Afroamerikanci žele novu, crnačku himnu i crnačke gradove, ali to je samo posuđivanje iz priručnika o bijeloj nadmoći

Pod izgovorom ‘sistemskog rasizma’, crne skupine u svojoj borbi za rasnu pravdu u Sjedinjenim Državama zagovaraju, u ime radikalnih mjera zauvijek uništiti raznoliko tkivo koje je dosad ukrašavalo Sjedinjene Američke Države.

Neposredno prije svoje prerane smrti 1968. godine, borac za građanska prava Martin Luther King, sažeo je stvarnost Sjedinjenih Država kada je rekao: “Možda smo svi došli na različitim brodovima, ali sada smo u istom čamcu”. Poruka je bila nepogrešiva: da bi najveći svjetski eksperiment u demokraciji i multikulturalizmu uspio, njegovi se ljudi moraju usredotočiti na ono što ih spaja, a ne na ono što ih razdvaja. Međutim, danas “isti čamac”, na koji se King pozivao, tone pod valovima rasnih sukoba, u kojima čak ni svijet športa nije izuzet. Zapravo je na “polju snova” započeo velik dio trenutnog antagonizma.

2016. godine, bivši profesionalni aktivist NFL-a, quarterback, Colin Kaepernick sagnuo se tijekom intoniranja državne himne, u znak prosvjeda protiv policijske brutalnosti. Predvidljivo, gesta je polarizirala zemlju, čak uzrokujući to da dotad posvećeni pratitelji tog športa promijene kanal.

Pravi izazov, međutim, nastao je nakon smrti Georgea Floyda, kada su lokalni i državni demokratski čelnici, bili prisiljeni odgovoriti na ”mirne” ulične prosvjede, pri čemu su smatrali da je bolje tolerirati sve nasilnije prosvjede pokreta ”Crni život vrijede” nego da tom nasilju stanu na kraj. Od tada zahtjevi u ime aktivističkih skupina ne nestaju; doista, postaju su sve radikalniji.

Ovaj je tjedan Nacionalna nogometna liga, u kojoj je, inače, oko 70 posto crnaca,  započela sezonu 2020. izvođenjem izvedbe “crne himne” pod nazivom “Podignite svaki glas i pjevajte”. Nepotrebno je reći da niti jednog igrača na terenu nisu uhvatili kako kleči dok je ta pjesma odzvanjala uglavnom praznim, pandemijom-pogođenim stadionom. Nekoliko minuta kasnije, međutim, deseci igrača kleknuli tijekom puštanja ‘Zvijezdastog transparenta’, kojeg je napisao Francis Scott Key u znak sjećanja na američku zastavu tijekom rata 1812. godine.

Bez obzira na pitanje nacionalne odanosti, trebaju li Americi doista biti intonirane dvije državne himne? To bi samo dovelo do opasne predodžbe kako postoje dvije odvojene ‘nacije’, s dva odvojena naroda unutar jedne zemlje. Istodobno, tko će priopćiti vijest velikoj američkoj Latino populaciji, na primjer, ili azijskoj, da i oni mogu imati svoje himne na športskim događanjima?

Iako postoje čvrste osnove za prepiranje (kao što je to na ovim stranicama predložio moj kolega Chris Sweeney) da bi voljeni ‘Zvijezdani natpis’ mogao napraviti modernu preobrazbu u svjetlu nekih njegovih rasističkih prizvuka, bismo li doista trebali izbaciti u isto vrijeme i ono što je važno vrijedno s onime što je nevažno? Amerikanci su već bili svjedoci uklanjanja stotina kipova povijesnih ličnosti koje su imale neke veze s ropstvom i ugnjetavanjem manjina (pa čak i nekih koji to nemaju); treba li zemlja zaista početi uništavati i svoje usmene i pisane zapise? To je skliska padina koja bi mogla dovesti do nacionalne dezintegracije.

Poanta ove rasprave, međutim, zanemaruje presudnu povijesnu činjenicu: iako su Amerikanci zasigurno krivi za mnoge odvratne zločine protiv čovječnosti, s ropstvom na vrhu popisa, malo je ljudi koji su žrtvovali više toga da bi ispravili te nepravde od samih Amerikanaca. Najočitiji je primjer Građanski rat (1861.-1865.), koji se barem djelomično vodio kako bi se okončala institucija ropstva i spriječilo odvajanje država Konfederacije od Unije. Procjenjuje se da je u tom sukobu život izgubilo do milijun Amerikanaca. Ipak, danas, bez gubitka ironije, neki crnci pokušavaju se ‘odcijepiti’ od SAD-a s ciljem stvaranja vlastitog teritorija unutar zemlje.

Ovaj tjedan objavljeno je da je 19 obitelji kupilo 100 hektara zemlje u Georgiji kako bi stvorilo “utočište” za crnačke obitelji.

“Riječ je o utočištu. Riječ je o tome da imate mjesto na kojem možete biti autentično crni, samopouzdano crni i ne biti osuđivani”, rekla je Ashley Scott, jedna od novih građanka Libertyja u državi Georgia, lokalnim medijima. “Naših 96 hektara će služiti kao utočište za povlačenja, okupljanja i vjenčanja, jezero za ribolov i mjesto gdje ćete jednostavno moći disati na crnački način”.

Jedan od glavnih problema s tim projektom, naravno, je njegovo eklatantno licemjerje. Napokon, kad god su bijeli Amerikanci u prošlosti pokušavali stvoriti takva ‘sigurna mjesta’, reakcija je bila takva da se te bijelce osuđivalo kao ksenofobe, rasiste i one koji društvo vuku u segregaciju. Drugo proturječje je da je stvaranje ograđenih zajednica zasnovanih na rasama u osnovi anti-američko. Crni Amerikanci koji traže vlastitu ograđenu zemlju nisu ništa bolji od bijelih segregacijskih politika “stražnjeg dijela autobusa”, koje su dovele do žestokih borbi za građanska prava 1960-ih.

Drugim riječima, Afroamerikanci lutaju istom mračnom uličicom koju su njihova bijela braća radila prije desetljeća, a ako misle da će im rezultati nekako bolje ispasti ovaj put, nažalost, varaju se. Način da se izliječi rasizam u Sjedinjenim Državama ne leži u tome da svaka rasna skupina traži utočište iza vlastitih utvrda, iza vlastitih himni, iza svojih zastava, već da se Amerikanci okupe oko “čvrste stijene bratstva”, citirajući Kinga ponovno. To je uistinu jedini put naprijed.