Američko carstvo je na umoru – Logično je i razumno preseliti UN iz New Yorka u Europu

Na ovogodišljoj Općoj skupštini Ujedinjenih naroda smo imali prilike svjedočiti nevjerojatnoj aroganciji Sjedinjenih Država, koje iranskom ministru vanjskih poslova Mohamadu Javadu Zarifu nisu dozvolile da posjeti prijatelja u bolnici, a zabranile su ulazak u SAD za nekoliko članova ruskog izaslanstva koji su trebali sudjelovati u  zasjedanju, čime je Washington prekršio svoje međunarodne obveze. I ranije je bilo ovakvih slučajeva s izaslanicima s Kube ili drugih „nepoćudnih zemalja“, iako UN predviđa da SAD kao domaćin nemaju ovlasti usratiti pravo dolaska bilokome kome Ujedinjeni narodi daju akreditaciju za sudjelovanje u ovom i sličnim događajima.

No, ovakve akcije Washingtona svjedoče da je raspad carstava u tijeku, a on obično započinje nezapaženo. Naravno, carstva padaju glasno, ali sam proces razgradnje je većini u početku nevidljiv.

Dakle, kolaps američke hegemonije je prisutan, gotovo nevidljiv golim okom, ali se odvija vrlo brzo.

Zamislite, vođa male, ali ponosne Sjeverne Koreje, Kim Jong-un, prvo je odbio predsjednika “velikih” Sjedinjenih Država Donalda Trumpa prije nešto više od godinu dana.

Potom je godina započela ultimatumom Sjedinjenih Država Venezueli, kojeg su podržali sve europski sateliti Washingtona.

“Dajemo vam tjedan dana da priznate našu marionetu kao legitimnog predsjednika Venezuele, u suprotnom …”, rekli su. Pa što? To je postao prilično dugi tjedan za Amerikance. Prošlo je već devet mjeseci, a ništa se nije dogodilo.

Bolton je na Twitteru slao zastrašujuće slike s bombarderima Maduru, iako više ne odlučuje ni o čemu.

Zbog toga je Maduro, još uvijek zakoniti predsjednik zemlje, prošlog tjedna odletio posjetiti Putina, a Bolton je otpušten s položaja prije mjesec dana.

Već je dosadno i spominjati kako se uskoro nećemo ni sjećati imena svih onih koji su prijetili da „Assad mora otići“.

Nakon neuspjeha venecuelanske avanture, a posljednji, vrlo jadan pokušaj da se tamo nešto napravi bio je početkom lipnja, uslijedila je verbalna agresija na Iran. Svima onima koji ne podržavaju politiku Washingtona je poručeno: “Sada, ako se ne složite s našim uvjetima, napustit ćemo vas.“

Istina, Iran se nije ponašao kao da se ništa ne događa i počeo je obarati američke bespilotne letjelice, svaka 100 do 150 milijuna dolara po komadu. A kad su iranski tankeri počeli odgovorili Londonu i počeli zarobljavati njihove tankere, i to u većem broju, pokušaji britanskog piratstva su prestali.

I da, Sjedinjene Države su čak poslale udarnu skupinu na čelu s nosačem zrakoplova prema Iranu. No nosač zrakoplova se pokvario i morali su ga hitno vratiti na popravke. Washington se tada pretvarao da nije namjeravao ništa i kako je sve isplanirano. Trump je čak izjavio „kako je to bila njegova mira i strpljenja“.

Pored precijenjene vojne i diplomatske “vrijednosti”, Sjedinjene Države su u škripcu u trgovini. Ultimatum Kini, koji je objavljen prošle godine i čiji je rok istekao 1. ožujka, nekoliko je puta odgođen.

A kad su se ipak uvele carine, posljedice su bile mnogo gore za same SAD nego za Kinu, jer je Washington prikupio 24 milijarde od carina, a Peking više od 30 milijardi dolara. Uz to, što je „nevjerojatno“, američki trgovinski deficit se samo povećao.

Pad industrijske proizvodnje u Sjedinjenim Državama traje već 11 mjeseci. Izvješća o poljoprivredi bilježe niske rezultate po pitanju usjeva, što znači i manje prinose. To se događa zato  što je Kina prestala kupovati soju i kukuruz iz Sjedinjenih Država.

Rusija se u međuvremenu gotovo u potpunosti riješila američkih dužničkih obveza,  takozvanog „blaga američke riznice“, smanjivši ulaganja u ove vrijednosne papire sa 190 milijardi, što je bio vrhunac, na beznačajnih 8 milijardi dolara, a to su podaci za srpanj, koji danas mogu biti i manji.

Ruska banka je pokrenula vlastiti sustav bankarskih transakcija, neovisan o zapadnjačkom, platni sustav “Mir”.

I već nekako poznato i uobičajeno, Rosneft je potpuno odustao od trgovine naftom za dolare. S Europskom unijom posluje u eurima, dok Moskva s Iranom i Venezuelom trguje s mnogo rubalja. Prije nekoliko godina takva bi vijest bila senzacija o kojoj bi se razgovaralo tjedan ili dva, ali danas to gotovo da nitko nije primijetio.

Još jedna vijest koja nije izazvala veliko uzbuđenje bio je prijedlog Rusije da se sjedište Ujedinjenih naroda iz New Yorka preseli negdje u Europu. U Bruxelles, što nije previše u redu, ili u Beč.

Možete li zamisliti da je nešto takvo mogao predložiti Jeljcin ili jedan od njegovih ministara, možda lakej Amerikanaca Kozirjev, koji je rekao „kako Rusija ne može imati svoje interese koji su u suprotnosti s interesima Sjedinjenih Država“. A danas je to apsolutno normalno i nema ništa neobičnoga u tome da se UN preseli u Europu.

Istina, Rusija već nekoliko godina javno demonstrira što treba zahtijevati od Sjedinjenih Država. Ali već su i europski partneri i sateliti Sjedinjenih Država počeli otvoreno i agresivno reagirati na njihove napade.

Čim je Trump objavio da je od 18. listopada uveo trgovinske carine na robu iz EU, te šapnuo na Twitteru „kako europski partneri godinama nepravedno tlače SAD“, iz Europe su počeli odjekivati glasovi lokalnih središnjih bankara i ministara trgovine, koji pozivali Bruxelles da nametne carine odmazde protiv Sjedinjenih Država.

Ako su se prije pet godina europski čelnici poslušno pridržavali svih uputa Washingtona, sada se otvoreno i neustrašivo protive. Rusija će ih, ako bude trebalo, podržati.

“Sic tranzit gloria mundi.” Tako prolazi slava svijeta. Tako padaju i zemlje koje su izgledale nepokolebljiva i snažna carstva.