Američka ofenziva je razbila UNASUR – Ima li nade za Latinsku Ameriku?

Brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, kojem je uzor američki predsjednik Donalda Trump, potvrdio je povlačenje svoje zemlje iz Unije južnoameričkih naroda (UNASUR). Brazilski čelnik objasnio je kako je ovaj projekt integracije u Latinskoj Americi stvoren po želji i prema ideji pokojnog predsjednika Venezuele Huga Chaveza. Kao što je poznato iz njegove kampanje i izjava na raznim mjestima, kao što znate, Jair Bolsonaro, koji je osvojio predsjedničke izbore, obećao je da će se boriti protiv “socijalista” i ponovno vratiti Brazil čvrstim prijateljskim vezama sa Sjedinjenim Državama.

Brazilski predsjednik je obavijestio javnost da je Ministarstvo vanjskih poslova službeno objavilo povlačenje Brazila iz Unije južnoameričkih naroda 15. travnja. Ovaj će dokument stupiti na snagu za šest mjeseci.

“Samo države članice Urugvaj, Gvajana, Bolivija, Surinam i Venezuela podržavaju očuvanje skupine UNASUR, koja je rođena 2008. godine kao ideja venecuelanskog predsjednika Huga Chaveza, a ovaj je projekt podržao Lula da Silva”, objavio je Bolsonaro.

Danas je Hugo Chavez mrtav, a Venezuela je u krizi i pod američkim pritiskom, a bivši brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva je u zatvoru. Ostale zemlje su također napravile radikalni zaokret u vanjskoj politici i iz integracijskih projekata osmišljenih za jačanje veza između bliskih latinoameričkih naroda same sebi vraćaju status američkog dvorišta. Što je najgore, taj povratak ne prati opće poboljšanje životnog standarda stanovništva i gospodarski rast, nego zaduživanje kod Međunarodnog monetarnog fonda, provođenje dobro poznatih strukturnih reformi, što podrazumijeva rezove javne potrošnje, oštre mjere štednje, ukidanje subvencija i socijalnih naknada i povećanje cijena komunalnih usluga i prijevoza.

Putem Brazila su nešto ranije, 11. i 14. travnja, krenuli Paragvaj i Argentina, koji su također najavili povlačenje iz UNASUR-a. Novi brazilski predsjednik je slijedio primjer ovih latinoameričkih desničarskih kolega. Ovdje je nužno pojasniti da desnicu u Latinskoj Americi treba tumačiti u drugom svjetlu nego u drugim dijelovima svijeta i čine je predstavnici ili pristaše elita koje su stasale u vrijeme fašističkih vojnih hunti ’70-ih i tijekom ’90-ih, kada su demokratske vlade bile bliske Washingtonu i američkim neokonzervativcima.

Vlasti Paragvaja su izvijestile da je odluka a zemlja napusti UNASUR donesena na temelju cilja promicanja novog procesa regionalne integracije, koji se odnosi na latinoameričku desničarsku diplomatsku grupu ProSur, stvorenu 22. ožujka 2019. Ovu su  skupinu stvorili američki diplomati upravo kako bi se suprotstavila UNASUR-u, a zemlje ove nove integracijske skupine su uskladile svoje vanjske politike s američkim intervencionističkim programom protiv Venezuele.

Argentinsko ministarstvo vanjskih poslova je objasnilo da je izlaz povezan s “institucionalnom krizom” koja je pogodila UNASUR i “agendom skupine s jakim ideološkim sadržajem”, dodajući kako stav Buenos Airesa dijele i vlade nekoliko zemalja u regiji – Kolumbija, Ekvador, Paragvaj i Peru.

Trenutno je 11 zemalja još uvijek službeno uključeno u UNASUR, budući da je samo Kolumbija u potpunosti napustila zajednicu. Međutim, ako ne dođe do obrata, malo je vjerojatno da će nekada moćna skupina preživjeti kada je napuste Ekvador, Brazil, Argentina i Paragvaj, koji su već otkazali su Memorandum o udruživanju, ali njihovo članstvo će završiti tek nakon nekoliko mjeseci. Tako u UNASUR-u ostaju Urugvaj, Venezuela, Surinam, Gvajana, Bolivija, Čile i Peru, iako posljednje dvije zemlje ne sudjeluju u radu skupine od travnja 2018. godine i mogu se smatrati “odlazećim zemljama”.

Prema pravilima organizacije, predsjedništvo u UNASUR-u je nedavno prešlo u ruke Brazila, što je u ponedjeljak najavio ministar vanjskih poslova Bolivije Diego Peri. Međutim, s trenutnom situacijom su izgledi za očuvanje UNASUR-a potpuno nejasni.

“Države članice će odlučiti kakva će biti sudbina ovog tijela”, kazao je Diego Peri.

UNASUR je nastao kao nadnacionalna i međuvladina unija koja objedinjuju dvije postojeće integracijske skupine Latinske Amerike, MercoSur i Andsku zajednicu. Formalno je bio organizacija za slobodu trgovine, ali više dio procesa integracije zemalja Latinske Amerike. Sporazum o osnivanju Unije južnoameričkih naroda je potpisan 23. svibnja 2008. na Trećem samitu državnika država u Braziliji, a unija je formalno postala pravni subjekt 11. ožujka 2011.

Prvi predsjednik UNASUR-a je bivši argentinski predsjednik Néstor Kirchner, a zanimljivo je da je dva puta glavni tajnik organizacije bio iz Kolumbije, koja nikada nije promicala Chavezov društveno-ekonomski model, ali se zemlji ipak svidio integracijski projekt naroda Latinske Amerike. Prema ovom sporazumu, UNASUR sjedište ima u Quitu, a Južnoamerički parlament  je trebao biti u Cochabambi, dok je sjedište financijske institucije Banco del Sur u Caracasu. Ovaj je projekt odmah bio osuđen od Washingtona, jer je, kako mu samo ime govori, to zajednica južnoameričkih naroda. Kao promatrači su mogli biti predstavnici latinoameričkih država sjeverno geografskih granica Južne Američke, ali je UNASUR zatvoren za SAD i Kanadu.

VIDEO – Jair Bolsonaro najavljuje izlazak Brazila iz skupine UNASUR

UNASUR se uništava da bi nastao ProSur

Kao što je priopćio Paragvaj, kao i ostale vlade koje su objavile namjeru napuštanja UNASUR-a, zemlja napušta ovu skupinu kako bi se promicao ProSur, novi proces regionalne integracije.

Grad Santiago, smješten na jugu kontinenta, krajem ožujka je bio domaćin skupa najreprezentativnijih političara latinoameričke desnice i ekonomista neoliberalne vizije. Došli su na poziv čileanskog predsjednika Sebastiana Piñere kako bi formirali novi politički kurs i proces integracija koji je dobio ime ProSur.

Nevjerojatan naziv ovog skupa, čiju je ideološku orijentaciju izravno odredio savjetnik za vanjsku politiku Bijele kuće posvećen destabilizaciji Venezuele, bio je “Forum za napredak i razvoj Latinske Amerike”. Riječ je o Elliotu Abramsu,

koja ne štedi napore ni sredstva za usmjeravanje nove ideološke političke borbu na latinoameričkom kontinentu. Iz imena skupa je bilo jasno da je ovom konceptu cilj uklanjanje pojmova kao što su “napredak” i “sloboda” iz ruku latinoameričke ljevice i predati ih privremeno ušutkanoj desničarskoj eliti, koja je više od jednog desetljeća “trpjela” vlade koje su vodile suverenističke politike.

Kriminalac iza kulisa

Uprava nad klubom je predana starom poznaniku latinoameričkih diktatora i vazalskih vlada, Elliotu Abramsu, koji je trenutno zadužen za koordinaciju procesa destabilizacije Venezuele, kao i za okupljanje svih reakcionarnih snaga južno od Rio Grandea.

Tako se Elliot Abrams, koji radi u Vijeću za inozemne odnose američke uprave, vraća na područje destabilizacije i državnog udara s izričitim mandatom kojeg mu je dodijelio Donald Trump.  Abrams je političar koji je optužen za zločine protiv čovječnosti u ratu u Salvadoru, posebno za masakr u El Mozoteu, ali se danas pojavljuje kao “lučonoša demokracije” u borbi protiv “režima” u Caracasu.

Sjedinjene Države su jasno stavile do znanja da neće izgubiti svoj plijen i ostat će na kontinentu sve dok ne svrgnu  vladu Nicolas Madura.

Ime Elliota Abramsa bi od njegovih prijedloga trebalo odvratiti svakoga tko tvrdi da je demokrata. Međutim, predsjednici koji se protive Nicolasu Maduru, koji traže da ih se prizna za demokrate, pozdravili su Abramsa kao najvećeg prijatelja kontinenta.

22. ožujka su se u Santiago de Chileu sastali Sebastián Piñera iz Čilea, Mauricio Macri iz Argentine, brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, paragvajski čelnik Mario Abdo, ekvadorski predsjednik Lenin Moreno i kolumbijski predsjednik Ivan Duque. Predstavnik urugvajske vlade Ariel Bergamino i zamjenica ministra vanjskih poslova Bolivije Carmen Almendras, koja jedina nije potpisala takozvanu Deklaraciju iz Santiaga, nazočili su kao promatrači.

Ove vođe bi trebale znati tko je Elliot Abrams i zločine koje je činio u Nikaragvi, Gvatemali i El Salvadoru, kao i za masakr u El Mozoteu. Abrams nije samo optužen za prikrivanje zločina protiv čovječnosti, nego je i osuđen u takozvanim skandalu “Iran-Contra”, ali ga je Bush pomilovao da koordinira invaziju na Irak 2003. Godine, a ranije neuspjeli udar protiv Chaveza 2002.

Washington je odlučio da Abramsa u njegovim naporima moraju pratiti čileanski predsjednik Sebastian Piñera, kojem bi bilo bolje da se posveti problemima u zemlji, jer nije ispunio nijedno od predizbornih obećanja i ima vrlo malu potporu, baš kao njegov argentinski kolega mauricio Macri, koji zemlju vodi do novog bankrota ili vječnog dužničkog ropstva.

Ovoj skupini je prišao i kolumbijski predsjednik Ivan Duque, koji je više uključen u aktivnosti protiv Venezuele nego u rješavanje hitnih problema koji pogađaju njegovu zemlju, uz svakodnevna politička ubojstva koja uzrokuju nesigurnost u građana.

Sve ove predsjednike i vlade se slobodno može kvalificirati “kao satelite Donalda Trumpa”. Prema priopćenju ministarstva vanjskih poslova iz Caracasa, skup u Čileu i proces koji je tamo pokrenut je bio najbolji način da se skrene pozornost s njihovih unutarnjih problema i da se pronađe zemlja koja će biti glavni krivac za sve i meta kritike.

Koje su neposredne zadaće koje su  Piñera i Duque dobili od Washingtona? Stvari sada postaju jasne i zaduženi su da postave nadgrobni spomenik Uniji južnoameričkih naroda (UNASUR), koju je utemeljio pokojni venecuelanski vođa Hugo Chavez Frias, a latinoamerička desnica je ovu skupinu proglasila “institucijom s previše ideologije”.

Na provođenje ove zadaće je Piñera, kojeg je podupirao Duque, pozvao četiri druga desničarska predsjednika u Južnoj Americi da potaknu stvaranje desničarskog, neoliberalnog i proameričkog integracijskog projekta u Latinskoj Americi, koji bi trebao zasjeniti, pa čak i uništiti projekte u kojima je ne tako davno sudjelovala većina zemalja Južne Amerike, posebno u vrijeme kada su Brazil, Argentina, Urugvaj, Bolivija, Ekvador i Venezuela bile dio, ne nužno istih, ali vrlo sličnih političkih orijentacija.

U okviru novog projekta, rođenog bez mnogo izdataka, ne može se govoriti o jačanju demokracije na kontinentu, jer je prvi cilj skupine ProSur bio planirati kako svrgnuti vladu Venezuele.

ProSur se samo službeno rodio u čileanskom glavnom gradu. Nesumnjivo je da je pobjeda na izborima kandidata latinoameričke desnice u tim zemaljama počela pokapati težnje za integracijom i neovisnošću u odnosu na Washington. Novi-stari kurs se dobro prijeti u radu Grupe iz Lime i Organizaciji američkih država (OAS), gdje se zagovara put “liberalne i razvojne Amerike”.

U toj su misiji južnoamerički predsjednici prisustvovali forumu u Santiagu, kako bi dali potporu dvojcu Piñera-Duque. Najistaknutija odsutnost bila je ona samoproglašenog venecuelanskog “predsjednika” Juana Guaidóa, koji je, kao u ljubavnom romanu, preferirao u Čile poslati svoju ženu. Možda se nakon fijaska s “probojem s humanitarnom pomoći” iz Cucute u Venezuelu sramio pogledati u oči Piñeru, a možda je dobio nalog od Washingtona da ne napušta zemlju? No, to nije ni važno.

Prvi koji je stigao u Čile bio je brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, koji je stigao na skup u nakon posjeta Sjedinjenim Državama, gdje je iznio svoje ideološke stavove i političke ciljeve, govorio o vojnim i imigracijskim pitanjima, a posebnu pozornost je posvetio Venezueli, čime je zaradio obećanje američke vlade da će Brazil u strateškim u vojnim pitanjima imati isti tretman kao i da je zemlja u NATO-u.

Bolsonaro je, sa svoje strane, odlučio olakšati pristup američkoj vojsci u objektu Alcántara u regiji Maranhao, što omogućuje nazočnost i raspoređivanje američke vojske i znanstvenika povezanih s vojnom industrijom u središtu Južne Amerike.

U Čileu se očekuje da će Bolsonaro potpisati niz sporazuma, uključujući intenziviranje trgovinskih odnosa pod okriljem stupanja na snagu novog Sporazuma o slobodnoj trgovini. Bolsonara je primio Piñera, ali uz velike kritike čileanske opozicije, koja je čak omela ručak u njegovu čast održan u subotu 23. ožujka. Čileanski predsjednik Piñera je rekao “kako se nada da će svi u Čileu razumjeti važnost dobrih odnosa sa svima zemalja svijeta, pogotovo sa zemljama naše Latinske Amerike i zbog toga želi pozdraviti predsjednika Brazila”.

Ove se riječi baš ne podudaraju s njegovom sljedećom izjavom da su “dani Madura odbrojani”, koja odražava istinsku svrhu susreta dvojice predsjednika južnoameričkih naroda.

Puno buke, malo sadržaja

Odsutnost predsjednika kao Eva Moralesa iz Bolivije i Tabaréa Vásquez iz Urugvaja, unatoč upućivanju predstavnika druge razine kao promatrača, smanjuje veličinu susreta prijatelja koji  održavaju bliske s Grupom iz Lime i Bijelom kućom, koji tvrdoglavo nastoje svrgnuti Nicolasa Madura u Venezueli.

U tom kontekstu je zanimljiva izjava vodstva Paragvaja, koju su potvrdili svi čelnici u Čileu, kako je UNASUR institucija obdarena s “previše ideologije”. Ali ako pogledamo ovu grupu predsjednika, jasno je da su svi do jednog sljednici najekstremnije desničarske i radikalne, militarističke ideologije, koja je u svim svojim segmentima odana Washingtonu, a latinska Amerika je nije vidjela od vojnih udara sedamdesetih i osamdesetih. Ova je desnica odlučna ići u rat, intenzivirati kampanju destabilizacije protiv Venezuele, podupirati ilegalna preuzimanja njenih diplomatskih predstavništava u Latinskoj Americi, a uz se pridružila pritiscima, blokadama i embargu kao da bi dograbila barem dio plijena.

ProSur ima za cilj zamijeniti UNASUR u jasnom skretanju na udesno na latinoamerički način, prikrivajući cilj koji provodi djetinjastim argumentima koje je iznio čileanski predsjednik, koje rekao kako će “ProSur će biti forum bez ideologije ili birokracije”. Ali ova organizacija svim svojim akcijama dokazuje licemjernu strategiju organizacije bez ideologija, koja je to samo deklarativno, ne i djelima.

ProSur je bio sastanak koji se više fokusirao na medije i političke ciljeve, nego na provođenje stvarnih promjena kako bi se zadovoljile te potrebe južnoameričkih naroda.

Urugvajski predsjednik Tabaré Vázquez, jedan od vođa koji je odbio sudjelovati u Santiagu, izjavio je “kako se moraju izbjeći pogreške koje su počinjene ranije”. Ako je problem skupine UNASUR bio u tome što je imao određenu političku ideologiju, to znači da je pokrenuti još jedan integracijski proces, također s jasnom političkom ideološkom svrhom, opet počiniti prethodnu pogrešku .

Sastanak održan u Palacio La Moneda je završen s takozvanom Deklaracijom iz Santiaga, koja objektivno ne predstavlja ništa novo. Puno starih stavova i zajedničkih želja koje su jednostavno pokazale da ProSur nema snažnih ciljeva koji bi favorizirali demokraciju u Južnoj Americi i radije prihvaćaju činjenicu da kontinent bude u sjenu Washingtona, poštujući smjernice koje je izdala Bijela kuća, a koordinira ih Elliot Abrams, predstavnik Trumpove vlade za Venezuelu.

Ministar vanjskih poslova Venezuele, Jorge Arreaza, ProSur je ironično nazvao skupinom ProNorte, alatom interesa Washingtona za latinoamerički kontinent. Arreaza je pozvao desničarske vlade u Latinskoj Americi da priznaju da ProSur promiče stvaranje tijela koje je usklađeno s vladom Sjedinjenih Država s ciljem napada na Venezuelu.

“Narodi naše Amerike uvijek cijene istinu. Bilo bi iskrenije otvoreno priznati i priznati da je to zapravo ProNorte”, napisao je Jorge Arreaza svom Twitteru.

Nakon sastanka koji je trajao otprilike tri sata je u vrlo kratkoj ceremoniji potpisivanja objavljena je takozana Deklaracija iz Santiaga, koja sadrži 6 točaka.

1. Naša volja je izgraditi i učvrstiti regionalni prostor koordinacije i suradnje, bez isključenja, kako bismo krenuli prema učinkovitijoj integraciji koja će omogućiti doprinos rastu, napretku i razvoju zemalja Južne Amerike.

2. Našim priznanjem prijedloga o stvaranju prostora za dijalog i suradnju Južne Amerike, Foruma za napredak Južne Amerike (ProSur), upućujemo ministre vanjskih poslova da prodube dijalog u skladu s uvjetima ove Deklaracije.

3. Da se taj prostor postupno implementira, da ima fleksibilnu strukturu, laganu, jeftinu, s jasnim operativnim pravilima i agilnim mehanizmom donošenja odluka koji Južnoj Americi omogućuje napredak u konkretnim sporazumima i programima integracije temeljenim na zajedničkim interesima sukladno vlastitoj nacionalnoj stvarnosti.

4. Taj će se prostor na fleksibilan način i prioritetno baviti pitanjima integracije u područjima infrastrukture, energetike, zdravstva, obrane, sigurnosti i borbe protiv kriminala, prevencije i upravljanja prirodnim katastrofama.

5. Bitni zahtjevi za sudjelovanje u ovom prostoru bit će puna valjanost demokracije, odgovarajući ustavni poredak, poštivanje načela razdvajanja državnih vlasti, te promicanje, zaštita, poštovanje i jamstvo ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i suvereniteta i teritorijalnog integriteta država prema međunarodnom pravu.

6. Republika Čile biti pro tempo predsjedništvo ovog procesa u narednih 12 mjeseci, a potom će ono biti predano Republici Paragvaj.

Nakon ove izjave je više nego jasno da je sastanak morao dati bilo kakav tekst, ali su sve točke u proturječju s ponašanjem vlada zemalja koje sudjeluju u skupini ProSur kada je u pitanju Venezuela. Ne može se govoriti o ozbiljnosti kada peta točka deklaracije izričito spominje “poštivanje načela suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti država, sukladno s međunarodnim pravom”.

Upravo su ta načela nekažnjeno prekršena u odnosima ovih vlada prema Venezueli i njenoj legitimnoj vladi. Promicanje procesa destabilizacije, međunarodne izolacije, pozivi na vojnu intervenciju i svrgavanje njene vlade, priznavanje političara koji su se sami proglasili za predsjednika su izvan svake ustavne norme, stoga temeljno akt skupine ProSur nije vrijedan komentara.

Predsjednici koji su došli u Santiago, zajedno s čileanskim predsjednikom, slijedili korake Washingtona, a na drugoj se strani licemjerno, baš kao i njihovi mentori, pozivaju na poštivanje međunarodnog prava. Sjedinjene Države su zbog svojih ekonomskih, ideoloških i političkih interesa, očito i zbog pristupa naftnom bogatstvu, što je priznao i sam John Bolton,  Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, konsolidirale svoje interese s ciljem uspostave regionalne hegemonije, ali je u tom procesu primjetna borba sa silama poput Kine i Ruske Federacije. Stoga se ProSur može nazvati organizacijom u kojoj su zemlje koje su svoje politike uskladile s Washingtonom i skupina je osmišljena za jačanje političke, ideološke i ekonomske desnice Latinske Amerike, čija je ideologija odbacila vojne šinjele i hunte i sljedeći ideologiju američkih neokonzervativaca se predstavlja demokratskom snagom koja će promijeniti kontinent.

Što će uslijediti u godinama koje dolaze, teško je predvidjeti. SAD privremeno mogu slaviti uspjeh u dezintegraciji UNASUR-a i razgradnji integracijskih procesa koji su pokrenuti prošlog desetljeća. Ali Latinska Amerika nije jednom dokazala da ništa nije vječno. Stoga su razumljivi američki napori da se unište Venezuela i Kuba, ali i Bolivija, Kuba i Nikaragva, jer će tako u potpunosti uspostaviti hegemoniju južno od Rio Grandea. Ovako je sve, čak i raspadom UNASUR-a, još uvijek pod velikim upitnikom.