8. maj i rehabilitacija nacizma u Njemačkoj

U Berlinu se 8. i 9. maja tradicionalno održavaju brojni komemorativni događaji povodom završetka Drugog svjetskog rata u Evropi. Na ova dva datuma, njemački Wehrmacht je 1945. potpisao bezuslovnu predaju u Reimsu u Francuskoj i u Berlinu-Karlshorstu u Njemačkoj. Nacistički režim je konačno slomljen. Adolf Hitler je izvršio samoubistvo osam dana ranije.

Glavni teret borbe protiv Hitlerove Njemačke podnijela je Crvena armija Sovjetskog Saveza, koja je uz ogromne žrtve porazila Wehrmacht. Najmanje 13 miliona sovjetskih vojnika i 14 miliona civila izgubilo je život u ratu. Ali na komemorativnim događajima u Berlinu ove godine bilo je zabranjeno isticanje sovjetske zastave. Senat Berlina pozvao je više od 1.500 policajaca da provedu zabranu na tri sovjetska spomenika u Treptower Parku, Tiergartenu i Schönholzer Heideu. Bilo je više policajaca nego posjetilaca.

S druge strane, bilo je dozvoljeno prikazivanje ukrajinske zastave, koju su koristili samo kolaboracionisti koji su bili duboko umiješani u zločine nacista tokom Drugog svjetskog rata. Na primjer, Melnykovo krilo Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN-M) koristilo je plavo-žutu zastavu sa trozubom, kakva se i danas koristi u Ukrajini.

Dok se velika većina ukrajinskih muškaraca i žena, zajedno sa svojim ruskim i drugim sovjetskim drugovima u Crvenoj armiji, borila protiv nacista, OUN-M i rivalsko krilo oko Stepana Bandere (OUN-B) pridružili su se njemačkim SS jedinicama i učestvovali u masovnim ubistvima koja su odnijela živote desetina hiljada Jevreja, Poljaka, Rusa i Ukrajinaca.

Odluku o zabrani isticanja sovjetske zastave na komemorativnim događajima na kraju je donio Visoki administrativni sud Berlin-Brandenburg. Policija je prvobitno zabranila i sovjetske i ruske, kao i ukrajinske zastave i to opravdavala time da bi mogle izazvati nasilje u pozadini ukrajinskog rata. Berlinski upravni sud ponovo je ukinuo ovu zabranu na osnovu tužbe. Na zahtjev policije, Visoki upravni sud odlučio je da zabrani samo sovjetsku i rusku zastavu i da prihvati zastavu Ukrajine.

Politički značaj ove odluke je nedvosmislen: 78 godina nakon poraza nacističkog režima, u glavnom gradu Njemačke zabranjeno je isticati zastavu osloboditelja. Zastava kolaboracionista i ratnih zločinaca je dobrodošla. Jasnija posvećenost zločinačkoj politici nacističkog režima je teško zamisliva.

Ovo nije izolovan slučaj ili pogrešan korak. Skandalozna zabrana ilustruje koliko je uznapredovala trivijalizacija nacističkih zločina u Njemačkoj. Nijedan značajniji medij i nijedna etablirana stranka nije se tome usprotivila.

Trivijalizacija nacionalsocijalizma neodvojiva je od povratka njemačkog militarizma. IYSSE je već 2014. upozorio: “Oživljavanje njemačkog militarizma zahtijeva novo tumačenje historije koje trivijalizira zločine nacističke ere.” U to vrijeme, omladinska organizacija Socijalističke partije jednakosti (SGP) protestirala je protiv istoričara Jörga Baberowskog, koji je branio nacističkog apologeta Ernsta Noltea u Der Spiegelu  i izjavio da Hitler “nije zao”.

Ovo upozorenje je potvrđeno u narednim godinama. Već tada su gotovo svi mediji, rukovodstvo Humboldt univerziteta i brojni političari podržali Baberowskog i osudili IYSSE da se usudio kritikovati profesora krajnje desnice. Bliska saradnja sa desnicom i fašistima je od tada postala uobičajena, ne samo u Njemačkoj, gdje krajnje desničarska Alternativa za Njemačku sjedi u svim važnim parlamentarnim odborima, već i u vanjskoj politici Berlina.

U zvaničnom Berlinu nikome ne smeta što režim Zelenskog koji podržava i naoružan Nemačkom podiže spomenike nacističkim kolaboracionistima i masovnim ubicama, imenuje brojne ulice po njima, čisti zemlju od ruske kulture (čak i Aleksandar Puškin i drugi predstavnici sveta). književnost nisu pošteđeni) i zabranjuje brojne ljevičarske stranke.

I u baltičkim državama, njemačka vlada i njemačka vojska blisko sarađuju sa snagama koje poštuju pripadnike nacističkog SS-a kao heroje.

Ako se prati ratoborna propaganda kojom se svakodnevno bombarduje stanovništvo u Nemačkoj, stiče se utisak da je veliki deo vladajućih elita duboko žalio što Hitler nije postigao svoj cilj da osvoji i uništi Moskvu.

U dugom komentaru od 7. maja, novinar FAZ-a Konrad Schuller pozvao je Ukrajinu da se odmah pridruži NATO-u kako bi joj obezbijedio “nuklearni kišobran”. On je upozorio na “bolni zastoj” ako najavljena ofanziva Ukrajinaca ostane neuspješna. “Budnost” Zapada bi tada mogla oslabiti i “iskušenje da se oskudan novac uloži u druge projekte umjesto u oružje” raste.

Nakon što je NATO “već krenuo za Ukrajinu sa materijalnom i ideološkom pomoći”, rekao je Schuller, njegova svečana obećanja će se pokazati kao prazne riječi. “Saveznici bi se tada mogli razbježati kao pilići kada jastreb stigne.” Stoga Ukrajina mora dobiti mnogo više novca i oružja nego sada.

Manje od 80 godina nakon što su veliki dijelovi Evrope i Njemačke ležali u ruševinama, ljudi poput Schullera ponovo su spremni pokrenuti nuklearni pakao kako bi zadovoljili svoje imperijalističke fantazije o svjetskoj moći.

U stvarnosti, njemačka vladajuća klasa nikada se nije pomirila s porazom Hitlera. Nakon završetka rata, trebalo je punih 40 godina da jedan njemački šef države po prvi put 8. maj nazove „Dan oslobođenja“. Ali savezni predsjednik Richard von Weizsäcker, čiji je otac osuđen kao ratni zločinac u Nirnbergu, također je tada dodao: “8. maj nije dan za slavlje za nas Nijemce.”

Danas Weizsäckerova Kršćansko-demokratska unija objavljuje na društvenim mrežama da je 8. maj 1945. zaista “dan oslobođenja”, ali “također dan neizmjerne patnje”.

Neizmjerna patnja za koga, pita se. Za preživjele logoraše? Za nekoliko Jevreja koji su pobegli od svojih ubica? Za radnike koji se nisu pomirili sa nacistima i koje je Gestapo špijunirao i terorisao? Za Grke, Jugoslovene, Poljake i sovjetske građane čije su živote i živote uništili nacisti? Za mladiće koji su natjerani u uniforme i masakrirani na frontu? Ili za debele nacističke poslušnike i preduzetnike koji su se obogatili arijanizacijom i prisilnim radom, a sada su strahovali za svoje bogatstvo – koje je, nažalost, ostalo s njima.

Kada je istoričar Ernst Nolte napravio svoj prvi pokušaj rehabilitacije nacionalsocijalizma 1986. godine, doživio je razarajući poraz u sporu istoričara (Historikerstreit). Kada je Baberowski branio Noltea 2014. dočekali su ga raširenih ruku. Danas, da je Nolte još živ (umro je 2016.), bio bi zasutan nagradama.

Rehabilitacija nacionalsocijalizma ima objektivne uzroke. Njemački imperijalizam suočen je sa istim nerješivim kontradikcijama kao na početku dvadesetog vijeka. I pokušava ih riješiti istim varvarskim metodama.

Zatvorena u rascjepkanoj Evropi, dinamičnoj njemačkoj ekonomiji na početku dvadesetog stoljeća hitno su bile potrebne sirovine, mogućnosti ulaganja i tržišta. Ali one su već bile podijeljene između starih kolonijalnih sila. Tokom Prvog svetskog rata Nemačka se borila protiv Francuske, Velike Britanije i Carskog carstva, koje je bilo u savezu sa Francuskom i sa svojom ogromnom teritorijom pružalo velike mogućnosti za širenje.

Ali Nemačka je izgubila rat. Umjesto pobjede došla je revolucija koju je njemački kapitalizam preživio samo uz pomoć socijaldemokrata. Pravi pobjednik rata bila je još jedna sila u usponu: Sjedinjene Države.

Drugi svjetski rat bio je gigantski pokušaj da se ispravi rezultat prvog. Njemačka je pokušala podvesti Evropu pod svoju vlast i razbiti Sovjetski Savez kako bi izazvala svjetsku silu, SAD. U tu svrhu, zavjera oko predsjednika Rajha Paula von Hindenburga uz podršku vodećih ekonomskih i vojnih krugova u januaru 1933. dovela je Adolfa Hitlera na vlast. Njegov režim je imao dva zadatka: nasilno slamanje radničkog pokreta, koji je odbacio rat i militarizam, i koncentraciju svih snaga zemlje na ponovno naoružavanje i rat.

Ali Njemačka je izgubila i Drugi svjetski rat. Njemački kapitalizam je preživio, dijelom zato što je SAD trebao kao bedem protiv Sovjetskog Saveza. U poslijeratnim decenijama, napredovao je i širio se u klizištu američkog imperijalizma. Ali to se promijenilo raspadom Sovjetskog Saveza. Od tada su se sukobi između imperijalističkih sila intenzivirali.

SAD pokušavaju nadoknaditi svoj ekonomski pad jednim brutalnim ratovima za drugim. Njemačka vlada podržava ove ratove dijelom otvoreno, dijelom indirektno, kako bi postala evropski lider i svjetska sila. Dan nakon početka rata u Ukrajini, pokrenula je najveću ofanzivu ponovnog naoružavanja od 1945. Poput SAD-a, ona stalno eskalira svoj proxy rat protiv Rusije u Ukrajini i čak ne bježi od nuklearnog uništenja.

To objašnjava promijenjen pogled na Hitlera, čija bijesna mržnja prema Sovjetskom Savezu, marksizmu i organiziranom radničkom pokretu sada opet dobiva pozitivne strane.

Pre svega, delovi bogate urbane srednje klase, koji su se poslednjih godina obogatili bumom akcija i nekretnina, dok su prihodi radnika pali, našli su naklonost imperijalizma. Ovo objašnjava transformaciju Zelenih, koji su se u početku predstavljali kao antifašisti i pacifisti, u vatrene militariste.

Opasnost od nuklearnog svjetskog rata može zaustaviti samo nezavisni pokret međunarodne radničke klase koji kombinira borbu protiv društvene nejednakosti i rat s borbom protiv njegovog uzroka, kapitalizma. Iste nerazrješive kontradikcije kapitalizma koje vladajuću klasu tjeraju na rat stvaraju i uslove za socijalističku revoluciju.

Autor: Peter Schwarz / World Socialist