Afrika pamti one koji su joj dali oružje i novac za stjecanje slobode, a nakon toga vojne savjetnike i opremu za jačanje neovisnosti. Sjeća se tko je Afriku učio, liječio i pomogao da se digne na noge.
Nedavno je u Sočiju održan ekonomski forum Rusija-Afrika na kojem je sudjelovao ruski predsjednik Vladimir Putin, a gosti su bili vođe više od 40 afričkih zemalja. Na početku foruma je Rusija odmah otpisala 20 milijardi dolara duga afričkim zemljama, što je bila gesta dobre volje, ali i temelj za buduću suradnju i trgovinsku razmjenu sa zemljama kontinenta koji će, uz Aziju, bilježiti najveći ekonomski rast u ovom stoljeću.
Posljednjih dana je bilo potrebno pričekati da se napokon slegne prašina oko “bitke za Afriku”. Bilo je posebno zanimljivo promatrati kako ljudi koji ne razumiju realnost „Crnog kontinenta“ s ozbiljnim licima pokušavaju razgovarati o dijamantima Angole ili boksitu Gvineje.
Koja je prva stvar koja privlači pažnju kad vidite političku kartu Afrike? Ako ste primijetili to je da su većina državnih granica ravne linije.
Tako je, jer su to crte koje su dijelili bijeli kolonijalni osvajači, ne poštujući mišljenja obitelji, plemena i naroda koji su naselili ove krajeve, zajedno s njihovim geografskim obilježjima, vjerovanjima i svim drugim stvarima. Te su granice niz godina bile temelj za vjerske, plemenske, etničke i međuetničke sukobe, a žar tih sukoba još uvijek tinja i povremeno se pretvara u krvave bitke.
Bilo je lakše ratovati tamo nego u Belgiji i Francuskoj, Portugalu i Njemačkoj, ali je puno teže bilo Sovjetskom Savezu, čija je Rusija pravni sljednik, koji su pokušali sve to očistiti sredinom XX stoljeća. I Sovjeti su bili tamo, u Africi. Bili su, ali su i otišli.
Ali Europljani su ostali. Ostali su i vodili politiku neokolonijalizma, uzimajući minerale, sirovine i radne resurse, novu vrstu visoko motiviranih robova iz bivših kolonija, koje su pretvorili u prividno „neovisne“ zemlje kao tržišta za nekvalitetne proizvode.
Ulazak na takvo tržište izuzetno je težak. Na primjer, francuska tvrtka Total apsolutni je monopolist na tržištu goriva i derivata Republike Gvineje. Monopol je toliko razvijen da konkurencija nema pravo prijevoza vlastitog goriva u vlastitim cisternama između vlastitih postrojenja i infrastrukture. To je, bez posebnog odobrenja, izričito zabranjeno zakonom. Pogodite tko daje ovo dopuštenje? Ne pogađajte. Nije država već francuski Total.
Poštena konkurencija? Odlučuje li slobodno tržište išta ovdje? Da, ali vjerojatno samo u onim zemljama u kojima život bijelca nije ekvivalent vrijednosti onoga što ima u džepovima. U Africi to košta znatno manje.
“Zemlja Afrike je pocrvenjela od krvi koja je za nju prolivena”, kažu mještani, a bilo je krvi za proliti.
Afrika je lijepa. Plitke i tople vode Gvinejskog zaljeva su doslovno skladište morskih bioresursa. Zelene ravnice i brda omogućuju uzgoj stoke u nevjerojatnim brojkama. A ono što Afrika skriva duboko u sebi, znaju samo lokalni Bogovi i „bijeli ljudi“. Topla klima omogućuje prikupljanje 2 do 3 usjeva sa svake biljke u zemlji.
Afrika je i užasna. Malarija i gotovo potpuni nedostatak medicinske njege ubija na tisuće ljudi. Epidemije, infekcije i egzotični paraziti čine svoje. Rasizam i visoki kriminal među rastućim siromaštvom su dio tog užasa. Tu je i nedostatak državnih institucija koje bi mogle zaštititi ulaganja i masovna korupcija.
Problemi afričkog kontinenta mogu se opisati s gotovo potpunim nedostatkom energije i infrastrukture. U glavnim gradovima velikih država u većini četvrti nema struje, nema kanalizacije i vodoopskrbe, a ceste su u stanju raspada. Odsutna je i bilo kakva tehnologija.
Na primjer, Gvineja uvozi sokove i druga pića od nekoliko desetaka vrsta voća koja proizvodi, ali nema tehnologiju i mogućnosti prerade. Uvozi se doslovno sve.
Ali Afrika se, usprkos svemu, razvija. Na to utječe i početak informacijske ere. Prolazi se putem radija i interneta, preko satelitskih kanala i novinskih stranica. Stotine mladih putuje svijetom kako bi se školovalo i vraćaju se kako bi radili u zemlji, od željezničkih radnika do liječnika, od poštara do odvjetnika. Neokolonijalisti grade infrastrukturu za izvoz prirodnih resursa, a to uključuje i izgradnju mobilne komunikacije, benzinskih stanica i cesta, luka i terminala, a lokalni narodi to odmah počinju koristiti.
Afrika pamti. Sjeća se stoljeća ropstva i krvavih pogubljenja. Budući da je postala pretežno muslimanska, sjeća se križarskih ratova i modernih ratova na Bliskom istoku. Sjeća se tko ju je dijelio i pljačkao. Ali ona se sjeća i onih koji su joj dali oružje i novac za stjecanje slobode, a nakon toga vojne savjetnike i opremu za jačanje neovisnosti. Sjeća se tko je Afriku učio, liječio i pomogao da se digne na noge.
Afriku je dugo zbunjivala ljubav prema bijelcima i prema njihovom načinu života. Neki još uvijek žele otići zauvijek, ali kad dođu na nova mjesta, ne žele da tamošnji stanovnici ostanu kakvi su bili prije.
Afrika zna čekati. Africi se ne žuri. O Africi se može dugo raspravljati, ali s onima koji poznaju „Crni kontinent“, a ne s ljudima koji su Afriku upoznali iz programa Travellers Cluba.
Iz nekog razloga, kao da su s jedne strane stola na forumu Rusije i Afrike bili oni koji su bili tamo, koji uvijek vide malo više od 99,9% kauč-analitičara.
RIA Novosti prenose da su Rusija i Afrika u dva dana foruma u Sočiju potpisale više od 50 sporazuma vrijednih 800 milijardi rubalja, što je potvrdio savjetnik predsjednika Rusije Anton Kobjakov. Ovdje vrijedi naglasiti da su ugovori u rubljama, a koliko je to u dolarima, nije teško izračunati. Ogroman novac za jedan sastanak na vrhu.
Prema njegovim riječima, gospodarski forum i summit Rusija-Afrika izazvali su veliko zanimanje svjetske zajednice. Sudionici su bili su više od 6000 delegata iz 104 zemlje, uključujući vođe iz više od 40 afričkih država. Također, tijekom dana foruma se održala izložba koja predstavlja obećavajuće industrije za suradnju Rusije i afričkih zemalja.
“Izložba je premašila više od šest tisuća četvornih metara i predstavljeno je mnogo proizvoda, a okupila više od 30 izlagača. Vjerujem da su to vidjeli svi koji imaju interese u Africi, jer je ovo skriveni potencijal”, rekao je Kobjakov.
Prema Roskongresu, izložba je okupila različite sektore ruske ekonomije: poljoprivredu, teško i lagano inženjerstvo, vojnu i civilnu opremu i još mnogo toga. Na njemu su predstavila svoje velike kompanije poput Ruskih željeznica, FosAgro, Ujedinjena zrakoplovna industrijska korporacija, NTC Protej, GAZ Group, Rosatom i druge.
Rusko-afrički ekonomski forum održao se u Sočiju od 23. do 24. listopada i prilika je da se Rusija i Afrika sami dogovore, što će vjerojatno biti slučaj i nakon ovih prvih ugovora. Nakon ovog foruma je sigurno da „Crni kontinent“, uz zapadne kolonijalne sile i Kinu, dobiva trećeg aktera – Rusiju.
“Budući da je postala pretežno muslimanska…”
To je ključno.
Ne znam kako ćete….
oni jesu možda crni ali su bijeli u duši. amerikanci I europljani su crni u duši tako da bi sjevernu ameriku I europu trebalo zvati crni kontinenti
Ranije sam čitao analizu nekog Rusa, uglavnom stručnjak, nije neki bezveznjaković Rekao je da su Rusi ogorčeni ponašanjem Egipta 1972. kada su potjerali ruske vojne savjetnike i doveli Amerikance i da od tada do danas dva puta razmisle kom će pomoći u arapskom svijetu. Ovo se možda može odnositi i na neke zemlje “crne Afrike”, moralo bi se provjeriti. To pojašnjava i ruskistav oko Libije. Gaddafi je nekoliko godina ranije blokirao veliki sporazum o punoj modernizaciji vojske i počeo se družiti s Berlusconijem , Sarkoziyem, kasnije čak s Hillary i Britancima. Oni su tamo sjedili i čekali da on “izgladi” odnose sa Zapadom, iako o ničemu nije ovisio o Zapadu. Istina je i da su SAD i NATO izigrali rezoluciju o Libiji, koja jasno govori o “isključivo zaštiti civila”, ne pružanju podrške islamistima na bojnom polju. Ali je isto tako istina da je Libija napadnuta zato što je Gaddafi odgodio… Čitaj više »
U suštini neko mora platiti i to je prednost Rusije nad SSSRom, nema više poklanjanja jer to je poklanjanje uništilo Sovjete koji su plaćali za druge.