ANALIZA: SAD na Arktiku moraju dokazati da su još uvijek vodeća sila u svijetu

“Rusija koristi područje Arktika u vojne i gospodarske svrhe, a globalno zatopljenje može dodatno ojačati njen položaj. Stoga zapadne zemlje trebaju uložiti sve napore da steknu uporišta na Arktiku zbog ove ruske prijetnje”, za The Wall Street Journal tvrdi bivša pomoćnica američkog državnog tajnika Paula Dobriansky.

“Arktik je izuzetno važna regija za globalnu trgovinu i nacionalnu sigurnost, a Rusija sada povećava svoj vojni potencijal u regiji, što znači da SAD, zajedno s NATO paktom, moraju razviti novu strategiju. Vladimir Putin je mnogo govorio o tome kakva su prijetnja američke podmornice na Arktiku, dok Rusije vode iz Arktičkog oceana koristi kao bazu za svoje podmornice s balističkim projektilima, što je ključna komponenta ruskih strateških nuklearnih snaga. Osim toga, Moskva namjerava proširiti i povezati svoje infrastrukture. U tu svrhu je stvoreno “Strateško zapovjedništvo Sjever” i donesena odluka odluku o izgradnji skupih projekata, novih zračnih i pomorskih luka, komponenti obrane i vojnih postrojbi, kao i za održavanje dodatnih vježbi”, piše The Wall Street Journal.

“Arktik za Rusiju je također izvor prirodnih resursa. 2017. je u strukturi ruskog BDP-a udio proizvodnje na Arktiku iznosio 20%. Većina ruskih energetskih izvora se crpi na ovom području, od čega 95% prirodnog plina i 75% nafte”, tvrdi Paula Dobriansky, što su podaci koje treba provjeriti.

“Globalno zatopljenje i topljenje leda Arktiku samo povećavaju važnost. Ako se ovaj trend nastavi, ruta Sjevernog mora će biti otvorena tijekom cijele godine i to može znatno promijeniti kartu globalnih pomorskih prometnih pravaca i Moskvi dati ogromnu ekonomsku polugu”, nastavlja The Wall Street Journal, što je točno i već je testirana plovnost ove rute, što je Rusija učinila zajedno s Kinom, koja bi izbjegla plovne rute kroz Indijski ocean i Sueski kanal na putu prema Europi.

“Rusija iznosi takve teritorijalne tvrdnje koje se preklapaju sa zahtjevima drugih država regije. Dakle, Danska i Rusija zahtijevaju Sjeverni pol, a može im se pridružiti i Kanada. Sporno područje pokriva više od 500 tisuća četvornih kilometara i može sadržavati do 10 milijardi tona ugljikovodika. Istovremeno, ako međunarodno “Arktičko vijeće”, koje upravlja regijom, čak i bude dobro surađivalo u pitanjima poput zaštite zdravlja i okoliša, ono je nemoćno u pogledu sigurnosnih problema. Na Arktiku ne postoje vojne baze zapadnih zemalja. Ima samo nekoliko jedinica američke obalne straže. Stoga Zapad mora sklopiti novi čvrsti odgovor, kako bi suzbio rusku vojnu moć na Arktiku. Na primjer, Jens Stoltenberg je govorio o planovima NATO pakta za stvaranjem posebnog Atlantskog zapovjedništva na Arktiku”, piše Paula Dobriansky.

Po njenom mišljenju, Trumpova administracija podupire ovu inicijativu, ali može učiniti mnogo više.

“Sjedinjene Američke Države moraju biti sigurne da će novo zapovjedništvo braniti interese NATO pakta na Arktiku, pratiti istraživanja i ruske vojne aktivnosti, te koordinirati izviđanja i operacije spašavanja. Treba također sudjelovati u izgradnji vojne infrastrukture kako bi se onemogućilo da se Rusija bude prijetnja položajima, rutama i komunikacijama. Za ove zadaće treba osigurati odgovarajuće resurse, a to su brodovi, podmornice i zrakoplovi, kao i platforme za izviđanje i pomorsku patrolu. SAD bi trebale početi graditi napredne ledolomce i provoditi više vježbi, patrola i treninga. Osim toga, sjedište novog zapovjedništva treba biti u Sjedinjenim Američkim Državama. Sve ove mjere mogu spriječiti jačanje ruske vojske i pokazati da su SAD još uvijek vodeća zemlja u NATO paktu i svijetu”, za The Wall Street Journalu piše Paula Dobriansky, koja se u nijednoj rečenici nije dotaknula potrebnog povećanja proračunskih izdvajanja za Pentagon i zemalja članica NATO pakta.

Jednim je dijelom Paula Dobriansky u pravu i Rusija jača vojnu infrastrukturu na samom sjeveru zemlje, na području Arktika. No, zanimljiva je bila priča da ruska vojska nije mogla naći vojnike, čak ni među elitnim postrojbama za ovu zadaću i morala ih je tražiti među narodima i etničkim skupinama koje znaju kako preživjeti polarnu hladnoću. Čak ni i oružje nije bilo za uporabu, jer su se ruke u dodiru s metalom, čak i u rukavicama, ledile i lijepile za puške, koje su kasnije izrađene pod posebnih materijala, pogodnih za korištenje u ekstremno hladnim uvjetima.

Problem je što savjet ide u smjeru da Washington dokaže kako je vlasnik i ove pomorske rute i da su NATO i SAD i dalje najjača svjetska sila, što treba znati cijeli svijet.

“Arktičko vijeće” i mogućnost dijaloga

Zapravo, predložena strategija odbija bilo kakvu mogućnost dijaloga i međunarodno “Arktičko vijeće” bi trebalo postati glasnogovornik američkih interesa.

No, nije istina da NATO i saveznici nisu činili i ne čine ništa po ovom pitanju, ali je očigledno da je u pitanju slabljenje vojne moći, previše otvorenih fronti i troškovi za obranu koje SAD i saveznici  više ne mogu probijati.

Još 2015. je na Aljasci američka administracija održala konferenciji o “Globalnom vodstvu na Arktiku”, na koju je pozvala ključne ministre vanjskih poslova iz arktičkih i nekih ključnih nearktičkih zemalja, znanstvenike, političare, predstavnike autohtonih naroda Arktika i Aljaske, nevladinih udruga i predstavnike industrije. Na konferenciji se govorilo o klimatskim promjenama na Arktiku, koje traže hitan odgovor.

Komentirajući konferenciju su neki mediji naivno pisali “kako bi Arktik mogao postati potencijalno područje suradnje Zapada i Rusije”. Tadašnji američki predsjednik Obama je tijekom sastanka govorio o klimatskim promjenama i predstavio se kao “spasitelj planete Zemlje”.

Umjesto poželjne suradnje Moskve i Washingtona, SAD već duže vrijeme vode diplomatski rat i revidiraju “obrambenu” strategiju zbog Arktika, kojeg smatraju područjem na koje polažu ekskluzivno pravo. Dakle, Paula Dobriansky je samo podsjetila kako ništa od dogovorenog nije učinjeno. Barem ne u mjeri u kojoj bi ona željela.

I tada je The Wall Street Journal pisao na ovu temu i podsjetio na  “imperijalističke težnje ruskog predsjednika, kojeg vidi kao jedinu prijetnju Arktiku”.

Naravno da Rusija ima svoje interese na Arktiku, ali umjesto da se poput Washingtona sama proglasi globalnim liderom, što se vidjelo iz imena konferencije na Aljasci 2015. godine, početkom kolovoza je Ujedinjenim narodima uputila zahtjev da se najveće međunarodno tijelo izjasni o politici mora i razgraničenju sjevernog dijela Ruske Federacije.

Jedino je Norveška pozdravila ovu inicijativu i priopćila da događaj treba smatrati pozitivnim potezom, jer je zahtjev dokaz da Rusija i dalje želi djelovati u skladu s pravilima Ujedinjenih naroda. To je bio drugi put da je Rusija podnijela zahtjev za priznavanje teritorija na Arktiku. 2002. godine je UN odbacio ruski zahtjev, navodeći “da nije potkrijepljen s dovoljno znanstvenih dokaza”.

“Ovaj put je sve na svom mjestu i Rusija je predala dovoljno znanstvenih podataka”, naveo je tada International Business Times, ali se do danas ovo pitanje nije riješilo.

Kada je Moskva početkom uputila zahtjev Ujedinjenim narodima za definiranje granica na Arktiku, zapadni mediji su pokrenuli histeričnu propagandnu kampanju u kojoj su okrivili Vladimira Putina da je pokrenuo ničim izazvan napad na Sjeverni pol i da bi se uskoro, kao na Krimu, na Sjevernom polu mogli pojaviti “mali zeleni ljudi”, specijalne ruske snage koje su bez oznaka na uniformama omogućile održavanje referenduma o samoodređenju na Krimu.

Washington Free Beacon je potpuno pogrešno naveo “kako je, zajedno sa svojom ponudom, Rusija upravo zabila svoju zastavu na dno oceana“, iako je to bio čisto simboličan potez Rusije koji dogodilo 2007. Gotovo nijedan medij nije napisao kako i brojne druge zemlje također tvrde da polažu pravo na dijelove Arktika.

Rezultat zaglupljujućih informacija je neizbježan i nigdje zaglupljivanje nije tako agresivno kao u području geopolitike.

No, ovakvi napisi i najnoviji članak kojeg je objavio The Wall Street Journal neupućenog čitatelja natjeraju da povjeruje kako su ruski zahtjevi posebno provokativni i imperijalistički. U tekstovima se koriste termini kao “otimačina”, “okupacija” ili “imperijalističke težnje Kremlja”, iako je zahtjev Moskve upućen u skladu s međunarodnim pravom i da se odrede pomorske granice i prava na gospodarski pojas na Sjevernom polu.

Medijska propaganda nije nimalo bezopasna, jer su istraživanja pokazala da oko 60 posto Amerikanaca ne čitaju ništa osim naslova.

No, pogledajmo činjenice. Sjeverni pol i okolne vode Arktika ne pripadaju bilo kojem narodu. Rusija je jedna od pet zemalja koje traže prava u raznim područjima, a ostale zemlje su SAD, Kanada, Danska i Norveška.

Prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. (UNCLOS) svaka zemlja može tvrditi da ima pravo na ekonomsku zonu od 200 nautičkih milja od svojih međunarodno priznatih granica. Međutim, ako zemlja može dokazati da epikontinentalni pojas nadilazi oznaku 200 nautičkih milja, onda se gospodarska zona može se proširiti na 350 milja. UNCLOS omogućuje nekoj zemlji da proširi svoju granicu, ali mora pružiti snažan dokaz da njen epikontinentalni pojas premašuje njenu gospodarsku zonu.

To je dovelo i do verbalnih sukoba između pet zemalja koje tvrde da polažu pravo na teritorij. Ne bez razloga, jer se procjenjuje se da je u Arktiku oko 13 posto svjetskih neotkrivenih rezervi konvencionalne nafte i 30 posto neotkrivenih izvora plina.

Rusija traži prostor koji obuhvaća površinu od oko 1,2 milijuna četvornih kilometara, 350 nautičkih milja od svoje obale, jednako kao i 2002. godine, ali ruski znanstvenici vjeruju da imaju dovoljno podataka da potkrijepe svoje tvrdnje.

Čak i Kanada, koja je cijelo vrijeme ruski protivnik u tom području, tvrdi da nema ništa čudno u tom ruskom podnesku, ističući da Rusija ne traži morsko dno izvan geografskog Sjevernog pola, što je Danska učinila 2014.

Nerazuman pristup u Kanadi je imao bivši premijer Stephen Harper, koji je bio u nepovoljnom položaju jer se Ottawa i Washington već spore oko prava nad Beaufortovim morem.

Jasno je da je Arktik područje u kojem svatko pokušava zauzeti najveću površinu, prije svega zbog najvećih svjetskih rezervi nafte i plina, ali i drugih vrijednih resursa. Budući da velik dio Arktika gubi led, svi prirodni resursi u regiji postaju dostupni. Istina je da Rusija prednjači u pravnoj borbi za Arktik, stoga se Barack Obama pozivao na klimatske promjene i zaštitu prirode, stvari koje su uvijek zadnje na listi prioriteta kada je u pitanju profit Sjedinjenih Država.

U stvari, “tihi rat” za Arktik je počeo tijekom 2012. godine, ali je već tada direktor ruske agencije Rosnedra, Aleksandar Popov, najavio da će se Rusija obratiti Ujedinjenim narodima, obzirom da je UN jedino međunarodno tijelo koje je ovlašteno da prizna Rusiji pravo na proširenje platformi za eksploataciju nafte i plina u arktičkoj zoni, udaljenosti do 350 morskih milja od obale, umjesto 200 koliko predviđa “ekskluzivni gospodarstveni pojas”.

Utrka u naoružanju

2012. su održane i masovne vojne vježbe na Arktiku, kao i susreti na najvišim razinama između predstavnika oružanih snaga Sjedinjenih Američkih Država, Rusije, Kanade, Norveške, Danske, Švedske, Islanda i Finske, kako bi se dogovorili oko podijele tog pojasa.

Ruski odgovor nije trebalo dugo čekati. Od 09. do 15. travnja 2012. je i ruska vojska održala vježbu pod imenom “Ladoga 2012”, blizu vojne baze u okrugu Besovec-Karelia. U operacijama je testirano najbolje rusko naoružanje, sudjelovale su motorizirane oklopne brigade i dijelovi Sjeverne flote. Isprobavalo se koja su oružja i sredstva adekvatna za takve klimatske uvjete.

Vježbe zemalja članica NATO saveza i one Ruske Federacije su stara strategija korištena u vrijeme Hladnog rata, kako bi se pokazale mogućnost zadržavanja kontrole nad određenim teritorijem.

U travnju 2012. su vojni zapovjednici Kanade, Sjedinjenih Američkih Država, Rusije, Islanda, Danske, Švedske, Norveške i Finske imali radni sastanak u kanadskoj vojnoj bazi Goose Bay i razgovarali su o sigurnosti u regiji.

“Nijedna od zemalja nema namjeru ratovati za Sjeverni pol. No s obzirom na ogromni porast radne snage i brodova koji rade na eksploataciji nafte i plina, potrebno je nadgledati granice, a u najgorem slučaju je potrebno vojno prisustvo da bi se branili interesi, ako bi bili ugroženi”, sa sastanka su poručili vojni zapovjednici i naglasili potrebu da se podjele interesne zone, definiraju trgovački koridori i podijele ogromni energetski resursi. Međutim, sada je jasno da od tog dogovora neće biti ništa.

Kako stvari stoje, najveći dio Arktika će međusobno razdijeliti Rusija, Kanada i SAD, ali će i Norveška, Danska, Kanada i Francuska također pojačavaju vojnu prisutnost u regiji, nadajući se da će tako uspjeti dobiti “veći komad torte”. Zbog toga je Rusija požurila. Ne želeći doći pred svršen čin je pojačala vojne aktivnosti, sve kako bi istim ili jačim omjerom snaga mogla biti u poziciji da diktira uvjete u pregovorima.

Kremlj se tada odlučio na Arktik postaviti 20 graničnih kontrolnih punktova, što je jedna od prvih mjera u programu “Državne granice Ruske Federacije za period 2012. – 2020.”. Na svakoj graničnoj postaji je predviđeno prisustvo 15 do 20 graničara, kojima je zadaća nadgledati situaciju u regiji, ne želeći da bilo tko u njihovoj zoni radi bilo što bez dozvole ruskih vlasti.

Dakle, tijekom 2012. je jedna zona, koja ranije nije budila nikakvu pozornost javnosti, zbog prisutnosti vojnih snaga zemalja čiji se interesi isprepliću, postala kritično žarište. Arktik je postao vitalna točka s geostrateške točke gledišta i za moćne države kao što su Rusija i SAD, kao i one u silovitom ekonomskom i vojnom usponu.

Kremlj je još uvijek tražio prostor za dijalog i 24. rujna 2013. u gradu Salehardu održava međunarodnu konferenciju “Arktik – Teritorij dijaloga”. Teme su bile donošenje zakonske regulative o ekološkoj sigurnosti, problemi 45 autohtonih naroda koji žive na Arktiku, klimatske promjene i korištenje energetskih resursa.

No, tadašnji forum “Arktik – Teritorij dijaloga” nije opravdao ime. Arktička regija se već našla u središtu pozornosti svjetskih sila, te zemalja koje na nju polažu pravo i na putu je da postane bojno polje na kojem će se sukobljavati interesi, u prvom redu Rusije i Amerike, a potom Kanade, Norveške, Danske, Finske, Švedske i Islanda, preko kojega je u “Arktičko vijeće”, kao zemlja sa statusom promatrača, ušla i Kina.

Rat za Arktik

Nakon što je bivša državna tajnica Hillary Clinton u to vrijeme najavila “kako u novi sastav “Arktičkog vijeća” ne bi trebala biti uključena Rusija”, predsjednik ruske Akademije za geopolitička pitanja, general Leonid Ivašov, izjavljuje “kako su Amerikanci stvorili antiruski savez u polarnoj regiji i da Moskva, kako bi zaštitila svoje interese, hitno treba okupiti sve svoje saveznike, ponajprije Kinu i Indiju, ako je moguće i Njemačku”.

“Zbog energetskih resursa je Arktik postao poprište žestokog sukoba između svjetskih velesila. Procjenjuje se da se tamo nalazi skoro četvrtina svjetskih rezervi nafte i topljenje ledene površine je otvorilo put za eksploataciju. Međutim, nije riječ samo o nafti. Sada je govorimo i o skraćenoj pomorskoj ruti, koja preko Sjevernog ledenog mora, koje je oslobođeno od leda, tisuće kilometara smanjuje put od Dalekog istoka do Europe i drugih odredišta. Sve te tri komponente su Arktik učinile regijom izuzetnog geopolitičkog značaja”, rekao je Leonid Ivašov.

“Znamo da SAD, koje imaju manje prava na Arktik od nas, sudjeluju u projektima u regiji. Hillary Clinton je najavila novi sastav “Arktičkog vijeća” u koji nije uključena Rusija. To znači da SAD ne priznaju naše pravo na cijelom području Arktika, a njihovom stavu su se pridružili Kanada i Norveška. Posljednjih desetljeća na Arktiku postoji velika koncentracija vojnih snaga, posebno pomorskih. Svoju prisutnost pojačavaju upravo Norveška, SAD i Kanada, koji gotovo svake godine provode velike i ambiciozne vojne vježbe u regiji. Ali protiv koga? Jasno je da ovim vježbama, koje uključuju i strateško zrakoplovstvo, ne žele pokazati vojnu silu morskim lavovima i fokama, nego nama”, izjavio je Leonid Ivašov, što su bile aktivnosti NATO pakta i saveznika u koje je bivša pomoćnica američkog državnog tajnika Paula Dobriansky vrlo dobro upućena.

Rusija je u dvadeset godina na Arktiku oslabila vojnu nazočnost, ali sada, primjerice, platforme Gazproma moraju biti zaštićene, što je svakome jasno. Vraćanje pomorskih snaga na Novosibirske otoke je bio znak da će Moskva braniti svoje nacionalne interese.

Naravno, samo taj korak nije bio dovoljan, jer su Amerikanci već tada stvorili antiruski savez. Stoga se i Rusija odlučila na odgovor, jer je to moralo biti učinjeno za zaštitu resursa i plovne rute u Sjevernom ledenom moru.

Kina kao ruski saveznik na Arktiku

Kina je kao ruski saveznik kroz Sjeverno more poslala trgovački brod i istražila sjeverni plovni put, koji se pokazao puno kraćim od onoga koji je dosad korišten. Kineski brod “Yong Sheng” je tada isplovio iz kineske luke Dalian i za nešto manje od 30 dana, i prijeđenih 5 400 kilometara, uplovio u nizozemsku luku u Rotterdamu, čime će, kako tada piše Business Insider, promijeniti dosadašnji način svjetske trgovine, umanjiti značaj Sueskog kanala i uvećati važnost Arktika.

Rusija se odlučila na bazu Novosibirskim otocima i snažnu Sjevernu flotu

Iako je godinama od međunarodne zajednice Putin oštro zahtijevao da se Arktik proglasi “zonom mira”, Kanada je sredinom kolovoza 2013. odlučila da će na arktičkom otoku Cornwallis znatno ojačati vojnu bazu “Resolute Bay”.

Rusija je oduvijek bila svjesna da se bez jake vojne nazočnosti na Arktiku neće moći suprotstaviti bloku kojeg predvode SAD i ruski mjesec dana poslije odluke Kanade je odlučeno da se u Sjeverno ledeno more pošalje skupina brodova iz Sjeverne flote i obnovi stara ruska baza na Novosibirskim otocima. Na Zapadu su se svi počeli pitati “Što to znači?”, a odgovor na ovo pitanje dao je “Christian Science Monitor” koji je Zapadu objasnio da se “ruska flota zauvijek vraća na Arktik”.

Rusija je bazu na Novosibirskim otocima napustila 1993. godine, ali kada je u rusku ratnu luku uplovila nuklearna raketna krstarica “Petar Veliki”, na Zapadu su postali svjesni da će ruska vojna prisutnost na Arktiku doista biti trajna.

Rusko širenje na Arktiku za razdoblje do 2020. je definirano jasnim strateškim planom i dokumentom “Strategija razvoja ruskog Arktika i nacionalne sigurnosti”, koji govori ne govori samo o eksploataciji nafte i plina, nego o svim segmentima razvoja ruskog Arktika u sljedećem periodu, pa i pojačanoj vojnoj nazočnosti u regiji.

Detaljno je razrađen plan za razvoj morskog plovnog puta, cestovne i željezničke infrastrukture, kao i zrakoplovne mreže, potom elektrifikacije krajnjeg sjevera Rusije, demografski i gospodarski razvojni plan, itd.

“Po prvi put u povijesti su svi ruski nuklearni površinski brodovi, teška nuklearna raketna krstarica “Petar Veliki” i nuklearni ledolomci “Jamal”, “Vaigač”, “Tajmirski” i “50 Godina pobjede” plovili zajedno u obavljanju zajedničke zadaće, 13. rujna 2013. je izjavio ruski admiral Viktor Chirkov.

Ova odluka Moskve nije došla niotkuda, jer je Barack Obama bio taj koji je još u svibnju 2013. godine, dakle prije odluke Kanade i Putinove odluke o vraćanju ruskih snaga na Arktik, donio gospodarsku i vojnu strategiju za iskorištavanje resursa na Arktiku koja predviđa izgradnju vojnih baza i ekonomsku ekspanziju u tom području.

U rujnu 2013. godine, nakon ruske odluke slanju brodova i obnovi baze na Novosibirskim otocima, usvojen je i zasebni plan o suradnji Sjedinjenih Država i Kanade. Iako je on predstavljen kao plan za razvoj i eksploataciju Arktika njegov pravi smisao je jačanje vojne moći i američke uloge u svijetu.

To je konačno potvrđeno odlukom State Departmenta krajem iste godine, kojom američka vojska mora dodatno ojačati vojno prisustvo u području Arktika.

Znanstvenici tvrde da bi se do 2030. godine led na Arktiku mogao u potpunosti otopiti, a već sredinom sljedećeg desetljeća će 90% površine bit će slobodno od leda nekoliko mjeseci u godini. Takva predviđanja su potaknula američku mornaricu da razradi strateški plan, ali su se pojavile teškoće u proračunskim sredstvima za njegovu provedbu.

S druge strane, Rusija već ima snažne ledolomce i svu potrebnu opremu za istraživanje Sjevernog pola.

Samo nekoliko dana nakon priopćenja Pentagona iz 2013. godine, ruski predsjednik Vladimir Putin je poručio “kako neće tolerirati vojno prisustvo na Arktiku i da će od 2014. poduzeti sve potrebne vojno-sigurnosne mjere koje će jamčiti zaštitu ruskih nacionalnih interesa u arktičkom području”.

Zaštitu Arktika je proglasio jednim od najvećih prioriteta ruske vlade, što je potvrdio i ministar obrane Sergej Šojgu koji je krajem 2013. izjavio “kako će provesti zapovijed i osposobiti ljudstvo i ojačati oružane snage u svrhu zaštite ruskih nacionalnih interesa u arktičkom području”.

“Osim vojne baze u na Novosibirskim otocima, koja je bila zatvorena punih 20 godina, ruska vojska je odlučila osposobiti zračnu luku Tiksi, kao i one u blizini grada Norilsk, pomorsko-zrakoplovnu bazu Severnomorsk-1, te pristaništa u arhipelagu Franz Josef Land, rekao je 2013. ministar obrane Sergej Šojgu i dodao “kako je u tijeku osposobljavanje kadra za borbene aktivnosti u ekstremnim vremenskim uvjetima, koje će kao jezgro specijalne motorizirane brigade biti spremne već 2014. godine”.

To je bilo prvi put u povijesti da se ruska vojska odlučila na formiranje specijalnih postrojbi za aktivnosti u arktičkom području. Skupina od 30 kadeta vojne pješadijske škole iz Blagoveščenska, ruskog grada na Dalekom istoku, odabrana je za program osposobljavanja kao motorizirana pješačka postrojba u arktičkim uvjetima i to pri hladnoći koja može doseći i -60° Celzijusa, a po završetku obuke je određena da bude stručni kadar za obuku snaga koje će naknadno pristizati u rusku polarnu regiju.

Cilj obuke je bio osposobiti postrojbu za borbene aktivnosti s posebnim oružjem i streljivom koje će biti u stanju izdržati ekstremne vremenske uvjete. S obzirom na činjenicu da se ruska arktička obala proteže 22 600 kilometara, potreba za osposobljavanjem takvog kadra je evidentna i ova odluka je u vojnom smislu bila jasna poruka Moskve Zapadu.

Rusija je u više navrata ponovila da će čuvati svoju poziciju u regiji iz sigurnosnih i gospodarskih razloga, te u potpunosti čuvati svoj nacionalni integritet. Kada je Kanada priopćila da priprema proglasiti suverenitet nad arktičkim podmorjem, sve zainteresirane zemlje su to dočekale s negodovanjem, ali je Moskva odlučila poduzeti konkretne mjere.

Problem je što su osim gospodarskih aktivnosti zemlje kao što su SAD i Kanada u polarnoj regiji krenule u utrku u naoružanju i stjecanju vojne premoći, što je bilo krajnje nepotrebno. Rusija neće ugroziti njihove interese, ali neće dozvoliti da strateške podmornice NATO pakta ulaze u Arktički ocean plove u blizini njenih granica i tako steknu mogućnost lansiranja projektila ispod leda. To bi značilo znatno skraćivanje vremena leta interkontinentalnih balističkih projektila i jasno je da Rusija neće tolerirati bilo kakve vojne aktivnosti u Arktičkom oceanu u blizini svoje obale.

Vladimir Putin je 4. prosinca 2013. je izjavio: “Što se tiče Arktika, on nije važan samo zbog velikog ekonomskog interesa za zemlju i ogromnih količina prirodnih resursa, nego je i važan dio naših obrambenih kapaciteta.”

“Stručnjaci vrlo dobro znaju da je vrijeme leta američkih projektila ispaljenih iz Barentsovog mora prema Moskvi 15 do 16 minuta. Dakle, što bi trebali učiniti – odreći se Arktika? Ne, mi ga moramo ga iskoristiti”, izjavio je tada Vladimir Putin i dodao “kako ne želi eskalaciju napetosti u Arktiku, niti sukobe na globalnoj razini, posebice sa zemljama poput Sjedinjenih Država s kojima je potrebno razvijati partnerski odnos”.

“Ali američki bordovi su još uvijek tu i projektili se i dalje postavljaju”, podsjetio je Putin i po tko zna koji put poručio “kako će Rusija svim raspoloživim sredstvima čuvati svoj integritet i štiti nacionalne interese”.

U samo dvije dogine je Rusija uspjela uspostaviti neovisnu zrakoplovnu skupinu u regiji Arktika. Modernizirane zrakoplovne snage su kao nova grana vojske aktivirane 3. kolovoza 2015. i mogu koristiti konvencionalno i nuklearno oružje, pružiti zrakoplovnu potporu ostalim oružanim snagama, pružiti zaštitu od balističkih projektila, rano upozorenje, pokrenuti vojne satelite koji će prepoznati i zaštititi Rusiju od prijetnje iz svemira.

Američko-kanadski centar North American Aerospace Defense Command (NORAD) je otvoreno priopćio  protivnik da je spreman pogoditi sve ciljeve i otkloniti prijetnje u zoni svoje odgovornosti, a zona odgovornosti uključuje sve ciljeve u regiji Arktika, uključujući i ruske obale.

Odgovor je bio ruska Sjeverna flota,  koja je, gotovo iz ničega, uključivala 1 nosač zrakoplova, 4 krstarice, 9 fregata, 10 malih ratnih brodova, 11 minolovaca, 4 velika desantna čamca i četiri napadačka broda. U začetku je podmornička flota u sastavu Sjeverne flote uključivala 10 teških raketnih strateških podmornica, 4 krstareće proturaketne nuklearne podmornice, 14 napadačkih podmornica na nuklearni pogon, 7 atomskih dubokouranjajućih postaja, 8 dizel-električnih podmornica i 1 eksperimentalnu podmornica. Tu je i pomoćna flotu koja se sastoji od brodova za opskrbu, održavanje, tankera, brodova s medicinskom i ostalim službama, a ukupno ima 26 plovila.

Nažalost, iako je Rusija uvijek naglašavala da nema potrebe za podizanjem napetosti i kako nikoga ne namjerava ugroziti, s druge strane je kao odgovor dobivala teritorijalne pretenzije i izdvajanja novčanih sredstava za jačanje vojne prisutnosti na Arktiku. Možda i nije izgledno da će doći do globalnog sukoba, ali ovo je tko zna koja po redu fronta na kojoj su SAD pokrenule utrku u naoružanju.

Krajem ’80-ih je Amerika izašla kao pobjednik iz Hladnog rata protiv SSSR-a, no u Washingtonu kao da ne žele vidjeti da su se okolnosti promijenile i da bi ovog puta mogla izaći kao gubitnik.

Ruska Sjeverna flota je impresivna, kao i drugi vojni kapaciteti na Arktiku, a posebno stupanj obuke specijalnih postrojbi za borbu u klimatskim uvjetima ekstremne hladnoće.

S druge strane, kao što smo rekli na početku, upitno je koliko će Washington moći izdvojiti proračunskih sredstava da se ostvare želje Paule Dobriansky. Na Dalekom istoku se SAD nadmeću s Kinom, a proturaketnim štitom u Europi i sada na Arktiku s Rusijom. Ukrajina i Sirija su posebne fronte, a ogroman novac Washington sada izdvaja za rat u Afganistanu, kojeg nikad neće dobiti.

Kako stvari stoje, SAD mogu držati korak jedino na štetu “saveznika” i zemalja koje drže pod okupacijom i čijim resursima hrane svoje gospodarstvo, zato se i traži financijska pomoć saveznika NATO pakta, ali da novo Atlantsko zapovjedništvo, kojeg je nedavno najavio Stoltenberg,  bude smješteno u Washingtonu.

Vrlo je upitno hoće li u tome i uspjeti, ali da Washington nema namjeru popustiti vidjelo se iz ukrajinskog primjera, gdje je Ukrajince gurnuo u rat, a ništa im nije imao za ponuditi, osim europskog novca. U Washingtonu su još uvijek čvrsto uvjereni u svoju “izuzetnost” i Arktik je samo jedan od dokaza da će to još dugi niz godina biti karakteristika američkog vodstva.

Nažalost, zbog nemogućnosti dogovora i jednostranih odluka, u prvom redu Sjedinjenih Država i Kanade, ali i Norveške i drugih zainteresiranih zemalja, dobili smo još jedno područje u kojem je već počela utrka u naoružanju i gomilanje ratne opreme s neizvjesnim ishodom. Kada je Arktik u pitanju, možemo o svemu govoriti, ali ne i o “potencijalnom području suradnje Zapada i Rusije”.