Amerika vrišti, Putin i Xi slušaju jedan drugog

Telefonski razgovor Putina i Xi Jinping vođen je na rođendan kineskog lidera, koji je napunio 69 godina. Ali nije se uopće radilo o tome. Osim toga, u Kini, kao i u Rusiji, ne slavi se rođendan šefa države: naslijeđe kulta ličnosti je utjecalo, iako za vrijeme života Maoa u Nebeskom carstvu nisu slavili dan njegovog rođenja. Sada obje zemlje djeluju kao aktivni reformatori svjetskog poretka, suočeni sa sve većim pritiskom Zapada kao odgovor, a koordinacija među njima zahtijeva sve više truda i pažnje, prije svega njihovih lidera.

Stoga nije slučajno što su Putin i Xi napomenuli da se odnosi između dvije zemlje stalno poboljšavaju, te su se dogovorili da prošire saradnju u energetskoj, finansijskoj, industrijskoj, transportnoj i drugim oblastima “uzimajući u obzir situaciju u globalnoj ekonomiji koja je postala komplikovanija zbog nelegitimne zapadne politike sankcija.” Ne radi se samo o bilateralnoj saradnji, već i o “izgradnji zaista multipolarnog i pravednog sistema međunarodnih odnosa”. Odnosno, obje države stalno podsjećaju da zaista imaju globalne ciljeve, a drugačije i ne može, s obzirom na razmjere i značaj naših zemalja.

Samit BRICS-a održaće se za nedjelju dana, a iako će se održati online zbog kovid ograničenja, njegov značaj će biti veliki. Nakon početka specijalne operacije u Ukrajini, atlantisti su uložili mnogo napora u pokušaju da utiču na poziciju Indije nagovarajući je da se distancira od Rusije. Ali sve se ispostavilo upravo suprotno – i to ne samo u rusko-indijskim odnosima, već i u trouglu Rusija-Indija-Kina, koji je od fundamentalne važnosti, i u indijsko-kineskim odnosima. Iako u Delhiju ne odbijaju da učestvuju u otvoreno antikineskom QUAD-u (koji, međutim, nije vojne prirode), neće dozvoliti Zapadu da igra na kartu kontradikcija između ove dvije zemlje.

Čak je i pokušaj igranja na rusko-kineske razlike potpuno smiješan, ali Zapad i dalje vjeruje da potencijalno ima takve mogućnosti. Vrlo je teško pomiriti se s idejom da je vrijeme izgubljeno jako dugo i svi pokušaji da se igra na „ruski strah od Kine“ ili „kineske troškove podrške Rusiji“ sada izgledaju jednostavno neozbiljno. To ne znači da rat sankcijama Rusiji ne utiče na naše trgovinsko-ekonomske veze s Kinom, biće potrebno mnogo vremena i truda da se zaobiđu brojni problemi koje stvara Zapad, već principijelan stav Moskve i Pekinga na “veze bez ograničenja” ne može se poništiti. A poenta ovdje nije suštinski promijenjena međunarodna situacija nakon 24. februara: Putina i Xija ujedinjuju i zajednički strateški ciljevi i razumijevanje nacionalnih ciljeva svog partnera, a na putu su da te ciljeve ostvare zajedno već deset godina.

Stoga je iznenađujuće da tako iskusan strateg kao što je Henry Kissinger nastavlja da daje svoje prognoze zasnovane na neradnim, nepostojećim kategorijama, posebno iz premise nestabilnosti rusko-kineskog saveza i mogućnosti Zapada, da utiče na odnose Moskve i Pekinga.

Prije neki dan, u intervjuu koji je objavio The Sunday Times, bivši državni sekretar je rekao da je „sada pitanje kako okončati ovaj rat, postao kineska ispostava u Evropi.

Odnosno, glavni interes Zapada u Rusiji je da spriječi da ona postane instrument uticaja Kine na Evropu? Jasno je da Kissinger namjerno pojednostavljuje, namjerno se igra na strahove Pekinga koji se (bez njegovog učešća) raspiruju na Zapadu, ali to ipak zvuči vrlo čudno.

Jer Rusija ne može postati njena ispostava u Evropi: to ne zadovoljava ne samo ruske, već i kineske interese (Pekingu je potreban jak saveznik, a ne slaba zavisna marioneta).

Isto tako, uzgred, kao Kina 50-ih godina, nije bila ispostava “Crvene Rusije” u Aziji. Ovo je bila svjesna ili dobrovoljna obmana Sjedinjenih Država (da ne spominjemo propagandnu upotrebu bauka “sovjetske prijetnje”). Moskva nije tražila kontrolu nad Kinom (ne računaju se pojedinačne nezgodne Hruščovljeve inicijative koje su uplašile Maoa), bio joj je potreban i kao partner u konfrontaciji sa Zapadom i kao važan učesnik u novom svjetskom ekonomskom sistemu. Štaviše, jedan od glavnih razloga tadašnje svađe između Moskve i Pekinga bila je Hruščovljeva želja za dijalogom sa Sjedinjenim Državama, što je Mao pogrešno smatrao pripremama za preorijentaciju SSSR-a od istoka ka zapadu, kao korak ka izdaji Kine od strane Rusije.

Odnose između dvije države u to vrijeme ometala je ne želja jedne od njih da potčini drugu (koja, ponavljamo, nije postojala), već pretjerana ideologizacija i proizašle različite procjene snaga Zapada i potencijal “svjetske revolucije” (u Pekingu su još vjerovali u nju, ali u Moskvi više ne).

Sada je situacija suštinski drugačija – i to ne zato što su Rusija i Kina zamjenile mjesta u smislu ekonomske moći. Ono što je još važnije jeste da se naši odnosi zasnivaju na zdravom pragmatičnom realizmu, podudarnosti geopolitičkih interesa (restrukturiranje svjetskog sistema, a ne samo „komunizam će pobijediti kapitalizam“ ili čak „istok će pobijediti zapad“) naših civilizacijske moći. A u isto vrijeme, Zapad je sada u goroj situaciji nego 50-ih i 60-ih godina. Uprkos svim početnim uspjesima atlantske globalizacije, ona više ne funkcionira, a Zapad kao cjelina je na silaznoj putanji, odnos snaga u nezapadnom svijetu također igra na ruku vezi Rusije i Kine.

Takođe je izuzetno važno da nezapadni svet ni Moskvu ni Peking ne vidi kao pretendenta za globalnu dominaciju, ma kakve bajke Anglosaksonci pričali o ovoj temi. Kisindžer takođe priznaje da Kina nema pretenzija na svjetsku dominaciju, iako s lukavom odredbom:

“Ne vjerujem da je svjetska dominacija kineski koncept, ali to bi se moglo dogoditi kada postanu tako moćni. A to nije u našem interesu.”

Naše je čije? Naravno, to je neisplativo za Zapad, koji je navikao da je on taj koji postavlja pravila igre za cijeli svijet. Ali to doba je prošlo, a ni Kina, ni Rusija, ni gomila njih neće zamijeniti Zapad. Svijet je veći i složeniji od globalističkih planova Anglosaksonaca – i oni ga definitivno neće moći gurnuti nazad u prokrustovo ležište „jednog čovječanstva pod jednim vodstvom“.

Autor: Pyotr Akopov