ANALIZA: Nove zadaće sirijske vojske nakon poraza ISIL-a

Budući da je sirijska vojska izgubila priliku, da se prebaci na lijevu obalu Eufrata, moguće i kao posljedica dogovora između Rusije i sirijskih Kurda, potpomognutih Sjedinjenim Američkim Državama, bilo je lako pretpostaviti da će se sirijska vojska aktivno nastaviti baviti drugim zadaćama. Nakon što su stigli do Eufrata i oslobodili sve susjedne gradove i sela sa zapada, vladine snage su onemogućile kurdske snage da prijeđu na suprotnu obalu rijeke.

U budućnosti će se sigurno otvoriti ovo pitanje, ali do sada strane ne ulaze u izravne vojne sukobe, dok s druge strane, iz nekog razloga, ponuđena diplomatska rješenja ne odgovaraju nikome. Međutim, prije ili kasnije taj će se problem morati riješiti, jer je bez toga stabilizacija poslijeratne Sirije nemoguća.

Dok predstavnici iz svih zemalja uključenih u sirijsku krizu razmatraju plan potreban za nagodbu, Damask usmjerava pozornost na druge izazove. Svi znamo da je “Islamska država” samo jedna od brojnih terorističkih skupina koje djeluju u Sirijskoj Arapskoj Republici od početka sukoba.

Nakon poraza pseudokalifata, za Siriju je glavna teroristička prijetnja pokrajina Idlib, iako terorističke skupine iz ovog “rezervata” ugrožavaju pokrajine Hamu i Aleppo. Postoje bezbrojne radikalne islamističke skupine, ali je ipak najmoćniji i najopasniji ogranak Al-Qaede, koalicija Hayat Tahrir Al-Sham. Okosnica ove skupine je ekstremistička organizacija koju čine militanti Al-Nusra Fronta.

Većina ostalih skupina koje čine Hayat Tahrir Al-Sham se gotovo po ničemu ne razlikuju od  ISIL-a ili Al-Qaede. One su ozbiljna prijetnja ne samo za Damask, nego i za skupine koje se smatraju “naoružanom opozicijom”. To se vidi iz svakodnevnih sukoba u Idlibu i drugim područjima između terorista i umjerenijih pobunjenika spremnih na dijalog i proces nacionalne pomirbe. Općenito, malo je vjerojatno da će većina tih skupina sudjelovati u pregovorima o mirnom rješenju sukoba, iako na sastanke oporbe redovito šalju svoje delegate.

Službene vlasti u Siriji su odavno shvatile prijetnju, ali su zbog prioriteta rata protiv “Islamske države” gotovo zanemarile sljedbenike Osame bin Ladena.

Sada se situacija mijenja. U posljednjih nekoliko dana se provode aktivne i dobro planirane operacije na sjeveru pokrajine Hama, gdje su u oprezno vođenoj ofenzivi sirijske snage napredovale i ušle na teritorij pokrajine Idlib. Osim toga, ofenziva se postupno razvija na jugozapadu pokrajine Aleppo i Hayat Tahrir Al-Sham teškom mukom pokušava zadržati područja koja su meta napada.

Prije dva dana su teroristi Hayat Tahrir Al-Shama i jedna divizija takozvane Slobodne sirijske vojske pokrenuli  napad na položaje sirijske vojske iz južnog Idliba prema sjevernoj Hami, na kršćanski grad Maharda. Napad je započeo bombardiranjem triju kontrolnih punktova vladinih snaga u području sjeverno od grada, a potom je pokrenut pješački i napad tenkovima i oklopnim vozilima.

Sirijska vojska je uspjela zadržati svoje položaje u Zalaqiyatu i Abu Obiedahu, ali se zbog velike povukla iz punkta Zaleen. U razmjeni vatre je nekoliko projektila palo i na Mahardu, dok se grad pripremao za predstojeće božićne blagdane.

VIDEO – Obrana punkta Zalaqiyat

https://www.youtube.com/watch?v=NDrSSO0MG0I

U međuvremenu je stiglo i sirijsko i rusko ratno zrakoplovstvo, koje je provelo silovite zračne udare na postrojbe i opskrbne pozadinske linije terorista.

Uz kopnene snage i podršku zrakoplovstva je napad na Mahardu uspješno odbijen. Navodno je Rusija u udarima sudjelovala s manje zrakoplova nego što je uobičajeno, iako se na snimkama vide udari ruski Su-25SM3, ruske snage provode ozbiljne i precizne udare na položaje terorista koji kontroliraju područja u blizini Idliba.

Sve upućuje na činjenicu da je glavna meta sirijske vojske i saveznika zračna luka Abu Duhur u istočnom Idlibu i napadi se vode iz južnog pravca i istočnog, iz područja Khanassera.

Istina, od nedavno su ruski časnici prisiljeni posvetiti više pozornosti i koordinaciji zajedničkih akcija s turskim vojnim snagama, jer je na sjeveru Idliba i zapadno od Aleppa, Ankara preuzela kontrolu nad prilično velikim područjem koje graniči s kurdskim kantonom Afrin. Ovo područje se nalazi se u neposrednoj blizini mjesta koja kontroliraju ruski vojnici u operaciji u Siriji. Zašto Ankara tamo skuplja snage tamo? Naime, to nema nikakve veze s namjerom Damaska i Moskve da unište Hayat Tahrir Al-Sham i tako ostatak kolebljive oporbe prisile na pregovore.

Turska želi svoj rat protiv Kurda koji kontroliraju velike dijelove sjeverozapadno od Aleppa.

Naravno, ruska i turska vojska su u kontaktu, jer su obje aktivne u jednom sektoru. Može li to dovesti do slučajnih ili namjernih sukoba?

Vojni stručnjak Ender Imrek ne skriva da je ovo cilj kojeg je objavio turski predsjednik Erdogan.

Ankara je odlučila da mora doprijeti do grada Afrina i za ovu kampanju ima nekoliko razrađenih planova.

Prvi podrazumijeva dobrovoljnu predaju grada takozvanoj sirijskoj opoziciji. Erdogan vjeruje da će tako zaštititi tursko-sirijsku granicu i ukloniti rizike od terorističkih napada u Turskoj. Plan je već predložen YPG snagama, ali je reakcija Kurda nepoznata. Oni ne žele pregovarati s Turskom, pa se predviđa druga mogućnost. Turska vojska bi mogla pomoći takozvanoj sirijskoj opoziciji vojnim sredstvima i ukloniti prijetnju. Ova opcija nije poželjna, ali se vjeruje kako Erdogan neće odustati od svojih namjera.

Turska je odavno najavila nastavak operacije “Štit Eufrata”, ali ona još nije započela. Razloga može biti više. Erdogan je razgovarao s Trumpom i pokušao objasniti kako je bolje upućen u sirijske probleme. Doduše, iz turske perspektive, Sjedinjene Američke Države nisu napravile dobar posao kada su kurdske milicije opskrbile oružjem.

Ali je za SAD to bio nužan korak, jer bi u suprotnom bilo nemoguće zauzeti Raqqu. Sada je Trump zakomplicirao situaciju obećavajući Erdoganu da više neće slati oružje kurdskim snagama.

Kurdi su vidno nezadovoljni time i mogu okriviti SAD za izdaju. Amerika je pronašla izlaz, iako ne baš najbolji. Sada SAD pokušavaju nagovoriti Erdogana da ne žuri s pritiskom da održe ovo obećanje. Trumpovi savjetnici se nadaju kako će time vratiti povjerenje Kurda.

Ovo nije samo rat, nego postoje i političke intrige u kojima SAD mogu najviše izgubiti.

Kurdi su nezadovoljni američkim pristupom tijekom samoproglašene neovisnosti iračkog Kurdistana, čiju su neovisnost priznali samo sirijski Kurdi.

Nakon toga su se sirijski Kurdi počeli brinuti i za svoju budućnost. Ipak, mora se priznati da Sjedinjene Američke Države nikako ne mogu spriječiti Tursku da pokrene vojne operacije protiv YPG snaga u sjeverozapadnoj Siriji. Sjedinjene Države to ni prije nisu sprečavala, pa neće ni sada.

Međutim, uz turski kontingent je i ruska vojska i oprema. Oni se gledaju gotovo svakodnevno. Rusija neće voditi vojne operacije protiv Kurda, pa bi s Turskom mogla dogovoriti područje razgraničenja, kao prije završetka operacije “Štit Eufrata”.

No, nedavno su ruski transportni zrakoplovi praćeni od strane neidentificiranih helikoptera, dok sirijski novinari čak govore o borbenim zrakoplovima. Nije poznato tko je to učinio, ali je jasno da je susret na nebu bio planiran.

Možda SAD putem svojih posrednika nastoje stvoriti još jedan problem u odnosima između Rusije i Turske. Naravno, Turska neće napasti ruska snage, ali se stratezi ovog plana nadaju da bi Rusi mogli tako misliti. Postoji mogućnosti i da, nakon što se stvorio ovaj problem, netko poželi odvratiti Tursku od napada na Afrin.

I dok je situacija na sjeveru Sirije prilično nejasna, sirijska vojska terorističku enklavu Bet Jinn, na jugozapadu zemlje uz samu granicu s Libanonom, drži pod punom vatrenom kontrolom.

I za kraj vrijedi spomenuti situaciju u Istočnoj Gouti. Takozvane udruge za ljudska prava, međunarodne nevladine organizacije, SOHR iz Londona i neki od aktera sirijske krize, naravno, mahom protivnici Damaska, upozoravaju na humanitarnu katastrofu u Istočnoj Gouti, terorističkoj enklavi u kojoj su aktivne skupine Hayat Tahrir Al-Sham, Jaish Al-Islam, Faylaq Al-Rahma Ahrar Al-Sham i neke manje jedinice takozvane “Slobodne sirijske vojske”.

Navedene organizacije i čelnici nekih zemalja se žale na humanitarnu katastrofu, nedostatak hrane i lijekova, te na redovite napade i razaranja koja provodi sirijska vojska.

Zaboravlja se da je ovo područje u Astani proglašeno zonom za de-eskalaciju sukoba, da su ponuđeni humanitarni koridori, mjesta za predaju militanata koji žele iskoristiti mogućnost amnestije i položiti oružje, gotovo isti plan kakav je  ponuđen teroristima u istočnom Aleppu krajem prošle godine.

Umjesto da prihvate ponudu, teroristi su nastavili granatirati Damask, provoditi napade na sirijsku vojsku u području Jobbara, Haraste i Ain Tarne u jugoistočnom dijelu enklave, nadomak Damaska. Sada, kada im očito nestaje snage, odjednom je krenula medijska kampanja u humanitarnoj katastrofi.

O tome se nije govorilo 2013. godine, kada su iz ovog područja teroristi kretali u napade na Damask i kada je glavni grad bio na rubu kolapsa, a islamisti nadomak predsjedničke palače. Dovoljno je pogledati karte tog područja iz 2013. i danas, kako bi shvatili koliko su teroristi bili blizu pobjede.

Jednako kao u Abu Duhuru i Idlibu, vrijeme je da se sirijska vojska ozbiljnije pozabavi ovim problemom i jednom zauvijek ukloni ovu terorističku enklavu.

Problem je što je ovo gusto naseljeno područje i vladine snage kampanju žele provesti sa što manje žrtava. No, čini se da je jedna od sljedećih meta i ovo područje u kojem je nemoguće povući granicu između radikalnih islamističkih skupina i onih koji su spremni na pregovore. Ako obi to ne učine sami, problem će se morati riješiti vojnim putem.