Afričkim zemljama treba otpisati dugove

Budući da u kreditnoj teoriji na dugove rizičnijim zemljama idu veće kamate, jasno je iz aviona da siromašne afričke zemlje moraju plaćati visoke kamate na kredite u odnosu na bogate i razvijene zemlje svijeta.

Postavlja se pitanje zašto bi neka zemlja uzimala kredite pod takvim nepovoljnim uvjetima, ali tužan odgovor leži u činjenici da 3/4 svih kredita prisvoje vladajuće strukture u tim siromašnim zemljama, te ih potom troše na sebe.

Dio tog prisvojenog novca također se sprema na privatne račune u Švicarskim, Luksemburškim, Francuskim ili Američkim bankama.

U suštini jasno je da postoji sprega između političkih oligarhija tih zemalja, s jedne strane i financijske elite koja porobljava svijet, s druge strane.

Ta ukradena sredstva mogla su se koristiti za izgradnju infrastrukture koja bi mogla omogućiti domaća ili strana ulaganja u raznim sektorima, te efektom multiplikatora stvoriti radna mjesta, što bi za posljedicu imalo ekonomski razvoj i poboljšanje životnog standarda.

Ako shvatite da je novac od kredita većim dijelom pokraden, jasno vam je i da te države samim time nisu u stanju vraćati dugove, pa ona ista ranije spomenuta financijska elita daje “kredite za vraćanje kredita”, kojima se dugovi tih zemalja samo vrtoglavo povećavaju.

Taj mehanizam je opasan jer je savršeno jasno da države koje ne mogu vratiti svoje kredite moraju rasprodavati svoje prirodne resurse, a u slučaju nerazvijenih afričkih zemalja, to je najčešće, osim ljudskog – i jedini kapital kojeg imaju. Na taj način vraća ih se u pretkolonijalnu fazu jer se njihovi resursi opet vraćaju u ruke stranaca kojima su oduzeti zahvaljujući nacionalno oslobodilačkim pokretima.

Tražiti od tih zemalja da vraćaju kredite je zapravo mrcvarenje tih država i njihovih građana jer je jasno da ne postoji novac kojim bi se ti krediti vratili i da je stvarni cilj stranih kreditora uzimanje resursa, odnosno prirodnih bogatstava tih država.

Postavlja se i pitanje, zašto razne “ljevičarske” i “pro-migrantske” vlade diljem Europe koje govore o tome da treba otvoriti granice i milijune siromašnih crnaca primiti u Europu o tome ne govore?

Kako im može istovremeno biti stalo do dobrobiti tih ljudi, a istovremeno ne dovoditi u pitanje financijski sustav koji njihove zemlje drži u bezizlaznom dužničkom ropstvu, a time i u trajnom siromaštvu – što je na kraju krajeva i uzrok njihovih migracija.

Odgovor je žalostan, zato jer služe istom financijskom sustavu koji je usmjeren protiv migranata za čija prava se tobože bore.

Samim time, postavlja se isto pitanje i za “desničarske” i “anti-imigrantske” stranke, zašto one, ako su protiv masovnih migracija, ne dovode u pitanje politiku međunarodnih financijskih institucija koje su do njih dovele? Odgovor je opet isti – jer kao i njihovi “lijevi” kompanjoni služe financijskom sustavu koji je usmjeren protiv zemalja iz kojih migranti dolaze.

U suštini, vladajuće lijeve (pro-imigrantske) i desne (anti-imigrantske) opcije u Europi služe istim strukturama i “rat civilizacija”, odnosno sukob migranata i domicilnog stanovništva, samo je jedan od načina skretanja pozornosti europskog stanovništva od toga da su i oni sami porobljeni dugom samo što toga nisu svjesni.

Naime, kreditni sustav kojeg forsira zapad je po prirodi takav da su krediti u teoriji neotplativi jer se sav novac stvara isključivo putem kredita, a novac za kamatu nikada nije stvoren. Samim time ukupan zbroj svih danih glavnica (kredita), ne može biti dovoljan za vraćanje ukupnog duga (zbroja svih glavnica i kamata obračunatih na njih).