ANALIZA: “Kalifat” je na izdisaju – Sada treba rješavati možda i veće probleme

Teroristi “kalifata” su pred punim slomom. Mosul je gotovo oslobođen, sirijski grad Raqqa je u okruženju, još se kao “vojna sila” na kompaktnom teritoriju drži duž rijeke Eufrat u sirijskom dijelu, od istoka Raqqe, najviše od Deir Ez-Zora do Al-Bukamala, na granici s Irakom, a diljem sirijske pustinje trpe velike gubitke u ofenzivi sirijske vojske koja nadire sa sjeverozapada, zapadno iz grada Salamiye i iz pravca Palmire prema sjeveru i sjeveroistoku. Ono što smo od 2014. poznavali kao “Islamsku državu” će ubrzo prestati postojati”, ali će veliki dio boraca, na Bliskom istoku i šire, preživjeti vojni poraz.

Za mog kolegu Hassana Haidara Diaba iz Večernjeg lista nema dvojbe da će nakon raspada “kalifata” u Iraku i Siriji najviše profitirati Al-Qaeda, čiji je vođa Ayman Al-Zawahiri od početka bio protiv stvaranja “kalifata”, za kojeg je tvrdio da nema budućnost. Al-Zawahiri se oko ovog pitanja žestoko sukobio s Abu Bakrom Al-Bagdadijem, koji je vjerovao da će “Islamska država” opstati i proširiti se.

Činjenica je da su se brojne skupine, među kojima Al-Shabab u Somaliji, Boko Haram u Nigeriji, Abu Sayyaf na Filipinima, dio jemenske Al-Qaede i afganistanski ekstremisti i drugi, zakleli na vjernost “Islamskoj državi” i stvorili takozvane “vilajete” u područjima u kojima djeluju.

Ayman Al-Zawahiri je smatrao da je militante bolje formirati u grupe koje će neprijateljima na različitim frontama zadavati teške udarce, kao što su to činili u Iraku. Hassan Haidar Diab tvrdi da će od raspada “Islamske države” najviše profitirati Al-Qaeda i da će se  nakon raspada “kalifata” većina terorista ISIL-a vratiti u njene redove, koja je u ostala netaknuta i danas ima uporišta u Iraku, Siriji, Libanonu, Afganistanu, Jemenu i na području palestinske samouprave kao i u Somaliji.

Nedavno smo i ovdje podsjetili da se  Aymanu Al-Zawahiriju pridružio po svemu sudeći novi vođa Al-Qaede bit će Hamza bin Laden (28), sin Osame bin Ladena, koji je najavio i osvetu za ubojstvo svojeg oca.

Ova tvrdnja ima čvrsto uporište, posebice ako pogledamo libijski grad Sirte, gdje su islamističke milicije, ranije odane Al-Qaedi, “oslobodile” grad i šire područje od ISIL-a. No, nakon iscrpljujućih borbi i proglašenja pobjede više terorista “kalifata” nije bilo. Osim pokojeg mrtvog tijela, Sirte je bio potpuno “prazan” od prisutnosti ISIL-a. Prilično čudno, ako se u obzir uzme početna brojka od nekoliko tisuća, pa kasnije nekoliko stotina, da na kraju nema nijednog zarobljenika. Po svemu sudeći su samo promijenili oznake i pridružili se napadačima, koji se ideološki “razlikuju” upravo onoliko koliko i Ayman Al-Zawahiri i Abu Bakr Al-Bagdadi, odnosno, treba li uspostavljati “kalifat” ili ne?

Za primjer se može uzeti i bitka za Jarabulus ili Al-Bab, gdje su proturske islamističke milicije napadale ISIL, a same su bile dijelom AL-Nusra Fronta, sirijskog ogranka Al-Qaede. Dakle, vjerojatno će se “hidra” koju su stvorili CIA i zaljevski režimi vratiti u sastav globalne terorističke mreže koja je ranije osmišljena i stvorena od strane Rijada i Washingtona za vrijeme rata protiv Sovjeta u Afganistanu.

ISIL je na rubu poraza i sada počinju pravi problemi

Sa skorim oslobođenjem Mosula i dovršetkom kampanje u Siriji će “Islamska država” prestati postojati. No, ako se na globalnoj razini njezini militanti i zakunu na vjernost Al-Qaedi, za Siriju tek sada počinje prava bitka. Assad protiv terorista, “relativno radikalni teroristi” protiv “ekstremnih terorista”, Rusija protiv Amerike, Amerika protiv Irana, Turci protiv Kurda i Kurdi protiv svih, osim protiv Amerike. Hoće li ikada biti mira na Bliskom istoku?

Kao što smo rekli, trenutno se vode posljednje borbe za nekoliko zgrada koliko ISIL drži u Mosulu, koji je jednom bio glavni grad i mjesto gdje Al-Baghdadi proglasio “kalifat” 2014. Za nekoliko dana i posljednje uporište terorista u gradu treba pasti, a za nekoliko mjeseci, ako se ne dogodi nešto nepredviđeno,  “Islamska država” bi kao teritorij trebala biti zbrisana s lica zemlje.

U Raqqu su već ušli Kurdi, a ostatak Sirije čiste vladine snage. Zapadni Anbar u Iraku čist šiitske milicije i iračka vojska. Moguće je i da je kalif Abu Bakr Al-Baghdadi zaista mrtav, jer su, nakon ruskih, to naveli i iranski izvori. Ako i nije ubijen u zračnom udaru, možda se odmara na toplom suncu Kalifornije ili Floride. Ni to nije isključeno, obzirom na velike zasluge njegove skupine u jačanju američkih interesa na Bliskom istoku.

U svakom slučaju, vrijeme crnih zastava “kalifata” će uskoro biti iza nas. Problem je u tome što će konačni pad “kalifata” istovremeno narušiti mogućnost nadzora  golemog područja koje je tvorila ta paradržava. Naravno, to ne znači da ISIL treba biti uništen, desetkovan i ponižen, ali se sada ipak otvara niz novih međunarodnih problema.

Pogledajmo koji će biti glavni problemi jednom kada nestane kalifat, ako ostavimo po strani da će dio boraca stvoriti manje skupine i po naputku A-Qaede provoditi ciljane udare bez zauzimanja teritorija.

Šiitski koridor

Iako nije riječ isključivo o šiitima, nego o svima koji se na čelu s Teheranom protive ekspanziji Izraela, ovo je igra koja je u ovom trenutku najvažnija za razne regionalne i međunarodne aktere. Iran želi teritorijalni kontinuitet, od svoje zemlje, preko Iraka do Sirije i Libanona. Do sada, kako bi se prekinuo kontinuitet takozvanih šiitskih teritorija, ISIL je držao pustinjska područja istočne Sirije i zapadnog Iraka. No, njegovim porazom je Teheran sve bliže ostvarenju svog cilja. Teritorijalni kontinuitet bi Siriji i Iranu omogućili da budu manje ovisni o Rusiji, jer bi imali način za nesmetan prijevoz ljudi i vojne opreme. Činjenica je da Moskva kontrolira nebo, ali u posljednjih nekoliko godina je često šutke prelazila preko izraelskih udara na Hezbollah ili druge vojne ciljeve u Siriji, jer želi zadržala dobre odnose s Tel Avivom i ne koristiti previše Teheran. Osim toga, ni Izraelci nisu glupi, te provode ili topničke udare sa svog teritorija ili okupiranog Golana ili im preleti zrakoplova i udari nad Sirijom doslovno traju nekoliko sekundi, pogotovo u posljednje vrijeme u Quneitri. Ciljeve u blizini Damaska izraelsko zrakoplovstvo također provodi najkraćom mogućom rutom, naravno, bez upozorenja Rusije ili bilo koga drugoga, tako da je najčešće bilo nemoguće i reagirati. U svakom slučaju, činjenica je da Rusija s Izraelom neće zaratiti zbog Irana ili Hezbollaha, iako su na terenu u Siriji ruski, iranski vojnici i Hezbollah de facto saveznici.

Sjedinjene Države i Trump su se vratile se neprijateljskom stavu prema Iranu i po želji Izraela i svojoj pokušavaju sabotirati pokušaje stvaranja tok kopnenog koridora. S jedne to namjeravaju učiniti služeći se Kurdima na sjeveru Sirije, koji nisu izrazili spremnost za postizanje sporazuma o tranzitu s proiranskih šiitskih milicija iz Iraka. No, one su krenule južnije prema Al-Qaimu i spojit će se sa skupinama u Siriji na drugom mjestu, tako da su Kurdi i ovdje povukli potez u korist vlastite štete.

Na jugu se pokušao omesti ovaj plan zauzimanjem sirijsko-iračke granice, koju su trebali nadzirati borci “umjerene oporbe” iz Al-Tanfa. Taj je plan također propao, a prema više izvora je oko 200 sirijskih militanata prebačeno na sjever, a američki instruktori natrag u Jordan. Već nekoliko dana nema fotografija koje bi potvrdile njihovu prisutnost u tom području, a ako i jesu tamo, zaista nikome nije jasno što bi mogli raditi.

Dakle, gotovo je nemoguće da će SAD, nakon što nestane ISIL, zapečatiti cijelu granicu između Sirije i Iraka i tako spriječiti iračke šijitske milicije da pomognu Assadu u Siriji.

Ako je ovaj ishod gorak za Washington, za Tel Aviv je koban, jer se u židovskoj državi doslovno boje Hezbollaha, koji uz obnovljene kontakte između Hamasa i Irana predstavlja silu koju Izrael ne može poraziti.

Saudijska Arabija također ne vidi izlaz iz ove situacije i gleda svoje suparnike kako jačaju strateški utjecaj u regiji za  naredna desetljeća.

No, ova tjeskoba bi Washington, Izrael, a posebno saudijski režim, mogla natjerati na protumjere, prije svega u zapadu Iraka, u pokrajini Anbar gdje živi sunitska manjina, koju će se pokušati iskoristiti na presiječe šiitski koridor. No, to je vrlo opasna igra, jer je upravo tamo niklo i naraslo sjeme “Islamske države”, i bio bi veliki rizik dva puta ponoviti istu grešku.

Kurdsko pitanje

Drugi ozbiljan problem koji se mora rješavati nakon poraza “kalifata” je kurdsko pitanje. Kordi su imali snažnu podršku Washingtona, ne samo za borbu protiv ISIL-a, nego i iz gore navedenih razloga. No, mora se priznati da je veliki dio YPG snaga, ako izuzmemo incidente u Qamishliju i Hasaki, istovremeno održavao taktički savez sa sirijskom vladom. Turska, američki saveznik, sudjeluje u mirovnim pregovorima pod vodstvom Rusije, zajedno s Iranom, a kurdske YPG snage smatra za oružano krilo povezano s Kurdistanskom radničkom strankom, koja je za Ankaru teroristička organizacija.

Zahtjevi za autonomijom Kurda u Siriji će sigurno biti izvor napetosti i nasilja u regiji. Koliko je to problem, pokušajte shvatiti sporazum između Damaska i kurdskih militanata, prema kojem će Moskva imati mješoviti stav, ali ne i neprijateljski, te kako bi na njega mogla reagirati Turska, koja još uvijek kontrolira neke frakcije sirijskih islamista i već ima u planu zauzeti kanton Afrin, jer želi imati “svoj” dio sirijskog teritorija sjeverno od Aleppa.

Osim toga, sve komplicira najavljeni referendum o neovisnosti iračkog Kurdistana, koji bi se trebao održati 25. rujna. Irački Kurdi su u dobrim odnosima s Turskom i politički su suparnici sirijskih kurdskih YPG snaga. Međutim, neovisnost iračkih Kurda ne prihvaća ni Ankara, a čak bi i Iran mogao ustati protiv zahtjevima za autonomijom iračkih Kurda, kao i sirijskih, zbog straha da se iranska kurdska manjina ne odluči na slične zahtjeve. Općenito, bilo kakav razgovor o neovisnosti Kurda budi strah zbog sigurnih tektonskih poremećaja u bliskoistočnim državama u njihovom sadašnjem obliku, a sve bi moglo otvoriti put još većem kaosu, koji bi se proširio daleko izvan Bliskog istoka.

Nakon poraza ISIL-a problem je “kanibalizacija” terorista u ostatku Sirije

Nakon poraza kalifata nije jasno hoće li Damask i Moskva ići u otvorenu borbu protiv ostatka terorista? Hoće li im pomoći Kurdi? Kako će reagirati Turska i njoj bliske islamističke frakcije i koji će stav zauzeti SAD? No, pođimo redom.

Pobunjenički džepovi u Siriji

Treća glavna tema nakon poraza ISIL-a je što činiti s preostalih sirijskim “pobunjeničkim” džepovima? Do sada je primirje postignuto pod okriljem Kremlja uspostavilo četiri zone za de-eskalaciju sukoba – Idlib, enklava Homs, enklava istočno od Damaska i Dara’a. Čak i uz sporadične borbe, može se reći da se primirje relativno poštuje. Čak i “peti džep”, prijelaz Al-Tanf, kojeg je jednostrano proglasio Pentagon, ne čini se uključen u otvorene sukobe. Uvijek pod pretpostavkom da još postoji.

Nakon što različiti akteri, trenutno usredotočeni na poraz “Islamske države”, ostvare cilj, pobunjenički džepovi će opet biti prioritet. Neki manji džepovi mogu biti apsorbirani ili oslobođeni od vladinih snaga kasnije, a za druge će se možda pronaći dogovorno rješenje kroz intervenciju susjednih zemalja, posebice Jordana za jug zemlje.

Međutim, ostaje problem pokrajine Idlib, gdje su se nagomilale brojne islamističke skupine ili manji dio umjerenih pobunjenika. Međutim, tamo je masovno prisutna Al-Qaeda i ključno je da poraženi borci “kalifata” ne pronađu puteve kojima bi se pridružili Al-Nusra Frontu.

Hoće li Damask i Moskva pokrenuti otvorenu borbu za to područje? Hoće li im pomoći Kurdi iz Afrina, ako već neće oni iz Kobanija i Hasake? Kako će reagirati Turska i neke Ankari bliske islamističke frakcije i kakav će biti stav Amerike? Nepoznanice su bezbrojne.

Vjerojatno će se mnoga pitanja morati riješiti u okviru međunarodnih pregovora, na kojima je regionalni i globalni akteri za stolom odrediti odgovarajuće sfere utjecaja. Međutim, pregovori su u ovom trenutku nemogući, bez obzira na stvarnost na terenu. Iran i njegovi saveznici su dobili rat protiv Saudijske Arabije i ekstremističke sunitske osovine koju podržava Rijad, a upravo je iz igre ispao i Katar.

Saudijska Arabija bi voljela imati veću ulogu u pregovorima, ali su vojne pobjede njezinih suparnika ulogu Rijada svele na minimum.

No, za stabilnost regije su od saudijskih interesa trenutno značajniji oni američki i izraelski. Turska, iako sada sjedi za stolom s Rusijom i Iranom, može donijeti opasne odluke o kurdskom pitanju.

Stoga je nada da će nakon poraza “Islamske države” zavladati trajni mir na Bliskom istoku obična iluzija. Ako se militanti “kalifata” nakon poraza vrate pod okrilje Al-Qaede, kao što s pravom pretpostavlja kolega Hassan Haidar Diab, još uvijek ostaju brojna pitanja oko kojih se akteri sirijske i iračke krize ne mogu složiti. Dakle, samo pobjede ostvarene na bojnom polju Siriju mogu vratiti miru kakvog je poznavala i prije pojave ISIL-a, odnosno, prije pobune iz 2011. godine, dok Irak zaslužuje posebnu analizu, prije svega u svjetlu najavljenog referenduma o kurdskoj neovisnosti.