Danas smo svjedoci konačne faze liberalizma i pripremamo se svjedočiti njegovom potpunom neuspjehu. Ali kao što je postojala sloboda prije liberalizma, tako će postojati i sloboda i nakon liberalizma. To je ono čemu ćemo posvetiti ovih nekoliko redaka.
Bilješke za zamišljanje i življenje.
Intervju Vladimira Putina za Financial Times prošle godine je izazvao određenu senzaciju.
“Liberalizam je zastario i ta je ideja nadživjela svoju svrhu. Iscrpio je svoju korisnost jer više ne služi potrebama većine naroda”, rekao je predsjednik Ruske Federacije, izazivajući ogorčenu reakciju većine intelektualne elite Zapada. Međutim, jednako tako je izazvao sumnju u mnogih Europljana kojima je, ma koliko bili protivni blistavim i lažnim obećanjima liberalizma, teško povjerovati u mogućnost postliberalne civilizacije.
U Europskoj uniji su na ove riječi liberali skočili na stražnje noge. “Za nas u Europi, to jesu i ostaju ključne i vitalne vrijednosti. Ono što smatram zastarjelim su autoritarnost, kultovi su ličnosti i vladavina oligarha”, rekao je tada odlazeći predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk. U Hrvatskoj su apologeti liberalizma pronašli nekakve ankete koje „dokazuju kako Europljani većinom podržavaju liberalne vrijednosti“, među kojima multikulturalizam, imigraciju, istospolne brakove i slično, a proveo ih je Pew Research Centar i to je dokaz da su mjerodavne i točne. Neki su čak izvukli citate Lenjina i Mussolinija, koji su govorili isto, a zašto ova paralela, nije potrebno posebno pojašnjavati.
Ipak, više od same Europe, koja je kroz povijest navikla mijenjati sustave, vijest o zastarjelosti liberalnog poretka trebala bi se glasnije širiti u Sjedinjenim Državama, zemlji koja je na principima liberalne filozofije, samoodređenju u prvom redu, izgradila vlastiti nacionalni ep.
Da je liberalizam dosegao svoju krajnju fazu, zapravo je glavna tema britkog eseja „Zašto liberalizam nije uspio“, kojeg je 2018. objavio Patrick J. Deneen, profesor političke filozofije na Sveučilištu Notre Dame. Teza koju je iznio Deneen, a koja je stekla veliko zanimanje javnosti, kako među konzervativcima, tako i među naprednjacima, jeste da je liberalni projekt, upravo u doba u kojem se činilo da pobjeđuje na planetarnoj razini, zapravo jadno propao. Ali ne zato što još uvijek postoje ideološke snage ili društvene strukture koje koče njegovu potpunu realizaciju, već zato što je sam liberalizam strukturno nesposoban da ispuni svoja obećanja i naglim razvojem potkopava vlastite temelje.
Obećava li liberalizam apsolutno samoostvarenje sebe i svoje sudbine? Pa, nikada nije postojalo s toliko ostvarenih legitimnih individualnih zahtjeva, a istovremeno toliko nabijeno frustracijom i osjećajem nemoći u odnosu na veliku povijesnu dinamiku poput sadašnje. Pojednostavljeno, na liberalnom Zapadu ćete ostvariti većinu svojih individualnih zahtjeva, iako uglavnom u pravnom smislu, ali osjećate neprestanu frustraciju i nemoć da bilo što promijenite ili da utječete na bilo što.
Obećava li liberalizam jačanje individualnog suvereniteta i obuzdavanje zaoštrenih težnji države? Evo nas, pijani od stečenih prava, slobodno i nesvjesno pružamo državi sve potrebne podatke da nas “nježno” gurne u smjeru u kojem želi, da učini ono što „prosvijetljeni tehnokrati“ smatrali najboljim za naše blagostanje, od prehrane do seksualnog života, od kvalitete zraka do onoga što je za nas prikladno da objavimo na društvenim mrežama.
S druge strane, zakopavši prirodne zajednice, počevši od obitelji koja nas je prva uvela u stvarnost, prateći nas u radostima i teškoćama života, država ostaje tu da nas pazi i imamo situaciju u kojoj se „oslobođeni pojedinac“ i „država blagostanja“ hrane međusobno. Pojedinac to često čini nesvjestan da je superdržavi dao veća prava nego što ima bilo koja „autokracija“, dok liberalna „superdržava“ sa sjedištem u Bruxellesu tvrdi kako ničim ne sputava individualne slobode.
Obećava li liberalizam potpuno ostvarenje demokratskih načela? Ne, osim u trenucima kratkog spoja liberalnog poretka u kojem se mora boriti s problemom općeg biračkog prava koji engleskoj provinciji omogućio da glasa za Brexit ili radnicima američkog područja „Rust Belt“ da dovedu Trumpa na vlast. Ali to nije bilo ono što su željeli liberali, već demokratski izraz određenog nezadovoljstva u pogledu slobodnog kretanja ljudi, dobara i kapitala.
Suočeni s ovim proturječjima, neminovno se postavlja pitanje porijekla krize koja utječe na liberalizam, ne u njegovoj predodžbi, već u korijenu ovog sustava, za kojeg će neki reći da je „najbolji od svih mogućih svjetova“.
Problem, kaže Deneen, ne leži toliko u ciljevima liberalizma, kao što je obrana dostojanstva osobe, koji su poželjni i prihvatljivi, već u lažnoj antropologiji koja je u temelju liberalne misli. Posebno, prema Deneenu, liberalizam počiva na lažnoj ideji slobode i na lažnom poimanju ljudske prirode. I ovdje dolazimo do onoga što liberali, opijeni navodnom prevlasti u zapadnom svijetu, nikako da razumiju. Naime, svaka ideologija, a liberalizam je u pravom smislu te riječi ideologija, ali ideologija lažne slobode, koja se temelji na pogrešnom tumačenju ljudske prirode, mora propasti.
Ne možemo racionalno vjerovati u liberalni projekt slobode, prije svega zato što se on svodi na bezgranično bavljenje vlastitim željama i zanemaruje kolektivitet, društvenost, zajednicu, nazovite to kako hoćete. Prvo, čovjek je nezasitan, a drugo, svijet je konačan i iz toga proizlazi da čovjek ne može biti slobodan u liberalnom smislu te riječi.
U usporedbi je vjerodostojni antički koncept slobode, usko povezan s potragom za vrlinom. S tog stajališta, a njega ćete pronaći u izvornim religioznim tekstovima, prava tiranija s kojom se čovjek mora suočiti je vlastita želja, koja nikada nije u potpunosti zadovoljena i ispunjena. Stoga, biti slobodan znači naučiti postavljati si granice i dominirati nad vlastitim nagonima, počevši od najosnovnijih, najopasnijih i potencijalno destruktivnih, kako za sebe, tako i za zajednicu. A gdje smo danas? Sloboda je, za mnoge, mogućnost zadovoljenja tih nagona, čak i opasnih i potencijalno destruktivnih, koji to ne mogu biti „samo za mene“, jer takvo ponašanje neminovno šteti i zajednici u kojoj takva osoba živi.
Klasični liberalizam je to prepoznao i zbog toga je naglasio potrebu za društveno-političkim poretkom, izgrađenim prije svega na zajedničkim i nepisanim normama ponašanja koje potiče potragu za vrlinama, odnosno s ciljem da se čovjeka ostavi u mogućnosti da nauči biti slobodan.
Prema klasičnoj liberalnoj misli se čovjek ne može staviti u stanje da nesmetano zadovoljava sve svoje apetite, oslobađajući ga od granica koje je postavila priroda, tradicija i svi odnosi koji nisu strogo odabrani. Stari mislioci su znali da je nemoguće čovjeka vratiti u hipotetsko prirodno stanje prirode u ime njegove slobode i autonomije u kojoj će svaka vrsta djelovanja biti rezultat slobodnog individualnog izbora. A danas smo je liberalizam upravo to i zato je iscrpio ono pozitivno u sebi. Čovjek je individua s apsolutnom slobodom da djeluje prema slobodnom individualnom izboru, bez obzira što takav nesputani individualizam urušava i uništava zajednicu. To bi možda bilo izvodivo grčkim polisima, kada bi se onaj koji je prekršio norme doveo do granica polisa i zauvijek prognao daleko od zajednice kojoj je, svjesno ili nesvjesno, naštetio. No, danas je nemoguće prognati vlastitog državljana i zato, barem na Zapadu, radi tko što voli i želi, a mnoge su stvari često ozakonjene i sustav ih potiče kao nešto hvalevrijedno i pozitivno.
S liberalnog stajališta, čovjek po prirodi nije političko biće, „homo politicus“, ali to postaje na temelju društvenog ugovora, na temelju slobodnog pristupanja životu zajednice. Čak ni ovaj koncept ljudske prirode, u usporedbi sa stvarnošću, nije vjerodostojan. Svi smo svjesni činjenice da smo rođenjem, do kojeg je nesumnjivo došlo zanemarujući našu volju, katapultirani u zapletene odnose koje smo naslijedili i koje nismo sami izabrali.
Međutim, nitko od nas vjerojatno nije potpisao ugovor o službenom ulasku u zajednicu. Ipak, upravo je na ovom mentalnom eksperimentu, društvenom ugovoru, utemeljena liberalna politička filozofija, a samim tim i moderni društveno-politički poredak koji iz nje proizlazi.
Liberalizam obećava oslobađanje čovjeka od nesreće rođenja, dakle, od spola, od obiteljskog porijekla i od zajednice kojoj smo nedragovoljno predani samim tim što smo u njoj rođeni.
Ali čineći to, čovjeka postaje žrtva vlastitog oslobađanja, jer ovo za cilj ima oslobađanje čovjeka od prirodnih datosti, upravo tog spola, obitelji i društvene zajednice kojoj pripadamo, barem do dana kada ne postanemo robovi tehnologije i države, koja se širi na sferu slobode pojedinca i stvaranjem novih zakona završava s reguliranjem svih područja ljudskog djelovanja. Osim toga, percepcija ove ranjivosti je duboko upisana u suvremenu kolektivnu svijest. Pomislite na masu filmova i romana, uglavnom distopijskih, koji opisuju sadašnju budućnost u kojoj strojevi dostižu samosvijest i pobune se protiv čovjeka, a među najpoznatijima su Matrix i Terminator ili Huxleyev roman Vrli novi svijet.
Jasno je, napominje Deneen, da ne može postojati stranački program otpora liberalizmu koji prije svega ima metapolitički karakter. Liberalizam je u stvari način razmišljanja i postojanja i puno više od političke preferencije.
Tko bi se od nas, na takozvanom pluralističkom Zapadu, usudio javno, bez ustručavanja, ispitivati načelo individualnog samoodređenja i prava na slobodu? Konzervativci ili progresivci, zagovornici apsolutnog slobodnog tržišta ili etatisti, suverenisti ili globalisti, svi paze da otvoreno ne negiraju profesiju liberalne vjere, koju je kao profesiju vjere modernog doba iskristalizirao John Maynard Keynes kada je 1938. napisao: „Ne priznajemo nikakvu moralnu obvezu niti bilo kakvu unutarnju sankciju kojoj moramo udovoljiti ili joj se pokoriti. Pred nebom zahtijevamo da sami sebi budemo suci.“
Također, ne može postojati, nastavlja Deneen, ideološki i sadržajno definiran oporbeni program liberalizmu, jer je pokušaj kodificiranja alternative liberalizmu, koja slijedi upute društvenog ugovora, sam po sebi liberalne naravi. Konačno, tipično liberalna ideja je da se politika na kraju svodi na primjenu ispravnih ideja i pravih alata u pravo vrijeme.
Naravno, alternativa ne može biti povratak predliberalnoj eri, jer bi to bilo nerealno ignoriranje stoljeća povijesti, kao i pozitivnih elemenata kojima je liberalna misao pomogla u sazrijevanju društvenih odnosa, počevši od ukidanja ropstva, koji je bio stup društvenog ustroja antičkog svijeta.
Ono što treba Zapadu, koji je pogođen sklerotičnim liberalizmom, nije nova teorija, već najbolja praksa. I zato su „autoritarne vođe“, odnosno društva koja predstavljaju i ljudi, funkcionalnija, neka su i sretnija ili, bolje rečeno, manje su frustrirana, iako imaju manje materijalnih dobara.
Možda će vas razočarati jednostavan odgovor u zaključku lucidne i racionalne analize, ali put do postliberalizma, kaže Deneen, ne prolazi novim, bombastičnim političkim projektom, već lokalnim zajednicama koje žive i cijene ono što liberalna misao nije u stanju, a to su trajne obiteljske i društvene veze, ljubav prema tradiciji i kulturi i stabilno naseljavanje na određenom zemljopisnom području. Zajednice su te koje sjaje poput svjetionika u liberalnom mraku. Dakle, ne brinite se ako ne možemo zamisliti postliberalnu civilizaciju, baš kao što Rimljani nisu mogli pojmiti bilo kakvu civilizaciju nakon Rima. Ali baš kao što su nakon Rima nastajale katedrale i izgrađeno je još mnogo toga, tako će postojati i sloboda nakon liberalizma. Vrhovna sloboda danas je početi zamišljati je i živjeti. Ostalo će neminovno doći samo po sebi, jer liberalizam jeste na umoru, što god tvrdili europski akademici i tehnokrati u Bruxellesu.
Obećava li liberalizam apsolutno samoodređenje sebe i svoje sudbine? Pa, nikada nije bilo doba toliko puno legitimnih pojedinačnih tvrdnji, a istovremeno toliko nabijeno frustracijom i osjećajem nemoći u odnosu na veliku dinamiku povijesti, poput sadašnje. Obećava li liberalizam proširenje individualnog suvereniteta i obuzdavanje zaoštrenih tendencija države? Evo nas, pijani od prava, držimo slobodno i nesvjesno sve informacije koje su nam potrebne da nas „nježno“ gurne (vidi guranje) činiti ono što su prosvijetljeni tehnokrati smatrali boljim za naše blagostanje, od prehrane do seksualnog života. S druge strane, zakopavši prirodne zajednice, počevši od obitelji, koja nas je prva uvela u stvarnost, prateći nas u radostima i teškoćama života, država ostaje da nas pazi: oslobođeni pojedinac i država blagostanja -hrani se međusobno. Obećava li liberalizam potpuno ostvarenje, kao i naporna obrana, demokratskog načela? Pa ipak, upravo danas svjedočimo kratkom spoju liberalnog poretka koji se pita o problemu općeg biračkog prava koji omogućuje brexiteeru engleske provincije i trubačkom radniku pojasa hrđe.demokratski izraziti određeno nezadovoljstvo u pogledu slobodnog kretanja ljudi, dobara i kapitala.
Suočeni s ovom epifanijom kontradikcija neminovno se postavlja pitanje porijekla krize koja utječe na liberalizam u svom apogeju. Problem, kaže Deneen, ne leži toliko u ciljevima liberalizma, kao što je obrana dostojanstva osobe, koji su poželjni i prihvatljivi, kao u lažnoj antropologiji koja je u osnovi liberalne misli. Osobito, prema Deneenu, liberalizam počiva na lažnoj ideji slobode i na lažnom poimanju ljudske prirode. Ne možemo racionalno vjerovati u liberalni projekt slobode, koji se svodi na bezgranično bavljenje vlastitim željama, iz dva vrlo jednostavna razloga. Prvo, čovjek je nezasitan. Drugo, svijet je gotov. Iz toga proizlazi da čovjek ne može biti slobodan u liberalnom smislu te riječi.
Kredibilnija je, za usporedbu, koncepcija da su stari imali slobodu, usko povezanu s potragom za vrlinom, Sa predliberalnog stajališta, prava tiranija s kojom se čovjek mora suočiti je vlastita želja koja nikada nije u potpunosti zadovoljena i ispunjena. Stoga biti slobodan znači naučiti postavljati granice i dominirati nad vlastitim nagonima, počevši od najosnovnijih, najopasnijih i potencijalno destruktivnih, kako za sebe, tako i za zajednicu. Iz toga proizlazi potreba za društveno-političkim poretkom, izgrađenim prije svega na zajedničkim i nepisanim normama ponašanja, što potiče potragu za vrlinama, odnosno što čovjeka stavlja u stanje da nauči biti slobodan. Ne tako prema liberalnoj misli koja u svom dvostrukom klasičnom (Locke) i progresivnom (Rousseau, Mill) značenju predlaže staviti čovjeka u stanje da nesmetano zadovolji njegove apetite, oslobađajući ga od granica koje je postavila priroda, po tradiciji i po svim odnosima koji nisu strogo odabrani. Odnosno, da se čovjek vrati u hipotetičko stanje prirode, u ime autonomije i iskonske a-relativnosti, u kojoj je svaka vrsta veze rezultat slobodnog individualnog izbora.
S liberalnog stajališta, čovjek nije prirodno politički, ali to postaje na temelju društvenog ugovora, na temelju slobodne adhezije prema životu zajednice. Čak ni ova koncepcija ljudske prirode, u usporedbi sa stvarnošću, nije vjerodostojna. Svi mi doživljavamo činjenicu da se rođenjem, koje nesumnjivo zanemaruje našu volju, katapultiramo u zaplet odnosa koji nam prethode i koje nismo izabrali. Nitko od nas, međutim, vjerojatno nije potpisao ugovor o službenom ulasku u tvrtku. Ipak, upravo je na ovom mentalnom eksperimentu, društvenom ugovoru, utemeljena liberalna politička filozofija, a samim tim i moderni društveno-politički poredak koji iz nje proizlazi. Liberalizam obećava oslobađanje čovjeka od nesreće rođenja, dakle, seksa, obitelji podrijetla, zajednice kojoj pripadaju. Ali čineći to čovjeka čini ranjivim na oruđe vlastitog oslobađanja: tehnologija koja ima za cilj oslobađanje čovjeka od prirodnih podataka, barem do dana kada ne postane rob same tehnologije i države, koja se širi sfera slobode pojedinca stvaranjem novih prava završava reguliranjem svakog područja ljudskog djelovanja. Percepcija ove ranjivosti, osim toga, duboko je upisana u suvremenu kolektivnu svijest. Pomislite na masu filmova i romana, uglavnom distopijskih, koji opisuju sadašnju budućnost u kojoj strojevi dostižu samosvijest i pobune se protiv čovjeka (vidi Matrix ili Terminator), Huxleyev novi svijet.
Jasno je, napominje Deneen, da ne može postojati stranački oporbeni program liberalizmu koji ima prije svega metapolitički karakter. Liberalizam je, u stvari, način razmišljanja i postojanja, čak i prije političke preferencije. Tko bi se od nas, na pluralističkom Zapadu, usudio javno, bez ustručavanja, javno ispitivati načelo individualnog samoodređenja? Konzervativci ili naprednjaci, pro-market ili statisti, suvereni ili globalisti, mi pazimo da otvoreno ne poričemo profesiju liberalne vjere, koja je tada profesija vjere modernog doba, iskristalizirao John Maynard Keynes: „ Ne priznajemo nikakvu moralnu obvezu niti bilo kakva unutarnja sankcija za udovoljavanje i pokoravanje. Pred nebom se pravimo kao da smo sami svoje suci ” (Moja prva uvjerenja , 1938.). Također, ne može postojati, nastavlja Deneen, ideološki i sadržajno definiran oporbeni program liberalizmu, jer je pokušaj kodificiranja alternative liberalizmu sam po sebi liberalne naravi. Zaista, uvjerenje da se politika svodi na kraju na primjenu ispravnih ideja i pravih alata u pravo vrijeme je liberalno. Alternativa, naravno, ne može biti povratak predliberalnoj eri, nerealno ignoriranje stoljeća povijesti kao i pozitivni elementi koje je liberalna misao pridonijela sazrijevanju u društvenim odnosima (mislite na ukidanje ropstva, što bio je stup društvenog ustroja antičkog svijeta).
Ono što zapadu zahtijeva sklerotični liberalizam nije nova teorija, već najbolja praksa. Možda razočaravajući odgovor na zaključku vrlo lucidne analize, ali put do postliberalizma, kaže Deneen, ne prolazi novim, bombastičnim političkim projektom, već lokalnim zajednicama koje žive i cijene ono što liberalna misao nije u stanju: trajne obiteljske i društvene veze , ljubav prema tradiciji i kulturi , stabilno naseljavanje na određenom zemljopisnom mjestu . Zajednice koje sjaju poput svjetionika u noći liberalnog opadanja, slično onome što je predložio drugi američki znanstvenik Rod Dreher u svojoj opciji Benedikt .Ne možemo zamisliti postliberalnu civilizaciju, baš kao što Rimljani nisu znali zamisliti civilizaciju nakon Rima. Ali kao što su nakon Rima postojale katedrale, i još mnogo toga, tako će postojati i sloboda nakon liberalizma. Vrhovna sloboda danas je početi zamišljati i živjeti.
BudaLe vise vole zatvorene copore
To im daje sigurnosti
Jaki I pametni vole otvorenost koja ih ne sputava
Ljepota liberalnog/slobodnog je u tome da mozes birati gdje I kako ces biti
Koliko teksta nizasti
Svidja mi se autorov opis EU liberala kao cetveronozaca (zivotinja) koji samim tim bastine i cetveronoznu inteligenciju, a koji je on mozda i nesvjesno dao, kada kaze da su na Putinov govor isti skocili na straznje noge. Jer ono sto ima straznje noge po logici stvari ima i prednje noge, dakle cetveronozno je, i sasvim se slazem sa takvom njegovom konstatacijom bila ona svjesno data kao takva ili ne.
“… na liberalnom Zapadu ćete ostvariti većinu svojih individualnih zahtjeva, iako uglavnom u pravnom smislu, ali osjećate neprestanu frustraciju i nemoć da bilo što promijenite ili da utječete na bilo što…”
– ni ovo s pravom baš i nije tako…čovjek bi trebao provesti 1/3 života na sudu , minimalno, “da ispravlja krive Drine”…
– koja sloboda? Da možete ” nategnuti” koga i što hoćete? Dokle god moraš raditi da bi preživio, – rob si.
– nema tu od liberalizma ni “l”. Niti kao koncepta, niti ekonomskog. Monopoli. Totalitarizam i ima korjene u – monopolu. Ona baba koja nije smjela peći rakiju. Nema ljekovitog bilja u apotekama; eu primjenjuje onaj ‘ Kodeks…’ Ameri ne smiju koristiti vlastitu kišnicu.
Liberalizma ima koliko i – demokracije. 😊
Problem je što se nakaradne liberalne “vrednosti” prodaju društvu za suho zlato i sa njima siluju i oni koji ih ne žele. Neka liberali i ljevičari uživaju u ideologiji LGBT+P ili militantnom feminizmu a ne da s njima siluju predškolsku i osnovnoškolsku mladež te ostalo društvo. Isto nek si doma vode ilegalne muslimanske migrante i brinu za njih a ne da ih guraju celome društvu na trošak.
Tako je Babiću, “ideologija koja se temelji na pogrešnom tumačenju ljudske prirode, mora propasti”. Tu se liberalizam i komunizam ne razlikuju previše. Ali ove ideologije nisu propale “zbog pogrešnog tumačenja ljudske prirode” već je ta ljudska priroda omogućila zloupotrebu ideologije – u liberalizmu parazitiranje sposobnih jedinki na račun društva a u komunizmu parazitiranje “nesposobnih” (u stvari takođe sposobnih ali ne u nečemu korisnom za društvo) jedinki na račun društva. Kad malo bolje razmislimo “parazit” je idealan naziv za ove jedinke i njihova uloga i način delovanja je potpuno isti u obe ideologije: oni su u stanju da stvore uslove i organizuju okruženje kako bi ostvarili nezasluženu korist.
Takođe treba primetiti još jednu sličnost: ovi problemi nisu odmah prisutni u velikoj meri, oni se vremenom umnožavaju. Možda bi zato ovu pojavu trebalo nazvati “degeneracijom ideologije”.
Kapitalizam i liberalizam su izmislili BANKSTERI koji su kreirali sve vece ratne dogadjaje po svijetu, a sve samo sa ciljem extremnog i super brzog bogacenja, tako da danas 2% svijetske populacije posjeduje preko 52% svega na planetu.
Podsijetimo se samo da su sadasnje Dzihadiste krirali, finacirali i indirektno vodili hazari koji su pokupili najvise profita od ilegalne trgovine svega opljackanog. A ako pogledamo u povijest tada cemo videjti dokaze da su isti kreirali i financirali i Oktobarsku revoluciju i Prvi i Drugi svijetski rat i to sve strane u sukobu.
Dakle ako zelimo slobode treba eleimisati, utamaniti, unistiti bankstere a sva njihoav ekonosmka i financijska dobra nacionalizirati i rasporediti po svimn drzavama na planetu i tako umijesto superbogatih i materijalno privilegiranih pojedinaca stcvarati podjednako bogate drzave i nacije. Dakle mora se svijet udruziti, ujediniti i okrenuti protiv hazara, a tu nailazimo na skliski teren da se to proglasi antisemitizmom.
Kad bude reptilizam na umoru onda se možemo veseliti, do tada smo pod višemilenijskim tutorstvom više sile koja nas je najvjerojatnije i klonirala ko stoku.
Liberalizam je ideologija koja polako gotovo puzajuci ,kao brsljan,provlaci svoje pipke kroz zdravo tkivo drustva vec tridesetak godina i sada je potpuno spreman kao bice iz filma Stvor napasti domacina i isusiti mu bilo kakav znak zivota.To je ideologija koja izvlaci najgore iz ljudi i to najgore predstavlja kao vrlinu kojoj treba aplaudirati.Sto se tice usporedbe sa zivotinjama (iz teksta) meni jedino pada na pamet skakavac,barem sto se ekonomije tice.
Liberalizam je došao u paketu sa globalizacijom ekonomije i “slobodnim” tržištem a svako od tih načela sa jasno određenim ciljem. Globalizacija ekonomije i tržišta je imala za cilj uvođenje globalnog kapitalizma i rušenje država organiziranih na socijalističkim principima te ovladavanje njihovim resursima, a liberalizam je imao (i još ima) cilj – razaranje obitelji i totalnu kontrolu nad svakim “slobodnim” pojedincem u svrhu njegovog iskorištavanja kao vrlo izdašnog resursa.
Mislim da je liberalizam postigao svoj cilj – razjedinio je obitelj i svatko uživa u svojoj ovcoidnoj “slobodi”.
… postliberalizam ? – neće se puno razlikovati od ovoga sada osim po još većem iskorištavanju smantanog roblja, koje će sve više pribjegavati devijacijama koje su već prisutne, i bježati u virtualnu “stvarnost”, pa do svog postupnog nestajanja…
…možda postliberalizma neće nikada ni biti.
Ja bih rekao da je liberalizam samo maska za enormno bogaćenje onih 1% i fizičku likvidaciju preostalih 95%, tj.planiraju da ostave Malajce, možda pokojeg Indusa.
Ne podržavan narod gore navedeno, narod se boji odmazde i maltretiranja….boji se zatvora.
Čitam komentare i ne mogu vjerovati. Da li neki ljudi stvarno ne shvaćaju što pišu ili se zafrkavaju s ostalima. Toliko nebuloza dugo nisam pročitao. Liberalizam je na umoru, super a koja mu je alternativa? Kako dalje? Zapadna civilizacija se temelji na liberalizmu i pogledajte kakva je razlika između drugih država i zapada. Tko je nositelj razvoja čovječanstva? Odakle dolaze izumi i patenti u posljednjih 100 i više godina? Mislim da autor ovog teksta griješi i da nema ispravan pogled na razvijeni svijet.
Ako živite sa 10 ostalih u zgradi koja posjeduje 10 toaleta, onda bez problema možete da živite svoju liberalnu (kantov) utopiju, svatko može da koristi onoliko postojećih resursa i koliko želi, sve dok njegova lična sloboda ne ugrožava slobodu drugih. Ukoliko imate 10 ljudi i samo 2 toaleta onda imate dva izlaza, ili da uvedete podjelu resursa, tako da svatko dobije određeno vrijeme za korištenje toaleta (komunizam) ili ćete pokušati da pobijete ostalih 8 (Fašizam) da bi i dalje mogli da živite svoj liberalizam. Kako je broj resursa planeta ograničen, to je očevidno da je i liberalizam neodrživ. Za ovo ne treba biti niti Tesla niti Marx i to itekako znaju “liberali” i zbog toga je oduvijek postojalo očijukanje između liberala (kapitalističke elite) i fašista. Fašizam je kapitalizam u kojoj jedna elita (“(kvazi) liberalna”) biva zamjenjena sa drugom “(kvazi)anti-liberalnom” Elitom (iako se jako često radi o istim likovima), bez da… Čitaj više »
Da nas nekolicina posjeduje polovicu svjetskog bogatstva da li bi dopustili da o našim sudbinama i sudbini našeg bogatstva i moći odlučuje siromašna svjetina ili bi poduzeli nešto u vezi sa time? Najbolje je u sadašnje vrijeme prodavati iluziju slobode i bezgraničnog izbora.
Svi potrebni alati za tako nešto ionako su u našem vlasništvu..
Nije to ništa neobično i neočekivano. Jednostavno je dio ljudske prirode. Da postane, osigura i poveća stečeno. Neke pomake prema nekom boljem i pravednijem društvenom uređenju možemo očekivati tek promjenom kolektivne ljudske svijesti. To prema već viđenom ide jaaako pooolako. Do tada samo će se poneki igrači na vrhu mijenjati..
Svi smo mi intuitivni utilitaristi. Drugovi koji se bave tim pitanjima su dosli do zakljucka da postoje dve ekstremne vrste utilitarizma: 1. Ekstremno kolektivisticki utilitarizam – osobe se zrtvuju za drustvo dok ne nestaju osobe 2. Ekstremno individualisticki utilitarizam – osobe krse pravila dok ne nestaje drustvo. Onda nestaje i vecina osoba u varvarizmu. U kojoj smo fazi? Gledajte po forumima. Ja, ja, ja, samo prava, nikakvih obaveza. Cak i oni koji zagovaraju kolektivisticki fasizam rade to da bi se nametnulo njihovo videnje silom. Postoji tendencija medu omladinom prikljucenja maloj zajednici, prvenstveno uslovljena losom ekonomijom. Verovatno inspirisana libertarijanizmom jer je kljukana time, ali i zeljom da budu deo necega vecega, da imaju neku vrlinu, neki ideal, a ne da budu samo osobe koje konzumiraju i kake. Od apstraktne drzave su digli ruke, smatraju da mogu uticati samo u malim zajednicama. Koja je vrlina? Izmedu ostalog, briga o prirodi. Mala Greta.… Čitaj više »
Dok god bude dobit samo moj tj. privat- a gubici narodnii tj. zajednički nikad liberalizam i liberalina pjačka propast neće! Sve su to fine bajke ‘Alice in wonderland’ vuk I crvenkapica i uspavanke za dječurliju.. Sve se mjenja i prolazi al
Komoodo Varanis ostaju, gdje drzave ,’DUG’ uzimaju I glumataju suverenost. A niko ne pita odkud VARANIMA!
Fiat novac/ ekonomija je stvaranje neçeg bez pokrica, kumova slama, cista abrakadabra. ustvari zakonom dozvoljena prevara. je bez trinzične vrijednosti koji služi kao medij razmjene. Suprotnost fiat novacu je roba/novac. .np.duhan, riža, zlato ili srebro, koje osim vanjske razmjene vrijednosti imaju i unutarnju vrijednost koja je neovisna o vladinim odredbama, sve dok se može koristiti za plaćanje. dok god postoji takozvani FIAT sistem- pusiona za ljudski rod.
ja sam u ovom podrjucju ‘fala bogu total amater, seljo-beljo, al toliko sam se nagledao emisija ‘strucnjaka’ i pametnjkovica da mi se povraca od nihove strucnosti….
liberalno društo nije čvrsto ni pravedno.Dok nema ogranićenja do kojeg stupnja je pozitiva ,od kojeg negativa nekog ponašanja ,a to pak je ograničavanje liberalizma i on prestaje biti to.Liberalizam je izmišnjen pojam za one koji lažnim novcem grade za sebe korist putem kamata koje plačaju oni koji taj novo naštanpani novac zatraže od banaka.Nastao je iz neogranićene pohlepe malog broja ljudi,koji su izmislili novac,kao sada Kripto valute.Vrijednost novca više nema kontrole i ispoljava se kroz mnogo svojih grana ,od pokriča čekovima i raznim bankarskim zapisima gdje kao fizički činbenik ne postoji.Zato izmišljeni način pljačke kroz štanpanje novog novca nije liberalizam nego robovlasništvo koje se dopušta pojedincima bankarima pod stavom LIBERALIZMA.ovo konta ČOBAN a ostali su liberali kojima ide liberalizam na ruku i brane ga,od političara naučniika (koji troše proračun za nepotrebnu nauku) i drugih.
Individualizam,a ne liberalzam je stvorio ičovjeka,a tehnološki naprednog svijeta ne bi bilo da nije bilo poedinaca koji su odskakali od ideološki zatucanih masa…počev od vatre,pa na ovamo…
Znači liberalizam umire i dolazi novo vrijeme, vrijeme za čovjeka. Hoćemo li to dočekati ili će nastaviti liberalizam vol. 2? Ili feudalizam? Dotad će i zadnji komentator umrijeti u dubokoj starosti. Yt kanal svet tajni ima video koji govori o 40 američkih stručnjaka/analitičara koji predviđaju promjene do 2030. Nestaju javne škole, pola radnih mjesta, maloprodaja, liječničke dijagnoze putem aplikacija (dakle zdravstvo ograničeno dostupno). Jesu se zaigrali ali naznake su tu.
Citam komentare i smijem se.E moj novinaru,kad bi malo obradijo te liberalne sekte na nasim prostorima,bijo biti zahvalan.Cija su to djeca i unucad,koji su u ekonomiji ,kulturi ,privatizaciji,drzavnoj upravi i politicari.Svi zive na drzavnij sisi,a stoje najvaznije imaju medije.Ja znam daje vama tesko otome pisali,jer neciji interesi i vas placaju.
Liberalizam je fašizam sa duginim bojama. Nježno fino te uništi i državu razori. Elita i njihove konstrukcije za krezube.