ANALIZA: Rusija, Turska i Iran dogovorili primirje u Siriji

U ponoć je u većini područja Sirije, gdje su se do jučer vodila aktivna neprijateljstva nastupio prekid vatre.

Primirje se uglavnom poštuje, usprkos prijavama o manjim kršenjima. Naime, manji sukobi su izbili rano jutros između sirijskih snaga i militanata u središnjoj pokrajini Hama  i u blizini Damaska.

Sveobuhvatni prekid vatre je stupio na snagu u skladu sa sporazumom kojeg su postigle Rusija i Turska.

Turska agencija Anadolu javlja da je rusko zrakoplovstvo provelo tri udara po položajima terorista Islamske države kod grada Al-Bab, gdje se proturske islamističke milicija, potpomognute turskom vojskom, bore protiv terorista “kalifata”. Iz primirja su isključeni Al-Nusra Front i ISIL, protiv kojih će se nastaviti vojne operacije, a sve militantne skupine koje su pristale na primirje se od njih moraju odvojiti.

Kako za RIA Novosti piše Elena Suponina, nakon niza aluzija o dogovoru između Turske i Rusije, turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu je u srijedu izjavio da će se u Siriji prije kraja godine dogoditi nešto jako važno. Nakon toga je ruski predsjednik jučer, vidno zadovoljan, priopćio “kako je postignut dugo očekivani dogovor o primirju u Siriji”.

“Ovo je povod za još jednu dobru vijest.  Stvoreni su uvjeti za smanjenje broja ruskih vojnika u Siriji”, nakon susreta s ruskim je predsjednikom, na kojem je sudjelovao i ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, rekao je ruski ministar obrane, general Sergej Šojgu.

To znači da će, ako se sporazum bude poštovao, Moskva smanjiti intenzitet svog sudjelovanja u borbama, ali će se, naravno, nastaviti boriti protiv terorizma.

Što se zapravo dogodilo i zašto je to važno? Potpisana su tri dugo pripremana dokumenta na kojima je aktivno radilo u ruskom veleposlanstvu u Turskoj. Sporazumu je veliki doprinos dao Andrej Karlov, ruski veleposlanik koji je u Ankari ubijen 19. prosinca. Veliki broj sastanaka između zaraćenih strana, uz posredovanje Rusije, Turske i Irana, održano je ne turskom teritoriju.

Prvi od dokumenata je sporazum između sirijske vlade i “oružane opozicije” o primirju.

Treba naglasiti da su svoj popis na dokument stavile skupine  “naoružane opozicije”, za razliku od prethodnih sporazuma koje su potpisivali političke izbjeglice i “disidenti” koji su u Ženevu dolazili samo kako bi se međusobno svađali i onda se vraćali u Rijad, Ankaru ili gdje već ne.

Ovaj proces uključuje vođe naoružanih skupina koje i de facto kontroliraju stanje na terenu i kao takvi su odgovorni za dogovoreno.

General Sergej Šojgu je naveo sedam skupina koje su pristale na primirje, a koje ukupno broje 60 tisuća militanata.

Na primirje su pristale i velike militantne skupine, kao što su Ahrar Al-Sham, Jaish Al-Islam i drugi. Glavni uvjet je bio da prekinu sve svoje veze s teroristima “Islamske države” i Al-Nusra Fronta.

To je nešto što je obećala da će postići Obamina administracija, ali državni tajnik John Kerry u tome nije uspio. Sada su to učinili Rusija, Turska i Iran.

Dakle, nitko od navedenih skupina ne smije surađivati  s “Islamskom državom” i Al-Nusra Frontom, a protiv skupina koje ne pristanu na ponudu će se nastaviti protuterorističke akcije.

Drugi dokument je naziva “Skup mjera za praćenje režima primirja”. Treći je deklaracija “o spremnosti za početak mirovnih pregovora o sirijskom sukobu”.

Tri dokumenta jasno govore da se ne samo o taktičkim mjerama kako bi se smanjili sukobi, nego o zajedničkoj strategiji tri sile – Rusija Turske i Irana –  za pronalaženje političkog rješenja za sirijsku krizu, koja traje od 2011. godine.

Za sada su službeno jamci sporazuma i primirja Rusija i Turska, ali sve mjere iz sporazuma podupire i Iran.

Elena Suponina piše kako su joj grube skice dva od tri dokumenta bile poznate prije nekoliko tjedana. Aktivan rad na sporazumu je nastavljen paralelno sa složenim pregovorima o Aleppu. Dakle, može se reći da je uspješno postizanje sporazuma o Aleppu sredinom prosinca bilo dio većeg političkog dogovora, koji uključuje podjelu sfera utjecaja i da su tada udareni okvirni temelji za budući mir u Siriji.

Ipak treba naglasiti da podjela sfera utjecaja ne znači podjelu Sirije, kao što neki tvrde. Naime, ni Rusija, niti Turska ni Iran, za razliku od nekih aktera koji su odgovorni za rat u Siriji, za to nisu zainteresirani. Sirija će ostati ujedinjena u svojim sadašnjim granicama.

Takvo nešto je najviše što se moglo očekivati, iako u ovom trenutku nitko ne može prognozirati hoće li se sporazum ispoštovati i hoće li doći do političkog dogovora između zaraćenih strana? No, sam po sebi dogovor daje neke šanse za mir, a on je moguć samo ako među militantnim skupinama bude jakih i odgovornih lidera spremni ispuniti uvjete iz sva tri potpisana dokumenta.

Većina zapadnih dužnosnika je ranije učinila sve kako bi se zakompliciralo oslobađanje Aleppa, da se diskreditira vlada u Damasku, što su počeli shvaćati i  neki čelnici u regiji.

Turska, ali i neki bliskoistočni lideri, su shvatili da bi rat u Siriji mogao trajati godinama, ako ne i desetljećima, a njegove razorne efekte sve više osjećaju ne samo Sirijaci, nego i susjedni narodi.

Nakon njih i cijeli svijet, ali neke to kao da nimalo ne pogađa.Teroristički napadi su posljednjih godina zabilježeni posvuda, od Turske do Francuske i Njemačke, a svi su zapravo posljedica rata u Siriji.

Primjetno je i ubrzano “podmlađivanje” terorista. Ako su ranije napadači bili uglavnom sredovječni muškarci, sada je među njima sve više mladih muškaraca i žena, pa čak i tinejdžera i djeca.

Podsjetimo na slučaj pred Božić u Njemačkoj, gdje je eksplozivnu napravu htio aktivirati 12-godišnji dječak iračkog podrijetla.

Ako se sporazumom može zaustaviti širenje terorizma, onda rat u Siriji treba zaustaviti bez čekanja tko će na kraju pobijediti. Ravnoteža snage na frontama se promijenila u korist sirijske vlade, što je bilo dovoljno da predstavnici militantnih skupina postanu popustljivi, ali nije dovoljno da ih se u potpunosti porazi, prije svega ako se u obzir uzmu inozemni akteri koji stoje iza njih.

“Kako se ne bi tonulo dublje u ponor sukoba, bilo je neophodno odvojiti zdrave snage i ujediniti ih u borbi protiv zajedničkog zla – terorizma”, smatraju u Moskvi.

Regionalne sile počinju shvaćati da se vodi beskrajan iscrpljujući rat, koji sve košta mnogo novca i resursa. Iran i Turska su prvi došli do zaključka da je sukob najbolje prekinuti. Zajedno s Rusijom, Turska i Iran će posredovati u pregovorima između sirijske vlade i “naoružane oporbe”, a oni će se, kao što je najavio Vladimir Putin, održati u Astani, u Kazahstanu. Putinov tajnik Dmitrij Peskov je rekao da će pregovori početi sredinom siječnja.

U prosincu, također na temelju dogovora iste trojke, Aleppo je napustila skupina militanata i civila, što je omogućilo vladinim snagama da oslobode ostatak istočnog dijela grada, ali bez velikih, krvavih i iscrpljujućih uličnih borbi, kako se predviđalo. Ovo iskustvo suradnje je uvjerilo posrednike u mogućnost nastavka zajedničkog djelovanja.

U ovom trenutku tri strane se trude da zamrznu trenutni odnosu snaga na frontu. Naravno, samo sa sedam navedenih skupina koje su se uključile u proces pomirenja. Nakon toga se moraju “poduzeti sveobuhvatni koraci za rješavanje krize i postizanje mira”. Mnogi od tih koraka su navedeni u Rezoluciji 2254 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda o situaciji na Bliskom istoku, usvojenoj 18. prosinca 2015.

To podrazumijeva i pripremu novog sirijskog ustava, a 18 mjeseci od njegovog usvajanja treba održati prijevremene izbore. Tekst rezolucije ne određuje kakve, ali se pretpostavlja da će izbori biti predsjednički i parlamentarni. Datumi će biti dogovoreni u Astani tijekom pregovora.

Postoje i druge ideje, kao što je jačanje uloge mjesnih odbora, sazivanje novih predstavničkih tijela za razne vjerske i etničke skupine, što se može definirati ustavnom konvencijom ili nečim sličnim.

Naravno da postoje razlozi za zabrinutost. Pitanja je mnogo. Tko uvjeriti skupine iza kojih ne stoji Turska da pridruže sporazumu? Kako razlikovati zone utjecaja? Kakva će biti uloga sirijskih Kurda, obzirom na njihovu aktivnu ulogu u sukobu i stav Turske o kurdskom pitanju? Koliko jako može biti partnerstvo između Turske i Irana?

Osim toga, žele li Sjedinjene Države i  njihovi regionalni saveznici, poput Saudijske Arabije, Katara i drugih, sudjelovati u svemu ili će ostati po strani? Teško je pronaći odgovore na sva ova pitanja, ali će se rezultati vidjeti tijekom pregovora. U svako slučaju, pokrenut je proces na kojem radilo teško i dugo se čekao. Uspiju li Moskva, Teheran i Ankara u svom naumu, u Siriji je počeo pomak prema miru.

Ovaj proces će biti težak, moguće i krvav. Teroristi ne vole da se itko ujedinjuje protiv njih, što znači da bi moglo biti boto odgovora terorističkim napadima. Ali su ovo dobre vijesti iz Sirije, bez obzira što time neće biti uslišene želje kauč-generala koji sa zaslona svojih računala i pametnih telefona navijaju za jednu od strana u sukobu.

Jednu od razumnijih analiza koje su se mogle pročitati proteklih dva dana je ona koju je za Novu Gazetu napisao Leonid Isajev, orijentalist, politolog i profesor na Visokoj ekonomskoj školi u Moskvi.

“Šest godina sirijske krize, a posebno u 2016. godina, pokazali su da ne postoji sila na svijetu koja može uspostaviti kontrolu nad cijelom Sirijom. To je tako prije svega zbog činjenice da su se u posljednjih nekoliko godina u sukob u Siriji “uključili” gotovo svi regionalni i globalni akteri. Osim toga, količina izgubljenog truda i sredstava nijednoj od strana izravno ili neizravno uključenoj u sukob ne ostavlja mogućnost da se iz njega povuku bez nekakvog dobitka, što ih čini taocima situacije. S te točke gledišta, jedino moguće racionalno rješenje će biti uvjetna podjela zemlje u sfere utjecaja”, piše Leonid Isajev.

Danas gotovo sve zaraćene strane u Siriji počinju osjećati svoje ograničene resurse i kapacitete, što ih je prisililo da odustanu od daljnje eskalacije sukoba. Osim toga, zone utjecaja svih ključnih vanjskih igrača su već primjetne. S te točke gledišta, neka vrsta ruskog saveza, Irana i Turske je prvi korak na putu prema neslužbenom dijelu, priznavanja prave svake zemlje na kontrolu nad određenim područjima.

U određenoj mjeri je to bilo primjetno u završnoj deklaraciji usvojenoj tijekom trilateralnog sastanka održanog 20. prosinca u Moskvi.

Tada se naglasak dao na oživljavanje političkog dijaloga i na ispraznost daljnjih pokušaja rješavanja problema vojnim sredstvima. Na kraju dokumenta se spominje i poštivanje teritorijalnog integriteta Sirije.

Format “trojke” koja je u Moskvi odlučila zamijeniti rusko-američki dijalog u okviru Međunarodne grupe za podršku Siriji (MTT), gdje Moskva i Washington djeluju kao supredsjedatelji, najbolnija je točka za SAD, jer Rusija, Iran i Turska imaju veliki utjecaj na skupine na terenu.

Raniji američko-ruski dogovori su uvijek bili sabotirani provokacijama određene skupine u sirijskom sukobu.

U tom smislu, uvjetni savez Rusije, Irana i Turske rješava ovaj problem, barem na području sirijskog sjeverozapada.

Činjenica je da su tri zemlje koje su pokrenule proces umorne od beskrajnih borbi, koje su počele tražiti sve veći angažmana svake od strana u izravnim borbama.

Iran je jedan od ključnih saveznika Damaska, koji traži da Assad ostane na vlasti. Uloga Teherana se ne može zanemariti, jer sirijsku vladu podržava  od prvih dana sukoba. Međutim, Iran snosi ozbiljne vojne i financijske troškove, a ne može se reći da je najbogatija zemlja na svijetu u posljednjih šest godina. Tu je i obnova odnosa s vanjskim svijetom, koja prisiljava iranski vodstvo da djeluje s više opreza.

Turska, kao zemlja koja se prva uključila u sirijsku krizu, tijekom posljednjih šest godina najizravnije trpi posljedice rata na svojim južnim granicama. Osim sudjelovanja u kampanji svrgavanja Assada, turski vodstvo mora riješiti niz problema, prije svega kurdsko pitanje, ali i priljev izbjeglica, kao i unutarnje sukobe. Sve su ovo stvari koje negativno utječu na rad službi sigurnosti i vojske, čime se dovodi u pitanje i sama sigurnost zemlje.

Rusiji također ne odgovara daljnja eskalacija sukoba u Siriji, koji odnosi živote ruskog vojnog i civilnog osoblja, što je bilo primjetno u Aleppu i Palmiri, koja je opet pala u ruke “Islamske države”. Osim toga, unatoč činjenici da u zemlji vlada entuzijazam zbog ruske prisutnosti u Siriji, ruske vojne aktivnosti se na Zapadu uspješno koriste u propagandnom ratu protiv Rusije.

Sve to je natjeralo Rusiju, Iran i Tursku da pronađu zajednički nazivnik, što podrazumijeva određene ustupke svake od tri strane

Rusija i Iran mogu djelovati kao jamci da Damask nakon zauzimanja Aleppa neće pokrenuti ofenzivu u smjeru Idliba, pokrajinu koja je posljednje utočište “sirijske oporbe” i koju Turska smatra svojom sferom utjecaja. Obzirom da sirijske vladine snage ovu kampanju ne mogu pokrenuti oslanjajući se samo na vlastite snage, takav scenarij je sasvim realan, čak i da Damask odbije ovu ponudu.

Drugo, Turska dobiva kontrolu nad Idlibom i “džepom” između dva “kurdska kantona” u sjevernoj dijelu pokrajine Aleppo, ali mora osigurati da skupine koje kontrolira ne pokušaju bilo kakav protunapad na grad Aleppo.

To će sirijskoj vojsci i saveznicima omogućiti da dio svojih snaga sa sjevera koncentriraju na drugim bojištima, kao što su Palmira i Homs.

Na kraju je postignut i dogovor u borbi protiv terorizma. Ankara je izrazila spremnost za provođenje procesa razgraničenja pobunjeničkih skupina od terorista u Idlibu, nakon čega slijedi borba protiv Al-Nusra Fronta.

Teheran će vjerojatno osigurati povlačenje jedinica Hezbollaha iz Sirije, jer u sunitskom svijetu libanonski pokret otpora smatraju terorističkom organizacijom. Očigledno se dogovor između Ankare i Teherana može smatrati kompromisom ili “razmjenom usluga”.

Ipak, proturječnosti između dvije zemlje su i dalje dovoljno jake da bi format u Moskvi postao nešto ozbiljnije, pogotovo zbog izuzetno napetih odnosa između Ankare i Teherana, koje prate međusobne optužbe i nepovjerenje. Dakle, za sada se može reći da nema pretpostavki za dugoročnu i stratešku suradnju Rusije, Irana i Turske. Ipak,  format Rusija-Iran-Turska je dobar “početak” za politički dijalog o Siriji, na temelju kojeg se može postići  konkretan napredak i okončati rat.

Je li se mogao nastaviti rat do konačne velike pobjede jedne od strana u sukobu? Kako se čini, bez obzira na sve valjane razloge za poraz islamističkih skupina, najvjerojatnije ne. Činjenica je da sirijska vojska bez saveznika ne bi mogla poraziti navedenih sedam skupina koje su pristale na primirje, ISIL, Al-Nusra Front, možda i Kurde.

Među skupinama koje su pristale na primirje je najveća Ahrar Al-Sham, koja ima 80 jedinica, naoružanih tenkovima i artiljerijom.

Ahrar Al-Sham je savez desetaka islamističkih oružanih skupina koje izravno surađuju s teroristima iz Al-Nusra Fronta. Ruski ministar obrane Sergej Šojgu je Ahrar Al-Sham opisao kao skupinu koja ima oko 20 tisuća ljudi,  među njima i mnogi militanata iz Rusije. Imaju tenkove T-55 i T-72, kao i topništvo.

Skupina je osnovana početkom rata 2011. godine, od strane bivših sunitskih političkih zatvorenika. U svom prvom priopćenju skupina navodi dva cilja – svrgavanje predsjednika Bashara Al-Assada i uspostavu šerijata u Siriji. Odredi Ahrar Al-Shama su počeli da djelovati u pokrajinama Aleppo, Damask, Latakija, Idlib i Homs.

Od 2012. godine je skupina financirana od strane ljudi bliskih vladama Turske, Katara i Saudijske Arabije.

Od 2014. godine se Ahrar Al-Sham” počeo boriti protiv “Islamske države”, s kojom je do tada surađivala.

U rujnu 2014. godine se bombaš samoubojica ISIL-a raznio na sastanku lidera Ahrar Al-Shama, ubivši 28 visokih dužnosnika i zapovjednika, nakon čega je  skupina bila prisiljena izabrati novo vodstvo.

Poput drugih islamističkih skupina i Ahrar Al-Sham je odgovoran za mučenja, otmice i pogubljenja zatvorenika.

Tijekom vremena, Ahrar Al-Sham postaje jedna od glavnih militantnih skupina u Siriji. 2015. godine počinje tvrditi kako se zalaže političko rješenje rata u Siriji i uključuje se u pregovore sa SAD-om.

U listopadu 2015. godine, kao odgovor na rusku kampanju u Siriji, Ahrar Al-Sham najavljuje stvaranje koalicije protiv Rusije, koja je uključivala 41 islamističku organizaciju. Rusko zrakoplovstvo je  tada provodilo udare po područjima okupiranim od strane militanata. 1. listopada 2015. su počeli prvi ruski zračni udari na vojne baze skupine u Idlibu.

U travnju 2016. je Rusija tražila od Ujedinjenih naroda da Ahrar Al-Sham proglasi za terorističku organizaciju.

Ruski predstavnik u UN-u, Vitalij Čurkin, tada izjavljuje da Ahrar Al-Sham redovito krši prekid vatre i usko je povezan s “Islamskom državom” i Al-Qaedom, od kojih dobiva financijsku, tehničku i logističku podršku. Ova skupina nije uključena u popis terorističkih organizacija u Rusiji. U rujnu 2016. godine rusko Ministarstvo vanjskih poslova izjavljuje da Ahrar Al-Sham surađuje s “općeprihvaćenim terorističkim strukturama” i govori o potrebi zračnih udara protiv ove skupine.

Ruski predstavnici su početkom ovog mjeseca na kraju ipak sjeli za pregovarački stol s predstavnicima ove skupine u Ankari. Turska može izvršiti veliki utjecaj na odluke vrha ove islamističke skupine, jer prema više izvora većina članova obitelji vođa Ahrar Al-Shama živi u Turskoj.

Jučer je Vladimir Putin je priopćio da je sirijska vlada potpisala ugovor o primirju s oporbenim skupinama. Dokument su potpisali Ahrar Al-Sham i još šest skupina “naoružane oporbe”.

Kako će se dalje stvari razvijati, teško je predvidjeti, ali postoje naznake da bi dogovor Rusije, Irana i Turske mogao označiti početak mirovnog procesa u Siriji.

Službeni spisak skupina koje su pristale na primirje u Siriji