Afganistan je dokaz da je glupo radovati se okupacijskoj upravi i ludom sultanu

U iščekivanju rezultata pregovora ruskog predsjednika Vladimira Putina i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana mediji „popunjavaju prazninu raznim vijestima“, pa je u ruskim internetskim izdanjima jedna od tema bila velika ljubav ruske i ukrajinske „braće“ prema Turskoj. Zapravo, ovo je fenomen kojeg možemo vidjeti diljem Europe, među populacijom imigranata, čak i kod nas u regiji u dijelu populacije koja iz nekog perverznog razloga pokazuje neizmjernu ljubav prema potomcima davno zaboravljenih i protjeranih vladara Balkanskog poluotoka.

Tako i ruska mlađa „braća“ iz Ukrajine mažu turskim zastavicama, iako bi trebali pokazivati manje ljubavi za davno poražene vladare Krima i manje navijati za tursku avanturu u Siriji. Zapravo, tamo se ne događa ništa novo i posebno, samo Turska sada to radi otvoreno i sa svojim oružanim snagama, dok se ranije oslanjala na bradate spodobe, koje su se iz cijelog svijeta slile u Siriju da pokušaju srušiti Bashara Al-Assada.

Možda bi Ukrajincima bilo dobro da bace pogled na Afganistan. Tamo mogu vidjeti tragičnu i poučnu priča o dječaku Ashrafu Ghaniju koji je volio novac Amerikanaca.

Ali na povike: “Gle, kakav užasan koronavirus!” i rekordni pad na njujorškoj burzi, Sjedinjene Države su u žurbi sklopile mirovni sporazum s talibanima. Treba podsjetiti kako je sporazum potpisan između vlade Sjedinjenih Država i talibana. U sporazumu nema “vlade” Afganistana, niti je ona sudjelovala u pregovorima. Shvatili ste, zar ne?

Dobro da budemo još transparentniji. Sporazum predviđa primirje od 14 mjeseci, tijekom kojeg će se provoditi postupno povlačenje američkih trupa iz Afganistana.

Bilo je predviđeno i puštanje nekoliko tisuća zarobljenih talibanskih boraca. Ne razmjena zarobljenika, ne “sve za sve”, već jednostrano puštanje talibana.

Takozvana “legitimna vlada” Afganistana već se službeno oglasila da ona nije dala suglasnost za bilo kakvo puštanje ikoga na slobodu. Znate li što znače ovi pokušaji Ghanija? Nije teško pogoditi. Naime, ovaj sporazum uopće ne uzima u obzir interese te iste “vlade”, marioneta u Kabulu koji su potvrđeni na izborima na koje je izašlo možda 20% glasača. Ostali su na teritoriju kojeg kontroliraju talibani, a to je područje puno veće i naseljenije od Kabula, Kandahara i još nekoliko gradova i sela koje drži „vlada“.

I tako su Amerikanci pregovarali s talibanima a da ništa nisu pitali, nazovimo je pravim imenom „kompradorsku buržoaziju“.

U međuvremenu su talibani izjavili da su “Ashraf Ghani i njegova vlada jato šakala koje oni ne priznaju i čim SAD napuste zemlju, napravit će ih od njih hranu za pse“.

Za što su talibani sposobni u odnosu na afganistanske nepriznate vlade kada ostanu bez vanjske potpore, vidjeli smo na primjeru Nadžibulaha, kojeg je izdao Gorbačov, a talibani su ga zarobili, dugo mučili i na kraju ubili.

Zapravo trenutni sramotni ugovor Sjedinjenih Država s talibanima ne daje nikakva jamstva u smislu sudbine proameričkog marionetskog režima Ashrafa Ghanija, a njegovog prethodnika Karzaija, kako se čini, čeka ista sudbina. Čitava suština američkih obveza iz postignutih sporazuma je: „Pustite nas da odemo, a zatim činite što želite“.

Desetljeća su pokazala da Angloamerikanci vrlo lako napuštaju svoje marionete. Unatoč činjenici da je Ghanija “međunarodna zajednica” priznala kao legitimnog predsjednika, talibani ga neće objesiti za diplomatsku putovnicu, već omčom oko vrata.

Dakle, drage ukrajinske i druge kolege Ghanija i okupacijskih uprava, ljubitelji stranih vladara, možda bi u ovom trenutku manje pozornosti, euforije i sreće trebali posvetiti „veličanstvenim pobjedama“ Erdoganovih janjičara u Siriji, a više Afganistanu. Situacija u toj zemlji je vrlo znakovita i pokazuje da svakoj okupacijskoj upravi prije ili kasnije dođe kraj.