Ako Erdogan blefira i kampanja u Siriji je dio neoosmanske ideje, to je loše po Tursku

Situacija u Siriji, koja je bila u zastoju, odjednom se eskalirala. Turska je ušla na sirijski teritorij, a čak je imala zeleno svjetlo Sjedinjenih Država i Rusije u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, što znači da su Washington i Moskva odredili svoje „crvene linije“ u ovoj kampanji. Ako ih Erdogan bude poštovao, ostvarit će ključni cilj Ankare i kurdske milicije više neće biti prijetnja južnim turskim granicama. Ako bude išao dalje i sanjao o uskrsnuću Osmanskog carstva, što nije isključeno, suočit će se s teškim posljedicama.

Ne zaboravimo da su sada na sjeveru Sirije vojni akteri i sirijska i ruska vojska, a Iran je rekao kako ne dolazi u obzir bilo kakvo prekrajanje granica, baš kao što nije podržavao ni separatističke težnje sirijskih Kurda.

Kurdi su konačno shvatili da su bez Damaska izgubljeni i pristali su na niz kompromisnih mjera, uključujući i ponudu sirijske vojske da prijeđe blokade puta i izbiju duž granice s Turskom. Osim toga, sirijska vojska ulazi u sve veće gradove bivšeg „Sirijskog Kurdistana“, gdje ima podršku lokalnog stanovništva, posebno u Qamishliju i Hasaki.

Sirijska vojska je sigurno pokrenula svoje trupe u dogovoru s Rusijom, koja još nije otkrila detalje sporazuma s Erdoganom.

“Nije više bilo moguće gledati na to kako Turska jednostavno proždire kilometre sirijskog teritorija. Stoga su Kurdi, obraćajući se za pomoć sirijskoj vladi, postupili ispravno. A Damask je ispravno postupio dogovarajući nijanse s Kurdima. Bolje kasno nego nikad”, rekao je Semjon Bagdasarov, direktor ruskog Centra za istraživanje Bliskog istoka i Središnje Azije.

Stručnjak je također ocijenio izjavu savjetnika predsjednika Turske Yasina Aktaya koji nije isključio sukob između turske vojske i sirijske.

“Ako se turska vojska nastavi kretati po sirijskom teritoriju, sukobi su sasvim mogući. Osim toga, Turcima će biti izuzetno teško djelovati protiv sirijske vojske u savezu s Kurdima“, rekao je stručnjak.

Podsjetio je da su ne tako davno, tijekom operacije “Maslinova grana”, turske trupe, uz apsolutnu superiornost u broju i potpori zrakoplovstva, “jedva zauzele 18 kilometara u tri tjedna, izgubivši znatan dio svog zapovjednog osoblja”.

“Sada, kad se Assadova vojska ujedini s Kurdima, za Turke se sve može završiti vrlo loše, a onda će Damask početi razmišljati o oslobađanju drugih teritorija koje su okupirale turske trupe“, predvidio je Bagdasarov, jer se već govori o povratku Afrina i sjevernog dijela pokrajine Aleppo.

Erdogana mogu uništiti neoosmanske fantazije

Turska operacija u Siriji izazvala je ogorčenje i na Zapadu, ali to se može objasniti ne samo humanitarnim razlozima. Teritorij u kojeg je ušla turska vojska nekada je bio dio Osmanskog carstva. Postoje brojni znakovi da u Ankari još gaje snove o ponosnom stvaranju Velike Turske. Moguće je da to misle učiniti i vojnim sredstvima, a to sigurno nije ono što se Erdogan dogovorio s Trumpom i Putinom.

Pored Sjedinjenih Država, sa svojim mesijanstvom i uvjerenju u vlastitu svemoć, vrlo je malo zemalja koje otvoreno teže imperijalnom razmišljanju. Od njih je Turska gotovo jedina koja ove ideje utjelovljuje u praksi, uključujući oružanu invaziju na susjedne zemlje, prijeteći uništavanjem odnosa s tradicionalnim saveznicima i već poznatim nadnacionalnim institucijama kao što su Europska unija ili NATO, a sve zbog njenih imperijalnih ambicija. U čemu je poanta?

Turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu je 2011. objavio knjigu „Strateška dubina“, koja opisuje međunarodni položaj Turske. Upravo se ovo djelo smatra temeljem teorije neoosmanizma, iako je sam Davutoglu iz taktičkih razloga uvijek negirao ovaj izraz. Vanjska politika Ankare je slijedila te ideje neposredno prije i dugo vremena nakon pisane verzije ove ideje ili ideologije.

Imperijalizam i neosmanizam ušli su na vojno polje baš 2011. godine, kada je objavljeno djelo Davutoglua. Tada je Assadova vlada u Siriji bila na rubu propasti, a Turska je odlučila da je prvi put dobila priliku da krene u ofenzivu s minimalnim gubicima i da „poboljša imidž“ u svijetu.

Na početku je Davutoglu izmislio postulat “nultih problemima sa susjedima”, što je u praksi trebalo značiti maksimalnu upotrebu “meke sile” prema susjedima Turske koji su prethodno bili dio Osmanskog carstva, na njegovom vrhuncu.

Vrlo brzo je postalo jasno da “meka sila” u klasičnom smislu nije dovoljna i Turska je prigrlila ideju “nula susjeda – nula problema”. To je već značilo uplitanje u unutarnje stvari zemalja koje su bile dio Osmanskog carstva. Davutoglu je insistirao na teoriji stvaranja protuteže na cijelom “postosmanskom” prostoru, postupnom izlasku iz “zapadnog kišobrana” i ključnoj ulozi Turske u deklariranoj regiji.

Recepu Tayyipu Erdoganu i Stranci pravde i razvitka hitno je trebala slična ideologija. Erdogan se trebao riješiti dominacije vojske u društvu, ubrzati gospodarski rast i konsolidirati stanovništvo. Sve ovo se savršeno uklapa u ideje neoosmanizma.

Unutar Turske te ideje i slogani i sada imaju razumijevanje i podršku. Prema različitim izvorima, većina stanovništva zemlje, osim dijela Kurda, potpuno podržava ekspanzionističke i imperijalne planove Ankare. Višegodišnja propaganda, uključujući čak i televizijske serije o “Ertogrulovim potomcima” i “Zlatnom dobu Sulejmana”, uvjerila je Turke da je novi ekonomski rast moguć samo vanjskom ekspanzijom. Teorija neoosmanizma izvorno je građena na četiri temelja: krv, jezik, zemlja i osmanska misao.

Kada govorimo „krv i jezik“, tu je manje ili više sve jasno. Svi narodi koji govore turski jezik ili njihovi nasljednici su pali su u orbitu pozornosti sultana Erdogana. Prije svega, to su zemlje Srednje Azije, ruska Volga, Krim, Gagauzija u Moldaviji, sjeverni Cipar, Azerbejdžan, turska manjina u Bugarskoj i Makedoniji, sirijski Turci i povijesno utjecajne turske zajednice u Palestini i Saudijskoj Arabiji. Tadašnji premijer Turgut Özal nehotice je izrazio slogan “Velika Turska od Sredozemnog mora do Kineskog zida”, koji je dugo bio popularan u Turskoj.

Ipak, zamijenio ga je oprezniji i dalekovidniji Davutoglu, koji to nije rekao, ali je tako postupao.

Turska “meka sila” je radila punom parom. Pristaše Erdoganove stranke gotovo su službeno počeli sebe nazivati  “potomcima Osmanlija”. Tradicionalno prijateljski odnosi s Izraelom su pali kao prva žrtva, koji su do 2010. bili strateški savez dviju nearapskih, uvjetno rečeno demokratskih i sekularnih država na Bliskom istoku.

Nakon rata u Gazi od 2008. do 2009. godine, Erdoganova vlada otvoreno je stala na stranu Palestinaca, sve do upotrebe sile protiv izraelskih pograničnih brodova na Mediteranu. I upravo u tom razdoblju su se odnosi Ankare s Iranom, Irakom i Sirijom počeli naglo poboljšavati, prije svega zbog općeg neprijateljstva Turske prema Izraelu. Ali imperijalne ambicije novih Osmanlija tada nisu izgledale neobične.

Tada su se postavila pitanja o još dva temelja neoosmanizma, odnosno o zemlji i osmanskom načinu  razmišljanja. Pod „zemljom“ su se počele podrazumijevati sve zemlje do kojih je Osmansko carstvo ikada doseglo. Bilo je i simpatizera ove ideje, prije svega Albanaca. Vođa kosovskih Albanaca Hashim Thaçi čak je izjavio: “Turska je Kosovo, Kosovo je Turska.”

Djelomično je u pravu, jer je tijekom Osmanskog carstva započela masovna migracija ljudi iz sjeverne Albanije u zemlje stare Srbije, što je kosovske Albance oblikovalo kao naciju. Osim toga, na vrhuncu Osmanskog carstva su do 90% velikih vezira, provincijskih guvernera, valija, bajraktara i moćnika bili etnički Albanci.

U XVIII stoljeću je poznata albanska obitelj Köprülü zapravo vladala Osmanskim carstvom, kontrolirajući gotovo sve glavne državne i vojne fukcije. Čak i Kemal Atatürk, otac i utemeljitelj moderne Turske, po ocu Ali Riza Efendiji i majci Zübeyde Hanim ima albanske i makedonske korijene, a u njegovoj prvoj vladi nije bilo ni jednog etničkog Osmanlije, samo Albanci, Makedonci i Abhazijci. To je na mnogo načina određivalo Atatürkovu nacionalnu politiku, koja je zabranila sve nacionalnosti na državnoj razini, osim turske. I ta zabrana još uvijek vrijedi, uz neke izmjene i dopune koje su posljedica modernih trendova.

Agresivni prodor Turske na Balkan postao je posebno uočljiv za vrijeme i nakon rata ’90-ih. U Bosni i Hercegovini je turska “meka sila” bila zabrinuta za “obnovu kulturne baštine”. Turci su počeli obnavljati brojne povijesne građevine u Bosni i Makedoniji sagrađene za vrijeme Osmanskog carstva. Čitav centar Sarajeva je ogroman spomenik osmanske arhitekture. U isto vrijeme, nisu samo obnovljene džamije, već je u tome bilo i vjerskih elemenata. Radilo se na sjećanju Balkana o “zlatnom dobu” osmanske vlasti. U Albaniji, jedan od najvećih gradova, Elbasan, Turci su izgradili od nule, kao alternativu tvrđavi Kruja u kojoj se branio knez Skenderbeg, kojeg su financirali Europa i tada Republika Genova. Jedino takve renesanse nije bilo u Bugarskoj.

Ista je priča s Gruzijom, gdje nisu imali vremena pratiti Turske kao najveće ulagače, najviše u Adžari. Ova se zemlja također smatra dijelom osmanske orbite s gledišta, iako Adžarin status nije zagarantiran Gruzijom i njenim ustavom, ma kakav bio, već rusko-turskim mirovnim sporazumima.

Azerbejdžan, koji je stekao financijsku neovisnost zbog skoka cijena nafte, sada preferira ignorirati “povijesne veze” s Turskom. Štoviše, zemlje modernog Azerbejdžana nikada fizički nisu bile dio Osmanskog carstva, a sličnost jezika se više doživljava kao složeni „povijesni incident“. “Azeri” s azerbejdžanskim akcentom nisu dobrodošli u Turskoj, što naravno nervira i same Azerbejdžance. Ovdje turska “meka sila” očito nije uspjela.

Od svih susjeda s kojima je bilo potrebno stvoriti “odnose od nule”, bili su Armenci i Grci, koji su se utjecaju Turske oštro protivili. S Armencima je sve jasno, ali kod Grka država „ni u ratu ni u miru“ vodi Atenu da, gdje može, podrži sve što je protutursko, prije svega Kurde, ali i Armence.

Usput, pojam “neoosmanizam” prvi se put pojavio u grčkom tisku nakon rata na Cipru 1974. godine. Uglavnom zbog toga se Ahmet Davutoglu nije usudio izgovarati ovu riječ, kako ne bi izazvao nepotrebne asocijacije. Sada, kada je jedan od temelja neosmanizma postao smjer za maksimalno udaljavanje od Europe i Europske unije, otvoreno se potiče razgovor o neoosmanizmu u odnosima prema Grčkoj. Ali pokušaji da se ponude njihove usluge, na primjer, obnova džamija u Solunu, u Grčkoj uzrokuju gotovo histeriju.

Štoviše, mnoge ove bivše džamije su bile pravoslavne crkve uz koje su Turci izgradili minarete i mihrabe, kao što se dogodilo s Aja Sofijom u Istanbulu.

Dodatni kamen spoticanja je grad Edirne, drevni Adrianopol. Edirne je bio glavni grad osmanskog plemena prije zauzimanja Konstantinopolja od strane sultana Mehmeta i od tada se smatra gotovo glavnim kulturnim i povijesnim središtem Osmanlija. Tamo su, kao i u Istanbulu, grobnice sultana, velikih vezira i duhovnih vođa, a Edirne je nekoliko stoljeća bilo glavna vojna baza u europskom dijelu Osmanskog carstva i sjedište janjičara.

Nakon raspada Osmanskog carstva, Kemal Atatürk je gotovo molio pobjedničku koaliciju da Edirne prepusti Turcima. Da su Grci pobijedili u ratu 1919. – 1922. onda Edirne ne bi bilo tursko, baš kao ni Istanbul u svojoj sadašnjoj verziji. Zato se očuvanje Edirna kao dijela turske države smatra možda najvažnijim vanjskopolitičkim uspjehom Kemala Atatürka.

Kao i takozvano mirno rješenje pitanja Iskenderuna. Godine 1922. francuska vojska kontrolirala je ne samo mandatni teritorij Shama, sadašnje Sirije i Libanona, već i Ciliciju, gdje tada fizički više nije bilo Armena. Nakon što su Francuzi napustili Ciliciju, provincija Hatay, obalno područje Sredozemnog mora koje graniči sa sirijskom provincijom Latakija i grad Alexandretta, današnji Iskenderun, uključena je u mandatni dio Shama. Godine 1921. u San Remu je sklopljen ugovor prema kojem je provincija Hatay formirana pod francuskim mandatom na teritoriju bivšeg Iskenderunskog sandžaka, jer su osim Grka i Armenaca tu živjeli i mnogi Turci. 1937. godine na sjeveru Sirije formirana je neovisna država Hatay. Trajala je nešto više od godinu dana, da bi u jesen 1939. godine, kada su europske sile bile zaokupljene drugim stvarima, Turska je pripojila Hatay i preimenovala Alexandrettu u Iskenderun.

Nakon Sueske krize 1956. godine, Sirija je sklopila vojni sporazum sa Sovjetskim Savezom i proglasila svoja teritorijalna potraživanja prema Hatayu, što je tada uplašilo Ankaru. Rasprava u Ujedinjenim narodima je zaustavila ratnu prijetnju, ali sada imamo invaziju na Siriju na drugom dijelu granice, u takozvanom „Sirijskom Kurdistanu“.

Ankara i sada “suspendira” pitanje Iskenderuna, iako je u trenutnoj situaciji rat teško moguć.

U cjelini, značajan dio ciljeva koje Turcima postavlja teorija neoosmanizma slabo je rješiv. No, svesti trenutnu tursku operaciju u sirijskom Kurdistanu na vječnu borbu protiv terorističkog dijela kurdskog nacionalnog pokreta bi bilo pretjerano pojednostaviti stvari. U modernoj Turskoj neoosmanizam podržava većina društva, a teoretski to vlasti može odvesti jako daleko.

Ostale sile, svjetske i regionalne, uključujući himeru zvanu EU, ne žele ni čuti za prekrajanje granica, čak i ako bi se moglo reći da su Kurdi u stvaranju novih država i crtanju granica ostali zakinuti.

Tamo gdje je to moguće, prije svega na Balkanu, Ankara će nastaviti provoditi politiku „meke sile“, priklanjajući se Albancima i obnavljajući povijesne strukture u Bosni i Makedoniji. Jasno je da na taj proces blagonaklono ne gledaju Srbija i Mađarska, koji će vjerojatno minirati sve turske napore, ali neće odbiti turska ulaganja, kao Srbija, gdje je Turska uložila biše kapitala nego u BiH, na primjer.

Međutim, nedavna Erdoganova posjeta Beogradu, gdje se susreo ne samo sa srbijanskim rukovodstvom, već i s predstavnicima zemalja „postosmanskog prostora“, pokazala je da te ideje u Ankari dugo neće nestati.

Turska je sada praktički jedina zemlja na planeti koja je ideju povijesnog revanšizma podigla na razinu nove državne ideologije. Ipak, Turci se u vojnom smislu na sukob odlučuju samo protiv onih slabijih, a na tom popisu su među prvima Kurdi.

No, kao što je rekao Semjon Bagdasarov, direktor ruskog Centra za istraživanje Bliskog istoka i Središnje Azije, vojni savez sirijske vojske i Kurda je već nešto drugo i neće biti lak zalogaj za 14 000 islamističkih plaćenika iz Sirije. Protiv ove sile bi Ankara morala poslati destine tisuća svojih vojnika, bez ikakvog jamstva za pobjedu.

Omanski revanšizam teško je usporediti sa željom za ujedinjenjem podijeljenih naroda, kao što su, na primjer, postali Rusi nakon raspada Sovjetskog Saveza. No, Moskva je, umjesto invazije, odlučila pozvati sve svoje sunarodnjake da se iz drugih zemalja vrate u Rusku Federaciju. Krim je poseban slučaj i ovdje nećemo nepotrebno i iznova obrazlagati kako se vratio u Rusku Federaciju.

U ovom kontekstu, možda uopće nije važno kako će se završiti turska operacija protiv Kurda u sjeveroistočnoj Siriji, jer se sa sirijskom vojskom, Rusijom i Iranom suzbija mogućnost okupacije sirijskih teritorija i vjerojatno će se ići na smirivanje situacije i vraćanje Ugovoru iz Adane kojeg su Turska i Sirija sklopili 1998.

Ranije je Sergej Lavrov ponudio da to bude rješenje za turske strahove na južnim granicama. Moskva je predložila da Ankara provede Ugovor iz Adane iz 1998. godine, koji omogućava turskoj vojsci da u slučaju ugroze prodre 5 kilometara u sjevernu Siriju, što je bio ruski odgovor na izvorno američki plan da Turska stvori sigurnosnu zonu dubine 32 kilometra uz sirijsko-tursku granicu.

„Sporazum iz Adane iz 1998. godine sklopljen je između Turske i Sirije. Njegova je suština uklanjanje zabrinutosti Turske glede njezine sigurnosti. Sirijska je vlada pristala na ovaj sporazum, preuzimajući određene obveze, a polazimo od pretpostavke da je ovaj sporazum i dalje na snazi. Kako znam, države potpisnice Sirija i Turska su potpisale ugovor kojim je Damask aktivno radio na rješavanju zabrinutosti Turske zbog aktivnosti Kurdistanske radničke stranke”, kazao je Lavrov.

U tom smislu će vjerojatno ići tajna ruska diplomacija, a ako je Erdogan i dalje opijen slavom Osmanskog carstva i ova ofenziva je dio šire strategije Ankare jačanja utjecaja u bivšim osmanskim zemljama, onda Erdogan hitno mora biti zaustavljen. Rusija, Iran, Sirija su u stanju Turskoj jamčiti sigurnost, a Kurdima preživljavanje. Svi ostali scenariji i snovi Ankare štetu mogu nanijeti samo Turskoj. Erdogan je toga valjda svjestan. Nadajmo se da jest.