Američki „graditelji nacija“ su se nasukali na arapskoj „muhasasi“, dok BiH još čeka

Jučer smo objavili članak koji je bio svojevrsni odgovor zagovornicima tvrdnje kako su svjetske velesile SAD, Rusija i Kina, te regionalne sile poput Irana „svi isti“, što je način da se relativizira zločinačka imperijalistička politika koja se provodi kroz takozvani „izvoz demokracije, slobode i vladavine prava“. Kroz mali povijesni pregled je bilo lako dokazati da se nijedna zemlja u svijetu u zločinu ne može usporediti s „izuzetnom američkom nacijom“, što nije iracionalna mržnja, već tužna činjenica koja je za sobom ostavila milijune mrtvih.

Kako smo dužni dodatno pojašnjenje koje se tiče Iraka i Libanona, ali i Bosne i Hercegovine, čega ćemo se dotaći na kraju, ovdje posebnu pozornost treba obratiti na termin „nation building“, što bi u prijevodu trebalo značiti „izgradnju nacije“.

Neki će se s pravom upitati kako nacija koja je „stara“ manje od 300 godina može „graditi nacije“ po svijetu i rušiti državnost suverenih naroda koji imaju tisućljetnu povijest, da bi im američki emisari izgradili novu naciju. I žalosno je što neki, bez sumnje podvrgnuti uspješnom višedesetljetnom „ispiranju mozga“ s američkom „pop kulturom“ i holivudskim filmovima, još uvijek glorificiraju Zapad, koji našim narodima nikada ništa dobro nije donio i povjerenje u SAD i zapadne kancelarije nas je ’90-ih koštalo do 140 000 mrtvih i 4 000 000 raseljenih. Ovo su brojke koje je, zbrojivši sve ratove od Slovenije do Makedonije 2001. naveo ICTY. I sva ova patnja zahvaljujući odluci „izuzetne nacije“ da „izgradi nacije koje nisu u stanju same sebi urediti demokratsku državu temeljenu na vladavini prava“. Ovdje će neki spomenuti navodnu podršku Busha i Jamesa Bakera, koji su, navodno, „htjeli očuvati SFRJ“ i slične besmislice koje nisu vrijedne komentara, posebno zbog brojnih dokaza dugog i mukotrpnog rada američkih obavještajnih službi i „soft powera“ da se izazovu podijele i sukob. Ovdje se kao dokaz može uzeti ogromna podrška svim nacionalističkim vođama i strankama na području bivše države, samo kako bi na prvim „slobodnim i demokratskim izborima“ preuzeli vlast, iako se dobro znalo da će njihov uspon neminovno dovesti do sukoba, ne samo političkog, već i oružanog, jer su programski koncepti svih tih stranka i pokreta naprosto bili nepomirljivi. Ali gdje je problem? Tada su SAD bile na vrhuncu moći i američki stratezi su sebi dali zadaću da „izgrade nacije“ i da nam  izgrade „demokratske i funkcionalne države“, jer smo mi ionako „glupa balkanska plemena koja svoje viteštvo ostvaruju kroz hajdučiju i guše se u krmetini i šljivovici“. Ovim je riječima pokojni Miroslav Krleža često znao opisati mišljenje Beča i Budimpešte, ali i Londona, Berlina i Pariza o našim narodima, što je smatrao duboko pogrešnim, ponižavajućim i uvredljivim od strane onih koji nikada neće razumjeti dušu, radosti i tugu balkanskog čovjeka. I kada danas netko kaže da su „isti“ oni koji su nam stoljećima kopali grobnice i koristili nas kao topovsko meso za svoje ratne avanture i oni koji nam ništa nisu uzeli, niti su nam ikada nametali svoje vrijednosti i politike, onda se zaista treba zapitati imamo li uopće budućnosti?

„Nation building“ ili „izgradnja nacije“ za „glupe“ i „neuke“ svjetske narode

Kako su Amerikanci „izuzetni“ u svakom smislu, oni su za svoje ratove, uništenja i smrt osmislili ovaj termin koji, kako ga oni tumače, znači „povećanje kapaciteta državnih institucija, izgradnja odnosa države i društva nakon vanjskih intervencija“. Ovdje bi se zaustavilo svako razumno ljudsko biće i prestalo bi čitati ovakvo što, ali s obzirom na to da govorimo o stotinama tisuća i milijunima mrtvih, moramo ići do kraja.

„Nation building“, ili „izgradnja nacije“ podrazumijeva izgradnju strukturira za nacionalni identitet koristeći moć države.

„Cilj stvaranja nacije je ujedinjavanje ljudi unutar države kako bi dugoročno ostala politički stabilna i održiva. Legitimna vlast u modernim nacionalnim državama je povezana s narodnom vladavinom, većinom. Izgradnja nacije je proces kroz koji se te većine grade”, objašnjavajući ovaj proces piše Harris Mylonas.

Ukratko, SAD sebi uzimaju za pravo da označe nacije koje nemaju državu „kakvu bi trebali imati“, nakon čega obično slijedi oružana intervencija ili drugi oblici destabilizacije koji dovode do rušenja postojećeg poretka, a onda okupacijske vlasti grade državu-naciju kakva bi trebala biti, jer državnost i nacionalni identitet kojeg su narodi živjeli stoljećima su „pogrešni“.

„Graditelji nacije su oni članovi države koji preuzimaju inicijativu za razvoj nacionalne zajednice putem vladinih programa, uključujući vojnu obvezu i masovno školovanje na nacionalnoj razini. Izgradnja nacije može uključivati uporabu propagande ili razvoj infrastrukture za poticanje društvene harmonije i ekonomskog rasta. Prema politologu sa Sveučilišta Columbia Andreasu Wimmeru, tri čimbenika obično određuju dugoročni uspjeh izgradnje nacije. To su “rani razvoj organizacija civilnog društva, uspon države koja je sposobna ravnomjerno osigurati javna dobra na teritoriju i pojavu zajedničkog medija komunikacije”, navodi se u pojašnjenju ovog procesa, koji nije proveden baš nigdje i svi pokušaji „izgradnje nacije“ su završili propalom državom ili ustoličenjem marionetskih vlada.

Dalje u objašnjenju, veliki „umovi“ američke „nacije“, ako se takvo što uopće može nazvati nacijom u pravom smislu te riječi, navode kako se u moderno doba „izgradnja nacije“ vidjela u naporima novih neovisnih država, naročito među narodima Afrike , ali i na Balkanu, gdje se stanovništvo „redefiniralo“ na teritorijima koja su isklesana od strane kolonijalnih sila i carstava, ne uzimajući u obzir etničke, vjerske ili druge granice.

„Te bi reformirane države tada postale održive i koherentne nacionalne cjeline“, tvrdi Harris Mylonas u svom djelu iz 2010. „Asimilacija i njezine alternative – Upozorenja u proučavanju politike izgradnje nacije“.

Ovaj zaista mučni tekst treba čitati do kraja, jer pojašnjava ono čime ćemo se baviti govoreći o Iraku, Libanonu i manjim dijelom u zaključku o Bosni i Hercegovini.

„Izgradnja nacije uključuje stvaranje nacionalnih simbola kao što su zastave, himne, nacionalni praznici, nacionalni stadioni, nacionalne aviokompanije, nacionalni jezici i nacionalni mitovi. Na dubljoj razini, nacionalni identitet bi trebao biti namjerno konstruiran oblikovanjem različitih etničkih grupa u naciju, posebno zato što su u mnogim novoosnovanim državama kolonijalne prakse „podijeli pa vladaj“ rezultirale etnički heterogenim stanovništvom. Međutim, mnoge su nove države pogođene tribalizmom, to jest rivalstvom među etničkim skupinama unutar nacije. To je ponekad skoro rezultiralo njihovom dezintegracijom, poput pokušaja Biafre da se odvoji od Nigerije 1970. godine ili stalnog zahtjeva somalijskog naroda u regiji Ogaden u Etiopiji za potpunom neovisnošću. U Aziji je podjela Britanske Indije na Indiju i Pakistan dijelom bila posljedica etničkih razlika, čemu su možda mogli pomoći i drugi faktori, poput lošeg kolonijalnog upravljanja situacijom. Genocid u Ruandi kao i povremeni problemi koje doživljava Sudan mogu se povezati i s nedostatkom etničke, vjerske ili rasne kohezije unutar nacije. Često se pokazalo teško ujediniti države sa sličnim etničkim, ali različitim kolonijalnim porijeklom. Dok neki smatraju da je Kamerun primjer uspjeha, prijelomi nastaju u obliku sukoba s anglofonom skupinom. Neuspjesi poput “Senegambijske Konfederacije“ ukazuju na probleme u ujedinjenju frankofonskih i anglofonskih teritorija“, pojašnjava Harris Mylonas.

„Naravno, često dolazi do zabune između uporabe pojma „nacije“  i „države za izgradnju“, jer oba termina imaju prilično uske i različite definicije u politologiji. Prvi pojam se odnosi na nacionalni identitet, a drugi na infrastrukturu i državne institucije. Rasprava se dodatno komplicira postojanjem dvije vrlo različite škole mišljenja o izgradnji države. Prva prevladava u medijima i prikazuje „izgradnju države“ kao intervencionističko djelovanje stranih zemalja“, žali se Harris Mylonas, usprkos svim dokazima da su novinari koji se usude pisati o tome, a u zadnje vrijeme ih je sve manje, potpuno u pravu.

„Druga škola, više akademskog podrijetla i međunarodnih institucija koje je sve više prihvaćaju, vidi stvaranje države kao autohtoni proces. Za raspravu o tim pitanjima bi bilo dobro pročitati esej „Nation building“ Carolyne Stephenson, te druge radove na tu temu“, nastavlja Harris Mylonas (41),  izvanredni profesor politologije i međunarodnih poslova na američkom Sveučilištu George Washington.

„Konfuzija u terminologiji znači da se u novije vrijeme „izgradnja nacije“ koristi u potpuno drugačijem kontekstu u odnosu na ono što su njeni zagovornici ukratko opisali kao “uporabu oružane sile nakon sukoba u svrhu podupiranja trajnog prijelaza u demokraciju”, 2007. pišu James Dobbins, Seth G. Jones, Keith Crane i Beth Cole DeGrasse iz ratnohuškačke korporacije RAND u svom djelu „Vodič za proces izgradnje nacije“, priznavši da je riječ o procesu koji slijedi nakon vojne intervencije i provode ga okupacijske sile.

„U tom smislu izgradnja nacija, bolje nazvana izgradnja države, opisuje namjerne napore stranih sila na izgradnji ili postavljanju institucija nacionalne vlade prema modelu koji je stranoj struji možda poznatiji, ali se često smatra stranim, pa čak i destabilizirajućim. U tom smislu izgradnju države obično karakteriziraju velika ulaganja, vojna okupacija, prijelazna vlada i uporabu propagande za komuniciranje o vladinoj politici“, stoji u zaključku ovog pojašnjenja.

Međutim, mi smo dosad svjedočili samo agresiji i vojnoj okupaciji, postavljanju tranzicijskih vlada i izmišljanju državnih simbola, od zastave do himne i drugih, izgradnju kancerogene mreže nevladinih udruga, koje su jamac izgradnje „civilnog društva“, te krađu resursa. Velika ulaganja i izgradnju stabilne i prosperitetne ekonomije, o čemu piše  Harris Mylonas, kao i ispravljanje povijesnih nepravdi, učinjenih u kolonijalno doba, stvari su koje nikoga ne interesiraju. Sve zemlje čiji su se narodi s višestoljetnom, pa čak i tisućljetnom poviješću, našli na popisu nacija „koje treba iznova izgraditi“ ostali su bez države i institucija, gurnuti u kaos sektaških sukoba, često građanskog rata kojem se ne nazire kraj, kao na primjer u Afganistanu.

Ali ključno je pitanje tko je SAD ovlastio da ruše stare i izgrađuju nove „nacije-države“? Odakle im pravo da uopće dovode u pitanje funkcionalnost države poput Sirije, na primjer, da ne govorimo o Iranu ili Kini, Rusiji ili Egiptu, što su samo neke koje su na udaru, ali uspješno odolijevaju napadima upravo zato što su to države i nacije koje imaju povijest državnosti i tradiciju staru tisuće godina. Drugi nisu bili te sreće, samo zato što su, kao Muammar Gaddafi,naivno vjerovali obećanjima zapadnih kancelarija i „zaboravili“ su modernizirati vojsku, poput Alžira ili Venezuele, na primjer.

Bliski istok i Zapadu nerazumljiva „muhasasa“

Ovdje ne bih išao od početka i nepotrebno pisao agresijama i  „Obojenim revolucijama“ koji su se obrišili na arapske narode, koji su imali državnost i civilizaciju u vrijeme dok se nije ni znalo za kontinent koji će kasnije zvati Amerika, na kojem će nekoliko stojeća kasnije nastati ono što danas poznajemo kao Sjedinjene Američke Države i „američku naciju“, ma što to značilo.

Usput podsjetimo da je Libija, na primjer, pod „diktatorom“ Muammarom Gaddafijem, zbog plemenske strukture društva, imala Narodnu skupštinu s izravno izabranim zastupnicima, koja je bila najbolji primjer onoga što zapadne „progresivne“ skupine nazivaju „direktnom demokracijom“. Taj je sustav razoren kako bi zapadna demokracija na vlast dovela fundamentaliste Muslimanskog bratstva, baš kao u Tunisu i Egiptu.

Isto tako, malo je poznato, o čemu je pisao Meša Selimović, da su u vrijeme Hoćinske bitke, koja se dogodila 1621. godine, islamski derviši Hamzijevskog reda u Bosni razradili ideju o funkcionalnom društvu bez države i njezinih institucija, zbog čega su svi pogubljeni, a njihovi su spisi spaljeni. Iako su Hemzijevi sljedbenici ideju društva temeljili na običajnom pravu i islamskim propisima, na ovu su ideju, također punu manjkavosti,  kasnije došli ideolozi anarhizma Pierre-Joseph Proudhon i Mihail Bakunjin, koji su dva stoljeća poslije islamskih derviša u Bosni teoretizirali o društvu koje neće biti sputano okovima državnih institucija.

Kasnije su sociolozi iz Beča proučavali funkcionalnost društva u kojem nema državnih institucija, govorimo o Vojnoj krajini, koji su utvrdili da se u tom društvu i tim zajednicama, koje su živjele po običajnom pravu, događalo puno manje zločina nego na području u kojem je postojala poznata vladavina prava Austro-ugarske monarhije, ili ih uopće nije bilo.

Ova mala digresija je bila potrebna kako bi još jednom naglasili da ti „emisari demokracije“ ne razumiju ništa ni o arapskom svijetu, još manje o našim narodima, a oni koji tvrde da ne znamo živjeti nikako drugačije već kao zapadni protektorat su sramota našeg društva i potpune neznalice.

No, vratimo se arapskom svijetu, konkretno Iraku. Kao što smo izvijestili, irački premijer Abdul Mahdi je nakon višemjesečnih protesta podnio ostavku, ali prosvjednici, koji nisu reprezentativni dio iračkog društva i pitanje je čije interese uopće zastupaju, zahtijevaju „puno više“ od pada sadašnje vlade. Među sloganima koji se čuju na ulicama odjekuje i „Ne muhasasi, ne sektaštvu“. Naime, traži se da Irak postane „građanska država“ sa sustavom „jedan čovjek – jedan glas“, jer se aktualni ustav temelji na sektaškoj podjeli građana i njihovih političkih predstavnika. Ali što je muhasasa i zašto se takozvano „civilno društvo“, iako je to Arapima, osim nekolicini školovanih politologa, nepoznat pojam, tome protivi? Zapravo, primijetit ćete da Amerikanci u „izgradnji“ pokorene nacije često pribjegavaju ovom „rješenju“, što je slučaj i u susjednoj BiH, jer u određenom trenutku postanu svjesni da će rat trajati unedogled i da ga oni više ne mogu financirati, ni gubiti živote američkih vojnika za nešto za što su mislili da je „problem kojeg će riješiti nekoliko tjedana, najviše mjeseci“.

Kako funkcionira muhasasa?

Govoreći o Iraku, „muhasasa“ je sustav koji omogućava raspodjelu glavnih stupova u vlasti između triju grupa koje čine iračku populaciju, odnosno šiita, sunita i Kurda. Ovu je vrstu reprezentacije Irak usvojio 2003., nakon američke invazije i pada režima Sadama Husseina.

U stvari, jedna od optužbi protiv poraženih snaga je bila da je politički sustav kojeg je nametnuo Sadam Hussein politički marginalizirao i progonio šiitsku većinu u zemlji, jednako kao i kurdske klanove koji žive uglavnom na sjeverozapadu Iraka. Ovdje za Kurde namjerno i s pravom koristimo riječ „klanovi“, jer Kurdi nisu heterogena etnička manjina u Iraku, već su podijeljeni na one odane klanu Barzani i druge koji su pristaše klana Talabani, a imamo i Kurde unitariste i zagovornike jake središnje države, iako je ova frakcija u odnosu na prve dvije malobrojna i nema politički utjecaj.

Kad je pao Sadamov režim, opozicija je dragovoljno uvela model raspodjele ureda državnih institucija tako da štite različite komponente zemlje i da se više ne da mogućnost sunitima da koncentriraju vlast u svojim rukama.

Podjelu funkcija je pratila podjela iračkog bogatstva povezanog s različitim ministarstvima, što je bez sumnje olakšalo korupciju i nepotizam, dva zla koja još uvijek pogađaju iračko društvo, ali protiv kojeg se prosvjednici koji us izašli na ulice bore na krivi način. Naime, prosvjedne skupine imaju podršku iz Saudijske Arabije, za sada, što je dokazano, kroz računa na društvenim mrežama koji su registrirani u vehabijskom kraljevstvu. Ali ako pogledamo povijest Arapskih proljeća i bivših članova „cyber kolaboracionista“ koji su na sjeveru Afrike djelovali iz centara koje im je osigurala CIA, od koje su dobivali i sva potrebna sredstva, onda je jasno da se ne radi o „mladim anonimnim Saudijcima koji pomažu iračkoj braći da se izbore za slobodu i demokraciju“, već svjedočimo istom scenariju kao 2011.

Nakon skoro dva desetljeća, američki stratezi sada tvrde kako „muhasasa“ ima nekoliko slabosti.

„U želji da zaštiti skupine u Iraku, „muhasasa“ u začetku blokira svaki pokušaj stvaranja zajedničke iračke državotvorne nacije. Umjesto toga, ovaj sustav povećava podjele unutar društva na etničkoj i sektaškoj osnovi. Nadalje, sustav temeljen na kvotama nije doveo do ublažavanju suparništva između različitih frakcija u preuzimanju vlasti i uzrok je političkih borbi za kontrolu politički i ekonomski relevantnih položaja, a sve na štetu dobrobiti građana, koji su ostavljeni po strani s obzirom na postizanje osobnih ciljeva dežurnih političara“, navodi se u kritici ovog sustava.

On definitivno nije idealan, ali tvrditi da će se u Iraku, u najboljem slučaju srednjoročno, šiiti, suniti i Kurdi odreći svog identiteta u ime nekakve „državotvorne iračke nacije, koja će biti sposobna izgraditi demokratske institucije“, znači da promotori ove ideje apsolutno ne poznaju iračku realnost.

Takvo što ne da je nemoguće, već bi prisilno lišavanje stečenih prava, ma kako se ona u ovom trenutku ostvarivala, dovelo do novog krvoprolića. Ali kako Irak sve više klizi u partnerstvo sa susjednim Iranom, ovo je sada glavna mantra, kojom se obećavaju „bolje sutra i sloboda i blagostanje za sve Iračane“.

Strana intervencija i nepotizam

Okupacijske sile u međuvremenu koriste prednosti „muhasase“. Nije slučajno da je ovaj sustav dobio podršku okupacijskih američkih trupa,, ali je doveo i do zbližavanja s Iranom, a to je već problem koji se mora iskorijeniti.

Sektaška podjela politike je ranije služila okupacijskim snagama da konsolidiraju vlast i lakše upravljaju arapskom zemljom, uključujući krađu resursa, prvenstveno nafte. Ali u trenutku kada je unutar različitih skupina pokojni iranski general Qassem Sulejmani uspio pridobiti većinu za jačanje veza s Islamskom Republikom, to je postao problem. I ran je nakon godina rada i tihe diplomacije posljednjih godina profitirao, što potvrđuju i iranski obavještajni dosjei koje je u studenom objavio anonimni irački dužnosnik.

U tom trenutku se na Irak sručila lavina optužbi „da je na sektaškoj osnovi stvorena mreža nepotizma koja generira korupciju i gazi meritokratski raspored poslova, što negativno utječe na odnose između građana i ekonomije zemlje“. Međutim, Irak nije zapao u krizu zbog toga, posebno ne na bogatom šiitskom jugu zemlje, gdje glavnu riječ i ne vode političari, već klerici s vrlo skromnom osobnom imovinom i koji upućuju fetve protiv korupcije. Problem u Iraku je druge prirode, a to su političari, iako sve manje zastupljeni, koji su odabrani da budu marionetska vlast u Bagdadu, koji su sklapali štetne ugovore po zemlju. Drugo, ne zaboravimo da je Irak tek prije nešto više od godinu dana proglasio kraj kalifata na svom teritoriju, i da je zemlja izmučena četverogodišnjim ratom protiv američkih opunomoćenika nastalih iz Al-Qaide Iraka.

Sustav sigurno ima mana, jer idealni sustav državne uprave u povijesti još nije viđen. „Muhasasa“ nema mehanizama za kontrolu djelovanja političara, koji onda mogu računati na punu nekažnjenost u slučaju da svoje interese stave iznad narodnih. No, ima li naš sustav te mehanizme? Ili možda rumunjski, gdje se sutkinja  Laura Codruţa Kövesi „kao lavica borila protiv korupcije“, ali je po spisak onih koje treba goniti, a koje poštedjeti, išla u američko veleposlanstvo u Bukureštu.

Tijekom prosvjeda u Bagdadu i drugim gradovima, poruke s ulica su bile da sve dok „muhasasa“ ostane na snazi, protesti neće prestati. No, gotovo su nestali s likvidacijom generala Sulejmanija i iračkog zapovjednika Abu Mahdija Al-Muhandisa, kada su Iračani, barem sunitski i šiitski dio populacije, pokazali jedinstvo u želji da okupacijske snage napuste Irak, jer je to osnovni preduvjet da država počne funkcionirati.

Da ne ponavljamo, obzirom da smo u više navrata pisali o tome, isto vrijedi i za Libanon, gdje je na snazi ustav iz 1989. godine, usvojen na temelju Povelje libanonskog nacionalnog pomirenja ili „Sporazuma Ta’if“ iz 1989. godine.

Libanon ima svoju verziju sustava „muhasasa“, koji šiitima, sunitima i kršćanima jamči ravnomjernu zastupljenost u državnim institucijama. Libanon je bio dragulj istočnog Mediterana i „švicarska Bliskog istoka“, kako su ga zvali, ali su strane sile zemlju gurnule u krvavi građanski rat koji je trajao od 1975. do 1990. Nakon toga je zemlja bila izložena trajnoj destabilizaciji i Izrael je 2006. računao da će lako slomiti otpor Arapa i proširiti se na južne dijelove Libanona. Agresija na Libanon je uslijedila odmah nakon „Revolucije cedra“, koja je zemlju pogodila 2005., ali je odbijena naporima Hezbollaha i izraelske snage su protjerane izvan libanonskih granica. I tamo su u tijeku zahtjevi dijela stanovništva da se ukine postojeći ustav i usvoji novi, koji će od Libanona napraviti građansku i demokratsku državu s pravilom „jedan čovjek jedan glas“, jer je „mladima dosta sektaštva i podjela, korupcije i nepotizma“.

Ni u Libanonu spomenuti sustav nije idealan, ali je jedini moguć da bi se spriječilo krvoproliće. Takve radikalne promjene tražiti u vrijeme kada se u susjednoj Siriji nalaze na tisuće naoružanih militanata, koji nemaju kud i bili bi više nego sretni da mogu utvrditi vlast u području Arsala na sjeveru Libanona, ravno je samoubojstvu.

Zapravo, za kraj nema ni potrebe govoriti o Bosni i Hercegovini, već samo napomenuti da i susjedna zemlja ima svoju „muhasasu“, koja je posljedica sporazuma o miru postignutog 1995. u Daytonu.

Ne funkcionira? Naravno da ne funkcionira, ali su sva tri naroda, a nadam se da će to razumjeti oni koji tamo žive, trenutno u situaciji kao na sredini mosta na kojem je opasno krenuti naprijed, opasno se vratiti natrag i svi tvrde kako se više ne može stajati u mjestu. Međutim, najopasnije od svega je ako se budu kretali bez konsenzusa i narušavajući krhki mir „bosanske muhasase“, a posebno ako bilo koji od tri naroda bude slijedio smjernice u početku opisane strategije „izgradnje nacije“.

Ono što je neobjašnjivo, barem meni osobno, što ne znači da sam u pravu, je činjenica da neki političari i dio populacije prihvaća tvrdnju da su trećerazredni američki i europski birokrati pametniji i progresivniji i da bolje od ljudi u Bosni i Hercegovini znaju što je za njih dobro i koje je pravo uređenje da to konačno postane „demokratska i državotvorna nacija“, a da većina tih emisara ništa ne znaju o povijesti, tradiciji, mentalitetu i dostignućima tri naroda koja danas žive u bosanskim planinama i kotlinama. Osobnog sam uvjerenja da će se BiH pokrenuti sa sredine mosta onog trenutka kada bude slijedila primjer Libanona i Iraka i kada sve grane zakonodavne izvršne vlasti donesu odluku da će o svojoj budućnosti odlučivati sami i da ne žele biti ničiji „protektorat“, zemlja s hendikepom nesposobna da sama donosi odluke o vlastitoj budućnosti. Nekima se ovo čini nedostižnim, ali je jednako nevjerojatno izgledalo da će se „muhasasa“ u Libanonu i Iraku okrenuti protiv „izuzetnih i nepogrešivih graditelja svjetskih nacija“.