ANALIZA: Trilateralni susret Rusije, Irana i Turske o Siriji

Usprkos brutalnom ubojstvu ruskog veleposlanika u Ankari, jučer su ipak održani trilateralni razgovori o Siriji između Rusije, Turske i Irana.

Rusija, Iran i Turska su pokrenuli proces iznalaženja političkog rješenja sukoba u Siriji, izjavio je iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif na sastanku ministara vanjskih poslova tri zemlje koji se održao u Moskvi.

Kako javljaju agencije, Sergej Lavrov, Mohammad Javad Zarif i Mevlüt Çavuşoğlu, ministri vanjskih poslova Rusije, Irana i Turske, jučer u Moskvi su naglasili:

“Tri zemlje vjeruju da rješenje sirijske krize ne može biti vojno i naglašavaju ulogu Ujedinjenih naroda u naporima za rješavanje krize, što je u skladu s Rezolucijom 2254, Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.”

Na sastanku je usvojena izjava u kojoj se poziva na obnovu sirijskih mirovnih pregovora i podržava teritorijalna cjelovitost Sirije. U zajedničkom priopćenju dalje stoji:

“Ministri se slažu oko značaja proširenja režima prekida vatre, nesmetanog pristupa humanitarne pomoći i slobodnog kretanja civilnog stanovništva na teritoriju Sirije. Izražavamo spremnost i u pripremi sporazuma između sirijske vlade i oporbe i biti njegovi jamci.”

“Prvi put smo se sreli u ovom formatu, što je samo po sebi važan događaj. Razgovarali smo o tome kako olakšati humanitarnu krizu u Aleppu, osigurati nesmetanu evakuaciju, kao i o političkim pitanjima”, rekli su ministri vanjskih poslova tri zemlje.

Jučerašnji susret je posebno značajan, jer po prvi put u ovom formatu i isključivo o situaciji u Siriji pregovaraju ključni akteri sirijskog rata, ali bez sudjelovanja Saudijske Arabije, Katara, Sjedinjenih Država i Europske unije. Može li sporazum Rusije, Turske i Irana o Siriji. bi mogao biti uvod u dugoročni sporazum o stabilnosti u toj zemlji? Koji su interesi triju strana u pregovorima?

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je u više navrata rekao da južne granice zemlje, nastale Mirovnim sporazumom u Lausannei 1923. godine, smatra nepravednim. Po njegovom mišljenju, bilo bi ispravno da Turska, ako ne može anektirati, onda barem kontrolirati sjeveru Sirije, sve do Aleppa.

U ovom trenutku bi se moglo reći da Turska nadzire dio željene “sigurnosne zone” od Jarabulusa do Azaza na sjeveru Sirije, iako ovo područje zapravo nadziru islamističke skupine odane Ankari, uz manju prisutnost turskih specijalnih snaga i redovne vojske. Dio analitičara vjeruje da je za Tursku puno značajnija veća prisutnost u Iraku, odnosno u naftom bogatom Mosulu, a da je na sirijsku kartu Ankara zaigrala kako bi mogla “trgovati” s Rusijom, od koje traži da se ne protivi napadima turske vojske na kurdske Jedinice narodne zaštite (YPG), koje zapravo jesu ogranak Kurdistanske radničke partije iz Turske.

Međutim, oslobođenjem Aleppa je Turska izgubila ovaj adut, dok u kampanji “Štit Eufrata”, koja je trebala trajati dva mjeseca i završiti krajem listopada, proturski islamistički militanti iz Sirije nisu otišli daleko. Oni koji su poraženi u Aleppu odlaze za Idlib, a sjeverni kontingent se zaustavio pred utvrdom terorističke “Islamske države” u Al-Babu.

Turski predsjednik Erdogan ne može slati veće snage u Siriju, jer vodi još jedan rat, onaj protiv Kurda u jugoistočnim provincijama u zemlji. Kampanja protiv Kurdistanske radničke partije (PKK) je zapravo pravi rat, koji odnosi živote na obje strane, ali i među kurdskim civilnim stanovništvom, dok su turski gradovi na tromeđi Turske, Sirije i Iraka u doslovnom smislu riječi ratna zona, a neki se ne razlikuju od područja pogođenih ratom u Siriji i Iraku. U ovom trenutku, Ankara bi slanjem većeg vojnog kontingenta u sjevernu Siriju riskirala gubitke u ljudstvu i tehnici, što bi prilično narušilo “imidž” Erdogana, kojeg veliki dio Turaka još uvijek smatra snažnim državnikom.

Ipak, čini se da je došlo vrijeme da Turska preispita svoje odluke i pokušava ih promijeniti. Naravno, Erdogan želi da to bude učinjeno da ne izgleda kao poraz Turske i njegov osobni, zbog čega se i obratio Rusiji i Iranu, koji u ovom trenutku najviše mogu utjecati na razvoj događaja u Siriji.

Vladimir Isajev, profesor “Moskovskog državnog sveučilišta Lomonosov”, kaže:

“Postoje mnoga područja koja su naseljena Turkomanima, kako ih zovu Turci, ili arapskim Turcima, kako ih zovu Arapi. Oni vjeruju da ta pogranična područja trebaju pripasti Turskoj, čime bi Ankara, prije svega, učinkovito riješila kurdski problem. Turci se panično boje ideje nastanka kurdske države, koja danas de facto postoji na sjeveru Iraka, a Kurdi je žele stvoriti i u Siriji. To bi bio dovoljan razlog za Kurde koji žive u Turskoj da traže ujedinjenje sa svojom braćom južno od tursko-sirijske granice.”

Stoga bi se, čak i kao poruka Kurdima, najvažnijim rezultatom sastanka moglo nazvati usvajanje deklaracije koja naglašava “poštivanje suvereniteta, neovisnosti, jedinstvenosti i teritorijalne cjelovitosti Sirijske Arapske Republike, kao multietničke, multireligijske, demokratske i sekularne države“.

Međutim, postoji jedan zanimljiv detalj. Naime, na pregovore nije bio pozvan ministar vanjskih poslova Sirije, Walid Muallem. Zašto? Možda na kraju treba priznati da Sirijci već dugo nisu ključni akteri u ovoj priči, a za postizanje mira  je važnije premostiti razlike između Turske i Irana.

Politolog, orijentalist i stručnjakinja za Iran, Karina Gevorgijan, na tu temu kaže:

“Prvo pitanje je, naravno, sigurnost, što je od ključne važnosti za Iran. Iran je zainteresiran za izlaz na Mediteran, jer mu slobodan put do sirijske obale treba za kontinuiranu isporuku njegovih proizvoda, ne samo preko Turske put, nego i alternativnim putem preko Sirije. Prema tome, Iran ima svoje geoekonomske interese, a tu si i oni geopolitički. U Aleppu su na jednoj stani bili iranski borci, dok su Turci djelovali na drugoj strani.”

Naravno, jučerašnji pregovori su velika pobjeda Rusije i zbog činjenice da nisu održani u Ženevi, nego u Moskvi, a na njima nije bilo Sjedinjenih Država. Osim toga, dugo se pregovaralo koje bi se skupine trebale smatrati “umjerenima”, a koje ne, problem kojeg Moskva nikako nije mogla riješiti u pregovorima s Washingtonom. Rusija ovom problemu pristupa pragmatično i pri odluci koja je skupina teroristička, a koja ne, koristi se činjenicama i nespornim dokazima s terena. O statusu takozvane “Islamske države”, Al-Nusra Fronta i stranih boraca u Siriji se nema što pregovarati. Ove skupine i pojedinci moraju biti uništeni, čemu se, barem deklarativno, ne može suprotstaviti ni Turska. No, situacija je složenija kada su u pitanju skupine Jaish Al-Islam i Ahrar Al-Sham, koje imaju potporu Saudijske Arabije, ranije i Turske.

Za Rusiju i Iran su i one terorističke, kao i neke druge manje skupine, kojih je previše da bi ih sve nabrajali, a sada i Turska mora donijeti odluku o njihovom statusu i inzistira li da i one budu dio pregovaračkog procesa ili će odustati od bezuvjetne podrške prosaudijskim skupinama.

Sirija je ključna zemlja za kontrolu regije i nad cijelom Bliskom istoku. Ako Rusija bude uspjela u svojim diplomatskim naporima da se uspostavi  barem privid mira, time će znatno ojačati svoju, a posljedično i poziciju vlade u Damasku. U tom smisli Iran vjerojatno neće imati nikakvih prigovora, a nakon jučerašnjeg sastanka treba vidjeti misli li Turska iskreno provoditi deklarirane ciljeve trilateralnog dogovora ili samo kupuje vrijeme, čekajući da se ratna sreća nekim čudom okrene u njenu korist.

Trenutno možemo reći kako su tri zemlje potvrdile da imaju zajednički stav o sirijskom pitanju, a vrlo je izvjesno da je zbog novonastalih okolnosti, poraza islamista u Aleppu i zastoja kampanje “Štit Eufrata” Turska ipak spremna na suradnju s Rusijom i Iranom i na kompromis.

Međutim, spremnost Ankare u rješavanju regionalnih problema, zajedno s Moskvom i Teheranom, ukazuje na pojavu nove geopolitičke paradigme na Bliskom istoku. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je rekao da je format Rusija-Iran-Turska je najučinkovitiji za rješavanje sirijskog sukoba.

“Vjerujem da je ovo što ste vidjeli danas najučinkovitiji oblik, iako ovo nije pokušaj da se baci sjenka na napore svih naših drugih partnera u rješavanju sirijske krize”, rekao je Lavrov.

Nakon razgovora, strane su izrazile odlučnost u borbi protiv ISIL-a i AL-Nusra Fronta i da se teroriste odijeli od “oružanih oporbenih skupina”.

“Ovo je bio vrlo koristan, dobar timski rad“, istaknuo je Lavrov nakon razgovora i dodao kako će Moskva Ankara i Teheran nastaviti daljnju suradnju na temelju zajedničke deklaracije.

Naravno da je stvaranje saveza između tri zemlje puno teži posao od postizanja konsenzusa oko zajedničke deklaracije. Postoje opravdane sumnje u stvaranje geopolitičkog trokuta Rusija-Iran-Turska, jer ne treba zaboraviti ni interese drugih zemalja, posebno o sirijskom pitanju. Međutim, Moskva je u tom smjeru učinila vrlo koristan korak.

Nakon pregovora se oglasio i ruski ministar obrane, general Sergej Šojgu, koji je novi format nazvao “krajnje nužnim” i istaknuo:

“Svi dosadašnji pokušaji da se o zajedničkim akcijama dogovorimo sa Sjedinjenim Državama ili njihovim partnerima su bili osuđeni na neuspjeh. Nitko od njih nije imao stvaran utjecaj na situaciju “na terenu”. Turska, naravno, ima drugačiji oblik utjecaja, ali odbiti suradnju bi bilo kontraproduktivno. Između ostalog i zbog uloge turske vojske zaštiti interesa Ankare na sirijskom teritoriju.”

Turska je započela kopnenu operaciju “Štit Eufrata” u Siriji u kolovozu ove godine, navodno, protiv “Islamske države”. Invazija turskih kopnenih snaga je dovela do prosvjeda Moskve i Teherana, jer turska kampanja nije provedena u skladu s međunarodnim pravom, smatraju u Rusiji i Iranu.

Moskva i Teheran su podsjetili Ankaru da borba protiv terorizma zaista može biti učinkovita samo ako se provodi na temelju međunarodnog prava i u koordinaciji s Damaskom.

Drugim riječima, Ankaru se pozvalo da temeljito preispita svoje stavove, iako se to činilo malo vjerojatnim. Turska ranije nije bila spremna uskratiti pomoć borcima protiv vlade Bashara Al-Assada.

Predsjednik Erdogan je u više navrata rekao da će se turske operacije u sjevernoj Siriji nastaviti sve dok se “ne iskorijeni separatistička i teroristička organizacija sirijske kurdske Stranke demokratske unije (PYD). Pri tom je stavu ostao sve do početka ovog mjeseca.

29. studenog turski predsjednik Erdogan izjavljuje da je Turska pokrenula vojnu operaciju u Siriji kako bi okončala vladavinu Bashara Al-Assada.

“Mi smo tamo da uspostavimo pravdu. Otišli smo tamo zaustaviti vladavinu tiranina Assada, koji provodi državni teror”, rekao je Erdogan u Istanbulu.

Moskva i Teheran su istovremeno od Erdogana tražili zatražili da objasni svoje riječi o planu “svrgavanja Assada”.

Nije trebalo dugo čekati. 1. prosinca se Erdogan “ispravio”, rekavši da turska vojna operacija u Siriji nije usmjerena protiv određene osobe, već protiv terorističkih skupina.

“Svrha operacije “Štit Eufrata” nije određena zemlja ili osoba, nego samo terorističke organizacije. Nitko ne treba sumnjati da ćemo to ponavljati iznova i iznova, i nitko operaciju ne bi trebao komentirati na drugi način, ili je pokušati iskriviti”, objasnio je turski predsjednik.

Što je iskreno mislio Erdogan, teško je procijeniti, ali rezultati jučerašnjeg trilateralnog sastanka sugeriraju da je “led pobijen“, a Ankara je javno uskladila napore Moskve i Teherana o pitanju Sirije.

Razlike o brojnim pitanjima nisu spriječile diplomate iz Rusije, Irana i Turske da usklade zajedničku izjavu. Ipak treba napomenuti da je razina povjerenja između Rusije i Irana mnogo veća nego s Turskom.

Moskva se zalaže za dugoročnu i višestruku rusko-iransku vojnu suradnju, rekao je ruski ministar obrane Sergej Šojgu na sastanku s ministrom obrane Irana, generalom Hosseinom Dehghanom.

“Naše odnose karakterizira visoki stupanj povjerenja u politički dijalog, spremnost da koordiniramo pristupe u širokom rasponu globalnih i regionalnih pitanjima”, rekao je general Šojgu.

Rusko-turska strateška suradnja mora učiniti velike korake da bi se približila onoj između Rusije i Irana.

Reakcije na trilateralni sastanak Rusija-Iran-Turska

Britanski The Telegraph piše kako je zbog sudionika ovaj sastanak “bez presedana”, uz napomenu da su “pregovarale tri regionalne sile koje su najviše uključene u rat u Siriji”. Britanski list navodi kako su se tri sile složile posredovati oko mirovnih pregovora između sirijskih “pobunjenika” i Assada, te produžiti krhki prekid vatre u Aleppu i drugim dijelovima zemljama.

Američki kanal Fox News skreće pozornost na činjenicu da je Turska, kao ključni igrač u sirijskom sukobu, “prešla na stranu Moskve i da je spremna djelovati s Rusijom i Iranom kao jamac budućih sporazuma između sirijske vlade i oporbe”.

Sjedinjene Države su, kako sarkastično navodi Fox News, na sastanku ministara vanjskih poslova Turske, Rusije i Irana “bile odsutne“.

Činjenicu da Amerika gubi vodstvo u upravljanju sirijskom krizom potvrđuju zajednički koraci Moskve, Teherana i Ankare, navode brojni američki mediji.

Glasnogovornik State Departmenta, John Kirby, ne slaže s tom procjenom.

“Mi smo još uvijek aktivni u diplomatskom polju. Ne znači da SAD više nisu lider, ako su se te tri zemlje susrele u Moskvi. To uopće ne znači da je američka diplomacija sada prazna i nepokretna, te da nije širih nastojanja u rješavanju krize”, rekao je John Kirby.

Prema njegovim riječima, “Sjedinjene Države podržavaju sve pokušaje mirnog rješenja, ali strane ne samo da moraju usuglasiti rezultate pregovora na papiru, nego to trebaju provesti u praksi”.

“Mi ne isključujemo i ne napuštamo bilo koju zemlju”, rekao je Kirby, podsjećajući da su SAD sudjelovale na brojnim multilateralnim formatima o Siriji, a naglasio je i nedavni posjet državnog tajnika Johna Kerryja Saudijskoj Arabiji. Međutim, nije jasno što je John Kerry tamo tražio?

Istočni dio Aleppa će narednih dana biti potpuno oslobođen od terorista, što je opet dio dogovora Rusije i Turske. U Moskvi se jučer razgovaralo o stvarnoj situaciji u Siriji i mogućim scenarijima nakon oslobođenja Aleppa. Glavne točke jučerašnje deklaracije iz Moskve sugeriraju da je saudijsko-američki scenarij je propao i neće biti proveden u praksi.

Odijeliti oporbu za buduće pregovore od terorista – Nemoguća misija ili…?

Jučerašnji razgovori su sigurno obuhvatili i pitanje tko je “oporba” s kojom bi Assadova vlada mogla pregovarati, a tko su teroristi? Za Damask su, sasvim opravdano, teroristi svi koja svoja politička prava žele ostvariti terorističkim napadima i oružjem. Za Rusiju i Iran, ali i Tursku, teroristi su ISIL i Al-Nusra Front, što je pitanje koje nije sporno. Međutim,  Ankara skupine Ahrar Al-Sham, Jaish Al-Islam, Noureddin Al-Zenki i druge smatra “oporbom”, dok su za Rusiju i Iran i one terorističke, jednako kao i za Damask.

Međutim, sada je među skupinom Ahrar Al-Sham došlo do previranja i odvajanja jedne frakcije koja se nazvala Jaish Al-Ahrar, a na njenom čelu je Jaber Al-Sheikh, prenosi Asharq Al-Awsat.

Skupina tvrdi da će frakcija djelovati u smjeru ostatka Ahrar Al-Shama, ali El-Dorar Al-Shami i vođa pokreta Ali Al-Omar to demantiraju.

Ova podjela naglašava unutarnje sukobe u najvećoj ekstremističkoj organizaciji u Siriji, što može imati veliki utjecaj na budućnost takozvane “oporbe”, počevši od velikih gubitaka padom Aleppa u ruke Damaska i njegovih saveznika.

Raskol u najvećoj islamističkoj organizaciji u Siriji, Ahrar Al-Shamu, samo je dokaz utjecaja Ankare na jednu struju unutar sirijskih militanata, a Rijada na drugu.

Tijekom izbora vodstva u studenom, ekstremističko krilo Ahrar Al-Shama je Abu Jabera Al-Sheikha imenovalo za vođu za još jedan mandat, a članovi “umjerenijeg dijela” pokreta su tražili da se za vođu izabere Kinan Nahas, brat Labiba Nahasa, čelnika odjela skupine za političke odnose sa stranim organizacijama.

Kad je ekstremno radikalno krilo unutar Ahrar Al-Shama priznalo da ne može dobiti unutarnju potporu trećine Shura vijeća, ono je u njemu suspendiralo svoje članstvo.

El-Dorar Al-Shami je putem interneta izvijestio da je 12 šeika i čelnika pokreta pozvalo članove novoutemeljenog krila Jaish Al-Ahrar da preispitaju svoju odluku i optužili su ih za dijeljenje skupine. Također su pozvali sve vođe i frakcije takozvane sirijske opozicije da udruže snage i zaborave svoje razmirice.

Aron Lund s Instituta Carnegie kaže da se Ahrar Al-Sham razlikuje od drugih pobunjeničkih skupina u Siriji, jer je uvijek bila usmjerena na održavanje kolektivnog vodstva kroz Shura vijeće i slične institucije.

Lund tvrdi kako je Ahrar Al-Sham uspio u prevladati katastrofu u rujnu 2014. godine, bez obzira na izdašnu financijsku potporu od Turske i zaljevskih monarhija, ali da se i dalje suočava s gubicima zbog poštivanja kolektivnog upravljanja, koje ne može kontrolirati lokalne frakcije.

Sukob između različitih blokova Ahrar Al-Shama

Mnogi drugi razlozi stoje iza početka sukoba u Ahrar Al-Shamu, skupine koja je uvijek djelovala zajedno s Al-Nusra Frontom, ali se zbog načina kolektivnog upravljanja u narodu, naravno, prema šerijatskim načelima, predstavljala kao “mogući partner u pregovorima s Damaskom“.

Trenutni raskol je vjerojatno posljedica reorganizacije pragmatičnog krila skupine, koje prati politički “zaokret Turske”. Tijekom proteklih mjeseci je zbog prešutnog rusko-turskog sporazuma bilo moguće pokrenuti kampanju Štit Eufrata, koju vode sirijske skupine koje su se odlučile boriti protiv “kalifata” i Kurda i napustiti borbu protiv Assada.

Novoosnovana frakcija Jaish Al-Ahrar se hvali da u Aleppu, Idlibu i Hami ukupno ima oko 5 000 boraca, ali drugi izvori navode kako ih je najviše 1 000, a neki su regrutirani iz malih skupina na čelu s nekim od bivših osnivača Ahrar Al-Shama.

Naravno da će raskol dodatno oslabiti ovu terorističku skupinu, možda do te mjere da će Ankara odustati od beskrajnog financiranja islamističke skupine koja je uspješno zauzela pokrajinu Idlib, ali je sve manje izgleda da će je uspjeti zadržati. Raskol ne samo da će oslabiti organizaciju koja predstavlja najveću vojnu frakciju u takozvanoj “sirijskoj oporbi”, nego će utjecati i na ostale skupine, koje se suočavaju s najopasnijim razdobljem ikada.

Prema Aronu Lundu, Al-Nusra Front će vjerojatno biti najveći dobitnik od ove podjele, jer će mu se pridružiti mnogi dijelovi i borci iz Ahrar Al-Shama. I politički vrh takozvane “sirijske oporbe u egzilu” tvrdi da je odvajanje koje je najavila skupina Jaish Al-Ahrar “loše za sirijsku revoluciju“.

“Nakon što je Assad zauzeo Aleppo i kada njegove snage brzo napreduju u blizini Damaska, pokušavati riješiti unutarnje probleme među konkurentskim skupinama će biti skupo plaćeno”, tvrde dužnosnici takozvane sirijske oporbe, sve svjesniji da je poraz neminovan.

U tom smislu se može promatrati i skup u Moskvi, jer je Ankara svjesna da su terorističke snage u Siriji u proboju opsade Aleppa, kasnije pokušajem zadržavanja jugozapadnog koridora i kasnijim borbama u gradu ostale bez najboljih boraca i velikog dijela ratne tehnike. Turska sada pokušava spasiti ono što je moguće. Prije svega turkomansku manjinu u Siriji i spriječiti spajanje zapadne i istočne kurdske enklave. Ako Erdogan uspije osigurati ostvarenje ovih ciljeva, vjerojatno će se odreži snova o svrgavanju Assada i uspostavi marionetske vlade u Damasku, koja bi bila odana Ankari. Moskva je prepoznala trenutak i pokrenula inicijativu za početak sirijskim mirovnih pregovora, koji će isključiti pripadnike terorističkih skupina, ali se čini da neće čekati da joj spisak oporbe i terorista dostavi Washington, nego će ga usuglasiti s Turskom i Iranom.

Ako jučerašnji trilateralni sastanak u Moskvi  zaista ne ostane mrtvo slovo na papiru, slijedi nam zanimljiv rasplet situacije u kojem neće biti Sjedinjenih Država, zaljevskih monarhija i Europske unije, što za Siriju možda i nije loš ishod.

Savez  “Rusija-Turska-Iran” –  Mit ili stvarnost?