idemo putem kojim je sve teže putovati, prije svega zbog Brexita, nizozemskih izbora idućeg ožujka, gdje euroskeptična desnica može postati prva politička snaga u zemlju, francuskih izbora idućeg travnja, gdje se u prvom krugu predviđa pobjeda Marine Le Pen ili njemačkih izbora na jesen, na kojima će u Bundestag vjerojatno ući desnica Alternative za Njemačku.

Kao i prije 60 godina, kada mnogi nisu ni slutili da će ovo čemu svjedočimo biti put Europske unije, danas mnogi ne mogu zamisliti što bi se moglo dogoditi u sljedećih nekoliko godina. Ili promjena projekta koji je odustao od svih svojih ideala ili njegovo uništenje.

U tom smislu je posebno zanimljiva “žurba” Velike Britanije da što prije izađe iz Europske unije. Danas i sam ishod Brexita izgleda upitan. Ne u smislu vjerodostojnosti rezultata, koliko u navodnoj želji nekih britanskih političara da ostanu u EU. Ishod referenduma je bio iznenađenje, ali je pitanje je li britanska elita iskreno htjela ostati u EU, kao što je tvrdila?

Sumnju na sve baca i prvi službeni susret od inauguracije Donalda Trumpa, koji se najprije sastao s britanskom premijerkom Theresom May. Izbor prvog diplomatskog susreta govori tisuću riječi. SAD i Velika Britanija će ići ka novo velikom službenom savezu, neovisno o Europskoj uniji.

Rukovanjem dvoje lidera ispred Bijele kuće je opisan kao povijesni trenutak, koji je, prema navodima svjetskih medija, organiziran sasvim slučajno i bio je ideja jednog od Trumpovih savjetnika, nakon govora kojeg je britanska premijerka održala pred američkim republikancima u Philadelphiji. Što god mediji pisali, ovakvi susreti se ne događaju “slučajno”.

Poslije upisivanja u knjigu posjetilaca Bijele kuće, Donald Trump i Theresa May su pozirali ispred biste Winstona Churchilla, koja je ponovno postavljena u Ovalni ured američkog predsjednika, nakon što ju je prethodno uklonio bivši predsjednik Barack Obama.

“Ovo je original, velika je čast da imamo nazad Winstona Churchilla”, rekao je Trump, dok je simbolika je više nego jasna.

Razgovor dvoje lidera je trajao oko sat vremena, a britanska premijerka je istaknula kako vjeruje da izbor Trumpa može da omogućiti Velikoj Britaniji i Americi da preuzmu jaču ulogu lidera u svijetu. Trump i Theresa May su se dogovorili oko priprema za dogovor o slobodnoj trgovini dvije strane, što je nužno jer Velika Britanija napušta Europsku uniju.

U ovim okolnostima, kako se ponaša EU? Najblaže rečeno izgubljeno, poput siročeta ostavljenog na ulici. Međutim, drugačije nije ni moglo biti. Europska unija je odustala od svih svojih vrijednosti i kada je počela činiti prve korake ka neovisnosti, uvidjela je da je to naprosto nemoguće.

Dokumenti State Departmenta otkrivaju da je EU stvorila CIA, a Schuman, Adenauer i De Gasperi su bili marionete

Deklasificirani dokumenti State Departmenta otkrivaju da je Washington tajno financirao europske integracije samo kako bi se suprotstavio Sovjetskom Savezu, prenosi britanski The Telegraph.

Činjenica da se Obamina administracija aktivno suprotstavlja mogućnosti da Velika Britanija napustiti Europsku uniju nije ništa čudno, budući da je europska integracija od početka bio projekt Washingtona, prenosi The Telegraph.

Prema dokumentima State Departmenta, američke obavještajne službe su potajno, nekoliko desetljeća, tijekom druge polovice prošlog stoljeća, financirale stvaranje EU. Jedan dokument od 26. srpnja 1950. otkriva kampanju Ureda za strateške usluge, preteče današnje Središnje obavještajne agencije (CIA) za promoviranje stvaranja Europskog parlamenta.

Štoviše, prema tim izvješćima, Washington je uvijek posebnu pažnju posvećivao Velikoj Britaniji, čija je ugradnja u europske integracije bila prioritet za Amerikance. Osim toga, SAD su uspjele nagovoriti čak i “zastrašene Francuze” na suživot s Njemačkom već u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata, jer su u Washingtonu “željeli jedinstveni front za suzdržavanje Sovjetskog Saveza”.

The Telegraph citira razotkrivene dokumente, te piše kako su neki od “utemeljitelja Europske unije bili unajmljeni od strane CIA-e“.

Američka obavještajna agencija je zdušno radila da zadržati ovisnost Europe o Washingtonu, sprečavajući Bruxelles u potrazi za alternativnim izvorima financiranja, ističe list. Također, tijekom procesa izgradnje ujedinjene Europe su počinjene “ozbiljne greške”. U memorandumu datiranom 11. lipnja 1965. godine, tadašnja američka administracija je uputila potpredsjedniku Europske zajednice projekt za “potajno promicanje zajedničke valute, izbjegavajući bilo kakvu raspravu do usvajanja tog neizbježnog prijedloga”.

Kao što povijest dokazuje, ovaj pristup je bio pretjeran, obzirom na sadašnje stanje duga, deflaciju i veliku nezaposlenosti u cijeloj južnoj Europi.

“Na neki način, ovi dokumenti su drevna povijest. No, pokazuju da je Washington u ovom slučaju dobio što je htio”, zaključuje britanski list.

Kada su gore navedeno pisali portali i neovisni novinari, govorilo se da su to “izmišljotine teoretičara zavjere“. Sada kada imamo i službeni potvrdu da je sve istina, kakvu budućnost možemo predviđati? Pođimo od činjenice da Europska unija i njezine institucije nisu ni format ni zamisao europskih političara i stratega, a mi smo u njemu samo sredstvo za obuzdavanje nekada Sovjetskog Saveza, a danas…? Sve do ovog danas je to Rusija, ali se, kao što je bio slučaj s izlaskom Velike Britanije iz EU, sve može promijeniti u jednom trenutku.

Još 2015. je Jon Rappoport predvidio da se projekt kojeg su osmislili, pokrenuli i oživotvorili stratezi američke vlade neposredno nakon Drugog svjetskog rata ostvaruje, ali da se možda na kraju neće u potpunosti oživotvoriti.

Možda su TTIP, “Euro-američka unija” s jednom “nacijom”, jednom “državom” i jednim centrom moći ipak prevelik zalogaj čak i za izvrsne stratege koji sve do prije nekoliko godina nisu izgubili nijednu bitku. Svijet se u proteklih nekoliko godina ubrzano mijenja i sada je već svima jasno da TTIP i “Euro-američka unija” neće zaživjeti. No, upitan je i “eurofederalizam”, jer su centrifugalne sile sve jače i dobivaju sve veću podršku masa.

Za kraj je žalosno zaključiti da u svojih 60 godina od osnutka Europska unija nije bila u stanju ostati na pravom putu i ne ponašati se kao obični namjesnici američke administracije u poslijeratnoj Europi.

Sve priče kako su za stvaranje Europske unije zaslužni “vizionari” kao što su Konrad Adenauer, Joseph Bech, Johan Willem Beyen, Alcide de Gasperi Robert Schuman i Paul-Henri Spaak su obične bajke za malu djecu. Naši su politički lideri odustali od demokracije, od socijalne države, od promicanja mira u svijetu od svega što je Europu činilo Europom i prigrlili smo politiku intervencionizma i neoliberalizma Margaret Thatcher i Ronalda Reagana. Zaslužuje li Europska unija uopće priliku za popravni ispit i restrukturiranje ili je najbolje da nestane? Brexit i Donald Trump su ionako pokrenuli proces službene potvrde nikada skrivanog saveza između Londona i Washingtona, a presudu Europskoj uniji će dati birači na nekoliko ključnih izbora tijekom 2017.