Ako je Covid-19 pitanje, što je odgovor?

Da je neko drugo vrijeme, rekli bismo kako je puno tinte uzalud potrošeno na priče o skorom raspadu EU, ali danas više nitko ne koristi ni pero, ni tintu pa bismo mogli reći kako su se na puno tipkovnica izlizala slova u pokušaju tog dokazivanja. Lisabonski ugovor je potpisan 2007., a nakon što je ratificiran u svim tadašnjim državama članicama,  na snagu je stupio 2009. S tim ugovorom se „dopunjuju postojeći ugovori o Europskoj uniji i Europskoj zajednici, ne zamjenjujući ih“.

Otad je prošlo 11 godina, a atraktivnost članstva u EU se za zemlje kandidatkinje ne smanjuje. Srbija, BiH, Makedonija, Albanija, Crna Gora stoje u redu pred europskim vratima, dok je Ukrajina ostavljena samoj sebi na brigu. Suverenisti će reći kako nije riječ o pristupanju u EU, već o gubitku suvereniteta i izdaji nacionalnih interesa predajom zakonodavnih ovlasti nepoznatim neidentificiranim skupinama pod upravom tajnih centara moći. Zagovornici EU će tvrditi sasvim drugačije, o ravnopravnoj zajednici, šansama, modernom suverenitetu, zajedničkoj obrani, sigurnosti, svemu onom što smo do jučer slušali o Jugoslaviji, samo bez bratstva i jedinstva.

Govorili jedno ili drugo, pripadali zagovornicima EU ili njenim protivnicima, mora se priznati kako su zagovornici sposobniji, bolje organizirani, superiorniji u odnosu na protivnike. Nije to toliko teško ni biti kad si pogonjen gomilama novca, dovoljno velikim da se njim kupuju stranke, političari, zastupnici, Vlade i oporbe, a s druge strane se nalazi tek šačica entuzijasta s idejom o suverenosti, pravom na određivanje vlastite sudbine konzumiranjem vlastite zakonodavne, izvršne, sudske i monetarne moći.

Gotovo da nema nikakve sumnje kako će Srbija, Makedonija, Crna Gora i Kosovo postati članicama EU, zvali to aneksijom ili pristupanjem, svejedno. Pogledamo li geografski položaj tih zemalja, vidjet ćemo da se nalaze u okruženju NATO pakta te kako, s obzirom na tu činjenicu, upravljači EU imaju dovoljno vremena za modeliranje tih zemalja prije samog pristupanja.

Iako se prema javnostima zemalja članica EU izlazi s narativom o EU kao moćnoj, dovršenoj zajednici suverenih država, EU je daleko od toga – riječ je o centru moći u nastajanju. Piramidalna struktura jest postavljena, EK se formalno bira demokratski nekakvim kompliciranim delegatskim putem, zakone formalno donosi Europski Parlament, a direktivama EK se projicira njena izvršna moć prema parlamentima zemalja članica. EK, tj. EU, posjeduje dakle zakonodavnu vlast, posjeduju monetarnu vlast preko Europske centralne banke, za članice euro zone izravnu, za nečlanice neizravnu putem kontrole tečaja, posjeduje vlastite izvore financiranja preko uplata zemalja članica.

Te uplate zemalja članica iznose do najviše 1,24 % njihovog pojedinačnog BDP-a. Hrvatska primjerice uplaćuje oko 650 milijuna eura godišnje. Do tih (max) 1,24 % BDP-a dolazi se kombinacijom slijedećih izvora:

1. poljoprivredne pristojbe – čine oko 2 % proračunskih prihoda, a prikupljaju se od carina na uvoz poljoprivrednih proizvoda iz zemalja koje nisu članice EU;
2. carine – obuhvaćaju oko 13 % proračunskih prihoda, a prikupljaju se od carina na uvoz iz zemalja koje nisu članice EU;
3. udio u prihodima od PDV-a – čini oko 35 % proračunskih prihoda EU i transfer je dijela PDV-a ubranoga u zemlji članici. Određuje se primjenom jedinstvene stope na osnovicu PDV-a svake zemlje članice. Stopa je 2004. godine smanjena na 0,5 %, a primjenjuje se na osnovicu koja ne smije iznositi više od 50 % BNP-a;
4. uplate razmjerne BNP-u – čine polovicu ukupnih sredstava proračuna EU. One su dodatni izvor jer se određuju tako da se nadoknadi manjak koji može nastati zbog nedostatka sredstava iz prethodna tri izvora. Na taj se način osigurava da EU proračun Unije nije nikad u deficitu.

Dakako, ima zemalja koje više uplaćuju u Proračun EU, nego li iz njega povlače novca, kao što ima i onih drugih. Zbog svojih uplata se ne bune ni jedni, ni drugi? Kako to? Zar bogatije zemlje članice koje uplaćuju više novca ne bi trebale biti nezadovoljne zbog toga i to doživljavati kao iskorištavanje od strane siromašnijih članica? Tako je samo naoko. Bogatije zemlje imaju više financijske koristi od postojanja EU, nego li one druge pa u stvarnosti one ne bilježe nikakve minuse, nego ogromne pluseve. Izražene u novcu, u BDP-u, u izvozno-uvoznoj bilanci.

Europska birokracija ima svoj vlastiti meta-jezik pa tako postoji nešto što se zove VFO – višegodišnji financijski okvir. Taj VFO je nedavno izglasan i za razdoblje od 2021-2027 iznosi 1074 milijarde eura. On će se puniti na gore opisan način.

Međutim, Europsko Vijeće  je u srpnju na ‘maratonskim pregovorima’ izglasalo i utemeljenje Fonda za oporavak u iznosu od 750 milijarda eura. Oporavlja se naravno od krize izazvane COVIDOM-19, odnosno od zaključavanja gospodarstva tijekom ožujka, travnja i svibnja ove godine koje je u stvarnosti poharalo većinu svijeta (a ne sam virus ili bolest koju izaziva, budući da je bolest benigna, kao i zaraznost te sposobnost čovjeka da se bez većih problema oporavi od napada virusa).

Ako je COVID-19 bilo pitanje, jedan od odgovora je Fond za oporavak (druge odgovore možemo naslućivati, a vjerojatno će se ticati cjepiva, farmaceutske industrije, kontrole stanovništva, ukidanja građanskih sloboda i prava). Naime, novac za taj Fond će EU namaknuti vlastitim zaduženjem ‘na financijskom tržištu’. Zaključavanje gospodarstva (i stanovništva) će tako poslužiti za uspostavu EK kao entiteta sposobnog za zaduživanje, prvi put od osnutka EU.

Dosad su se na ‘financijskom tržištu’ mogle zaduživati kompanije, poduzeća, države. Od sad, s ovim zaduženjem EU počinje funkcionirati kao savezna država i tako postaje do kraja suverena. Dosad je njen suverenitet bio zbroj suvereniteta zemalja članica, odsad posjeduje svoj, vlastiti, a moguć je samo na račun suvereniteta država članica. Drugačije nije moguć.

Da bi Europska Komisija mogla ići po taj novac, tih 750 milijarda eura, prije toga su im premijeri država članica dali jamstvo u vidu odluke o  privremenom podizanju gornje granice vlastitih sredstava, odnosno prihoda europskog proračuna od uplata 1,24 % BDP-a zemalja članica.

Naravno, fokus javnosti, analitičara i političara je namjerno usmjeren u iznos zaduženja, njegovu raspodjelu po članicama, raspodjelu po nepovratnom dijelu i onom koji se dijeli kroz kredite.

Činjenicu da EU s ovim zaduženjem postaje, bez ikakve demokratske rasprave, bez ikakvog referenduma, suverena naddržava se preskače.

No, idemo se pozabaviti raspodjelom tog EU novca namaknutog zaduženjem EU. Od tih 750 mlrd eura, 390 mlrd eura će se uputiti zemljama članicama kao bespovratna pomoć (ovo je izuzetno smiješno, EU će se zadužiti, a onda pokloniti novac članicama, tko će ga vratiti, vidjet ćemo kasnije), a preostalih 360 milijardi kroz zajmove.

Kako će proći Hrvatska u toj priči? Čini se ne tako loše. Iz VFO (naučili smo, riječ je o višegodišnjem financijskom okviru 2021.-27.) od 1074 milijarde eura, Hrvatskoj je odobreno 12,2 mlrd eura kroz različite programe, slične onima koje smo viđali i dosad.

Iz Fonda za oporavak, Hrvatskoj je odobreno ukupno 9,4 mlrd eura, od toga ‘nepovratno’ 6,9 mlrd eura, 2,35 mlrd eura kroz zajmove plus između 700 i 800 milijuna eura iz programa ReactEU, koji je dodatak kohezijskoj omotnici iz VFO-a te oko 300 milijuna iz Fonda za pravednu tranziciju.

Hrvatska računica je jednostavna – u sedmogodišnjem razdoblju će uplatiti 650 milijuna eura puta sedam – 4,55 mlrd eura. Sve što ‘povuče’ preko tog iznosa bismo mogli nazvati dobitkom. Nešto kao euro jack-pot, uplatiš 4,55 mlrd,  a dobiješ 22 mlrd eura!?

Ne ide to baš tako.

Da bi se taj silni novac dovukao u Hrvatsku, državna administracija (to je ona premrežena stranačkim uhljebima, nesposobnjakovićima svih vrsta i boja) mora donijeti kvalitetne programe, prije toga Vlada RH mora definirati svoju nacionalnu strategiju – kako vidi tu Hrvatsku slijedeće generacije, što misli raditi, što proizvoditi, kako usmjeriti razvoj države. Rok za povlačenje ‘bespovratnog’ novca je izuzetno kratak, jedva dvije-tri godine.

Plenković je upravo osvojio mandat za slijedeće četiri godine. S novcem EU za kojeg jamči i država kojoj je na čelu može Hrvatsku pripremiti za tržišnu utakmicu unutar EU, kao i s ostatkom svijeta. A može pustiti da se taj novac  putem države proslijedi po stranačkim ključevima do postojećih korupcijskih mreža te tako pridonijeti tomu da nakon isteka VFO Hrvatska završi opet na dnu EU, s davno uništenim šansama. I dakako –  s bogatijim bogatima i siromašnijim siromašnima.

U međuvremenu, ‘nepovratni’ novac će svi građani EU vraćati kroz nove poreze. Najprije će se uvesti porez na nerecikliranu plastiku i to od 1. siječnja 2021. godine, potom će uslijediti porez na uvoz proizvoda čiju proizvodnju prati intenzivna emisija ugljika, zatim pristojba na digitalne usluge.

Kad se EU zadužuje, onda uvodi i EU poreze!

Kao što vidimo, EU se ne raspada (iako su na granicama Njemačke, Austrije, Slovenije, Francuske uvedene kontrole putnika), već raste, postaje jača. Hoće li i sami Europljani postati jačima ili tek financijski potlačenijima, s manje prava i sloboda, s manjim zaradama, reći će nam vrijeme.