Ako Putinove reforme dokidaju “autokraciju“, zašto ga Zapad toliko mrzi

Nakon povijesnog govora Vladimira Putina na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu 2007. godine, kada je priopćio da će se Rusija oduprijeti zapadnoj hegemoniji i unipolarnom svijetu na čelu sa Sjedinjenim Državama, mnogi ga u dvorani nisu shvatili ozbiljno. Onda se dogodila intervencija ruskih snaga, koje su odgovorile na napad gruzijske vojske i obranile mirovni kontingent i civile u Južnoj Osetiji i Abhaziji, danas de facto neovisnim republikama u nekoj vrsti „personalne unije“ s Ruskom Federacijom. Jednako tako je Zapad 2011. sa sumnjom čitao Putinov članak o projektu Euroazijske ekonomske unije, kada je Europljanima još jenom ponudio da s Rusijom stvore zajednički ekonomski prostor od Lisabona do Vladivostoka. Naravno, prijedlog Moskve je odbijen. Godinu dana poslije su unutarnja „peta kolona“, predvođena redikulom Navalnim, pokušala podići Obojenu revoluciju u zemlji, ali bez uspjeha. Rusi im jednostavno ne vjeruju i žele da zemlju vodi čovjek kojem su dali puni legitimitet na glasanju još u prvom krugu predsjedničkih izbora.

Nakon toga je uslijedio „Projekt Ukrajina“, odnosno destabilizacija Rusije iz susjedne zemlje, ali ni to nije dalo nikakav rezultat, baš kao što zemlju nisu destabilizirale ni sankcije čiji je udar pretrpljen 2015. i Rusija se vratila ekonomskom rastu i prosperitetu, dok se u Siriji potvrdila kao vojna sila, pouzdan saveznik i uspješan posrednik u rješavanju gorućih problema međunarodne zajednice.

Sada je Vladimir Putin otišao korak dalje, jer se bliži kraj njegove vladavine. Usprkos apsolutno besmislenim navodima nekih kvazianalitičara, Vladimir Putin odlazi 2024. i zemlju želi ostaviti sređenu i u dobrim rukama, a za to su mu potrebne promjene ustava.
Nevjerojatno je da su zapadni mediji Putina ranije osuđivali da je autokrat, a sada opet „nešto smišlja“, iako predsjedničke ovlasti dijelom predaje vladi i parlamentu. Dakle, kako god bilo, Vladimir Putin je „utjelovljenje zla“.

Ovaj je udarac za „kolektivni Zapad“, kako zovu skupinu koju čine SAD, EU, Velika Britanija, Kanada, Australija i Novi Zeland, možda najteži, jer im s novim promjenama u ruskom ustavu i novim zakonima najavljenim u jučerašnjem obraćanju o stanju nacije pred oba doma ruskog parlamenta čelnik Kremlja ne ostavlja prostor za bilo kakav politički manevar, nakon što se on povuče u zasluženu mirovinu.
Bez obzira kako stvari stajale, odgovor Zapada na najnovija zbivanja u Rusiji je neminovan. Kakav će on biti i kad će Zapad izvršiti najveći udarac, teško je reći, ali nas povijest odnosa između Washingtona i Moskve, u prvom redu, uči da će napad na Rusiju uslijediti prije ili kasnije.

Ranije su bili brojni zagovornici teze da je Washington krizu u Ukrajini namjerno uzrokovao kako bi unio raskol između Moskve i Bruxellesa, a da je američkim političarima Ukrajina sama po sebi apsolutno nevažna. Ovo je svakako istina, barem u dijelu u kojem se SAD boje zbližavanja Rusija i Njemačke, ali se kasnije pokazalo da se djelovalo i na stvaranju raskola unutar takozvanog „ruskog svijeta“.

S tim u vezi je zanimljivo obraćanje ruskog predsjednika koji je tek na početku svog novog mandata 25. listopada 2012. pred članovima Valdai kluba u Moskvi govorio upravo o jačanju veza Rusije u Europske unije i kada je potvrdio svoju želju o nužnosti ekonomskog i energetskog saveza između Rusije i EU, jer bi takvo zajedništvo moglo biti pobjednički potez na svjetskom tržištu. Isto tako je bio eksplicitan i oštar dajući odgovore na mnoga aktualna pitanja iz ekonomije i financija.

Ono što je tada izrekao su otprilike bile smjernice njegovog prošlog predsjedničkog mandata, a kako je bila posve sigurna pobjeda i na sljedećim predsjedničkim izborima, ukoliko bi se ostvarilo tada izrečeno, projekt jedinstva s EU je mogao u potpunosti minirati sporazum o slobodnoj trgovini kojeg su osmislili u Washingtonu, “Transatlantski trgovinski i investicijski sporazum” (TTIP).

SAD pod Obamom i Velika Britanija su ulagali ogromne napore kako bi došlo do takozvane „Euroameričke unije“, gdje bi Europa doslovno bila progutana od Sjedinjenih Država i Putinove namjere su morale biti osujećene. Iako je kasnije Trump odustao od sporazuma TTIP, politika prema Rusiji se nije promijenila.

“Neoprostivi grijeh” je učinio ruski lider kada je prije primijetio da se Ruska Federacija i EU nadopunjuju po pitanju energetskih resursa i u mnogim granama gospodarstva, te da su u trenutku tadašnje krize zajedno u stanju stvoriti jednu „realnu konkurentnost“.

Putin je tada izjavio i da mu je izuzetno žao što suradnja s Europom „ide naprijed, ali presporo“. Isto tako se pretvarao da ne zna koja je bila uloga tehnokrata iz Bruxellesa i frankfurtskih bankara u bojkotiranju ovog mogućeg saveza, ali je dobro znao da je to bilo i još uvijek je tako zbog njihove slijepe odanosti NATO paktu.

Govoreći o viznom režimu, tada je izjavio: „Ne možemo se dogovoriti oko viznog režima. Pa to je zaista smiješno“, te objasnio kako vizni režim i stopa kriminaliteta, što su neki naveli kao uzročno-posljedičnu vezu, nema nikakvog uporišta u činjenicama.

Bio je jasan: „Rusija ne može postati članica EU, jer to nije realno. Ni u teritorijalnom smislu, niti s ekonomske točke gledišta. Treba pronaći način da se približimo jedni drugima. Rusija posjeduje prirodne resurse u neograničenim količinama, a zemlje Europske unije bi mogli doprinijeti svojom tehnologijom. Iako postoji pomaka, sve to je još uvijek nedovoljno“.

O pravim uzrocima nepostizanja konkretnog dogovora nije htio govoriti, iza čega se već tada dala naslutiti želja nekih interesnih skupina da miniraju energetsku neovisnost Rusije i njenih kompanija, koje su najvećim dijelom u vlasništvu države, a vraćene su u posjed Kremlja zahvaljujući politici vođenoj upravo od strane Putina.

Tada je oštro kritizirao uspostavljanje monetarne unije unutar same EU. Po njemu je EU napravila „iskorak veći no što je mogla podnijeti, a eurozona se, prihvaćajući euro kao platežno sredstvo, nalazi u situaciji da ne zna što će činiti”.

Za krizu u Europi je rekao da je „kriza sustava, a ne samo pitanje nečijeg duga“, ali i da je euro svakako jedan od uzroka te krize.
„Prerano je i situacija je potpuno drukčija za ekonomsku uniju bivših sovjetskih država ili monetarnu uniju s Bjelorusijom po modelu EU. Najprije treba pronaći model, savršen, održiv i funkcionalan, a tek onda pristupiti njegovoj realizaciji. Europa je učinila suprotno, iz političkih razloga je ubrzala proces, te sada mora pribjeći starim i nepopularnim mjerama da bi uspjela oporaviti gospodarstva zemalja članica monetarne unije. Grčka se s drahmom mogla spasiti i oporaviti, a sada su bez ikakvih šansi i instrumenata za oporavak, samo s ogromnim dugom. Rusija će znati modernizirati i proširiti svoje gospodarstvo. Kupovina dijela British Petrola od strane Rosnefta ne znači da država želi povećati kontrolu na tržištu energenata. Naprotiv. Europa bi trebala naći način za zbližavanje, ali pokušaji Kremlja da se približi Europskoj uniji ne postižu željene ciljeve“, rekao je tada Vladimir Putin, ne skrivajući svoje namjere u pogledu stvaranja zajedničkog ekonomskog prostora s EU, ali ako to ne bude moguće, Istok je vidio područje koje obećava.

„SAD i njihovi battleri u Bruxellesu i Strasbourgu se kreću samo sljedeći uputstva. Opiru se bilo kakvom trajnijem dogovoru od kojeg bi imali obostranu korist i zemlje EU i Ruska Federacija”, naglasio je tada Putin.

Potom je prešao na predstavljanje plana za svoj predsjednički mandat koji je počeo 2012. i govorio je o uspjehu svih postignutih reformi koje su u centar pozornosti stavile nacionalni suverenitet u svim segmentima, nasuprot “spletkarenjima i zavjerama oligarha i Borisa Jeljcina koji je bio vjeran Washingtonu”.

Ovaj nagovještaj je za Washington bio zvono za uzbunu, jednako kao njegov povijesni govor na Konferenciji za sigurnost u Münchenu 2007., kada je najavio “konačan kraj unipolarnog svijeta, te izgradnju jednog novog, pravednijeg svjetskog multipolarnog poretka”, koji je u velikoj mjeri i zaživio, te članak kojeg je objavio 2011. u kojem je najavio stvaranje Euroazijske ekonomske unije.

Multipolarni svijet je s ekonomskim savezima EEU, MERCOSUR, BRICS, UNASR, ALBA, PetroCaribe, te s onim sigurnosnim kao što su strateško partnerstvo s Kinom, Šangajska organizacija za suradnju, ostsovjetski“ugovor o kolektivnoj sigurnosti (ODBK), potom sigurnosni savez kojeg je 2013. najavio kineski predsjednik Xi Jinping, a kojeg bi činile Kina, Rusija i Iran, već nesporna činjenica. Tome treba dodati i brojne bilateralne strateške saveze koje je gradio, kao na primjer s Turskom, što je izgledala nemoguća misija, Egiptom, Kubom, Venezuelom, a kruna bilateralnih saveza je onaj sa Sirijom, kojeg su dio i Iran i Hezbollah.

Proteklih godina, iz dana u dana, SAD su samo mogle promatrati kako su bile u velikoj zabludi kada su nakon pobjede u Hladnom ratu sa Sovjetskim Savezom na sva zvona obznanili “kraj povijesti” i budućnost s Amerikom kao neupitnim svjetskim liderom.
Od Münchena 2007., preko najave Euroazijske ekonomske unije i najave jačanja partnerstva s Europskom unijom prošle su godine, a Washington je učinio sve kako bi barem osujetio bilo kakvo savezništvo Europe i Rusije, koji su konačno i prirodni saveznici. Moglo bi se reći da su SAD u ovom dijelu imale prilično uspjeha.

Međutim, možda je pregovore u Minsku o ukrajinskoj krizi trebalo promatrati u pozitivnom svjetlu, isključivo iz razloga što tamo nema predstavnika Sjedinjenih Država, a sami pregovori su dokaz da, čak i uz sankcije nametnute od strane EU, Rusija nije odustala od plana kojeg je Vladimir Putin iznio godinama ranije.

Hoće li se Europa i dalje ponašati kao američki “battler”, a eurobirokrati u Bruxellesu i Strasbourgu slušati diktat Washingtona, još nije poznato. Trenutno su s čelnih pozicija otišli Jean-Claude Juncker i Donald Tusk, ali EU na čelu s Ursulom von der Leyen ne obećava pozitivan pomak u odnosima s Moskvom.

Ali Macron i Merkel se sve više protive politici koja bi vodila apsorbiranju Europske unije od strane Sjedinjenih Američkih Država. Ovdje se, prema riječima Macrona, iznova stvara prilika za zajednički ekonomski prostor “od Vladivostoka do Lisabona”, kako ga je svojevremeno nazvao Vladimir Putin.

Washington zna da može računati na režim u Ukrajini, ali se čini da se ovim adutom koristi sve manje.

Naravno, prostor “od Vladivostoka do Lisabona” ne podrazumijeva nikakvu monetarnu uniju, niti je zamišljen kao politički savez, ali i takav kakav jest minira američku hegemoniju u EU i europski narodi, iako ne i političke elite, sve su skloniji takvoj vrsti partnerstva.
Bliski istok

Vladimir Putin je počinio „smrtni grijeh“ i kada je intervenirao u Siriji. Tada je u tijeku bio pokušaj rušenja Assada, ali i destabilizacija Iraka, čime se trebao potkopati sigurnosni savez koji bi gravitirao oko Šangajske organizacije za suradnju. Podizanje ove suradnje na višu razinu izbacuje SAD iz regije, a osovina Moskva-Peking-Teheran bi se protezala od Arktika do Južne Azije i od Sredozemnog mora, odnosno od Sirije i Libanona, sve do Pacifika.

Za Washington, bilo pod Obamom ili sada pod Trumpom, to je nedopustivo i valjda je svima jasno da su svu potezi koje su SAD povukle bile obračun između dva koncepta globalizacije, koja je sama po sebi neminovna, ali ne nužno i loša. Naime, globalizacija može biti ona koja ne odustaje od unipolarnog svijeta, kojeg se, obzirom na milijune žrtava, cinično nazivalo “Pax Americana”, a s druge strane imamo lidere i zemlje koji teže regionalnim integracijama i savezima koji će zajedno činiti multipolarni svijet.

Ovi drugi u zapadnim medijima čine “Osovinu zla” i ne štede se riječi kojima bi ih se ocrnilo. Informacijski rat koji prati sukobe u svijetu, koji su namjerno pokrenuti kako bi se konačno znao pobjednik ova dva suprotstavljena koncepta, jednako je žestok. Dio ovog informacijskog rata je i apsolutno besmislena interpretacija jučerašnjeg Putinovog govora i ostavke vlade Dmitrija Medvedeva.
Svi oni koji prešućuju gore navedeno i ističu “autokratsku vladavinu Putina”, “nepodnošljiv život pod terorom kojeg provode iranski klerici i Revolucionarna garda”, “manjak političkog pluralizma, slobode i demokracije u Kini”, pišu o “diktatoru Assadu, Maduru ili Oretgi”, “diktaturi u Sjevernoj Koreji ili Bjelorusiji”, pa čak instrumentaliziranim prosvjedima u Hong Kongu ili nepostojećim u Iranu, ne čine to iz razloga zato što im je stalo do tih naroda, niti blagostanja u tim zemljama, nego zato što su naprosto odabrali stranu u ovom informacijskom ratu.

U tom ratu se sustavno prešućuju gore navedene činjenice, zbog kojih je Putinova Rusija postala “najveći neprijatelj” Sjedinjenih Država, ali i “neprijatelj slobodnom i demokratskom Zapadu”.

I sada, kada je ruski predsjednik četiri godine do isteka mandata odlučio smanjiti svoje ovlasti, on ne postaje manje „autokrat“, što bi bio logičan zaključak. Ne, on je uzrokovao šok i nevjericu na Zapadu i u Rusiji, iako se ne zna na koju to „Rusiju“ misle zapadni analitičari, jer je ovo sigurno „njegov podli plan da postane doživotni vladar Rusije“. Budući da 2014. nije tako daleko, lako ćemo se uvjeriti da će ruski predsjednik otići u mirovinu, a zemlju će pripremiti za tranziciju vlasti, ali će ona biti predana provjerenim ljudima iz njegovog okruženja. Tko će biti njegov nasljednik to ne znamo, ali ustavna reforma i novi zakoni su osmišljeni da Rusija i dalje funkcionira na najbolji mogući način, možda i bolje nego u postojećem sustavu.