ANALIZA: Velika Erdoganova oklada na Idlib

Jučer su u blizini sirijskog sela Nairab, teroristi koalicije Hayat Tahrir Al-Sham u 11:30 po lokalnom vremenu oborili helikopter sirijske vojske Mi-8. Helikopter je pao na područje koje još uvijek kontroliraju islamističke terorističke skupine, a poginuli su general Issa Ezz Al-Din, pilot major Sharaf Ali Hallaq i navigator Bashar Mahmoud Samra. Njihova spaljena tijela su teroristi kasnije vezali konopcem i vukli po poljskim putevima, slaveći „pobjedu nad režimom“.

VIDEO: Obaranje helikoptera Mi-8 sirijske vojske

Međutim, treba napomenuti da su sirijski vladin helikopter oborili su teroristi, a ne turska vojska, kako je dan prije tvrdio Erdogan, kada je sirijski helikopter pogođen metkom iz protuzračne strojnice bez većih problema sletio u zračnu luku u Aleppu. Prema informacijama iz Sirije, helikopter Mi8 je jučer oborila jedna od jedinica terorističke koalicije Hayat Tahrir Al-Sham.

Nakon ubojstva su internetom počele kružiti jezive slike onoga što je ostalo od tijela članova posade, koje su teroristi vukli motociklima po putu. Pucnjava se dogodila nakon što je pet turskih vojnika ubijeno u artiljerijskom napadu sirijske vojske u blizini Idliba, koja je gađala područje gdje su turski vojnici izmiješani s terorističkim skupinama.

FOTO: Turski vojnik i terorist sirijske Al-Qaede u Idlibu

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je ranije objavio da će “sirijska vlada platiti veliku cijenu za napad na tursku vojsku” i da “krv mučenika neće biti prolivena uzalud”. Nakon bombardiranja su teroristi pokrenuli protunapad na Saraqib, gdje su u selu Nairab napali vladine snage, uz prethodnu topničku pripremu koju im je pružila turska vojska.

Saraqib je grad smješten na cesti koja povezuje Damask s Aleppom i ima značajnu stratešku važnost. Prošli tjedan ga je oslobodila sirijska vojska. Jučer su se Turci i teroristi pokušali probiti iz pravca Nairaba prema Saraqibu, ali je protunapad odbijen, uz velike gubitke među militantima, čije je fotografije objavila agencija ANNA News.

Jutros je slična akcija pokrenuta južno od Maarat Al-Numana, ali su teroristi u napadu u kojem su koristili bombaše samoubojice i imali pomoć turske artiljerije uspjeli ući u prazno selo Sheik Dams, odakle se nisu usudili ići dalje prema istoku i utvrđenim položajima siirjske vojske.

Erdoganovi strahovi

Erdogan se boji da će se Idlib vratiti pod kontrolu sirijske vlade i tu mogućnost pokušava izbjeći na sve načine. Tisuće terorista koji su se preselili u Siriju tijekom godina, kako bi pokušali svrgnuti Assada, mnogi sa svojim obiteljima, sada su u tom području. U slučaju da se Idlib vrati pod kontrolu legitimnu sirijske vlade, većina njih ib preko granice prešla na turski teritorij, stvarajući tako ogromne probleme Ankari.

Turska vlada pokušala je ublažiti situaciju premještajući dio terorista iz sjeverozapada Sirije u zapadnu Libiju, gdje su se otišli boriti kao pomoć islamističkim milicijama Fayeza Al Sarraja.

Ankara je dragovoljcima, koji su bili voljni ići u Libiju, ponudila čak 2000 dolara mjesečno i na kraju avanture tursko državljanstvo. Međutim, problem još uvijek nije riješen, obzirom na to da je većina antisirijske terorističke internacionale još uvijek zabarikadirana u području Idliba i vjerojatno će tamo ostati. Nezamislivo je bilo i pretpostaviti da će svi teroristi pristati ići u Libiju.

Erdogan mnogo ulaže u Idlib, možda i previše, obzirom da je u sedam dana, po njegovom priznanju, ubijeno 14 turskih vojnika, više od 20 ih je ranjeno, a ta će se brojka vjerojatno povećati.

U posljednjih nekoliko dana je Ankara u područje Idliba poslala još dvije stotine vojnih vozila kako bi utvrdila Idlib na južnom i istočnom frontu, pružajući tako dodatnu podršku za oko 9000 turskih vojnika prisutnih u Siriji u sastavu raznih mehaniziranih brigada od Sjeveroistoka, do Jarabulusa i Azaza, do Afrina i Idliba.

Ako bi se broj smrtnih slučajeva među turskim trupama povećao, mogao bi se otvoriti unutarnji front u samoj Turskoj, kako u političkoj sferi, tako i u pogledu javnog mišljenja, a to Erdoganu sigurno neće koristiti.

Panarapski portal Al-Monitor je također istaknuo kako sirijska vojska pod opsadom drži sedam od dvanaest turskih promatračkih punktova postavljenih oko Idliba, što je detalj koji nije od male važnosti. Ovi promatrački punktovi su, između ostalog, predmet oštrih kritika Assadove vlade, jer su to u stvari mjesta iz kojih Turci podržavaju teroriste.

Jedno je sigurno, Turci definitivno neće moći zauvijek ostati u Idlibu, području u kojem ne kontroliraju zračni prostor, dok sirijska vojska nastavlja napredovati i  oslobađati područje od terorista.

Najnoviji napredak je ostvaren oslobođenjem Khan Al-Asala, grada zapadno od Aleppa poznatom po velikom masakru kojeg su upravo proturski islamistički militanti počinili nad zarobljenim Sirijcima.

VIDEO: Zarobljeni sirijski vojnici u Khaan Al-Asalu, njih 51,  22. 07. 2013. trenutak prije strijeljanja

Štoviše, treba jasno reći da je Idlib sirijska pokrajina i sirijski grad i turske trupe su ilegalno na teritoriju suverene države. Assad je ponovno stekao kontrolu nad većim dijelom sirijske teritorije i Erdogan se mora odreći nade da će ga svrgnuti. To je gorki zalogaj kojeg će turski vođa morati progutati, baš kao što je, nakon pokušaja državnog udara srpnja 2016. godine, bio prisiljen pomiriti se s Kremljom.

“Balansiranje” između NATO pakta i Kremlja

Nije isključeno da Erdogan stavlja ruke na Idlib i iz drugih razloga, iako bi to bilo previše, ali kada je Erdogan u pitanju, ništa se ne može isključiti. Službeno može uvući Rusiju u sukob,  a proglasiti Tursku napadnutom i zatražiti pomoć NATO pakta, kao i svih zemalja članica saveza.

Ovaj se aspekt ne smije podcijeniti, obzirom na to da je prije nekoliko dana američki državni tajnik Mike Pompeo izrazio solidarnost s turskim vojnicima ubijenim tijekom bombardiranja sirijske vojske. Istina je da izražavanje solidarnosti nije isto što i aktivno uključivanje u sukob na terenu, posebno zato što bi za NATO bilo krajnje neugodno vojno pomoći Erdogana koji sada otvoreno podržava teroriste u Siriji, ali i Libiji, od kojih su neki u vezi s Al-Qaedom, te koji vođu Hamasa dočekuje raširenih ruku, a to se nikako ne bi svidjelo Izraelu. Dakle, ova mogućnost se može razmatrati samo hipotetski, ali su trenutno sve opcije na stolu.

Erdogan, između ostalog, koristi retoriku mučeništva, koja je teško kompatibilna sa zapadnim i „demokratskim vrijednostima“. Dakle, imamo sve aspekte koji ne mogu potvrditi odanost Sjevernoatlantskog saveza Turskoj. Ne zaboravimo ni da je Grčka zbog Cipra, na rubu sukoba s Turskom, a Francuska i Italija svakodnevno prosvjeduju zato što turski brodovi ometaju radove kompanija Total i ENI u ciparskim vodama, koje je „prisvojila“ Republika Sjeverni Cipar.

S druge strane, Turska je razvila dobre odnose s Moskvom, kupila je ruske sustave S-400, a jučer se žalila da Rusija ne kupuje dovoljno turskih rajčica. Ovo nekome može izgledati smiješno, ali ruski mediji navode kako je ti bila tema razgovora Erdogana i Putina, jer je to sektor koji upošljava ogroman broj Turaka, najviše u ruralnoj Turskoj, gdje je biračka baza Erdoganove AKP stranke.

Proteklih tri godine, posebno nakon stjecanja ruskih sustava S-400, Ankara je jasno dala do znanja NATO paktu da “Turska ne prima naređenja od nikoga”.

Dakle, ovo je izuzetno opasna igra za Erdogana, „partnera“ kojeg sada smatraju nepouzdanim i NATO i Kremlj.  Teško je reći koliko dugo će turskom vođi biti dopušteno da igra ovaj „ping pong“, ali je dobro imati na umu da se situacija događa u kontekstu poput Bliskog istoka, gdje se ravnoteža brzo mijenja.

Također je bitno istaknuti kako se sporazumi iz Sočija i Astane nisu pokazali tako odlučujućim kako su u početku naglašavale uključene strane, uglavnom Turska i Rusija, posebice u vezi sa “zonom deeskalacije Idlib”. Dva glavna igrača u igri se sada međusobno optužuju. Ali to je neizbježna posljedica, jer je jasno da Moskva i Ankara imaju potpuno različite i oprečne ciljeve. Turci se još uvijek nadaju padu Assada i nastavljaju podržavati teroriste, dok Moskva podržava sirijsku vladu, povijesnog saveznika od ogromnog strateškog značaja na Bliskom istoku. Stoga je bilo neizbježno da, prije ili kasnije, na površinu isplivaju sva proturječja kojima trenutno svjedočimo.