ANALIZA: Nasilni prosvjedi u Iranu – Kome trebaju i kako će završiti?

Prosvjedi u Iranu su jedna od glavnih vanjskopolitičkih tema od prošlog četvrtka, kada je u gradu Mashhadu, koji prema popisu iz 2011. ima 2,8 milijuna ljudi, na ulice izašlo nekoliko stotina, prema najvišim procjenama 500 ljudi, koji su tražili smanjenje cijena i bolju ekonomsku situaciju u zemlji. Nakon toga su u brojnim iranskim gradovima održani nasilni prosvjedi skupina s različitim političkim zahtjevima, koji su uglavnom tražili svrgavanje aktualne vlasti, dok su neki tražili povratak šaha.

Sve snimke i fotografije objavljene na internetu govore da se radilo o vrlo nasilnim skupinama, koje su palile i uništavale javnu imovinu, iz automobila u prolazu se pucalo na pripadnike policije, među kojima je bilo i žrtava, a napadane su i zgrade lokalne i državne uprave.

Vlast je odgovorila s nužnom razinom represije, iako su vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei i predsjednik Rohani mogli dati odriješene ruke elitnim snagama Revolucionarne garde i vojske, koje bi uvele red u roku od 24 sata. No, odlučili su se za mekši pristup, razumjeti i otkriti tko stoji iza ovih nemira, dok su na drugoj strani, što nitko ne prikazuje, organizirali skupove podrške vlastima u Teheranu.

Jučer su održani masovni i mirni skupovi potpore vlastima u Ahvazu, Kermanshahu, Bushehru, Abadanu, Gorganu i Qomu.

Nakon nekoliko dana nasilnih prosvjeda jučer je desetine tisuća Iranaca izašlo na ulice kako bi izrazili potporu iranskoj vladi i digli svoj glas protiv američkog i izraelskog intervencionizma. Rijeke ljudi su se slile na ulice velikih iranskih gradova, kako bi osudili Sjedinjene Američke Države i Izrael i tražili okončanje oporbenih prosvjeda koji su do sada prouzročili smrt najmanje 22 ljudi, prosvjednika i policajaca. Državni mediji su izvijestili kako će nova okupljanja danas održati u drugim naseljima i gradovima. Masovni miting u Teheranu se priprema u petak, nakon tradicionalne molitve.

Sudionici provladinih mitinga nose iranske zastave i osuđuju nasilje koje je eskaliralo posljednja dva dana, nakon što su mirni prosvjedi zbog gospodarskih problema prerasli u ubojito nasilje. Nasilne skupine su napadale zgrade državnih institucija i pokušavali zauzeti policijske postaje. Ta su djela osudile reformističke i konzervativne struje i obje su osudile američko uplitanje u unutarnje poslove Irana.

Potporu Teheranu su dali Rusija, Sirija i Turska, čiji je ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu dao potpori stabilnosti Irana.

“Iranska stabilnost je važna za nas. Mi smo protiv stranih intervencija u Iranu”, rekao je Cavusoglu.

Jedine dvije osobe na svijetu koje podržavaju nasilne demonstracije u Iranu su Benjamin Netanyahu i Donald Trump.

Američki predsjednik Donald Trump je podržao nasilne prosvjede i otvoreno nazvao iranske vlasti “brutalnim i korumpiranim režimom”. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je poručio “kako želi da iranski narod uspije u svojoj plemenitoj težnji za slobodom”.

Tijekom telefonskog razgovora s francuskog predsjednika Macrona, iranski predsjednik Rohani je zamolio Macrona da poduzme akcije protiv iranske opozicijske skupine u Parizu pod nazivom Mujahedin-e Khalq, koju je Rohani optužio za poticanje prosvjeda. Naravno da Francuska to neće učiniti, budući da je ovu skupinu Hillary Clinton skinula s popisa terorističkih organizacija, a njeni su članovi, koje je Irak ranije odlučio protjerati sa svog teritorija, raspoređeni kao disidenti diljem Europe.

The New York Times piše kako su se demonstracije protiv vlade organizirale putem društvenih mreža u Shirazu, Kazeru, Lenjanu i Rashtu. Ovu vijest potvrđuje i odluka iranske vlade da, kako bi zaustavila prosvjede, privremeno ograniči pristup društvenim medijima.

Kome treba nasilje u Iranu?

U trenutku kada Iran širi utjecaj u regiji, a gospodarstvo se od ukidanja sankcija oporavlja, čini se besmislenim sada tražiti smjenu vlasti, koja uspostavlja kontakte s cijelim svijetom, osim sa Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelom. Na dijalog i obnovu odnosa Teheran poziva čak i Saudijsku Arabiju, kako bi se barem osigurao miran odlazak na hodočašće u Meku, kako bi se posjetilo islamsko svetište Kaba.

Elijah J. Magnier iz kuvajtske medijske kuće Al-Rai piše kako su ovi prosvjedi najveći izazov vladi od “Zelenog vala” 2009. godine, ali i da je još uvijek otvoreno pitanje tko stoji iza tih prosvjeda i tko od njih ima koristi?

Iranski reformisti i tvrdolinijaši, kao i ostatak svijeta, bili su iznenađeni kad su se prosvjedi proširili u različitim gradovima. Tisuće Iranaca je izašlo na ulice nekoliko dana prije tradicionalnog obilježavanja “9. Dana”, manifestacija koja se svake godine organizira kako bi se potvrdila odanost Islamskoj Republici i njenom vodstvu i uglavnom je usmjerena protiv “Zelenog vala” reformista Mir Husseina Mussavija i Mahdija Karrubija, koji su od tada još uvijek u kućnom pritvoru od tada.

“Iranski tvrdolinijaški lideri nisu zainteresirani za organiziranje uličnih prosvjeda prije manifestacije kojom im se izražava podrška. Štoviše, tijekom cijele godine ima mnogo prilika da se stanovništvo okupi u znak potpore aktualnom vodstvu. Tvrdolinijaši danas kontroliraju ključni obavještajni sektor, sigurnost, Iransku revolucionarnu gardu, organizaciju Basij, bazu i ključna mjesta gdje se donose u zemlji. Stoga nekakve nekontrolirane ulična demonstracije nisu njihov zakulisni rad. Barem je tako bilo do danas”, piše Elijah J. Magnier.

Iranu, zbog sigurnosti i nacionalnih interesa, zaista ne trebaju široke nekontrolirane manifestacije kada ekstremisti Al-Qaede i ISIL-a mogu destabilizirati zemlju.

Osim toga, Iranu prijete susjedne zemlje poput Saudijske Arabije, koji obećavaju da će destabilizirati zemlju iznutra. Sve to prati pobjeda Irana i njegovih saveznika u Iraku i Siriji, kao i potpora Hutima u Jemenu, koji su spriječili Saudijsku Arabiju da ostvari brzu pobjedu u zemlji, usprkos velikoj vatrenoj moći, opsadi i neselektivnom ubijanju civila.

Izrael preferira skrenuti pozornost od Pojasa Gaze i preusmjeriti je na događaje u Iranu, tako da svjetska javnost ne obraća pažnju na ono što se događa u Palestini.

Najveća opasnost koju iranski čelnici osjećaju ipak dolazi iz Izraela i sadašnje američke administracije. To se osobito vidjelo kada je zapovjednik Quds snaga Iranske revolucionarne garde, general Qassem Suleimani, javno izjavio da je šutnja jasna poruka kojoj traži da američke snage da napuste Siriju. Štoviše, Suleimani je rekao da je spreman financirati i voditi palestinske organizacije u Palestini u borbi protiv Izraela i zaustavljanju provedbe odluke Donalda Trumpa da Jeruzalem postane glavni grad Izraela.

Trump nije samo stajao i promatrao. On aktivno radi na ukidanju nuklearnog sporazuma, prijeteći svojim europskim partnerima, koji su se prvi put suprotstavili Sjedinjenim Američkim Državama u Ujedinjenim narodima po pitanju Irana. Osim toga, europske zemlje se doslovno natječu tko će više sudjelovati u gospodarskim projektima u Islamskoj Republici.

Budući da je rat između Irana i Sjedinjenih Američkih Država, te svih američkih saveznika na Bliskom istoku, sve  otvoreniji, Saudijska Arabija je izrazila spremnost da se zajedno s Izraelom pridruži naporima u obuzdavanju Irana i destabilizaciji Islamske Republike.

Dakle, zbog svega navedenog, iranski “tvrdolinijaši”, koje vode Revolucionarna garda, Basij i “Osovina otpora”, nemaju interesa za podupiranje aktualnih prosvjeda koji bi bili udar na ekonomiju zemlje. Kako oni nisu u pitanju, ostavljeno je dovoljno prostora za međunarodnu i regionalnu intervenciju za organiziranje i pružanje potpore nasilnim uličnim prosvjedima.

Prosvjedne skupine čine dio ljute mladeži, koja se žali na ekonomiju, a druge su otvoreno protuvladine skupine koje nikada nisu prihvatile Islamsku Republike. Neki prosvjednici su nostalgičari za vremenima vladavine šaha Reze Pahlavija, a drugi su proamerički. Sve ove skupine imaju različite zahtjeve i ciljeve, ali kad se ujedine organiziraju relativno velike prosvjede.

Što se tiče reformista, za njih ove demonstracije štete iranskom gospodarstvu, jer mogu značiti “neuspjeh” vlade koju predvodi predsjednik Hasan Rohani. Ove demonstracije možda i dokazuju nesposobnost predsjednika da se suoči s nezaposlenošću, korupcijom, porastom cijena i teškim životnim uvjetima koje je naslijedio od prethodnih vlada. Predsjednik Rohani je došao na vlast  2013. godine, kada je zemlja bila pod velikim sankcijama i kada je gospodarstvo funkcioniralo u kritičnim uvjetima.

Za vrijeme vladavine bivšeg pokojnog predsjednika Hashemia Rafsanjanija su se održavale slične demonstracije s različitim intenzitetom, kada se tražilo poboljšanje životnih uvjeta, bolja mogućnosti zapošljavanja i poboljšanje kupovne moći lokalne valute.

Međutim, nuklearni sporazum, na kojeg se predsjednik Rohani oslonio u postizanju pozitivnih rezultata u gospodarstvu, doveo je do sukoba s tvrdolinijašima, pružajući rijetku i dragocjenu podršku ljudima i vrhovnom vođi Aliju Hamneiju, još uvijek nije dao željene rezultate.

Američki predsjednik još uvijek drži zamrznutih 150 milijardi dolara iranske imovine i odbio su sastati s Rohanijem, tvrdeći kako ne priznaje njegove reforme i “liberalizam”.

Rohani nije uspio osigurati otvorenost međunarodnog tržišta za iranske banke, unatoč moralnoj potpori koju je dobio od novih europskih partnera Irana. To se dogodilo zbog američkog pritiska i primjedbi i SAD namjeravaju spriječiti sve napore Rohanijevih reformista.  U tom okruženju, zbog straha od kazni, europske banke nerado posluju s Iranom.

Sadašnja situacija u vezi demonstracija je rezultat niza različitih zahtjeva. Način kako će se razvijati situacija će pokazati  mogu li neprijatelji Irana učinkovito instrumentalizirati one nemire u svoju korist ili ne.

Naravno, u Iranu postoji gospodarska kriza, što je dio globalnog problema koji ne pogađa samo Irance. Isto se događa i s ekonomijama bogatih monarhija, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije, gdje se uvode novi porezi na električnu energiju, benzin, velike robe i usluge. Štoviše, saudijska krunski princ Mohamad bin Salman zatvara prinčeve i saudijske bogate poduzetnike, kako bi im oteo bogatstvo, nametnuo svoju volju i osigurao svoju vlast. Tako otetim novcem želi vratiti visoki dug Sjedinjenim Američkim Državama, za “zaštitu” i milijarde potrošene u Siriji i Jemenu.

Međutim, socioekonomski zahtjevi su prisutni u samo malom dijelu iranskog naroda, možda nekoliko tisuća, koliko ih je ukupno izašlo na ulice.

S druge strane su i tvrdolinijaši i reformisti sposobni mobilizirati milijune pristaša, što se upravo događa.

Vlada je oprezno reagirala na prosvjede, jer iranski čelnici ne žele nositi stigmu represije, ali sve dok prosvjedi ne uzrokuju veliku štetu na državnim objektima ili javnom i privatnom vlasništvu.

Kako nasilje nije stalo, reformisti i tvrdolinijaši će se na kraju ujediniti i poduzeti inicijativu prije nego što situacija izmakne kontroli.

Nemiri u različitim gradovima mogu prisiliti predsjednika Rohanija da poduzme radikalne mjere i odustane od mekog pristupa, jer je nužno izbjeći da strane zemlje interveniraju, organiziraju i financijski podrže šire prosvjede, slične onima u Siriji 2011. godine.

Ironično, svi oni koji su optužili Iran za terorizam, uključujući Trumpa, većinu glavnih medija i think-tankova, postali su iznenada velike pristaše iranskog naroda i njegove “slobode”. Društvene mreže su pune lažnih vijesti i slika iz prosvjeda u Bahreinu, koji se na Twitteru prikazuju kao “demonstracije u Iranu”.

Zanimljivo je da novinare još uvijek šute o svakodnevnom kršenju ljudskih prava u Bahreinu i saudijskom genocidu u Jemenu. Trump je bijesan zato što je Iran izvan njegove kontrole i dominacije, što je bio slučaj u svih američkih predsjednika od 1979. godine.

Naravno da nije riječ o “ljudskim pravima” ili “američkim vrijednostima”, jer Amerika danas podupire Saudijsku Arabiju i njezine “vrijednosti”.

Međutim, što više poruka na Twitteru Trump bude slao o Iranu, time više dokazuje tvrdnje ajatolaha Alija Hamneija, koji je iza zatvorenih vrata rekao predsjedniku Rohaniju: “Nikad im nemoj vjerovati.”, misleći na američku administraciju i vodstvo.

“Idite i isprobaj svoju sreću, ali nikada ne zaboravi da su uvijek bili i ostat će neprijatelji Irana i Iranaca. Svih Iranaca bez razlike”, Hasanu Rohaniju je rekao  ajatolah Ali Hamnei.