ANALIZA: Rat u Siriji – Privremeni predah ili put ka miru?

Rat u Siriji, koji bi mogao označiti najveću prekretnicu u novijoj povijesti, nakon poraza “Islamske države” i promjene ravnoteže snaga u korist sirijske vojske i vlade, još uvijek nije gotov. Iako uvelike marginalizirane, sile poput Sjedinjenih Američkih Država, Izraela, Saudijske Arabije i Europske unije još uvijek ne odustaju od svojih planova.

Na bojnom polju je primjetno zatišje, ali je samo zbog činjenice da se ne vode vojne operacije velikih razmjera. Međutim, još uvijek se vode borbe čišćenja istoka Sirije od preostalih militanata propalog “kalifata”, dok dijelovi vladinih snaga vode teške borbe u području Istočne Goute u blizini Damaska.

Vladine snage oprezno, takozvanom puzajućom ofenzivom, osvajaju područja sjeverno od Hame, a pokušava se očistiti i džep terorističkog otpora u južnoj pokrajini Quneitra. Dakle, možemo govoriti o svemu , samo ne o definitivnom povratku mira u Siriju.

Osim toga, čak i ako se ravnoteža snaga promijenila u Assadovu korist, ciljevi većine aktera su ostali isti. Sirija se kao suverena država pokušava uništiti od proljeća 2011. godine. Do danas je teritorij zemlje  podijeljen na zone vojnog i političkog utjecaja vanjskih i unutarnjih aktera “za” i “protiv” slobodne i ujedinjene Sirije.

Od samog početka sukoba rusko vodstvo je tvrdilo da pomaže sirijskoj vladi, prvo pružajući tehničku, a zatim i čistu vojnu pomoć. Međutim, unatoč smanjenja opsega neprijateljstava u Siriji, interesi velikih političkih aktera su ostali su isti. Možda s izuzetkom Katara, čiji se emir Tamim bin Hamad Al-Thani odlučio odmaknuti od sukoba.

Rusija sada djeluje u dva strateška pravca. Pomaže uništiti preostale teroriste i djeluje kao neformalni posrednik između Irana i Izraela, budući da vodstvo židovske države pod svaku cijenu želi pokrenuti rat protiv Islamske Republike, ali samo s američkom podrškom.

Sam Izrael se nikada neće usuditi na takav korak, ali je sve više naznaka kako bi mogao pokrenuti kampanju protiv Hezbollaha u južnom Libanonu. Tel Aviv od početka rata pomaže terorističkim skupinama, a proveo je više udara na položaje Hezbollaha. Libanonski pokret otpora nije reagirao na izraelske napade, prije svega jer je usredotočen na uništenje ISIL-a i do potpunog uništenja ove i drugih terorističkih skupina se ne može boriti na više frontova.

Naravno, kada borbe s teroristima u Siriji završe, sirijska vojska neće napustiti saveznike od kojih je dobila snažnu podršku u borbi protiv terorizma. Dakle, kao što je nedavno napomenuo glavni tajnik Ujedinjenih naroda António Guterres, postoji velika mogućnost izbijanja rata između Izraela i Hezbollaha dok se najbolje trupe libanonskog pokreta otpora nalaze u Siriji.

Pokretanje novog sukoba na jugu Sirije bi bio idealan scenarij za Sjedinjene Američke Države, koje u suprotstavljanju Damasku još uvijek koriste kurdske formacije na sjeveru zemlje. SAD će podržati ovaj rat i ne treba isključiti mogućnost da će Washington, kao izgovor za rat i podršku Izraelu, pokušati iskoristiti “agresiju” Hezbollaha.

Ranije su mediji izvijestili o želji Washingtona da obnovi narušene odnose s Izraelom, što je Trump učinio sa svojom suludom odlukom o statusu Jeruzalema, ali SAD žele i da oživi osovina SAD–Izrael–Saudijska Arabija, jer će tako lakše ostvariti svoje interese u regiji, koji su ozbiljno potkopani.

Konkretno, Washington, Rijad i Tel Aviv imaju zajedničke interese. Zajednički se protive jačanju Teherana na Bliskom istoku, ne podupiru Hezbollah i nastoje svrgnuti Bashara Al-Assada. Ovaj savez ne treba jedinstvenu Siriju, čiji su jamci Rusija i Iran. Ako se ova osovina uspostavi, tada će se prognoze glavnog tajnika Ujedinjenih naroda o novom sukobu ostvariti.

Aktivnosti ruske vojske su značajno doprinijele stabiliziranju situacije, međutim, to ne znači da je terorizam u regiji iskorijenjen. To je daleko od istine. Sudeći prema nedavnom terorističkom napadu u Egiptu, gdje je ubijeno više od 300 ljudi, ipak je rano razgovarati o završetku borbe protiv terorizma.

ISIL drži još nekoliko “džepova” u Siriji, duž obala Eufrata, malu enklavu u Hami, dio kampa Yarmouk i za umirući kalifat najsigurnije područje uz južnu sirijsku granicu s Izraelom. Bez obzira na manjak ljudi, oružja i sredstava, ISIL još uvijek može stvarati iznenadne probleme sirijskoj vladi. Saudijska Arabija ima svoje “oporbene skupine” na terenu, među kojima je izabrala nekolicinu osoba koje znaju pričati još jedan jezik osim arapskog, kupila im odijela i poslala na pregovore u Ženevu, gdje su predstavnici sirijske vlade prisiljeni s njima voditi političke pregovore.

Saudijska Arabija i Turska još uvijek žele odlazak predsjednika Bashara Al-Assada. U tom smislu se njihov stav praktički nije promijenio. Valja imati na umu da sirijska vlada cijelu zemlju, iako je napredak u odnosu na 2013. ili 2015. nesporan. Sjever zemlje je pod kontrolom Kurda i proturskih milicija. Kao što smo rekli, postoje i četiri enklave “kalifata”, plus četiri takozvane zone za de-eskalaciju sukoba. Procjenjuje se da vlada kontrolira najviše 70% zemlje, iako kontrolira gotovo sva velika naseljena područja.

Kurdi u svim pregovaračkim formatima nastoje sudjelovati kao zasebna neovisna sila, ali sve ovisi o stavu Washingtona i koliko Amerikancima vrijedi Turska, a koliko sirijski Kurdi.

Pod američkim vodstvom se u Raqqi pokušava formirati alternativna vlada Damasku, koja bi većinski bila sunitska. Ovdje treba napomenuti da su neki od bivših boraca i dužnosnika “Islamske države”, odani Sjedinjenim Državama, jednostavno promijenili uniformu i postali sudionici u političkom procesu.

Dakle, nema govora o okončanju rata protiv terorista u regiji. Zapravo, točno to se i očekivalo točno. Glavni strani akteri nisu krenuli u izravan vojni sukob, nego  su podijelili Siriju na zone utjecaja i sada imamo privremeni status quo. Ali on je neodrživ, čak i kratkoročno.

Istovremeno, svi govore o teritorijalnom integritetu Sirije. Pitanje je pod čijim vodstvom. Nakon razdoblja prilagodbe će se borba između sudionika nastaviti u jednom ili drugom obliku. U Siriji može varirati opseg vojnih djelovanja, ali se politički ciljevi ne mijenjaju. Primjerice, američka administracija nikad nije bila zabrinuta zbog terorizma u regiji. Jedina zabrinutost Washingtona je briga Izraela zbog potencijalnog jačanja Irana. Na se to spriječi, eliminiran je čak i irački “diktator” Sadam Hussein, ali je na kraju rezultat još gori nego da ga se pokušalo podmititi i kupiti raznim ustupcima. Iran je danas saveznik Iraka i utjecaj Teherana u susjednoj državi je veći nego je ikada bio.

Kako riješiti problem poslijeratne Sirije?

Kako će izgledati Sirija poslije rata? Rusija, kao dominantna sila u međunarodnim pregovorima, mora pronaći odgovor na ovo pitanje, budući da ga sami Sirijci otvoreno ignoriraju, a Zapad i dalje pokušava učiniti sve da ostvari svoje ciljeve iz 2011. godine, bez obzira na stvarno stanje na bojnom polju. Zbog toga je za cijeli svijet važno isključivo koja je “ruskoj zamisao”.

Čak i Iran, koji je dao i još uvijek daje veliki doprinos u oslobađanju Sirije od terorista, ostvario je strateški cilj, jer iračko-sirijsku granicu u Iraku nadziru šiitske milicije, a Al-Qaimom je povezan s Al-Bukamalom i dalje s Deir Ez-zorom, Palmirom, Homsom i Damaskom i Bejrutom.

Nakon niza pregovora u Sočiju, naglasak u sirijskom sukobu je dan na stvaranje temelja za novi ustav poslijeratne državne strukture. Kako bi se sto uskladilo, planiran je kongres naroda Sirije, koji je naknadno odgođen. Slučaj se pokazao složenijim nego što se mislilo.

Treba potaknuti sirijsku opoziciju da prihvati činjenicu da se mora nositi s ustavnim načelima, a ne da se vodi s trenutnim formalnostima. Unatoč vojnoj pobjedi Damaska, veliki dio takozvane oporbe, posebno one okupljene u Rijadu, još uvijek insistira na sloganu: “Assad mora otići”.

Međutim, ovo je najlakši problem za riješiti. Rasprave se uglavnom okreću oko dva nacrta ustava, koji su razrađeni u Moskvi. Zemlje jamci primirja se slažu s tim, ali drugi akteri žele da takozvana “oporba” učini ono što profesionalni borci protiv sirijske vojske nisu uspjeli u godinama rata protiv Assada, odnosno da se ujedini.

U ratu u Siriji se za “oporbena područja” koristi zelena boja, ali iza glasnih izjava o ujedinjenju ili preimenovanju određenih oružanih grupa, na kraju imamo desetine skupina i stotine milicija, sve s različitim ciljevima i sponzorima. Zajednički nazivnik im je ekstremistička islamistička ideologija. Ništa više.

Zbog toga postoji veliki broj sudionika na raznim konferencijama u Astani, Ženevi, Rijadu i Kataru. Neki se moraju za pregovarački stol dovući doslovno silom, a neke zračnim udarima i ruskim “Kalibrima”. Neki na temelju orijentalnih načela poštovanja ne bi trebali biti ni pozvani, a njihova nazočnosti nema nikakvog praktičnog smisla. No, broj sudionika konferencije od 500 do 1000 ljudi je već poznat i osoblje protokola doslovno izgara od posla. Trebalo bi se zapitati tko su uopće ti ljudi, koji su vojno poraženi, a omogućava im se da sudjeluju u pregovorima o budućnosti vlastite zemlje koju su htjeli uništiti?

Opozicijske skupine često se ne vjeruju jedne drugima, osim one iz Damaska i  Moskve. Ponekad izražavaju nepovjerenje prema ovom ili onom mjestu gdje im nije “iskazano dužno poštovanje”.

Na konferenciji u Saudijskoj Arabiji, koja se zvala “Rijad 2”, nije bilo predstavnika sirijske opozicije koja je prethodno sudjelovala “Rijadu 1”. Smjena ljudi je protumačena kao puka formalnost i za Soči je stvoreno izaslanstvo od  150 ljudi.

Sudionici “Rijada 1” su prihvatili rezoluciju usvojenu u Astani, koju su neke oružane skupine odbile “iz principa”, bojeći se da je proces u Astani zamijeniti proces Ženevi. Formalni čelnik opozicije i “zajednički pregovarač” u Ženevi, bivši sirijski premijer Riyad Farid Hijab, inzistira iz osobnih razloga da “Bashar mora otići”, i nastavlja to činiti, što je izazvalo oštru reakciju, Sergeja Lavrova.

Sa svoje strane, Saudijci čine napore da s pozicije “glavnog pregovarača” smjene Riyad Hijaba. On je najviše rangirani prebjeg iz Damaska, ali nikada nije bio oporba i uvijek je bio jedan od najvjernijih pristaša Assada. Još uvijek nije jasno kako je uspio doći do mjesta premijera. Saudijci su svjesni da bi se Hijab, kao i mnogi drugi, nakon propasti revolucije vrlo lako mogao pokajati i po drugi put zakleti na vjernost Siriji i Assadu.

Dakle, puno je teže formulirati opozicijske skupine u nešto više ili manje ujedinjeno, nego ih fizički razdvojiti. Dakle, ovaj posao i nema smisla u određivanju stvarne budućnosti zemlje.

Sve je u pitanje načela, ali su neke stvari jednostavne. Sirija ostaje ujedinjena unutar međunarodno priznatih granica. Istovremeno, novi državni model bi trebao uzeti u obzir rezultate rata i, ako je moguće, ukloniti temeljne uzroke. To nije tako nemoguć zadatak, ali jeste ako radite s ljudima tvrdoglave opozicije, koji se mora “odati poštovanje” i oni bi morali identificirati razloge koji su doveli do rata, iako su ga upravo oni pokrenuli.

Začudo, one oporbene skupine koje imaju neku stvarnu podršku na terenu su produktivnije u pregovorima od skupina iza kojih ne stoji nitko, barem ne u većoj mjeri. Ove su skupine spremne za izbore, ali opet uz nemogući uvjet prema  kojem “Bashar mora otići”.

Naravno, postoje i poteškoće je neki ljudi žele komad vlasti upravo sada, tijekom “prijelaznog razdoblja”, kao da su zaboravili da je rat zapravo pobijedio Assad i da više nije 2014.

Očigledno promjene na frontu nisu vidljive iz Abu Dhabija ili Pariza, Washingtona ili Rijada. Neki još uvijek žive u vremenima financijske i svake druge podrške koju su iz SAD-a i Saudijske Arabije primali posljednjih pet godina.

Libanonski model

Međunarodno priznate granice Sirije, barem deklarativno, nitko ne dovodi u pitanje. Ovo pitanje nije toliko unutarsirijsko, koliko je važno za zemlje jamce primirja i susjede. Problem je Idlib , kojeg Turska želi kao svoju zonu utjecaja u Siriji.

Ankara to ne čini zbog sirijskog naroda, koliko zbog jamstva granica oko kurdskog pitanja, što je u načelu moguće. No, Damask je otvoreno zabrinut zbog prisustva stranih vojnika na svom teritoriju, a prije svega nije jasno što tamo radi američki kontingent.

Evakuacija Amerikanaca i malih skupina stranih specijalnih snaga, na primjer  talijanskih, koje jamče interese talijanskog kapitala na brani na Eufratu, nije pitanje pregovora, već stvar prestiža.

Ovom pitanju se mora pristupiti mudro i mirnom retorikom, kako se ne bi prisililo Trump da mora dati ponižavajuće izjave, a to neće biti lako.

Amerikanci trenutno povezuju svoju vojnu nazočnost u Siriji s prisutnošću u Irana i Hezbollaha u Siriji, iza čega očito stoji Izrael. Ovo je također rješivo pitanje i treba objasniti da glavna stvar nije stvaranje nikakvog “zavjereničkog  šijitskog koridora od Teherana do Mediterana”. Ovo jest cilj Irana, ali o sada nije bilo naznaka da će Islamska Republika ili bilo tko drugi prvi napasti Izrael.

Zapravo je najvažnije da se moraju uzeti u obzir interesi svih vjerskih, etničkih i plemenskih skupina, izuzev diskreditiranih islamističkih terorističkih organizacija i nekih posebno militantnih plemena. Stručnjaci su pažljivo proučavali karte, doslovno u milimetara, ali još nisu uspjeli osmisliti temeljno načelo kako riješiti ovaj problem.

Predložena je “libanonska verzija”, odnosno ustavna konsolidacija državnih institucija prema kojoj bi predsjednik države bio alavit, premijer sunit, predsjednik parlamenta kršćanin ili šiit i tako dalje.

Istovremeno bi parlament imao dva doma. Donji dom bi se birao na općim izborima, a gornju na temelju vjerskih i nacionalnih kvota. Poseban status samouprave bi imale neke male, ali značajne zajednice, na primjer Armenci i Druzi, a Kurdistan bi dobio autonomiju.

Prema logici razmišljanja sirijskih zajednica, lakše je pregovarati s Kurdima nego s mnogima drugima. Oni ne tvrde da bi vladali izvan svojih područja, iako su zauzeli Raqqu i brojna druga područja u kojima žive Arapi i Turkomani. Trenutno se kurdski jezik u Raqqi čuje češće nego arapski, a Kurdi su javno objavili planove za obnovi istočne obale Eufrata.

Ali je sve to više propaganda od stvarnih planova. Kurdi trguju i oni to rade uvijek i svugdje. Ali čak i uz pomoć Amerikanaca i unatoč zauzimanju naftnog polja Omar kod Deir Ez-Zora, nisu mogli zgrabiti više teritorija nego što de facto mogu kontrolirati.

Osim toga, nedavna iskustva u Iraku su pokazala da su za dio prihoda od nafte Kurdi spremni odustati od rezultata referenduma o neovisnosti, koja se pokazala skupljim od neovisnosti,

Dakle, takvo ponašanje je trenutna pohlepa, a ne strateški izračun. Ova se logika može razumjeti i oprostiti. Glavna stvar je zapamtiti da im je Bashar Al-Assad vratio građanska prava, dok je njegov otac Hafez Kurdima uskratio čak i u sirijsko državljanstvo. Ali daljnjih ustupaka od strane Damaska vjerojatno neće biti.

Bosanski model

Takozvana “oporba” je sama priznala da u zemlji ne želi  uobičajenu zapadnu demokraciju. Vojni poraz im nije ostavio šansu na izborima, čak i ako stotine promatrača iz Sjedinjenih Američkih Država i EU dođu u zemlju, koji će zasigurno sve smatrati “kršenjem demokratskih postupaka”.

Na razini lokalne samouprave će se ovaj problem lakše rješavati, jer praktično nema multietničkih sela, a neka mjesta su u potpunosti jednonacionalna ili jednonacionalne enklave koje još nisu bile formirane. U slučaju uspostave središnje vlasti i delegacije vlasti ovih lokalnih struktura, Damasku će biti puno teže.

Srećom, ne postoji želja da se središnje vlasti pretvore u nešto što bi nalikovalo fiktivnom bosanskom modelu. S vremenom bi to automatski dovelo do kolapsa zemlje ili izbijanja novog velikog nasilja.

Ruska zadaća?

Iako je to tužno, sami Sirijci, Damask i takozvana oporba, praktički se ne bave ovim napornim radom. Razvoj ustavnih načela kao da ovisi o Moskvi. Ostali samo sjede i čekaju, ili glasno inzistiraju na sloganu “Bashar mora otići” ili “demokracija za sve”.

Većina “oporbenih” grupa ni ne zna što je diplomacija, ili je za njih to očito orijentalno shvaćanje kompromisa. U takvom okruženju se temelji za novi ustav zaista mogu izraditi samo od jednog od inozemnih aktera. No, sve dok ne postoji jedinstvo oko temeljnih pitanja buduće organizacije Sirije među samim Sirijcima, pregovori o detaljima budućeg ustava su besmisleni.

Za kraj, ne treba zaboraviti na odnos snaga na terenu i da je tom pogledu rusko strpljenje ograničeno.