Američka sila i perzijska mudrost – SAD ne mogu zaustaviti izvoz iranske nafte

Jutros su mnogi kao udarnu vijest prenijeli objavu The Wall Street Journala kako je Kina obustavila uvoz iranske nafte. “Kina je pokleknula pred Sjedinjenim Državama”, “Kina se uplašila sankcija”, “Kina obustavlja uvoz nafte iz Irana”, samo su neki od glasnih naslova u medijima i na portalima.

Neki su pogrešno naveli da je naveli da je član Odbora za ekonomiju parlamenta Irana Rahim Zare potvrdio kako se Kina pridružila zemljama koje su prestale uvoziti iransku naftu.
Naime, Rahim Zare je to rekao za Indiju, Tursku, Južnu Koreju i Japan, koji su nakon Tajvana, Grčke i Italije odbile izravno kupovati naftu, jer nisu dobile izuzeća od američkih sankcija za “bankarske i usluge osiguravateljskih kuća”.
Prema riječima člana Odbora za ekonomiju iranskog parlamenta, te su zemlje u ožujku kupovale 1,6 milijuna barela dnevno. Sada je izvoz nafte iz Irana u te zemlje zaustavljen.
“One poštuju sankcije”, rekao je jedan od izvora, ali taj izvor kojeg citira WSJ nije bio Rahim Zare.
“Kina ima dovoljno problema sa Sjedinjenim Državama i ne žele nove”, kaže “drugi izvor”.
Ipak, iranski poduzetnici ne gube nadu da će isporuke nafte biti nastavljene. Jedan od privatnih izvoznika je za WSJ rekao kako pregovara s nekoliko manjih kineskih rafinerija oko isporuke 2 milijuna barela, ali odluka o izvozu mora biti usvojena na razini vlada Irana i Kine.
SAD su se ranije povukle iz sporazuma o iranskom nuklearnom programu i uvele nove sankcije protiv Teherana, a cilj sankcija je iranski izvoz nafte “svesti na nulu”.
Washington je naveo da će sekundarne sankcije pogoditi i treće države koje nastave poslovati s naftnim sektorom Irana. Raspravljalo se o produljenju izuzeća za spomenute zemlje, kako ne bi došlo do poremećaja opskrbe i povećanja potrošačkih cijena naftnih derivata, ali je državni tajnik Mike Pompeo naglasio “kako SAD neće odobriti nikakva nova izuzeća od sankcija Iranu”.
Dakle, imamo iranskog dužnosnika koji je potvrdio da Indija, Turska, Južna Koreja, Japan, Tajvan, Grčka i Italija poštuju sankcije, te tri neimenovana izvora iz iranske naftne industrije koji su dali citirane izjave.
Netko je dodao kako je tanker u kojeg ne nedavno utovarena iranska nafta za Kinu usidren u iranskim vodama i da brod sada “služi kao skladište”. Podsjetimo, taj je tanker “Pacific Bravo” kupila kineska banka koja je ranije poslovala s Iranom i prevozila naftu za kinesku kompaniju. Autori koji su začinili vijest koju je objavio WSJ su previdjeli da je Reuters potvrdio da je taj teret istovaren 16. svibnja u  terminale za skladištenje nafte u kineskom gradu Zhoushanu.
Naravno, vijesti o iranskoj ekonomiji nitko ne čita na iranskih portalima i službenim agencijama, što je veliki problem, jer WSJ može napisati bilo što, navodeći tri neimenovana izvora, čime može utjecati na cijene nafte na globalnom tržištu, a da nitko ne provjeri što je približno istina.
Kako prenosi portal Oil Price, potražnja za sirovom naftom u Kini raste. Kineski uvoz je prije isteka izuzeća američkih sankcija na iransku naftu, koje je završilo 2. svibnja, dosegao maksimum od pet godina i iznosio je od 792 380 barela dnevno, odnosno 3,24 milijuna tona. O tome svjedoče podaci koje je u nedjelju objavila Opća carinska uprava Kine, koja objavljuje podatke u metričkim tonama, dok S&P Global Platts to pretvara u barele.

Izvoz nafte iz Irana u Kinu je posljednji put bio viši samo u travnju 2014. godine, kada je iznosio 803 150 barela dnevno. Travanjski volumen porastao je za 45,8% u usporedbi s ožujkom u barelima i povećan za 21,2% na godišnjoj razini, što znači da se kina opskrbila za nekoliko tjedana svibnja, čekajući razvoj trgovinskih pregovora sa Sjedinjenim Državama, koji su, kao što znamo, propali.
Osim toga, uz povećanju industrijsku proizvodnju u zemlji, Nacionalna iranska naftna tvrtka će preko Odjela za međunarodno tržište energije danas domaćim kupcima ponuditi seriju od dva milijuna barela teške nafte.
Jedna od glavnih strategija za koju se Iran odlučio pri izvozu nafte je pronaći nove načine za diverzifikaciju mehanizma prodaje, od kojih je jedan opskrba naftom na burzi IRENEX u zemlji, izvještava Mehr News.
“Što se tiče isporuke nafte i kondenzata na burzi IRENEX, one su uključene u pravila ove godine, a ministarstvo nafte pripremilo je jasne upute o tom pitanju”, rekao je Zangane.
Budući da su se Sjedinjene Države povukle iz nuklearnog sporazuma s Iranom u svibnju 2018. godine, obećavši da će iranski izvoz nafte “dovesti do nule”, Islamska Republika je poduzela različite mjere za suzbijanje američkih sankcija i održavanje najveće moguće razine izvoza nafte.
NIOC je prvi put sirovu naftu na burzi IRENEX ponudio 28. listopada 2018. godine, samo nekoliko dana prije stupanja na snagu novih američkih sankcija protiv naftnog sektora Irana. U prvom krugu je NIOC prodao oko 280 000 barela sirove nafte po cijeni od 74,85 dolara za barel. Sada opskrba teškom sirovom naftom na ovoj burzi može otvoriti novo poglavlje za izvoz iranske nafte, budući da je ova vrsta nafte od velike važnosti, kako s tehničke tako i komercijalne točke gledišta, jer predstavlja najveći dio proizvodnje u svim rafinerijama. Mnoge rafinerije širom svijeta, posebno u južnoazijskoj regiji, spremne su za korištenje ove vrste nafte, čija je cijena znatno niža u usporedbi s lakim naftama.

Jedan od vjerodostojnijih portala u energetskom sektoru, Oil Price, uopće ne spominje vijest koju je objavio WSJ.
Osim toga, Iran je danas izvijestio kako s Indijom pokreće treći pomorski put za izravne isporuke koji će povezati iranski lučki grad Qeshm s indijskom lukom Kandla, navodi portal iranske Gospodarske komore industrije, rudarstva i poljoprivrede.
Indijski brod Nashat je isporučio 13 000 tona tereta iz Indije u ovu iransku luku kako bi službeno otvorio rutu Qeshm-Kandla. Prvi pomorski put između dviju zemalja naručen je 2017. godine između iranske luke Chabahar i indijskog Mumbaija.
U siječnju 2019. su Iran i Indija otvorili su drugi put izravne isporuke kroz Mumbai, Mundru, Kandlu, Chabahar i konačno Bandar Abbas u južnom Iranu.
Nakon pokretanja nove brodske linije između dviju zemalja će bit će isporučeno više “robe” i poljoprivrednih proizvoda.
Nakon nekoliko godina pregovora je Iran osigurao projekt za razvoj svoje strateške luke Chabahar, a Indija je u projektu sudjelovala s 500 milijuna dolara za izgradnju dva nova veza u ovoj luci.
U svibnju 2016. su Iran, Indija i Afganistan potpisali su tripartitni sporazum o tranzitu s Teheranom, čiji je dio posvećen projektu razvoja luke Chabahar. Kasnije je, tijekom posjeta iranskog predsjednika Indiji, u veljači 2018. godine, potpisan ugovor za dio luke Shahid Beheshti između iranske lučke i pomorske organizacije PMO i indijske  luke Global Ltd. Indija može koristi spomenute putove isporuke za tranzit robe u Afganistan i zemlje Perzijskog zaljeva, te u zemlje Srednje Azije. Kroz luku Chabahar, Indija može zaobići Pakistan i transportirati robu u Afganistan i Srednju Aziju, a Afganistan može biti povezan s Indijom morem. Iranska agencija je lukavo prešutjela da je luka Chabahar ujedno puna terminala za izvoz energenata, a teško je vjerovati da će Indija po Omanskom zaljevu razvoziti isključivo voće i povrće ili druge proizvode.

Iranski trik za nesmetanu prodaju nafte po 30% većoj cijeni

Prije tjedan dana je Oil Price otkrio nove taktike Irana za prodaju svoje nafte, ali je ta vijest prošla neopaženo.
S obzirom na to da je Pentagon ranije ovog mjeseca poslao borbenu skupinu s nosačem zrakoplova u Perzijski zaljev i komentirao da bi mogao poslati do 120 000 vojnika na Bliski istok kako bi se nosio s bilo kakvom nepoželjnom akcijom Irana, Teheran je bio zauzet pokušajima izgradnje sigurnosnih amortizera sa svojim saveznicima, piše energetski stručnjak Simon Watkins.
Uspostavivši strategiju pokušaja iskorištavanja postojećih podjela između Sjedinjenih Država i Europe, Iran je sada postigao sporazum s federalnom vladom u Bagdadu o proširenju suradnje između dviju zemalja u gospodarski vitalnom sektoru nafte, uključujući prodaju iranske nafte kao da je iračka. Ovaj je trik prvi put korišten kada su posljednji put uvedene pune međunarodne sankcije 2012. godine, ali opseg novog sporazuma daleko nadmašuje taj sporazum.
Na prvi pogled, najočigledniji signal za to je plan koji je prošlog tjedna objavio ravnatelj Nacionalne iranske naftne tvrtke (NIOC), Ramin Gholampour Dezfouli, da državni naftni div otvori predstavništvo u Bagdadu.
Službena izjava iračkog Ministarstva za naftu glasi: “Uloga predstavničkog ureda bit će ograničena na tehničke i inženjerske usluge, kao što su uspostava cjevovoda i inženjerske opreme, što Iraku daje prednost s obzirom na njihove vrlo niske cijene.” Međutim, glasnogovornik ministarstva za naftu Hamza Jawahiri je rekao da će ured također omogućiti zajednički rad na 12 polja koje Iran dijeli s Irakom, a neka su od najvećih svjetskih naftnih rezervi, što je vrsta suradnje koja ne može biti zabranjena s američkim sankcijama.
Međutim, dogovor između Irana i Iraka je mnogo dublji. Neposredni fokus suradnje na zajedničkim područjima bit će goleme rezerve Azadegan na iranskoj strani i  Majnoon na iračkoj. Potom će se raditi na zajedničkim poljima Azar/Badra, Yadavaran/Sinbad i Dehloran/Abu Ghurab.
Viši izvor naftne industrije koji blisko radi s iranskim Ministarstvom nafte je izričito za Oil Price rekao da će prvo pole biti Azadegan, gdje će nacionalna iranska tvrtka za bušenje do kraja iranske kalendarske godine 20. ožujka 2020. izbušiti još 23 bušotine. Tome treba dodati 19 bušotina koje već rade i pripremaju se za proizvodnju nafte.
Tri su razloga zbog kojih je polje Azadegan izabrano kao prioritet u novom sporazumu o suradnji između Irana i Iraka. S iračke strane je potrebno učiniti još napora kako bi se pojačala proizvodnja na divovskom polju Majnoon, koje je pretrpjelo katastrofalne štete zbog poplava u ožujku.
Drugi razlog je taj što polje za Iran ima simboličnu vrijednost, jer je postignuti dogovor s tvrtkom Total, prema kojem je francuski naftni div trebao razviti to područje, propao zbog povlačenja Francuza iz projekta Južni Pars zbog straha od američkih sankcija. Povlačenje Totala je bio prvi znak da će nuklearni sporazum biti potkopan od strane Washingtona.
Konačni razlog je za posao s Irakom je što je to ključno polje u naftnim poljima Zapadnog Karouna, čija ekonomska važnost za Iran, pogotovo u sadašnjim okolnostima, nikako ne može biti precijenjena. Polja Zapadnog Karouna, koja također obuhvaćaju Sjeverni Azadegan, Sjeverni Yaran, Južni Yaran i Yadavaran, prema procjenama sadrže najmanje 67 milijardi barela nafte na jednom mjestu, a što je još povoljnije, imaju prosječnu stopu eksploatacije od samo 5 do 6%. To se ne može usporediti s prosječnom stopom oporavka u Saudijskoj Arabiji od najmanje 50%.

“Za svako postotno povećanje prosječne stope oporavka u Zapadnom Karounu, nadoknadive zalihe bi se povećale za 670 milijuna barela, što je vrijednost od oko 34 milijarde dolara prihoda od nafte čak i po cijeni od 50 dolara po barelu”, piše Watkins.
S dobrim zajedničkim razvojem bi povećanje stope eksploatacije na cijelom polju moglo biti najmanje 25% u dvadesetogodišnjem ugovornom razdoblju, a to za Iran znači dodatnih 838 milijardi dolara prihoda.
Trenutno proizvodnja nafte Zapadnom Karounu u prosjeku iznosi 355 000 do 360 000 barela dnevno, s porastom na 380 000 u usporedbi s 120 000 barela dnevno 2017. Osim toga, Južni Azadegan trenutno proizvodi oko 100 000 barela dnevno.
I za Irak je ekonomska korist više nego jasna. Već dugo vremena na iračkoj strani raste zabrinutost da Iran crpi svoj dio zajedničkih polja zbog straha od ponovnog nametanja američkih sankcija, što uključuje ekstenzivno bušenje.
Osim toga, Irak je za nedavne poplave oko Majnoona djelomično okrivio Iransku revolucionarnu gardu zbog strukturalnih šteta koju je na tom području prouzročila erozija preko više od milijun hektara šuma i brda, a za Bagdad je to dijelom posljedica izgradnje objekata IRGC u tom području.
Irak također vjeruje da je stanje pogoršano zbog preusmjeravanja mnogih prirodnih tokova vode kroz izgradnju brana i iranskih sustava za navodnjavanje koji već desetljećima čiste i otpadne vode šalju u Irak.
Zato se ključni dio sporazuma o suradnji odnosi na zajedničko određivanje cijena i marketing, od čega će ogromne novčane koristi imati Iran, a istodobno će podupirati rastući status Iraka kao zemlje među pet najvećih svjetskih aktera u naftnom sektoru.
Za Iran je najvažnije što ovakva suradnja na zajedničkim poljima znači da američke nadzorne organizacije neće moći razlikovati, a tako ni sankcionirati, iransku naftu koja teče kao iračka, jer su obje iz istih polja s umreženom infrastrukturom.
To će omogućiti iranskoj nafti, rebrendiranoj kao iračka, da nađe svoj put preko iračkih opsežnih izvoznih kanala. To uključuje Kinu, prethodno jednog od najvećih iranskih kupaca i kupca koji očajnički želi nastaviti uvoziti iransku naftu.
Prije toga je ovaj trik uključivao iransku naftu koja je dolazila na razne točke duž granice Iraka u neoznačenim kamionima, koja je zatim bila pretovarena u iračke kamione i prodavana nesmetano kao iračka nafta. Ali nova taktika je mnogo učinkovitija, budući da je količina takvog izvoza veća, a proizvodnja učinkovitija.
Viši pravni izvor u Ženevi je za Oil Price izjavio: “Čak i kad biste znali što se događa, što svi stariji u naftnoj industriji znaju, uključujući SAD, to je bilo nemoguće dokazati.”
“Efektivno, to znači da se veliki dio iranske nafte može otpremiti tamo gdje je dobrodošla iračka nafta, što je svaka glavna izvozna destinacija u svijetu”, naglasio je.

Prednosti zajedničkih mehanizama određivanja cijena također su ogromne. Trenutno Iran zbog sankcija nema izbora nego prodaje svoju naftu po masovno smanjenim cijenama, koje su  umanjene za popust za sankcije i dodatni popust za rizik. To je dovelo do toga da Iran nudi ”teret, osiguranje i isporuke”.
Prema ovom novom sporazumu, iranska nafta iz tih zajedničkih polja bit će prodana na temelju znatno viših cijena, bez ikakvih popusta, te na temelju tromjesečnog pomičnog prosjeka za učinkovito spot-tržište koje je stvorio Irak i sada ga kontrolira.
“Sve u svemu, ovaj sporazum znači da će Iran iz tih zajedničkih polja moći proizvesti dvadeset do trideset posto više nafte u američkim dolarima nego od nafte koju mora prodavati iz nezajedničkih polja”, piše stručnjak.
U isto vrijeme, Irak će moći pojačati svoju prisutnost na tržištima nafte tako što će učinkovito kontrolirati cijenu većih količina nafte koja ulazi na tržišta i zaštitit će vlastite tokove nafte iz zajedničkih polja. To će mu dati više šansi za postizanje proizvodnih ciljeva ministarstva nafte, a on je 6,2 milijuna barela dnevno do 2021. i 9 milijuna barela nafte dnevno do 2023.
Ključna politička promjena koja se dogodila kako bi se omogućio ovaj sporazum o suradnji je pragmatična politika koju provodi irački klerik Moqtada Al-Sadr, čelnik vodećeg bloka vlasti u zemlji Sairoon. Al-Sadr i njegovi bliski savjetnici određuju politike koje se onda svijetu predlažu od strane nominalnog premijera Adila Abdula-Mahdija.
“Glavno je načelo ultranacionalističko da Irak ne bi trebao biti pod kontrolom bilo koje zemlje. U praktičnom smislu, to znači da je Irak u posljednjih nekoliko tjedana postigao dogovor s tvrtkama iz Sjedinjenih Država, Kine, Irana i Rusije o pokretanju raznih projekata u zemlji, s ciljem da jasno pokaže svakom od njih da će Irak biti spreman na suradnju s onim partnerima koje sam odabere”, zaključio je Simon Watkins.
Što se tiče objave The Wall Street Journala, da ima imalo istine u svemu, cijene nafte bi danas na burzi skočile najmanje za pola dolara, ako ne i više. Međutim, nafta marke Brent se prodaje po 68,95 dolara za barel,što znači da opskrba teče nesmetano, a kako se zove iranska nafta, je li ona “iračka”, “ruska” ili kakva već, to za Teheran uopće nije važno.
Oil Price