Akcije SAD-a su zbližile Rusiju i Kinu – Treba li se bojati Kine kao globalističke sile?

U medijima se puno govori o mogućnosti stvaranja vojnog i političkog saveza između Rusije i Kine, prije svega zbog problema koje ove dvije zemlje imaju sa Sjedinjenim Američkim Državama. No je li to moguće i treba li takav savez Moskvi i Pekingu?

Osloniti se na stvaranje neke vrste službenog saveza se ne isplati. Osim toga, Rusija i Kina tvrde kako njihova suradnja nije usmjerena protiv trećih zemalja, dok stvarni savez između ove dvije zemlje već postoji, posebno u političkom smislu.

To što ga obje zemlje ne priopće službeno može biti trik i taktika vlasti u Pekingu i Moskvi. Kina i rusko vodstvo ne žele sukob, ako službeno najave stvaranje saveza to znači da se ujedinjuju protiv nekoga. Stoga je ovakva vrsta de facto, ali neobjavljenog saveza, najbolja opcija.

Kina je već duže vrijeme na meti Washingtona. Ne samo za vrijeme predsjednika Trumpa, nego još od početka drugog mandata Baracka Obame, koji je izrecitirao takozvanu ”Obaminu doktrinu”, što je zapravo bio plan vladajućih krugova u Washingtonu o proboju u azijsko-pacifičku regiju. Obama je Kinu otvoreno nazvao jednim od glavnih američkih konkurenata, pa čak i neprijatelja u svijetu.

Naravno da je Peking ogorčen zbog ovakvog dugogodišnjeg odnosa američkih administracija. Nedavno je redatelj Oliver Stone ruskog predsjednika Vladimira Putina u filmu upitao je li istina da se Rusija i Kina sve više približavaju zbog Sjedinjenih Američkih Država? Putin je potvrdio tu tezu, jer je očito da SAD čine sve da bi što više zbližile Moskvu i Peking.

Nije tajna da Kina ima teritorijalne sporove s gotovo svim pacifičkim susjedima, od kojim mnoge podržavaju SAD. Tu je i problem Tajvana i uvijek se postavlja pitanje mogu li ove napetosti dovesti do sukoba između dvije supersile ili će prevladati logika zdravog razuma, prije svega zbog bliskih gospodarskih veza između dviju država?

Kina je već rekla da ne želi sukob ni sa Sjedinjenim Američkim Državama, ni Japanom, niti bilo kojom drugom zemljom i da se želi razvijati u uvjetima mira i stabilnosti. No, većina Kineza, narod i vlada, vjeruje da Zapad, prije svega Sjedinjene Američke Države i Japan, ne želite vidjeti jaku Kinu, jer Washington i Tokio nemaju nikakve koristi od snažne i rastuće Kine. Oni se boje da će Kina postati bogata i moćna zemlja koja će ugroziti njihove interese. No, potpuno su u krivu, jer razvijena i jaka Kina nije nikakva prijetnja. Naprotiv, samo takva može biti jamac mira. Slaba siromašna i nestabilna Kina bi bila tempirana bomba, koja bi prije ili kasnije eksplodirala, a zemlju i cijeli regiju bi preplavili etnički, vjerski sukobi i politički obračuni s nesagledivim posljedicama.

No SAD svejedno čine sve da ograniče Kinu i nitko ne može isključiti mogućnost da će jednog dana ipak doći do sukoba. Iako Kini za razvoj trebaju mir i stabilnost, Kinezi ne mogu odstupiti od svojih temeljnih interesa, posebno kada je u pitanju teritorijalne cjelovitost. Niti vlada, ni kineski narod to neće dopustiti.

Međutim, osim što se mora baviti ovim pitanjima, Kina mora tražiti rješenje problema u Srednjoj Aziji? Tamo je teška socijalna i ekonomska situacija, tisuće građana te regije se bore u redovima ”Islamske države” i drugih terorističkih skupina. Kina to vidi kao prijetnju i sve se više otvara pitanje je li spremna uključiti se u rješavanje ovog problema? Do sada je imala manje akcije u Afganistanu i Pakistanu, ali u samom pograničnom području s akcijama koje su provodile manje skupine posebno obučenih protuterorističkih postrojbi, koje su se po obavljenoj zadaći odmah vraćale u kineske granice.

Međutim, za Kinu i kineski narod je najvažniji razvoj, da bi se postigao ovaj cilj Kina treba mir i stabilnost. Dakle, kineski vrh želi da u tom području bude mir i da nema nikakvih nereda. Zbog toga je Peking spreman na suradnju u svim područjima, čak na vojnom planu, što je lako ostvariti kroz Šangajsku organizaciju za suradnju i ugovore o borbi terorizma. Kina je spremna na suradnju sa svima koji žele stabilnost u regiji, bilo da govorimo o Rusiji, Iranu i Pakistanu, u prvom redu, ali i sa Sjedinjenim Državama i Indijom.

Kineska politika je vrlo otvorena za suradnju s drugim zemljama, što se može vidjeti po inicijativama Pekinga u bilo kojem kutku svijeta. Mnogo puta si kineski dužnosnici, uključujući kineskog predsjednika Xi Jinpinga, na raznim forumima i međunarodnih platformama naglašavali da je Kina najveći zagovornik slobodne trgovine i globalizacije, ali ne tako da Kina izvozi i nameće svoj politički model i sustav vrijednosti ostatku svijeta, kako su to zamišljali stratezi ”američkog svjetskog poretka”, izraz kojeg su u kolumni za The Wall Street Journal skovali Eugene Rumer i Andrew S. Weiss, stručnjaci ”Zaklade Carnegie”.

Istina, ranije su monopol nad slobodnom trgovinom i globalizacijom imale Sjedinjene Američke Države, ali sada više ne. Vjerojatno zbog želje da uz trgovinu i  povezivanje sa svijetom istovremeno nametnu svoje vrijednosti cijeloj planeti. Ovaj je pokušaj definitivno propao. Sada su Kinezi spremni na suradnju sa svim zemljama na svim kontinentima, ali samo kako bi se postigao zajednički prosperitet i obostrano korisna suradnja. Sve ostalo u dolazi u obzir, stoga Peking ima puno više šansi za uspjeh.