ANALIZA: Tko je spasio Siriju od poraza i ima li nade za skoru pobjedu nad terorizmom?

Jučer je sirijska vojska oslobodila stratešku zrakoplovnu bazu Al-Jirah u istočnom dijelu pokrajine Aleppo, ISIL je protjeran i iz područja raskrižja Talilah, istočno od Palmire, dok su u istočnom Qalamounu snage takozvane Slobodne sirijske vojske potisnute s raskrižja Zaza na cesti Palmira-Bagdad, koje je osigurano zauzimanjem istočnih uzvisina Muhaddad. U međuvremenu sirijske snage i saveznici od prisutnosti terorista “Islamske države” čiste područje sjeverno od baze Tyas i istočno od planine Al-Shamriyah u pokrajini Homs.

Također jučer, sirijska vojska je počela slati pojačanja snagama u Deir Ez-Zor i predviđa se da će uskoro početi velika operacija za deblokadu garnizona i civila koji se nalaz u terorističkom okruženju.

Za lokalne agencije je priopćeno da se u sklopu pripreme za kampanju protiv takozvane “Islamske države” u Deir Ez-Zor prebacuje više od 500 vojnika Republikanske garde i boraca plemenskih paravojnih postrojbi.

Prema izvoru, pojačanja se prvo zrakoplovima IL-76 prebacuju u bazu Qamishli, a onda će se pomoću helikoptera Mi-8 te se postrojbe poslati u Deir Ez-Zor. Glavna svrha nadolazeće operacije je konačno razbiti opsadu zrakoplovne baze Deir Ez-Zor i osigurati južnu periferiju grada.

Prema drugim izvorima će glavni pravac nove kampanje biti oslobađanje područja do iračke granice, dok je treći scenarij ofenziva iz pravca Palmire prema Deir Ez-Zoru, gdje treba proći oko 160 kilometara pustinje i slomiti dva velika uporišta “Islamske države”, naseljene oaze Arak i Al-Suknah. I za kraj, neki predviđaju da će sirijska vojska, nakon zauzimanja baze Al-Jirah, nastaviti napredovati  duž rijeke Eufrat, iako bi već nakon 50 kilometara naišla na područje u kojem se Kurdi i američki “instruktori” bore za grad Al-Tabqa, a nakon toga na Raqqu.

Treba napomenuti da su u sva četiri područja za de-eskalaciju sukoba, koja su dogovorili Rusija, Iran i Turska, sukobi uglavnom prestali, a borbe se vode još samo u dijelu Qabuna i sjevernoj Hami, koje i nije označeno kao sigurnosna zona. Na ostalim bojištima uopće nema sukoba, zbog čega je većina snaga iz Aleppa prebačena u središnju i istočnu Siriju.

Sve navedeno potvrđuje da je nakon šest godina rata došlo do strukturnih promjena u sirijskoj vojsci, a dok je taj proces trajao, vladu u Damasku su u životu održavali ostaci vojske, lojalne paravojne milicije i diplomacija. Ne zaboravimo da je krajem 2012. i početkom 2013. situacija zaista bila takva da se s pravom moglo reći da će sirijska vojska i Assad kapitulirati najviše za nekoliko tjedana.

Pokušajmo shvatiti što se dogodilo, jer su se Hezbollah i Iran u sukob aktivnije uključili u ljeto 2013. godine, a Rusija u krajem rujna 2015.

U diplomatskom smislu je najveći iskorak bio stvaranje sigurnih zona od strane Rusije, Irana i Turske, što je zapravo htio učiniti Donald Trump, ali je čekao izvješće Pentagona, obavještajnih službi, mišljenje Kongresa i State Departmenta, ali je danas o tome bespredmetno razgovarati.

“Lako je pogoditi kakav bi bio američki doprinos u stvaranju sigurnih zona u Siriji, kada imaju takve posredničke snage i kriminalne bande”, rekao je ruski ministar Sergej Lavrov u vrijeme najave stvaranja takvih zona od strane Pentagona. No, čime je raspolagao i čime raspolaže Bashar Al-Assad?

Sirijska vojska u sedmoj godini rata – Od regularne vojske do dragovoljačkih korpusa i natrag

Kiril Semjonov, voditelj ruskog Centra za islamske studije, prati rat u Siriji od samog početka i kaže kako je Assadova vlada ranije provodila aktivnosti tako da se morala osloniti na lojalne milicije i prilagoditi ih uvjetima unutarnjeg sukoba, za što su sigurnosne snage u zemlju općenito bile nepripremljene.

Sirijska Arapska Vojska

Iako smo o ovome djelomično pisali, nije na odmet podsjetiti da su u sirijskoj vojsci dominirale izuzetno teške oklopne i mehanizirane divizije. Njih je ukupno bilo jedanaest, te 14. i 15. divizija specijalnih snaga, formirane neposredno prije početka rata. Sirija je imala višak tenkova i drugih oklopnih vozila, ali manjak mobilnih i dobro obučenih jedinica. Također je imala prilično veliku organizacijsku strukturu, ali samo nominalno i koja nije mogla riješiti zadaće u unutarnjem sukobu.

Masovna dezerterstva su dotukla borbene sposobnosti tih divizija, od kojih su ostale samo 4. mehanizirana, 14. i 15. divizija specijalnih postrojbi i Republikanska garda.

Od preostalih divizija, koje su imale sjedišta i vojne sektore, ostali su dijelovi od kojih su kasnije na licu mjesta stvarane brigade. Na primjer, od 1. oklopne divizije je ostala 76. brigada, a od 10. divizije samo 56. brigada.

Većina divizija ili brigada s njihovim brojevima su bili slični spojevi dijelova jedinica i brigada, a sve ostalo je postojalo samo na papiru i vijestima državne televizije. U stvarnosti, one uopće nisu bile prikladne za borbu i trenutak u kojem se Sirija našla 2011. i 2012. godine.

Umjesto moderne vojske, sirijske snage su nalikovale na divizije i brigade ruske vojske od prve čečenske kampanje.

Ova je situacija trajala sve do nedavno, a posljedice se osjećaju i danas, odnosno  kada je Palmira u prosincu 2016. drugi put pala u ruke ISIL-a.

Dijelovi vojske i zapovjedništvo u pokrajini Homs nisu bili u stanju okupiti značajnija pojačanja i poslati ih da pomognu garnizonu Tadmor, unatoč činjenici da su na papiru snage izgledale zastrašujuće.

Dakle, glavni problemi Damaska u prvoj fazi rata je bio kako naći osoblje i popuniti redove sirijske vojske, ali i nedostatak mobilnih snaga i lake pješadije, sposobnih da se brzo priključe “rupama” u slučaju opasnosti na jednom ili drugom dijelu bojišta, kao i za vođenje borbenih operacija u urbanim sredinama i na kompleksnom terenu.

Formirane nakon 1982. godine u planinama Libanona, četiri pješadijske brigade su brzo izgubile borbenu sposobnost jer su regrutirale borce koji nisu bili odani sirijskoj vladi. Zbog toga se u prvoj fazi rata  Bashar Al-Assada oslonio na mobilne lake pješadijske snage, a to su bili dijelovi 14. i 15. divizije specijalnih snaga. Njihove jedinice su djelovale u cijeloj zemlji i bile razbacane po svim područjima.

Naravno, sve ove jedinice se uvjetno moglo zvati specijalnim snagama, jer  su se koristile isključivo kao laka pješadija i jurišne snage. No, treba napomenuti da je razina njihove borbene obuke bila puno veća od drugih dijelova sirijske vojske.

Kao mobilne oklopne i mehanizirane jedinice, koje su se koristile u cijeloj Siriji i najugroženijim područjima, bile su brigade i bojne 4. mehanizirane divizije, koje su bile pojačane dijelovima ostalih “teških” divizija. Tenkovske i mehanizirane bojne ove skupine su se često koristile zajedno s jedinicama 14. i 15. divizije specijalnih snaga, kojima su pružale tenkovsku podršku. Nakon toga se kao pješačka komponenta 4. diviziji pridružio libanonski Hezbollah, što se vidjelo za vrijeme bitke za Aleppo.

Ipak, svi borbeno sposobni dijelovi Sirijske Arapske Vojske, uključujući i dio Republikanske garde, koja je također zadržala borbenu sposobnost, ali joj je prvenstveno cilj bio braniti vladu u Damasku i susjedstvo, te jedna brigada postavljena za zaštitu Latakije, nisu bili dovoljni, ne samo na ofenzivne akcije, nego ni za obranu takozvanog “korisnog dijela Sirije”.

Danas se broj boraca sirijske vojske, bez saveznika, procjenjuje na nešto više od 70 do 80 tisuća ljudi, dok neki izvori govore da ih je oko 120 tisuća, što je vjerojatno pretjerana brojka.

Shabiha i Nacionalne obrambene snage

Vlada nije mogla uspostaviti  punu borbenu spremnost i zbog masovnog izbjegavanja službe. U stvari, ova situacija je Bashara Al-Assada prisilila da slijedi put svojih protivnika i oslonio se na vjerne skupine, stranačke milicije i društvene pokrete koji su stvarali svoje vlastite oružane skupine, bez ikakve kontrole ovog procesa od strane Damaska.

Formiranje velikog broja paravojnih struktura različitog porijekla se provodilo u lokalnim ograncima stranke Ba’ath, a isto su činili ugledni biznismeni povezani s Assadovom vladom. Iako taj proces nije bio u skladu sa zakonima zemlje, 2012. je problem mobilizacije oružanih snaga djelomično riješen. Na ovaj su se način uspjele učvrstiti pješačke divizije, iako su de facto bile paravojne formacije.

Njih se kolokvijalno naziva “Shabiha” snagama, a od 2012. godine su se počele pojavljivati u svim dijelovima Sirije koji nisu bili pod okupacijom. U to vrijeme se broj tih snaga procjenjivao na 40 tisuća  ljudi. Međutim, kasnije su se one povećale.

Neki odredi djeluju isključivo u ograničenom području, odnosno gradskom području ili selu gdje su formirane. Neke, na primjer, koje su stvorili moćni poduzetnici, koriste se diljem zemlje. Te jedinice su također vrlo različite, od opreme i naoružanja do obuke boraca i discipline. Neki od njih su bile samo lokalni snage, a neke su imale složeni hijerarhiju koja je vodila sve do Damaska. U svakom slučaju Shabiha snage su spašavale iscrpljenu regularnu vojsku od kolapsa, a u nekim slučajevima su bile čak učinkovitije u urbanoj borbi i obrani naselja od regularnih postrojbi.

Neke od tih skupina se okrivljuje za zločine protiv civilnog stanovništva, što je navodno dokumentirano i poslano Ujedinjenim narodima, ali ti dokazi još nisu prikazani javnosti. Suprotno uvriježenom mišljenju, nisu sve skupine bile popunjene alavitima. Neke su stvorili od suniti, kao na primjer u Aleppu, gdje su paravojnu provladinu skupinu stvorili suniti kriminalnog klana “Barry” ili kršćanski klan koji je prethodno nadzirao krijumčarenje u gradu, a kasnije se iskazao u borbama za područje Al-Qussayra. Ovo su podaci koji možda neke i neće obradovati, ali je situacija 2012. bila takva da je Damask odlučio prihvatiti pomoć svih naoružanih skupina koje su bile spremne boriti se protiv terorizma.

Sljedeći koraku u sukobu je bila reforma ovih “heterogenih” nepovezanih formacija, kojom ih se pokušalo svesti na  zajednički nazivnik i učiniti ih manje ili više jedinstvenom formacijom.

U tom smislu su sirijske vlasti od 2013. krenule stvarati Nacionalne obrambene snage, koje su bile podređene “narodnim odborima”. U formiranju tih jedinica su sudjelovali iranski vojni savjetnici koji su kao model i program obuke ponudili svoje Basij snage, iranske paravojne milicije.

Inozemne šiitske skupine

S obzirom da sirijska vojska i s Nacionalnim obrambenim snagama u tom razdoblju nije bila u stanju preokrenuti plimu rata u svoju korist, došli su strani borci raznih šiitskih organizacija iz različitih zemalja, koji su od tada postali sastavni dio vladinih snaga. Najpoznatiji među njima je libanonski Hezbollah, ali i brojne iračke skupine, kao što su Brigada Al-Zulfikar i Brigada Asadullah Al-Ghalib, Brigada Abu Al-Fadl Al-Abbas, kao i konglomerat iračkih šiitskih skupina povezanih sa skupinom Asa’ib Ahl Al-Haq.

Ove skupine se formiraju i izravno su podređene iranskom zapovjedništvu Al-Quds snaga.  Regrutirani su i afganistanski šijiti u Brigadu Fatemiyoun, a njihov ukupan broj u kampovima u Iranu je 18 tisuća, uključujući i 3 do 5 tisuća u Siriji, koji se tamo rotiraju, kao i pakistanski šiiti Brigade Zeynabiyun.

“Sirijski Hezbollah”

Mnogi od ovih inozemnih šiitskih skupina počinju formirati svoje sestrinske jedinice u Siriji, koje su izravno povezane i financirane iz sredstava za šiitske borce. Ovaj takozvani “Sirijski Hezbollah”, koji uključuje snage “Sirijskog nacionalnog ideološkog otpora”, lokalni su ogranci libanonskog Hezbollaha.

Međutim, ove snage čine sirijski građani, iako surađuju s frakcijama iračkih skupina. Na primjer, šiiti i njima bliski  suniti i alaviti su pod pokroviteljstvom iračke skupine Kataib Sayyid Al-Shuhada formirali sirijsku podružnicu, Brigadu Sayyid Rukaiya, koja se bori u opkoljenom Deir Ez-Zoru. Brigada Imam Zayn Al-Abidin je jedna od mnogih ogranaka libanonskog Hezbollaha u Siriji, a većina tih skupina zapravo nije dio Nacionalnih obrambenih snaga i uživaju punu autonomiju.

No, neke druge njima srodne skupine su postale dio sirijske vojske. A primjer, u 4. diviziji je šiitska pukovnija lokalnog “Sirijskog Hezbollaha”, Brigada Seif Al-Mahdi. Ukupan broj boraca povezanih s Iranom se procjenjuje na 130 tisuća ljudi. Od toga je 30 tisuća stranih boraca iz šiitskih milicija, a 100 tisuća čine sirijskih šiitske skupine i divizije Nacionalnih obrambenih snaga koje čine suniti, alaviti i drugih Sirijci, ali su pod kontrolom iranskih vojnih savjetnika i djelomično ili potpuno ih financira Iran.

“Tigar” snage, “Pustinjski sokolovi” i privatne vojne frakcije

Treba napomenuti da je sada barem jasna “podjela rada” između sirijske vojske i Nacionalnih obrambenih snaga, gdje vojska u velikoj mjeri igra ulogu teških tenkovskih i mehaniziranih postrojbi, a NDF pješadijskih jedinica, iako ponekad koriste i oklopne transportere i pješačka borbena vozila koji pripadaju vojsci.

Ipak, Glavni stožer sirijske vojske ulaže velike napore u stvaranju jurišne komponente vlastitog pješaštva, koje popuniti sile specijalnih snaga 14. i 15. divizija.

U jesen 2013. godine su se pojavile “Tigar” snage, koje su odradile lavovski dio posla, ali njihov nastanak odražava ukupnu sliku regularnih jedinica sirijske vojske, punu decentralizaciju i kaos u vojnoj strukturi.

Izvorno su dizajnirane da budu još jedna “elitna jedinica vojske” i ti snagama su glavni sponzori povezani s obavještajnom službom sirijskog zrakoplovstva. Zbog toga, one ne samo da nisu poboljšale 14. i 15. diviziju, nego naprotiv, oslabile su ih i odvukle najbolje obučene borce. Iako relativno oslabljene, još uvijek su ostale borbeno spremne vojne jedinice, kao što su 4. mehanizirana divizija i 11. oklopna, iz koje su uzeti najbolji časnici i otišli “Tigrovima” ili njihovim brigadama  “Gepard” i “Panter”. Međutim, oni su formalno pod zapovjedništvom Glavnog stožera Sirijske Arapske Vojske, dok su zapravo povezane s obavještajnom službom ratnog zrakoplovstva.

Na kraju su se “Tigar” snage pretvorile u potpuno autonomne “frakciju” sirijskih provladinih snaga i imaju svoje tenkovske jedinice opremljene s najnovijim ruskim tenkovima T-90, sok u odnosu na druge jedinice imaju širok stupanj samostalnosti.

Pojava “Pustinjskih sokolova” je rezultat rada isključivo privatne vojne tvrtke, iako povezane sa SAA, ali u vojnom smislu također slabi strukturu 14. i 15. Divizije, koje se više i ne spominju u izvještajima,  za razliku od “Tigrova” ili “Pustinjskih sokolova”.

Dakle, osim sirijske vojske i Nacionalnih obrambenih snaga, stranih dragovoljaca, imamo i oružane skupine koje djeluju kao privatne postrojbe.

Osim već spomenutih, tu su jedinice “Leopardi Homsa” i druge, formirane od strane biznismena Ramija Makhloufa i njegove Udruge Al-Bustan.

Ruski trag – Dragovoljački jurišni korpus

Na kraju, uz sudjelovanje ruskih vojnih savjetnika se počeo formirati 4. jurišni dobrovoljački odred. Mjesto njegova stvaranja je bilo u pokrajini Latakiji i služio je kao tim u “Obalnom štitu” osnovanom u Latakiji od alavitskih dragovoljaca uz podršku Republikanske garde.

Za razliku od 4. korpusa i milicija Nacionalnih obrambenih snaga, ove jedinice nisu bile alternativa sirijskoj vojsci. Korpus je nastao od “veterana” ili ljudi koji iz različitih razloga nisu služili vojsku. Ulaskom u jedinicu su borcima ostale civilne plaće, ali i dodatak za borbu, što ukazuje na ozbiljne izvore financiranja.

Rezultat ovog posla je bio da je u jesen 2015. godine stvoreno 6 odabranih lokalnih dragovoljačkih brigada, neke vjerojatno od boraca NDF snaga i 103. brigada Republikanske garde. One su snage uspjele postići neki uspjeh u toku ofenzivnih operacija u Latakiji krajem 2015. godine i početkom 2016. No, samo ime “napadačkih snaga” pokazuje promjenu trenda. Sada, umjesto obrambenih struktura, kao što su Nacionalne obrambene snage i jedinice “Obalnog štita”, vladina vojska pokazuje da prelazi u ofenzivu.

Nakon završetka formiranja 4. korpusa,  ruski savjetnici počinju stvaranje sličnih snaga, odnosno 5. jurišnog dragovoljačkog korpusa, ali ovog puta ne regionalnog u Latakiji, nego snaga koje će ratovati u cijeloj Siriji. Ovaj posao još mora biti dovršen, uključujući kontakte sa “skrivenim rezervama”. Konkretno, ruski instruktori i sirijski Glavni stožer su složni da u tom timu sudjeluju amnestirani pobunjenici i dezerteri, kao i druge osobe koje izbjegavaju vojnu službu. Međutim, treba razumjeti sirijsku realnost i da bi se to postiglo daju se snažni financijski poticaji u obliku plaća i očuvanja prijeratnih vojnih premija. Financijski mamac se pokazao dobra odluka i 5. korpus se sada spominje u ključnim pobjedničkim bitkama sirijske vojske

Ako je 4. korpus bio angažiran isključivo u Latakiji i bio je više eksperimentalan, područje aktivnosti 5. korpusa je cijela Sirija, a uvjeti rada u njemu su nešto drugačiji od 4. korpusa. Moguće je da će snage 5. korpusa usko surađivati s jedinicama u vojnim objektima u kojima su nastale, a to su 5. oklopna divizija i 15. divizija specijalnih snaga.

Također se očekuje da ove snage mogu stvoriti željenu pješadijsku komponentu za interakciju s prekaljenim bataljunima sirijske vojske, tako d više ne ovise o nacionalnim obrambenim snagama i Iranu.

Rusija je ovim potezom namjeravala sirijskom vojnom zapovjedništvu dati širok stupanj samostalnosti u obavljanju vojnih operacija, bez potrebe da za svaku operaciju uključuje proiranske skupine, čime se često mijenjanju ciljevi i svrhe operacija.

Zanimljivo je da su mnogi pomislili da će ovaj potez uzrokovati sumnje Teherana, ali prema nekim procjenama, Iran čak inzistira na aktivnijem radu u stvaranju 5. korpusa.

Osim toga, novi trend razvoja vladinih oružanih snaga može biti jačanje Republikanske garde, koja na kraju će morati apsorbirati sve najsposobnije dijelove sirijske vojske. Kao primjer se može navesti Aleppo, gdje je formirana nova sila, koja će u svojim redovima ujediniti sve dijelove i jedinice Sirijske Arapskog Vojske koje djeluju na području grada, a nova formacija će se zvati 30. divizija Republikanske garde.

Kao što vidimo, svaka nova faza vladinih reformi oružanih snaga je jačala, objedinjavala i podizala borbene sposobnosti sirijske vojske i saveznika, koji u više od šest godina rata nikada nisu ušli u otvoreni međusobni sukob.

Što se tiče “šiitske komponente”, Iranu je također cilj da se rat završi. Pobjedom, naravno, jer njegov nastavak crpi resurse i odnosi živote, što se može negativno odraziti na unutarnjem planu. Zbor toga Teheran ne vidi problem oko ruske uloge u stvaranju jezgre sirijske vojske, koja će znati odgovoriti na sve izazove modernog ratovanja i ojačati ulogu vlade i sirijskog Glavnog stožera.

Assadova vlada stvara sve više dodatnih postrojbi, od kojih svaki ima različit stupanj ovisnosti ili neovisnosti od Damaska. No, mnoge od ovih postrojbi se oslanjaju na potporu stranog ili domaćeg sponzora, što znači da ratuju za njihove ciljeve, čak i ako se oni u ovom trenutku podudaraju s vladinim ili ruskim i iranskim.

No, postojanje tako velikog broja različitih struktura, koje nisu u potpunosti pod kontrolom Damaska, ne samo da koči provedbu primirja, nego u temelje Sirije postavlja tempiranu bombu, koja može i ne mora eksplodirati u budućnosti. Dakle, situacija traži razvoj jasne linije zapovijedanja, jer nakon oslobođenja od terorista od toga ovisi budućnost zemlje.