Alexis Tsipras – Mađioničar bez trikova za Grčku

Grčki premijer Alexis Tsipras, ljevičar i revolucionar koji je pjevao Internacionalu i Bella Ciao, trebao je voditi narod u borbi protiv financijske oligarhije, ali se slomio pod pritiskom vjerovnika. Za nekoliko dana će takozvana “Euroskupina” odlučivati o novom planu pomoći za Grčku, a situacija u zemlji je katastrofalna.

No, ljudi kao da vole slijediti one koji im prodaju iluzije i Alexis Tsipras se time uspješno koristi u svojim mizernim pokušajima da se predstavi kao državnik koji ima hrabrosti reći ne Međunarodnom monetarnom fondu, Europskoj komisiji i Europskoj središnjoj banci.

Došli smo do 2017. i nažalost možemo potvrditi ono što se već moglo predvidjeti u posljednjih nekoliko mjeseci, ili godinu, odnosno da vlada Syrize prodaje prekrasne iluzije, kojima od grčkog naroda traži povjerenje i da u nju ulože svoje posljednje nade.

Uostalom, ako ljudi slijede one koji im nude iluzije, onda veliki mađioničar nije ni mogao učiniti ništa drugo nego iskoristiti priliku da bude izabran i da potpuno iznevjeri obećanja koja je ranije davao. Usput je ispunio sve zahtjeve velikih vjerovnika.

Alexis Tsipras je u danima Trgu Sintagma bio veliki mađioničar, mađioničar koji se igrao s masom, ali je s vremenom ostao bez trikova, ostavljajući svoju publika bez riječi, praznih džepova i slomljena srca.

Sve je počelo protestnim glasanjem, poznatim referendumom o “da” ili “ne” planu za “oporavak” Grčke. Ljudi su taj dan masovno rekli NE, vjerojatno neočekivano i za samog Tsiprasa. Grčka je, još uvijek obmanuta, na trenutak pomislila da je odlučila o svojoj sudbini. Na kraju je primila udarac od strane europskih tehnokrata i velikih svjetskih financijskih institucija.

U to vrijeme su ljudi još uvijek gajili iluziju da imaju mogućnost odabira, ali su se ubrzo morali pomiriti sa stvarnošću. Stvarnost je bila toliko jednostavna i pokazala im je svu beskorisnost provedenog glasovanja, a Grčka je prepuštena srdžbi “Euroskupine” i takozvane “Trojke”, koji su u tom trenutku iskalili sav svoj bijes na grčkoj vladi, koja je i sama bila uplašena izborom naroda.

Grčka Alexisa Tsiprasa od tada više nije bila buntovna Grčka, koja je mogla srušiti banku eurokratske nemani, nego Grčka osiromašena, razočarana i osuđena na mjere štednje koje trpi i danas.

Onaj referendum, na kojem se iz sveg glasa odabralo “ne”, od Europe je kao odgovor dobio preziran osmijeh, a svijet je definitivno spoznao pravi lik Alexisa Tsiprasa i njegove vlade. On se biračima predstavio rekavši da će se na tom referendumu birati ne samo hoće li Grčka ostati u eurozoni, nego i želi li živjeti ponosno. Dakle, Tsipras je očuvao euro, ali je izgubio dostojanstvo.

Od tada su se europska buntovna ljevica, ali i sve vrste euroskeptika, koji su u Syrizi vidjeli svjetionik u tami, morali probuditi iz velike iluzije. Alexis Tsipras više nije bio prvi u borbi za europsku socijalnu pravdu, predvodnik naroda u borbi protiv financijske oligarhije, nego uljepšano lice “ljevičarskog” sanjara koji bezuvjetno poštuje diktat Bruxellesa i Washingtona. Ništa više od toga.

I tako je započeo svoju politiku rezova, točku po točku diktiranu od strane kreditora. Njegova politika se svodi na prodaju javne imovine, samo kako bi se mogao nositi s dugom. Uveo je i oštru poreznu politiku koja devastira srednju klasu. I tako je Grčka spoznala pravo lice stranke koju je na vlast dovela nekoliko mjeseci ranije.

Grčka danas je upravo suprotno od onoga što je bila kada je sanjala i marširala tijekom nemira u posljednjih nekoliko godina. Suprotno je i od svega onoga što je htjela europska ljevica, koja je slavila pobjedu Alexisa Tsiprasa na grčkim izborima i nadu vidjela u Ateni.

Grčka je danas primjer kako izgleda zemlja koju se prisili da ostane u Europi ili koju se prisili da ostane unutar strogih parametara koje nameću Europska središnja banka i MMF. A sanjala je da može učiniti nešto i napraviti potrebne prilagodbe koje će dovesti do pravde u društvu. Unatoč svemu, dvije konstante i daje razaraju grčki narod – kriza i nezadovoljstvo.

SYRIZA je bila prekrasna iluzija kojoj je grčki narod odlučio pružiti povjerenje i dati joj svoje posljednje blijede nade.

Makroekonomski i društveni pokazatelji u zemlji su nikakvi. Nezaposlenost se dalje računa u uznemirujućim brojkama, a najmanje četvrtina grčkog stanovništva je nezaposleno, ili barem nema pristojan posao. U mladih ispod 35 godina starosti je stopa nezaposlenosti preko 40%. Plaće su i dalje niske, unatoč reformama s kojima su se za nekoliko centi podigle one minimalne. Porezi rastu, a osiromašenje srednje klase dovodi u pitanje opstanak grčkog unutarnjeg tržišta. Umirovljenici i većina mladih, zbog prethodnih pogrešnih reformi prije krize, imaju sve manje prihode i neprestano izlaze na ulice. Raniji i rezovi potrošnje koji se trenutno provode im ne dopuštaju da žive život dostojan čovjeka.

Sindikati nastavljaju ustanak, koji sada više nije pobuna protiv vlade X ili vlade Y vlade, nego je postao stalni prosvjed protiv reformi koje ubijaju radničku klasu i malog grčkog poduzetnika.

Povećanje poreza ni na koji način ne utječe na kvalitetu javnih službi. Bolnice su urušavaju, a lijekovi su za prosječnog grčkog građanina praktično nedostupni. Zatvaraju se periferne bolnice, a one u velikim gradovima propadaju. Smanjuje se osoblje, režu izdaci i povećaju troškovi liječničke skrbi.

Liječnici se ne zapošljavaju, a oni koji odu u mirovinu neće biti zamijenjeni. Mladi liječnici bježe u inozemstvo, jer znaju da neće naći posao u domovini.

Iseljavanje je još jedan ozbiljan udarac grčkoj ekonomiji, kao i nemogućnost poslovanja u zemlji. Grčki narod, ne samo oni stariji, ne vide kako pobjeći od ove budućnosti i kao da su osuđeni na sporu i neumoljivu propast. Mladi masovno bježe, jer misle da će sa svojim diplomama u inozemstvu osigurati kakvu takvu egzistenciju. Svjesni su da u njihovoj zemlji nema budućnosti, a ponekad potpuno razočarani i frustrirani zbog nedostatka alternative. Život mladih Grka sigurno nije lijep, sa školama koje propadaju, krizom i socijalnim rezovima.

U tom kontekstu je lako očekivati veliki, gigantski i dramatični izbjeglički val koji će iz Grčke krenuti prema srednjoj Europi.

Grčka je postala mjesto za sortiranje novih robova, koji su bili prisiljeni napustiti zemlje još više devastirane od Grčke i jer oni nisu uspjeli stići na željena odredišta.

Zatvaranje makedonske granice i ozbiljni problemi u balkanskim zemljama su izbjeglice prisilili da mjesecima čekaju u kampovima diljem Grčke, čime samo doprinose drami grčkog naroda. Glad, nedostatak novca i nemogućnost da se dobije pomoć od države su tragedija koju rijeke imigranata moraju podijeliti s građanima Grčke, zemlje koja godinama živi u siromaštvu i iscrpljena je godinama beskonačne krize i diktatom Trojke.

Grčka Alexisa Tsiprasa se tako približava sudbonosnom danu 20. veljače 2017. godine, kada će Euroskupina morati odlučiti što učiniti sa zemljom i hoće li Ateni odobriti novi plan spašavanja. Zahtjevi međunarodnih kreditora i MMF kompliciraju situaciju. Njemačka je bila neumoljiva. Prema riječima ministra Schäublea “Grčka se nije ponašala u skladu sa sporazumima”. No, što uopće riječi njemačkog ministra znače Grcima, suočeni s agonijom i pod vodstvom mađioničara koji odavno nema nijednog trika kojim bi ih mogao obmanuti?