ANALIZA: Aleppo je slobodan – Gdje dalje idu sirijske snage?

Aleppo, drugi sirijski grad po veličini i ekonomsko srce zemlje, je oslobođen. Uz bjesomučnu propagandu se odvija evakuacija preostalih pripadnika terorističkih skupina i članova njihovih obitelji, ali je Damask za taj “ustupak” uspio iznuditi evakuaciju ljudi iz šiitskih enklava u islamističkom okruženju u pokrajini Idlib, gradova Foua i Kafarya.

Mnogi se pitaju koji će biti sljedeći cilj sirijske vojske? Ruski predsjednik Vladimir Putin je poručio da su sada stvorene okolnosti za pokretanje pregovora između sukobljenih strana, ali do njih sigurno neće doći, barem do dolaska nove američke administracije.

Analize o tome u kojem bi se operativnom smjeru mogle kretati sirijske snage i saveznici su različite.

Vratiti Palmiru ili ići na Idlib?

Anton Mardasov za Al-Monitor, panarapski internetski portal sa sjedištem u Washingtonu, piše “kako je u Rusiji radost zbog napretka sirijskih snaga u Aleppu potisnuta gorčinom zbog gubitka Palmire u samo nekoliko dana”.

“Gubitak Palmire je bio udarac prestižu, uključujući i našem vlastitom”, 11. prosinca je za Interfax rekao general Jurij Balujevski, bivši načelnik Glavnog stožera ruske vojske.

On je rekao da je takozvana “Islamska država” nedavno ponovno uspjela zauzeti Palmiru zbog greški u vojnom planiranju i neuspjeha u obavještajnom praćenju nakupljanja neprijateljskih snaga u tom području.

Rusko Ministarstvo obrane je priopćilo da su sirijske snage morale napustiti Palmiru “zbog velikog broja neprijateljskih vojnika, a te su brojke rasle”. Dana 11. prosinca se spominje da je Palmiru napalo 4 000 terorista ISIL-a, a sutradan je ta brojka dosegla 5 000.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je rekao “kako ima informacije da su Palmiru napali borci ISIL-a koji su u Siriju pobjegli iz iračkog grada Mosula, a sve može biti dio strateškog plana smanjenja pritiska na militantne skupine u istočnom Aleppu”.

Među ruskim stručnjacima je pad povijesnog grada Palmire u ruke takozvanog “kalifata” tumačen na dva načina. Prema prvom, Amerikanci su teroristima iz Mosula osigurali tranzit i potaknuli ih na napad i zauzimanje Palmire. Drugi sugerira da su zaljevske monarhije bile te koje su financirale cijelu operaciju, samo kako bi se smanjio pritisak na Aleppo.

Rusi uglavnom vjeruju da je napad politički motiviran, te da se uklapa u ukupne odnose Rusije sa Zapadom, barem pod Obaminom administracijom.

S druge strane, oni koji opovrgavaju američku ili upletenost zaljevskih monarhija u napad na Palmiru, tvrde “da, kada bi on imao veze s Aleppom, onda bi započeo dva tjedna ranije”. Osim toga, naglašava se i da su “relativno mirne” bile i islamističke terorističke skupine jugozapadno od Aleppa ili u Hami, koje tijekom operacija u istočnom Aleppu nisu pokretale nikakve ozbiljnije vojne operacije. Time su, navodno, omogućile sirijskoj vojsci i saveznicima da se usredotoče na Aleppo.

Što se tiče izjave ruskog Ministarstva obrane o broju militanata koji su napali Palmiru, čak i ruski i sirijski novinari sumnjaju u te procjene i govori se da je napad provelo oko 2 000 terorista, kao i da pojačanja poslana istočni dio pokrajine Homs nisu bila značajna.

No, odakle se stvorilo čak i 2 000 boraca s teškim naoružanjem, koji su, sudeći po snimkama, prošli dobru vojnu obuku? U području oko Palmire postoje samo dvije manje oaze, zaseok od stotinjak stanovnika Arak i nešto veće selo Sukhnah?

Washington tvrdi da nije bilo velikih pregrupiranja terorističkih postrojbi u pravcu Palmire, jer je u Mosulu broj boraca ISIL-a, bez plemenskih milicija odanih “kalifatu”, ostao 5 000, a tamo se i dalje vode borbe.

Drugo, ISIL brani Al-Bab i nastavlja se boriti protiv takozvanih “Sirijskih demokratskih snaga”, odnosno Kurda u pokrajinama Raqqa, Deir Ez-Zor i Hasaka. Treće, ISIL i njegovi pojedini zapovjednici su prilično neovisni u donošenju odluka i obično provode napade s desetinama mobilnih skupina, sačinjenih od relativno malog broja boraca, uglavnom 15 do 30 militanata.

Ovu je taktiku ISIL odabrao jer njome izbjegava efikasno djelovanje ruskog i sirijskog zrakoplovstva. Ista taktika je bila korištena i prilikom prvog zauzimanja Palmire, a njome su se poslužili i ovaj put.

ISIL je ofenzivu na Palmiru pokrenuo 8. prosinca i postupno napredovao do rubnih gradskih područja, preuzeo je nadzor nad naftnim poljima, kontrolnim punktovima i ključnim sektorima na putu prema gradu.

Zanimljivo je da američki panarapski internetski portal Al-Monitor citira svoj izvor iz “kalifata”, koji tvrdi “kako početni plan nije ni bio preuzeti grad, nego opljačkati skladišta vojne opreme”.

Međutim, unatoč masovnoj podršci iz zraka, koja je prije pada grada trajala samo u noći s 10. na 11. prosinca, sirijske snage nisu uspjele odbiti napad dobro obučenih i, što se mora priznati, fanatično “hrabrih” terorista kalifata.

Osim toga, ISIL se obilato koristio bombašima samoubojicama, koji su na gradske linije obrane pokrenuli napade iz najmanje ti ključna pravca.

Na kraju, 11. prosinca poslijepodne je ISIL preuzeo kontrolu nad gradom. Kasnije je krenuo i prema zrakoplovnoj bazi T-4, Homsu i Qaryataynu, zapadno i jugozapadno od Palmire.

No, danas je situacija otprilike ista kakva je bila nakon pada Palmire u ruke terorista “Islamske države”, a zrakoplovna baza T-4 je u rukama sirijske vojske.

Treba priznati da je situacija u Palmiri pokazala da vladine snage nemaju dovoljno resursa za držanje stotina kilometara fronta u borbi protiv različitih islamističkih skupina, koje su aktivne od južnih granica Sirije pa sve do granice s Turskom. Držati kontrolu nad zapadnim pokrajinama, a istovremeno voditi uspješne operacije u središtu i na istoku zemlje je naprosto nemoguće.

Naravno, odlučeno je da se sve ključne snage fokusiraju na Aleppo, grad koji ima veću strateški i politički vrijednost od Palmire.

No, sada je bitka u Aleppu gotova i Damask na raspolaganju ima brojne i borbeno najsposobnije snage. Vojni analitičari i laici se pitaju hoće li ih iskoristiti za ponovno oslobađanje Palmire ili će krenuti nekim drugim pravcem?

Palmira je, osim simboličkog značenja, važna i u strateškom smislu, jer je ovaj grad ključan kao logistički centar za buduće napredovanje prema Deir Ez-Zoru. Međutim, ponovno zauzimanje Palmire zahtjeva kretanje velikog broja postrojbi po cesti do grada Itriyah, na južnim granicama Raqqe, gdje bi ih ISIL u pustinjskim područjima napao iz više pravaca i prije nego dođu do istočnog Homsa. Dakle, ako se Glavni stožer sirijske vojske odluči na taj korak, morat će računati s brojnim napadima terorista “kalifata”, bombašima samoubojicama i manjih mobilnih skupina, koje bi mogle uzrokovati znatnu štetu.

Ne treba zaboraviti ni da dosta toga ovisi o odlukama Kremlja, koji bi situaciju u istočnom Homsu mogao iskoristiti kao argument u pregovorima s novom američkom administracijom o suradnji u Siriji.

Istovremeno bi nova ofenziva na Palmiru oslabila južni i jugozapadni front kod Aleppa, što bi islamističke skupine iz Idliba mogle iskoristiti za pokretanje nove ofenzive u tom području.

Dakle, prilično je nezahvalno prognozirati moguće pravce djelovanja sirijskih snaga i saveznika, kao uspoređivati pad Palmire i oslobođenje Aleppa.

Naime, Palmiru je zauzeo ISIL i on mora biti uništen, dok među islamističkim skupinama u Idlibu postoji više frakcija, a neke su povezane i sa skupinama iz područja Damaska, koje nakon vijesti iz Aleppa počinju odustajati od “revolucije” i polažu oružje. Nakon potvrde poraza terorista u istočnom Aleppu je zapadno od Damaska u samo jednom danu oružje položilo 1 500 militanata, a danas su se na taj korak odlučili i pripadnici militantnih skupina u gradu Zakiya, južno od Damaska, gdje će se vladinim snagama predati 3 000 boraca. Naoružani militanti u Zakiyi su se, uključujući one iz obližnjeg Khan El-Sheika, koji su to učinili ranije, odlučili predati, zatražiti amnestiju i pravni status u okviru procesa pomirenja.

Što se tiče južnih pokrajina Quneitra i Dara’a, tamo je sporazum o prekidu vatre već duže vrijeme na snazi i sirijske snage ne ulaze u sukob s postrojbama “Južnog fronta” takozvane “Slobodne sirijske vojske” (FSA), iako i tamo glavnu riječ vodi Al-Nusra Front i skupine povezane sa Saudijskom Arabijom, te s američkim instruktorima u Jordanu.

U tom kontekstu, Damask bi pod pritiskom Moskve mogao pokrenuti napad na ISIL, ali i nastaviti čišćenje islamističke enklave u Istočnoj Gouti. Međutim, dio sirijskog vojnog vrha tvrdi “kako nakon Aleppa treba ići na Idlib“, što ima svoju logiku, jer bi se time osigurao sigurnosni perimetar oko Aleppa i zauzimanjem auto-puta M5 uspostavila izravna komunikacija s Damaskom.

“Pokrajinsko vijeće” trenutno procjenjuje da u Idlibu živi nešto više od dva milijuna ljudi. No, ovo su podaci “Pokrajinske samouprave” koja djeluje kroz 144 lokalna vijeća, a sva su pod kontrolom Al-Nusra Fronta i skupine Ahrar Al-Sham, stoga ih treba uzeti s rezervom. U Idlibu takozvana “Slobodna sirijska vojska”, i ne postoji, odnosno, djeluje u sastavu islamista Ahrar Al-Shama.

Ove skupine je gotovo nemoguće razlikovati i vrlo je teško reći koja je od njih sastavljena od lokalnih radikaliziranih sunita, a koje terorističke skupine najvećim dijelom čine stranci.

Bashar Al-Assad nema dvojbe o tom pitanju. Svi islamistički militanti koji se bore protiv vladinih snaga su teroristi, što i nije pogrešna definicija, a pravi sirijski suniti koji su uvidjeli stupanj radikalizma među islamističkim terorističkim skupinama su se predali i pristupili procesu pomirenja. Prema jučerašnjem izvješću ruskog Centra za praćenje primirja u bazi Hmeymim, “do sada je ukupno 1 065 naseljenih područja čije su vođe potpisali sporazum o pomirenju, a pregovori o primirju se vode s terenskim zapovjednicima ilegalnih oružanih skupina u Muaddamiyet Al-Shikhu, u pokrajini Damask, te za zapovjednicima oružane opozicije u pokrajinama Homs, Hama, Aleppo i Quneitra”.

“Do sada su terenski zapovjednici 94 ilegalne oružane potpisali primirje i pridržavaju ga se”, stoji na internetskoj stranici ruskog Ministarstva obrane.

S druge strane imamo povlačenje islamističkih militanata u pokrajinu Idlib, čime se jača postotak za Zapad važne “umjerene oporbe”. Nova je strategija da Ahrar Al-Sham formira novu koaliciju koja će ujediniti skupine takozvane “Slobodne sirijske vojske”, a ista bi se trebala odreći Al-Nusra Fronta, čime bi je Zapad i Turska priznali kao novu “legitimnu oporbenu snagu”. Kao argument za novo rebrendiranje se navodi da se skupina Ahrar Al-Sham i druge “umjerene” postrojbe zajedno s turskom vojskom aktivno protiv “Islamske države” bore u području Al-Baba.

Ovim se scenarijem veći dio terorističkih skupina pokušava uvući u politički proces rješenja sirijske krize. Međutim, do sada se pokazalo da su se ove skupine, umjesto odvajanja od Al-Nusra Fronta, uvijek spajale s teroristima i da je došlo do radikalizacije sunitskog stanovništva. Osim toga, ove se snage, bez obzira na tursku operaciju “Štit Eufrata” u kojoj sudjeluje oko 5 000 proturskih islamističkih militanata, uglavnom ne žele boriti protiv “Islamske države”, a jasno su dale do znanja da žele svrgavanje Assada i uspostavu islamističke tvorevine po uzoru na Saudijsku Arabiju ili Egipat za vrijeme kratke vladavine Mohameda Mursija.

U svako slučaju, islamiste nagomilane u području Idliba ne treba podcjenjivati, iako bi dobro organizirana vojna kampanja protiv njih bila puno lakše provediva u ravnici te pokrajine, nego u gusto naseljenim urbanim područjima, poput Aleppa ili Damaska i šire okolice sirijske prijestolnice.

Međutim, nameće se pitanje ima li Sirijska Arapska Vojska dovoljno resursa i snage da to provede. Evgenij Krutikov, bivši ruski časnik, danas vojni analitičar, drži kako prvo treba provesti reformu sirijskih snaga, od kojih je dio na vrlo visokoj razini borbene spremnosti, dok su se neki dijelovi pokazali kao slaba karika, zbog čega je došlo do gubitka Palmire, o kojem smo govorili na početku

“Nakon Aleppa je potrebno provesti reformu sirijske vojske”

Naime, vladine snage u Siriji su u samo jednom tjednu pokazale da su u stanju provesti briljantne operacije u Aleppu, ali sramotno izgubiti Palmiru. Oko povlačenja iz Palmire se digla velika buka i cijela se sirijska vojska proglasila nesposobnom i da bez inozemne pomoći nije u stanju osloboditi i zadržati ni jedno manje selo ili mjesto od nekoliko tisuća stanovnika, a kamoli voditi velike borbene operacije. No, zaboravlja se da su sirijske vladine snage vrlo heterogene i teško je njima upravljati, što je jedan od glavnih problema, ako izuzmemo druge slabosti, posebno korupciju, koja razjeda ne samo sirijsku, nego i vojske puno većih i moćnijih zemalja od Sirije. Uzmimo samo primjer Ukrajine, gdje je korupcija u vojsci u posljednjih 25 godina uništila oružane snage do te mjere, da su tek uz inozemnu pomoć i s borcima dragovoljačkih neonacističkih i nacionalističkih bojni uspjele ostvariti tek jednu pobjedu, onu u Slavjansku u ljeto 2014. Kasnije su Ukrajinci na istoku zemlje nizali poraz za porazom, što je na kraju dovelo do uspostave samoproglašene Donjecke i Luganske Narodne Republike.

Do sada se nitko nije bavio korupcijom u sirijskoj vojsci, možda sve do 2011. godine, kada je bila prisiljena djelovati, ali su posljedice na terenu bile očite.

Danas, nakon više od pet godina rata, slabosti u zapovjednom lancu i korupcija se moraju iskorijeniti ili će biti pogubne za vođenje daljnjih operacija.

Prije rata se sirijska vojska smatrala najjačom u arapskoj regiji, iako je posljednji put borbe protiv neprijatelja vodila davne 1984. godine u Libanonu. U pola stoljeća sukoba s Izraelom su identificirani nedostatci u njenoj strukturi, organizaciji i naoružanju.

Naime, Sirijska Arapska Vojska i njena doktrina je davala pretjeranu važnost obrani, s puno protuoklopnih oružja, koja su u Siriju uglavnom dolazila iz Rusije, a tijekom ovog rata i iz drugih zemalja. Do 2011. su se formirale velike oklopne jedinice, kao posljedica lokalne utrke u naoružanju u svjetlu situacije u Libanonu i na Golanskoj visoravni. Istovremeno  rastu socijalne napetosti i dolazi do lokalnih pobuna ’80. i ’90-ih godina, kada je nastalo puno paravojnih skupina, koje su se sada pokazale kao najsposobnije i najmotiviraniji dio vladinih snaga.

U razdoblju prelaska iz građanskih nemira u otvorenu oružanu pobunu, proces kojim se upravljalo izvana, sirijska vojska se brzo urušavala.

Brojne borbene postrojbe su se odmetnule i pokrale vojnu imovinu i tehnologiju. Neki časnici, većinom suniti, ali i Turkomani i Kurdi, na kraju su utemeljili “Pokret slobodnih časnika” i “Slobodnu sirijsku vojsku”, koja se smatrala glavnim “umjerenim neprijateljem” vlade, a već u ranoj fazi formiranja je podržana od strane CIA-e i brojnih europskih zemalja.

U početku je “Pokret slobodnih časnika” vodio pukovnik inženjerskih postrojbi Husein Harmush, koji je dezertirao je u ljeto 2011. godine. Školujući se u Vojnoj akademiji nazvanoj po Assadu, pukovnik Harmush je studirao ruski jezik, potom je poslan na obuku u Rusiju, gdje je specijaliziran za “vojnog inženjera”, a kasnije dobiva činu potpukovnika 11. divizije i bio je poslan na studij na Akademiju za nacionalnu sigurnost.

Studij u Rusiji i priprema za rad u strukturi sirijskih obavještajnih službi su dokaz da se radilo o časniku od povjerenja s obećavajućom vojnom karijerom. Ipak, on je dezertirao u Tursku, gdje je od “svega i svačega”, mahom sirijskih dezertera, počeo stvarati “sekularne naoružane skupine“, koje su se u praksi koristile terorističkim metodama. Nakon nekoliko mjeseci je od strane sirijskih službi otet na teritoriju Turske i siječnju 2012. godine osuđen i strijeljan za izdaju, dezerterstvo i terorizam.

U početnoj fazi rata je zbog odljeva časničkog kadra bilo nemoguće upotrijebiti sav tehnički potencijal sirijske vojske, a za vrijeme rata je oprema nekoliko puta prelazila iz ruke u ruku. Obujam inozemne vojne pomoći je također teško prosuditi, iako ona nije izostala, jer su sirijsku vojsku od početka rata naoružavali Iran i Rusija. Ali za vladine snage danas nije toliko važan broj vojnog osoblja i oprema, kojom obiluje, koliko psihološko stanje i kvaliteta borbene obuke boraca.

Posljednjih godinu i pol dana žestokih borbi se uvijek čuju imena nekoliko slavnih zapovjednika, koji se kreću po cijeloj zemlji. Ispada da je njihova osnovna zadaća krpati rupe u obrani ili sudjelovati, ponekad i sami, u ključnim ofenzivnim operacijama. I unatoč činjenici da se većina njih, barem formalno, drži službene linije Ministarstva obrane, to su zapravo poludobrovoljačke, pa čak i “privatne” postrojbe. “Stare” divizije i brigade su ostale samo na papiru, mnogo su manje i prilično demoralizirane.

Čak je i najveći dio pješaštva, koje se trenutno prikazuje na većini nacrta vojnih operacija, formirano od paravojnih postrojbi i nije formalno povezan s Ministarstvom obrane, s izuzetkom Republikanske garde. Osim toga, moguće je doslovno na prste navesti dijelove starih postrojbi, koje su još uvijek aktivne i koje su zadržale borbenu sposobnost i predratno brojno stanje. Neke od njih su čak poboljšale borbenu gotovost, ali ih je malo.

U stvari, ove su postrojbe sastavljene od veterana ovog rata i visoko motiviranih dragovoljaca, među kojima dominiraju pripadnici etničkih i vjerskih manjina.

Sunitski dio dragovoljačkih postrojbi je puno manji, ako izuzmemo Palestince Liwa Al-Quds snaga. One koje postoje su također vrlo motivirane za borbu, ali uživaju određenu vrstu autonomije.

Na drugoj strani imamo ogroman dio pješačkih snaga koje nemaju nikakvu motivaciju, jako su slabo obučene i nemaju pojma o modernim taktikama ratovanja, a skloni su i panici. Njihovo korištenje, čak i u pozadinskim garnizonima, dovodi do katastrofalnih rezultata, kao što se nedavno vidjelo u Palmiri.

Republikanska garda i 4. Oklopna divizija

Republikanska garda je formirana od strane Hafeza Al-Assada još sredinom ’70-ih, u vrijeme borbi protiv nekih palestinskih frakcija i za zaštitu vladajuće obitelji. Časnici u Republikanskoj gardi su mogli biti samo rodbina vladajuće obitelji ili osobe koje su dokazale svoju lojalnost vladi. Zanimljivo je da je Republikanska garda za svoju odanost vladi dobivala dio prihoda od proizvodnje nafte u pokrajini Deir Ez-Zor.

Republikanska garda po strukturi podsjeća na redovnu motorizirano-pješačku postrojbu, s dodatkom specijalnih snaga i tenkovskog bataljuna “Pustinjski lavovi”.

2016. godine, uz napore ruskih vojnih savjetnika, nastaje “Pukovnija marinaca“, koja je aktivno sudjelovala u borbama u provinciji Latakija. Glavna razlika Republikanske garde, koja se u potpunosti sastojala od alavita, je što je ona u odnosu na druge imala prednost u dobivanju nove opreme i oružja. No, Rusija tu uvodi promjene i tako nastaju specijalne “Tigar” snage i 4. Oklopna divizija, obje bliske ruskim savjetnicima.

Ruski instruktori su sirijske elitne snage počeli graditi od nule i učili su ih modernim taktikama ratovanja, koje moraju biti prilagođene konfiguraciji bojišta.

Sirijci nisu imali pojma, na primjer, da postoje takve jurišne skupine i na razini bojni ili taktičkih postrojbe. Sirijska vojska je ostala u vremenu arapsko-izraelskog rata, s obveznim “valovima” pješaštva koji djeluju uz potporu tenkova.

Interakcija, čak i među susjednim postrojbama, je bila oslabljena zbog podijeljenosti u zapovjedništvu ili lokalnih ambicija nekih od zapovjednika. Možda je nedostatak znanja u rukovanju modernim oružjem u ovom dijelu bio najmanji problem.

Druga po veličini, razini obuke i borbenoj spremnosti je 4. Oklopna divizija, također nastala iz paravojnih “Obrambenih snaga”, odnosno skupine  “Saraya Ad-Difa”. Njom zapovijeda Maher Al-Assad, mlađi brat predsjednika, poznat kao kontroverzna osoba i teškog karaktera. Do 90% vojnika brigade koja, prema različitim procjenama, broji  između 12 000 i 25 000 ljudi, su  profesionalci, a oko 80% boraca su alaviti.

Kao i Republikanska garda, postrojba strukturno liči na uobičajenu oklopnu diviziju, s dodatkom topničkih i specijalnih postrojbi. U najopasnijem razdoblju rata su na neke časničke položaje 4. Oklopne divizije imenovani suniti, prije svega kako bi se zaustavila korupcija i dezerterstvo. Tijekom rata je ova postrojba prošla gotovo sve glavne fronte, ali dio redovito služi u Damasku i okolici, gdje djeluju kao predsjednički “pretorijanci”.

“Tigrovi” i “Sokolovi”

Jedna priča u sirijskom ratu je nadaleko poznata, a to su postrojbe  “Tigrovi” i “Pustinjski sokolovi”. Ove poludobrovoljačke postrojbe visoke borbene gotovosti, motivirane i sposobne, specijalizirane su za ofenzivne operacije.

“Pustinjski sokolovi” su tipična paravojna plaćenička postrojba, koja u ratu silom prilika postaje regularna vojska. 2013. godine umirovljeni vojni general Mohammed Jaber preko veza dobiva koncesije u naftnom biznisu i od veterana iz raznih rodova vojske formira postrojbu za zaštitu svojih interesa u pokrajini Homs.

To je bilo u početku, kada su “Pustinjski sokolovi” čuvali samo naftne interese generala Jabera, uključujući područja duboko u pustinji, sve do granice s Jordanom. Kada su teroristi počeli ozbiljno ugrožavati njegove poslove, general Jaber i njegovi “Sokolovi” se pridružuju vladinim snagama. Ova plaćenička vojna postrojba se pokazala vrlo uspješnom, nakon što je sudjelovala u napadu na nekoliko ključnih gradova i planinskih vrhova u pokrajini Latakija. Na primjer, prilikom oslobađanja armenskog grada Kessaba ili Al-Qaryatayna u pokrajini Homs.

Oni su bili i na prvoj crti tijekom oslobađanja Palmire. No, tada su pokrenuli nespretni napad na Raqqu, koji je mogao imati katastrofalne posljedice.

Glavni problem upotrebe plaćeničkih dragovoljačkih postrojbi u ključnim ofenzivnim operacijama je što nitko ne može znati koje su u određenom trenutku stvarne motivacije njihovog vlasnika.

Istina, to su veterani, dobro obučeni, ali u taktičkom smislu bi bilo dobro da su se na njih uvijek može računati da su u pokretu.

“Pustinjski sokolovi” su se pokazali kao dobri borci, ali njihovi časnici ne pokazuju namjeru da usvoje nove taktike ratovanja.

Nešto drugačija priča je s nadaleko poznatim “Tigrovima” zapovjednika generala Suheila Al-Hassana. Do početka rata on je bio pukovnik, nakon što je cijeli život služio protuzračnoj obrani u ratnom zrakoplovstvu, uključujući i takozvane ograničene specijalne operacije.

General Suheil Al-Hassan je nova generacija sirijske vojske, izrasla tijekom ovog rata. Čovjek koji je od običnog službenika preuzeo inicijativu i zapovjedništvo nad borcima, koje je od nule učinio “elitnima”. Njegove jedinice su postale najkarizmatičnije i presudne u svi važnim bitkama. Sam zapovjednik, general Suheil Al-Hassan, ima izniman karakter, ali i djelomično teatralno ponašanje. Malo je zapovjednika koji prije granatiranja, preko jakih zvučnika, čita vlastite stihove upućene neprijatelju. Ovo je možda nevažan, ali zanimljiv detalj iz karijere zapovjednika “Tigrova”.

“Tigrovi”, točnije “Tigar snage” ili “Al-Qawat Al-Nimr”, sastoje se od podskupina – “Geparda”. Jedna je skupina sudjelovala u deblokadi vojnog aerodroma Kweires u Aleppu. Jedna jedina se kreće s generalom Al-Hassanom, koji iz njemu znanog razloga odbija povećati broj timova, koji nikada ne prelaze 1 000 ljudi. Prema nekim izvješćima, tijekom borbi za istočni Aleppo je njegovim postrojbama nedostajalo streljiva za 800 ljudi. Ovaj gubitak “Tigrovi” su primili vrlo bolno, što je ne na kraju dovelo do toga da oni sada mogu sudjelovati u vrlo ograničenim ofenzivnim operacijama, i to samo uz podršku Republikanske garde i saveznika – Palestinaca, Hezbollaha ili Iranaca.

“Tigrovi” brzo uče razne taktičke inovacije, koje prilično vješto koriste, ovisno o terenu i načinu borbe. Dakle, u pokrajini Homs, oni mogu “gurnuti” desantne skupine na prvu crtu neprijatelja, uništiti ga, a zatim se brzo povući bez gubitaka. Zapravo, ova je taktika odlično primijenjena u borbama za farme Al-Mallah, sjeverno od Aleppa, kada su se svi pitali zašto “Tigrovi” danju napreduju duboko u islamističke položaje, a navečer se vraćaju na početne linije? Sada znaju odgovor i da ništa nije bilo slučajno.

Tako terorizirajući neprijatelja, “Tigrovi” ne samo da onemogućavaju njegove napade, nego islamiste slabe do te mjere da se na kraju moraju povući s ranije zauzetih položaja.

General Suheil Al-Hassan je brzo pronašao zajednički jezik s ruskim vojnim savjetnicima, ali zadržao je i visok stupanj autonomije od Glavnog stožera u Damasku. Čak ima i određenu neovisnost u smislu opskrbe, ali to je više problem, nego prednost sirijske vojske.

Neke vrlo velike i borbeno spremne jedinice žive “od milosti ili nemilosti” lokalne zajednice i pojedinaca. Nažalost, ukupna opskrba vojske je jako narušen sustav, što je bio jedan od glavnih uzroka masovnog dezerterstva na početku rata. Zapravo, loša opskrba je tempirana bomba u temeljima cijelog sirijskog obrambenog sustava.

Još jedan veliki nedostatak je da se neke postrojbe popunjavaju na lokalnoj razini, a borce je često teško uvjeriti da se presele iz rodne pokrajine na drugi front.

Većina malih naselja na prvoj crti bojišta brane lokalne milicije, koje nemaju motivaciju da se bore izvan svog sela. Isto vrijedi i za postrojbe koje se formiraju na etničkoj ili vjerskoj osnovi.

Najpoznatiji primjer su Kurdi, koji čak ni tijekom bitke za Aleppo nisu izašli izvan svoje gradske četvrti, što prilično iritira ostale vojnike. Alavitska Republikanska garda je sušta suprotnost Kurdima. Za njih je ishod rata ujedno i pitanje fizičkog opstanka, stoga su spremni na borbe diljem zemlje, uključujući i na popunjavanje rupa u obrani.

Slabosti zapovjedništva

Povećanje borbene sposobnosti sirijske vojske u posljednjih godinu i pol dana je primjetno samo kod gore navedenih jedinica. Neke od ostalih, iako ne sve, ponekad su pokazale nevjerojatne taktičke slabosti i pad morala.

Događanja u Palmiri su izravan dokaz da je 11. Oklopna divizija jednostavno propala.

Nepoznavanje obavještajnih tehnika i manjak taktičkog znanja je otežao banalni kukavičluk i slabosti u zapovijedanju. Obrana se pred napadom mobilnih terorističkih skupina nije raspala zbog napadačke taktike ISIL-a, koja je zapravo vrlo predvidljiva, do mjere da je postala monotona, nego zbog straha branitelja od bombaša samoubojica.

Usput, postoje dokazi da su iz Palmire neki generali zrakoplovima došli izravno u Glavni stožer u Damasku. To bi se moglo smatrati otvorenim činom izdaje, kao što je bilo 2011. Razlozi za takvo ponašanje i poraze su smiješni i leže u slaboj disciplini. U načelu, Glavni stožer je bio jedna od najslabijih karika vladinih snaga.

Prvo, brojni su generali loše kvalificirani za usvajanje novih taktičkih shema i strateško planiranje od tih ljudi je uvijek dolazilo prekasno. U tom smislu su brigade i izdvojeni zapovjednici bili mnogo fleksibilniji i naučili su nove napadačke taktike u samo godinu dana.

Drugo, nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine, kada je poginulo mnogo visokih sirijskih generala, uključujući i ministra obrane, na upražnjena radna mjesta su postavljeni manje obučeni i iskusni časnici. Isto vrijedi i za sigurnosne i obavještajne strukture.

Treće, planiranje operacija je donedavno teklo vrlo sporo, a izbor strateških ciljeva nije ovisio toliko o vojnoj potrebi, već o političkoj situaciji. Na primjer, neuspješan i nepripremljen napad na Raqqu je rezultat političke odluke, koji je važnu operaciju u Aleppu odgodio za nekoliko mjeseci.

Ruske zrakoplovne snage se odavno koriste za podršku napadačkih aktivnosti u srednjim smjerovima ili za jačanje obrane, što se često nije usklađivalo s aktivnostima sirijskih snaga na kopnu.

I četvrto, možda i najvažnije, u sirijskom Glavnom stožeru postoji nekoliko različitih utjecajnih skupina, koje ne dopuštaju da vojni vrh razvije jedinstven dugoročni plan za oslobođenje zemlje.

“Većina nedostataka sirijske vojske se, kao što se može vidjeti, može se riješiti. Naravno, tu si u sirijski saveznici, Hezbollah i Iranci, koji su nenamjerno znali osujetiti neke taktičke operacije. Nije da su bili krivi, ali je nemoguće usred bitke gubiti vrijeme na ručak i molitvu i ne pojaviti se na vrijeme na prethodno dogovorenom mjestu. U početku je Hezbollah igrao vrlo važnu ulogu na nekoliko područja, ali s povećanjem broja gubitaka je pala i motivacija i Hezbollah se sada fokusirao na područja gdje živi prijateljsko šiitsko stanovništvo”, tvrdi ruski analitičar Evgenij Krutikov.

Međutim, ovo je pogrešan pristup, iako je ovo za Hezbollah trenutni izbor, ova se skupina borila diljem Sirije, bez obzira koju je vjersku ili etničku skupinu trebalo braniti. Ali čak i privremenim fokusiranjem na šiitska područja se daje argument propagandi koja tvrdi “kako se u Siriji vodi sektaški sukob između sunita i šiita“. Islamistička propaganda je jedva dočekala ovu informaciju i puna je psovki i pogrda, vjerskih i rasističkih, protiv šiita općenito, ne samo na račun Hezbollaha, a ovo su sve detalji na koje treba paziti.

Ograničena u svojoj primjeni i s drugim savezničkim jedinicama je, na primjer, i palestinska milicija, bez obzira na njenu vjersku pripadnost. Liwa Al-Quds snage su bile izuzetno dobro motivirane, sve dok nisu protjerale islamiste iz svog kampa Handarat u sjeveroistočnom dijelu Aleppa.

U stvari, Palestinci sada imaju samo jednog zakletog neprijatelja, skupinu Harakat Noureddin Al-Zenki, odgovornu za poznato klanje palestinskog djeteta. No, porazom ove terorističke skupine Palestinci kao da počinju gubiti interes za borbe.

Dakle, prvi problem kojeg treba riješiti je uskladiti rad izmiješanih i raznolikih postrojbi, ali ih i motivirati za daljnju borbu.

S druge strane, primjetno je izdvajanje nekoliko većih grupa za podršku okosnici vojske, što je već pozitivan trend. Naravno, to nije dovoljno da bi se vodile borbe na svim frontama, ali jest za planiranje borbenih operacija, jer su se u pozadini počele formirati potpuno nove borbene postrojbe.

Uz nedvojbeni vojni uspjeh u Aleppu, potrebno je reorganizirati heterogenu vojnu strukturu koju obično zovemo “sirijska vojska“, ali i borce ponovno motivirati za nove operacije.

Postoji naznake da bi reforma sirijske vojske mogla bi početi u bliskoj budućnosti, gotovo “u hodu”, čime će  njene borbene sposobnosti biti podignute na optimalnu razinu. Teško je reći kojom će se brzinom uskladiti rad vojnog osoblja i paravojnih postrojbi, ali će se vjerojatno odrediti prioriteti među jedinicama, vjerojatno prema razini njihove obuke i “elitizma”. Sirijske snage već sada mogu postići brojčanu nadmoć nad islamistima u nekim dijelovima fronta, ali borba za Idlib je puno drugačiji izazov.

Postoje dokazi da je započelo proučavanje mogućih akcijskih planova na sjeveru, uz sudjelovanje ruskih i iranskih vojnih djelatnika, što nije bio slučaj ranije. Osim toga, Glavni stožer u Damasku se pokazao spreman učiti i slušati savjete, što se već može smatrati velikim uspjehom. Druga stvar je kako će se rasporediti raspoložive snage nakon oslobođenja Aleppa, ali i koliko dugo će biti sposobne za nove bitke. Sve navedeno su temeljni problemi sirijske vojske, ali je jasno i da su oni vrlo lako rješivi. S obzirom na to da problem i nije toliko na terenu, koliko u Glavnom stožeru, možda su dovoljne i djelomične kadrovske promjene, da se cijeli proces reforme Sirijske Arapske Vojske provede neprimjetno i “u hodu”, a onda je manje važno hoće li budući pravac djelovanja biti Palmira ili Idlib, ili pak neki treći operativni pravac.