ANALIZA: “Revolucija” u Armeniji – Napad na EEU i osovinu Moskva-Erevan-Teheran

U Armeniji će se 8. svibnja u Narodnoj skupštini održati drugi krug glasanja za novog premijera. Zemlja već nekoliko tjedana prolazi kroz prvu i drugu fazu “Obojene revolucije”, uz povremena smirivanja i izljeve nasilja prosvjednika koje vodi Nikol Pašinjan, oporbeni kandidat i čelnik stranke koja je na prošlim izborima dobila manje od osam posto glasova.

Ovo nije prvi put da Armenija postaje poznata zbog raznolikih revolucionarnih bojažljivaca na platnom spisku stranih sila. Na primjer, 2008. godine, nakon poraza na predsjedničkim izborima Levona Ter-Petrosjana, vođa aktualne “Baršunaste revolucije” Nikol Pašinjan, tada urednik liberalnog lista Haykakan Zhamanak, pozivao je na nerede i prosvjede, zbog čega se morao skrivati, a potom je pritvoren zbog optužbi za organiziranje akcija s ciljem opsade zgrada državne vlasti.

U 2015. godini, “slučajno” nakon ulaska zemlje u Euroazijsku gospodarsku uniju, zemlju je potresao još jedan val prosvjeda zvučnog “Electric Erevan”. Tada su ljudi masovno izašli na ulice zbog poskupljenja eklektične energije.

Kako “mirni” prosvjedi nisu dali nikakav rezultat na ulicama su se pojavile paravojne skupine, optužujući vladu za “premekan stav” po pitanju Nagorno-Karabaha.

Nakon toga je u srpnju 2016. jedna oružana skupina ušla u policijsku vojarnu u Erevanu tražeći oslobađanje svog čelnika Jirira Sefilijana, bivšeg visokog vojnog zapovjednika tijekom sukoba protiv Azerbejdžana krajem osamdesetih i početkom devedesetih, koji se 2015. pridružio oporbenoj skupini “Nova Armenija” Raffija Hovannisjana, usko povezanoj s američkog veleposlanstvom u zemlji.

Armenija je od stjecanja neovisnosti nakon sloma Sovjetskog Saveza prisiljena je živjeti u teškim gospodarskim i geopolitičkim uvjetima. Zaključana u uskom području, praktično u sendviču između dvije  neprijateljske zemlje, Turske i Azerbejdžana, bez izlaza na more, Armenija je izabrala voditi politiku “dva kolosijeka”.

Na jednoj strani se čvrsto vezala za Rusiju, koja je jedini jamac njezine sigurnosti, dok s druge aktivno surađuje sa Zapadom, gdje živi velika armenska dijaspora, najviše u Francuskoj i Sjedinjenim Državama.

Međutim, upravo je snažna kulturološka povezanost s Rusijom bila prevaga u izboru kursa u međunarodnim odnosima. U kompleksnoj geopolitičkoj igri u duboko etno-lingvistički raznolikom Kavkazu, stvorene su dvije osovine. Jedna je vertikalna koja uključuje Rusiju, Armeniju i Iran, koji za saveznike nije uzeo Azere, iako su šiiti, nego podržava Armeniju, čak i u sukobu u Nagorno-Karabahu. Drugu, horizontalnu osovinu, čine Turska, Gruzija i Azerbejdžan i ona je usko povezana s interesima Washingtona

FOTO – Područje dvije osovine na Kavkazu kojima je središte Armenija i Azerbejdžan

Posljednjih godina je Rusija uz velika napore uspjela iskorijeni preostale islamističke skupine na Sjevernom Kavkazu i zamrznuti sukob oko armenske enklave u azerbejdžanskom teritoriju. Ništa manje nije važno euroazijsko repozicioniranje Turske, što se dogodilo zbog neuspjeha zapadnih zemalja u Siriji. Ovaj neuspjeh ima puno veći značaj, jer je spriječio provedbu

geopolitičkog projekta kojim je Zapad oko Rusije trebao stegnuti čvrst “sanitarni kordon” koji je trebao spriječiti utjecaj Moskve široj regiji i zapadnim zemljama osigurati nesmetanu pljačku prirodnih resursa u Središnjoj Aziji.

U tom kontekstu je jasno da je teška situacija u Armeniji, bez obzira koliko bile očigledne strukturne i ekonomske poteškoće u zemlji, bila ništa više od povoljne prilike za uspostavu još jedne marionetske i korumpirane vlade kojom će se upravljati iz zapadnih centara moći. Dakle svi razlozi za razne pokušaje revolucija su bili samo izgovor. Važno je isključivo geopolitičko pozicioniranje Armenije.

Serž Sargsjan, donedavno premijer zemlje s dva predsjednička mandata iza sebe, vladar je armenske politike posljednjih deset godina. Uz ogromne odgovornosti je stigmatiziran zbog navodnog “autoritativnog pomaka”.

Pravi cilj “Baršunaste revolucije” u tijeku u Armeniji je udar u sam oklop geopolitičkog saveza u kojeg je Armenija ušla pod Sargasjanom. Postala je dio Euroazijske ekonomske unije i vojno se vezala za Rusiju i Iran. Dva ne samo dovoljna, nego nužna razloga da se ta vlada sruši.

Priče kako da ulični prosvjedi proizlaze iz generičkih zahtjeva kao što su kriza, visoke cijene komunalnih usluga, korupcija ili želja za slobodom,  demokracijom i integracijom sa Zapadom su potpuno neutemeljene.

Osim toga, kako tvrdi Arman Bošijan, predsjednik Geopolitičkog kluba Erevana, armenska vlada pod predsjedanjem Sargsjanom je bila vlada koja je imala nabolje veze sa Zapadom u povijesti zemlje.

Ne zaboravimo ni da je početkom travnja ove godine glasovima Republikanske stranke za predsjednika Armenije, iako sa smanjenim ovlastima, izabran Armen Sarkissijan, koja ima dvojno armensko i britansko državljanstvo.

U posljednjih deset godina je pod Seržom Sargsjanom pokrenuto partnerstvo s EU, uvedena su građanska prava za osobe s “netradicionalnom seksualnom orijentacijom” i provedene reforme koje su u otvorenom kontrastu s tradicijom zemlje u kojoj su ljudi čvrsto vezani i duboko ponosni na kršćansku kulturu i  vjersku baštinu.

Stoga je ustavna reforma koja je nedavno provedena u Armeniju, kojom je predsjednička republika pretvorena u parlamentarnu, dala mogućnost bivšem predsjedniku Sargsjanu da postane premijer, iako je odradio dva predsjedničkog mandata.

Bez obzira na zakone i proceduru, ovo je bila iskra potrebna da se rasplamsa nova “revolucija” od strane onih koji na izborima nisu uspjeli dobiti ni 10% glasova.

Primjerice, dovodi li itko u pitanje dugogodišnju vladavinu Angele Merkel u Njemačkoj? Ne, jer je sve učinjeno po ustavu i zakonima Njemačke, ali to je u Armeniji zločin, diktatura, režim ili kako već nije nazvan njegov izbor za premijera.

Sam ideolog “Obojenih revolucija” Gene Sharp je učio kako je posebno važno manjinu lažno prikazati da predstavlja interese većine. Sve to se na vrhu uobičajeno radi u koordinaciji sa zapadnim medijima, koji uvijek ovakve prevrate prikazuju kao nezadovoljstvo i pobunu mladih ljudi koji su izašli na ulice i trgove zbog njihove navodne želje za slobodom.

Nije čudo da je “revoluciju” Nikola Pašinjana i njegove oporbene stranke “Izlaz” od nekoliko zastupnika pozdravio cijeli Zapad. Naime, od prvog dana, kako stoji u Građanskom ugovoru čiji je Pašinjan autor, stoji kako ima neprijateljski stav prema članstvu Armenije u Euroazijskoj ekonomskoj uniji i spreman je ponovo pokrenuti pregovore o moguće ulasku zemlje u EU, za početak kroz Sveobuhvatni sporazum o slobodnoj trgovini.

Ostavimo li po strani medijske napise o “mladim armenskim revolucionarima”, vidjet ćemo da je u tijeku provedba još jednog državnog udara, prerušenog u “mirnu revoluciju” koja je već dovela do ostavke premijera Sargsjana.

Od sredine travnja traju demonstracije i prosvjedi na kojima ponekad nije jasno na čijoj su strani snage sigurnosti, ovisno je li se radilo o temeljnoj ili specijalnoj policiji. Sada ova kombinacija vojne opreme, čitave bulumente predstavnika nevladinih organizacija iz inozemstva i ultranacionalista ne obećava ništa dobrom, iako su čelnicima oporbe i glasnoj manjini puna usta “demokracije zapadnog tipa”.

Ako vladajuća Republikanska stranka i snage sigurnosti sada ne poduzmu odlučne mjere, najvjerojatnije će doći do eskalacije sukoba u enklavi Nagorno-Karabah, što će ponovo destabilizirati regiju, dodatno pogoršati rusko-turske odnose i omesti sve ruske napore u smirivanju Sjevernog Kavkaza.

Kremlj i dalje prati razvoj događaja, iako dobro shvaća u što se može pretvoriti navodna revolucija i što bi značio gubitak važnog saveznika na Kavkazu. Sada je više nego jasno da problem nije Serž Sargsjan i da je Armenija nova fronta hibridnog rata na kojoj Zapad pokušava spriječiti bilo kakav pokušaj konsolidacije Euroazijske unije.