Američko carstvo na umoru – Protivljenje Bijeloj kući i pobuna među “vazalima”

Alfred William McCoy, priznati američki stručnjak za jugoistočnu Aziju i profesor povijesti na Sveučilištu Wisconsin-Madison, autor poznate studije “Politika heroina – Sudjelovanje CIA-e u globalnoj trgovini drogom”, nakon 45 godina je objavio nove činjenice i objašnjenja za aktualne koje je opisao u knjizi “U sjeni američkog stoljeća – Uspon i pad američke globalne hegemonije”. McCoy pojašnjava kako sile koje utjelovljuju američku vanjsku politiku teže održavanju superdržave korištenjem novih tehnologija, kibernetičkim ratovanjem i trgovinskim i vojnim savezima.

Kao mladi istraživač je McCoy skrenuo pozornost na činjenicu da najmanje trećina američkih vojnika u Južnom Vijetnamu doslovno “sjedi na heroinu”. Ovim otkrićem je CIA bila izrazito nezadovoljna i tada mladi znanstvenik je stavljen pod tajni nadzor.

Nakon desetljeća rada, danas je Alfred McCoy uvjeren kako moderna generacija svjedoči postupnom padu američke dominacije u svijetu. Procjenjuje se da će do 2030. doći do propasti “američkog carstva”, koje se neće po ničemu razlikovati propasti britanskog i francuskog carstva ili brzog raspada Sovjetskog Saveza. Prema mišljenju američkog stručnjaka, predsjednik Trump, namjerno ili nenamjerno, slabi odnose s Japanom, Južnom Korejom, Filipinima i Australijom, a sve to se događa u području brzorastuće Kine.

Nakon toga je donio odluku zbog koje je islamski svijet iznimno ogorčen. Posljedice odluke Donalda Trumpa, koji je službeno priznao Jeruzalem, grad tri svjetske religije, za glavni grad Izrael,  su očite.

Britansko carstvo, koje je građeno 200 godina, izgubilo je svoj utjecaj u samo 20 godina. Francusko kolonijalno carstvo, koje je kontroliralo do 10% svjetske populacije, nestalo je u roku od deset godina. Druga država svijeta, ekonomska i politička sila, Sovjetski Savez, nakon nekoliko godina pogoršanja se vrlo brzo urušio. Dolaskom na vlast Mihaila Gorbačova je počela “Perestrojka” i šest godina kasnije je završila povijest Sovjetskog Saveza.

Vrlo malo ljudi je pomišljalo da će se odlaskom Leonida Brežnjeva u nekih 9 do 10 godina to dogoditi sa Sovjetskim Savezom. Prema Alfredu McCoyu, u najpovoljnijoj varijanti će se sjedište moći svjetske politike postupno prebaciti u Peking. Amerikanci će odustati od Euroazije, ali će zadržati status jedne od vodećih svjetskih sila.

Druga varijanta je raspadanje američke zone utjecaja kao što se dogodilo s Britanskim carstvom, nakon loše zamišljenog vojnog napada, što se nekoć dogodilo na području Sueskog kanala.

Treća mogućnost je izravni vojni sukob s Kinom, čije je rezultate teško predvidjeti. Četvrta mogućnost je postupno ekonomska i klimatsko propadanje, što će dovesti do stvarnih promjena na globalnoj razini.

Tvrdnje Alfreda McCoya su mogu i dublje analizirati, ali su i ukratko vrlo zanimljive. Procjenjujući akcije predsjednika Trumpa, jasno je da američka administracija sve više propada. U stvari, ukupna američka vanjska politika je svedena na izazivanje proturječja koja samo pogoršavaju  vanjskopolitički utjecaj Sjedinjenih Američkih Država.

Gotovo svugdje, od Ukrajine do Europe, od Kine do Bliskog istoka, u odnosima između Palestine i Izraela, postoji sustavno povećanje “regionalnog pritiska”. Ovo se ne događa slučajno.

Ali, na kakav odgovor nailazi nekada neprikosnovena svjetska sila? Kinu i Rusiju nećemo ni spominjati, obzirom da ove dvije svjetske sile bez okolišanja Washingtonu odgovore na sve prijetnje ili “zahtjeve”, koji se uglavnom svode na ultimatume.

Ovih dana su islamske zemlje, zajedno s Palestinom, odlučile isključiti SAD iz mirovnog procesa s Izraelom. Čak se ni Rijad nije usprotivio deklaraciji iz Istanbula. Irak je nedavno poručio da se SAD neće miješati u njihove unutarnje poslove i da će Bagdad odlučivati tko hoće ili tko neće formirati vojne formacije u njihovoj zemlji, misleći pri tom za zahtjev Sjedinjenih Država da se razoružaju šiitske snage u Iraku.

Njemačko ministarstvo vanjskih poslova je nedavno poručilo kako će povući svoje crvene linije i da SAD više nisu ono što su nekoć bila, partner i zaštitnik slobodne i demokratske Europe, a Europsko vijeće je jučer najavilo stvaranje sigurnosnih struktura neovisnih o NATO paktu.

Izjave Irana su kratke i jasne. Teheran nikada nije i neće vjerovati Washingtonu i ne zanimaju ga Trumpove izjave. U slučaju konkretnih poteza, Islamska Republika ima spreman odgovor.

Sjeverna Koreja nastavlja sa svojim nuklearnim i balističkim programom, kojeg ne podržavaju ni Kina ni Rusija, ali su poručili kako nema govora o bilo kakvom pokretanju rata na Korejskom poluotoku. Novi filipinski predsjednik Duterte je izgovorio takve stvari o Trumpu i američkoj administraciji kakve se nisu čule desetljećima.

Tradicionalni američki saveznici, Japan i Južna Koreja, imaju vrlo bliske odnose s Rusijom i Kinom, a i same traže da se ne pokreću nikakve napadačke akcije protiv Sjeverne Koreje, budući da bi se prve našle na udaru i pretrpjele velike gubitke.

Dio Latinske Amerike je deklarativno američki saveznik, ali nitko ne istupa iz regionalnih asocijacija i ne odriče se veza koje su ranije uspostavile bivše vlade. Afrika, od Egipta na sjeveru do Južnoafričke Republike na jugu, iako pod dominacijom multinacionalnih kompanija, sve više pokušava voditi suverene politike i ne boji se stvaranja novih saveza s drugim centrima moći.

Afganistan je postao problem koji SAD nikada neće riješiti, dok kampanja duga 16 godina guta milijarde i vojnike bez ikakvih rezultata.

Ukrajina je slučaj za sebe. Petro Porošenko je svjestan kako mu, unatoč obećanoj pomoći, Washington neće jamčiti mjesto u predsjedničkom uredu, što se vidi iz optužbi za korupciju, nedostatak provedbe reformi u ekonomiji, poreznoj politici, vojsci i slično. Sa Saakašvilijem nije jasno je li on američki projekt ili oporbe i skupine ukrajinskih oligarha, ali je Porošenko prilično iritiran nedostatkom američke pomoći, po pitanju Saakašvilija, ali i diplomatskog sukoba s Mađarskom, Poljskom i Rumunjskom. Njegove i akcije njegovog bloka su nepredvidive.

Kao što tvrdi Alfred William McCoy, američka vanjska politika se svela na stvaranje proturječja i vršenje pritiska, ali ni o jednom pitanju SAD nemaju jasnu viziju i barem kratkoročni ili srednjoročni strateški plan što i kako činiti.

Uz sve navedeno, još uvijek ne treba podcjenjivati SAD, koje su još uvijek svjetska velesila i gospodarstvo koje, barem za sada, ne smije propasti. No, ovo što danas primjećujemo nije ni blijeda sjena Amerike od prije nekoliko desetljeća i McCoy je u pravu kada tvrdi da su ovo očigledni znaci propadanja “američkog carstva”, koje će, prije ili kasnije, službeno proglasiti kapitulaciju.

Jedina alternativa je rat i da vojnim putem pokuša očuvati sad već poprilično uzdrmanu “globalnu hegemoniju”, ako se ovaj termin uopće može koristiti kada su SAD u putanju.