ANALIZA: Zaobilaženje Al-Tanfa i izlazak sirijske vojske na iračku granicu

Jučer poslijepodne je načelnik Glavne operativne uprave ruskog Glavnog stožera, general Sergej Rudskoj, potvrdio da su sirijske kopnene snage i saveznici izbili na iračku granicu u području od oko 70 kilometara sjeverozapadno od graničnog prijelaza Al-Tanf. Podsjetimo da su američki zrakoplovi jučer po treći put gađali sirijske provladine milicije koje su se Al-Tanfu navodno približavale iz područja kontrolnog punkta Zaza i uništili im nekoliko jedinica vojne opreme.

Naime, američko zapovjedništvo, koje provodi obuku nekoliko stotina boraca skupine Maghawir Al-Thawra i računa na oko 1300 militanata skupine Jaysh Usud Al-Sharqiya, proglasilo je ” de-konfliktnu zonu 55 kilometara oko Al-Tanfa ” i poručilo kako će sve snage koje ne pripadaju američkoj koaliciji koje uđu u taj prostor “biti uništene“.

No, sada se situacija radikalno promijenila i sirijske snage i savezničke milicije su jučer ujutro krenule prema iračkoj granici, ali nešto sjevernije, iz područja sočno od Palmire, da bi udaljenost od oko 100 kilometara prevalile prije večeri i tijekom poslijepodnevne konferencije za novinare je general Rudskoj rekao da su izbile na iračku granicu.

Međutim, malo tko je obratio pažnju na izjavu ruskog generala Rudskoja koju je dao jučer ujutro, kada je rekao da je sirijski građanski rat gotovo zaustavljen.

“Situacija se promijenila na bolje, posebice nakon što je dogovoren ‘Memorandum o stvaranju de-eskalacijskih zona’ u Sirijskoj Arapskoj Republici, potpisan 4. svibnja 2017. u Astani. Možemo reći da je njime de facto zaustavljen građanski rat u Siriji. Započeli su i radovi na obnovi naseljenih područja uništenih ratom, koja nisu pod nadzorom od terorista”, izjavio je načelnik Glavne operativne uprave ruskog Glavnog stožera ruske vojske, general Sergej Rudskoj.

Rekao je da se Sirijci počinju vraćati u oslobođene gradove, a da su se prekjučer primirju pridružila još 24 naseljena područja.

“Operacije oslobođenja Sirije od terorista ISIL-a i Al-Nusra Fronta će se nastaviti do njihovog potpunog uklanjanja”, na konferenciji za novinare je rekao njegov kolega, zapovjednik ruske vojske u Siriji, pukovnik Sergej Surovikin,te dodao da će se na petom sastanku u Astani potpisati dokumenti koji će uspostaviti granice područja za primirje i za kontrolu prekida vatre u tim zonama.

Rusija, Turska i Iran su 4. svibnja potpisali memorandum o uspostavi sigurnih zona u ratom razorenoj Siriji, a četiri zone uključuju sjeverozapadnu pokrajinu Idlib i dijelove susjednih provincija Latakija, Hama i Aleppo, sjeverno područje od grada Homsa, Istočnu Goutu blizu Damaska i određene dijelova u južnim pokrajinama Dara’a i Quneitra. Memorandum je stupio na snagu 6. svibnja.

Rusija je u više navrata izjavila kako ne prihvaća nikakvo jednostrano ograničavanje sigurnosnih ili de-konfliktnih zona u Siriji od strane američke koalicije ili američkog zapovjedništva, pa tako ni onu u području Al-Tanfa, te kako to priopćenje američke vojske, bez suglasnosti ostalih aktera u sirijskom sukobu, a posebno bez suglasnosti vlade u Damasku za rusku vojsku nema nikakvu vrijednost. Isto su priopćili i u Damasku i Teheranu.

Iako su danima sirijske snage i saveznici slali poruke i priopćenja kako će ići na Al-Tanf, što god Amerikanci činili ili misle činiti, istovremeno s priopćenjem generala Rudskoja su jučer sirijske i savezničke snage krenule prema iračkoj granici nešto sjevernije i područjem koje američki zapovjednici nisu obilježili kao “de-konfliktnu zonu”. Međutim, izbijanjem na granicu s Irakom su potpuno razorili planove američkog zapovjedništva da okupe, naoružaju i obuče 2 do 3 tisuće militanata, koji bi kasnije krenuli prema sjeveru i spojili se s takozvanim “Sirijskim demokratskim snagama”, koje većinom čine kurdski borci YPG snaga.

Sada je od 2000 militanata skupina Maghawir Al-Thawra i Jaysh Usud Al-Sharqiya, zajedno s američkim, britanskim i drugim savjetnicima, ostalo zarobljeno u pustinji na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana, bez ikakvih izgleda da se dokopaju naftom bogatih polja u Deir Ez-Zoru ili da uspostave puni nadzor nad  granicom sa Sirijom  i spoje se sa SDF snagama na sjeveru Sirije.

Je li se mogla predvidjeti jučerašnja akcija? Za vrhunske obavještajne analitičare ili s ubačenim operativcima unutar zapovjedništva sirijske i ruske vojske, te njihovih saveznika iz irana i Hezbollaha, vjerojatno da. Međutim, čini se da je za ovu akciju malo tko znao, a najugledniji ruski vojni analitičari su za državne medije davali potpuno suprotne prognoze i govorili “kako će se oslobađati područja situacija duž rijeke Eufrat”, “čistiti džepovi u istočnom Homsu”, a sirijski državni mediji su najavljivali “veliku kampanju u gradu Dara’a”, dok su sirijski vojni zrakoplovi su bacali letke i upozoravali civile na predstojeću ofenzivu u pokrajini Idlib.

Čini se da je sve rađeno s ciljem zbunjivanja protivnika i da je na kraju sve ispalo kao treba. Čak nema vijesti o žrtvama u kretanju prema iračkoj granici, jer je riječ o pustinjskim područjima u kojima sve skupine drže samo naselja i prometnice. Osim militanata terorističkog “kalifata”, koji su diljem sirijske pustinje iskopali i utvrdili zemunice u kojima može boraviti nekoliko boraca, koji su zajedno s ostatkom militanata iz određenog područja pokretali iznenadne napade na neke od položaja sirijske vojske.

Varka u Al-Tanfu – Najveća strateška pobjeda sirijskih snaga i saveznika nakon Aleppa

Al-Tanf, bivša carinarnica, dom za vod graničara i malo selo, koje više izgleda kao odmorište za beduine, kasnije je postalo mjesto gdje se mogla kupiti voda, benzin, kruh i cigarete. Međutim, do jučer poslijepodne je situacija u Al-Tanfu izgledala kao neposredno prije iračke invazije na Kuvajt i da se tamo odlučuje sudbina Sirije.

Situacija je brzo eskalirala. Dio vojnih analitičara vjeruje da ISIL otpor može pružati najdalje do jeseni, ali ne više, dok drugi vjeruju da je pitanje kolapsa terorista “Islamske države” pitanje dana.

Što onda i nakon što zajednički neprijatelj, ako prihvatimo činjenicu da je ISIL zaista neprijatelj Sjedinjenih Država, bude uništen? Vjerojatno dolazi najteža i najopasnija faza sukoba, jer tada treba raditi na ujedinjenju i oporavku Sirije, a to je nemoguće u uvjetima u kojima vlada nema nadzor nad većinom teritorija, granicama i najvrednijim resursima, a to je nafta u Deir Ez-Zoru. Bez toga bi Sirija teško opstala kao suverena država.

U takvim okolnostima je vrlo važno da strane u sukobu dobro igraju s kartama koje imaju u rukama. U prenesenom smislu, treba se maksimalno fokusirati na diplomaciju, koja vojsci treba osigurati da na kopnu i operativnom smislu oslobodi što je moguće više teritorija koji je još uvijek pod kontrolom takozvanog “kalifata”.

Situacija otprilike podsjeća na onu u Europi u proljeće 1945. godine. Kao što je naveo jedan ugledni povjesničar, da je Crvena armija okupirala Hamburg i Bavarsku, saveznici bi se morali složiti s “austrijskom verzijom” Njemačke, koja bi bila neutralna država i povijest Europe i svijeta je mogla biti drugačija. Dakle, posebno je važno koje gradove i područja zauzeti, a ne demonstrirati moć, što je u slučaju Njemačke 1945. bila “utrka za Berlin”.

No, vraćajući se na Siriju, podsjetimo da su u veljači ove godine, nakon 100 dana napada, turska vojska i njihovi saveznici iz takozvane “umjerene oporbe” zauzeli grad Al-Bab. Međutim, to je bila posljednja pobjeda ovih snaga, prilično beznačajna u vojnom smislu. Sirijska vojska je obišla Al-Bab na jugu i spojila se s kurdskim milicijama na zapadnoj obali Eufrata, a YPG snage su ruskim i sirijskim vojnicima dali područje zapadno od Manbija, kako bi izbjegli kontakt s Turcima.

U vojnom smislu je turska vojska odsječena od grada Aleppa i rijeke Eufrat, a da ne govorimo da nema nikakve šanse da krene prema dolini Maskana dalje prema jugu.

Jedan pokušaj turske vojske i proturskih militanata da se prebace na teritorij pod kontrolom Assada su slučajno gađali “neidentificirani zrakoplovi”. Nakon toga, novih pokušaja da se ide prema jugu više nije bilo i Ankara objavila “uspješan završetak” operacije “Štit Eufrata”.

Krajem ožujka su sirijske snage za specijalne operacije uz pomoć Rusije po drugi put oslobodile Palmiru, a nakon proširili područje nadzora u svom smjerovima, kako ne bi bilo izloženi iznenadnim napadima skupina kalifata.

Sve do nedavno, ove su jedinice više čuvale autocestu Damask – Homs nego što su se borile protiv ISIL-a. Tek kasnije se donosi odluka da se ISIL protjera iz cijelog istočnog Qalamouna i jedino područje koje vlada nije kontrolirala je ono u pustinji u blizini jordanske i iračke granice, gdje su na početku spomenute postrojbe “umjerene oporbe” koje podržava Washington, a baza im je upravo u Al-Tanfu.

Dva pokušaja, 18. svibnja i 6. lipnja, sirijskih provladinih snaga da preuzmu granični prijelaz su odbijena američkim zračnim udarima.

Ostali pokušaji sirijskih snaga i plemenskih milicija da se iz pravca Sweide smanji teritorij pod nadzorom “umjerene oporbe” su bili relativno uspješni.

U međuvremenu su mediji počeli pisati da o ishodu bitke za Al-Tanf u velikoj mjeri ovisi budućnost Sirije, što bi bilo tako da je do bitke uopće došlo.

Međutim, čini se da je odlučeno da sirijske snage izoliraju “umjerenu oporbu”, da očiste ostatak teritorija od terorista kalifata, čime bi gotovo 65% površine Sirije bilo u rukama sirijske vlade. 25% bi držali Kurde, koji su službeno priznati od strane vlade u Damasku), a samo 10% bi držala takozvana “Slobodna sirijska vojska”, koja bi imala područja Idliba, Dara’e i neke beznačajne enklave.

Međutim, nakon toga slijede pregovori u kojima ne mogu sudjelovati strani borci i plaćenici, a Sirijcima bi se ponudili uvjeti amnestije i reintegracije u politički život u okviru postojećeg sustava, vjerojatno uz neke preinake.

U drugoj opciji, koju su planirali u Washingtonu,  takozvana oporba bi iz područja Al-Tanfa izbila na Eufrat i zauzela veliki dio zemlje uključujući pokrajinu Deir Ez-Zor. Američki zapovjednici su planirali da se skupine Maghawir Al-Thawra i Jaysh Usud Al-Sharqiya spoje s takozvanim “Sirijskim Kurdistanom”, što bi zbog velikog američkog utjecaja na Kurde dovelo do stvaranja široke koalicije protiv Damaska. Naravno, to bi u budućnosti značilo podjelu zemlje i Damask bi se odsjekao od saveznika u Iraku i Iranu.

Moglo bi se reći da je plan bio stvoriti koridor “Turska – Jordan“, koji bi učinkovito odsjekao Damask od saveznika i zemlju ostavio bez teritorija i najvrednijih resursa.

Rusija se snažno protivi podjeli Sirije, iako je uspostavom de-eskalacijskih zona na neki način pristala na ograničenje područja pod kontrolom takozvane “umjerene oporbe”. No, to može biti kupovanje vremena, jer je dovoljno čekati da “oporba”, prije svega ona u Idlibu, sama odluči koja će biti “umjerena” i pregovarati s vladom, a koja će se odlučiti na sukob. Za sada u to smislu stvari teku dobro, jer vladine snage tamo nemaju većih problema, a “pobunjeničke frakcije” se međusobno bore za prevlast.

Dakle. Činilo se da je u uvjetima kada sirijske snage napreduju u borbi protiv ISIL-a bitka za  Al-Tanf  od najveće važnosti i da će se tamo riješiti sirijski sukob. Međutim, borba za ovaj prijelaz bi mogla dovesti i do izravne konfrontacije američkih i ruskih vojnika. Osim toga, ni sukob između američkih i iranskih trupa u tom području nije beznačajan i mogao je imati šire posljedice.

Dakle, došlo se do zaključka da je najbolje zaobići Al-Tanf i na istoku izbiti na granicu s Irakom. ISIL još uvijek žestoko braniti posljednja naftna polja istočno od Palmire, ali se prema iračkoj granici krenulo iz područja jugoistočno od grada i sirijska vojska se sa saveznicima spojili na iračkoj granici.

Izravni napad na Al-Tanf ne bi imao smisla, jer Rusi iz zraka ne bi mogli pokrivati Sirijce, koji bi vjerojatno naišli na odgovor američkih bombardera. O ovom trenutku Siriji, Rusiji i Iranu ne treba eskalacija sukoba, nago način kako osujetiti američke planove. Samo zauzimanje Al-Tanfa je vrlo riskantno, a ne jamči uspješan ishod sirijske kampanje.

Međutim, Siriji i saveznicima nakon poraza ISIL-a ne trebaju nova dva protivnika ili dvije koalicije. Iako će oporba na kraju držati 10-15% teritorija Sirije, morat će biti popustljiva u pregovorima.

Dakle, prioritet je bio ne dozvoliti da se  takozvana “Slobodne sirijska vojska” spoji sa “Sirijskim demokratskim snagama” na sjeveru, a mora se tražiti i kompromis s dijelovima ovih koalicija gdje god je to moguće.

Kurdi također moraju dobiti neke ustupke, ali na projekt kurdske države neće pristati nitko. Ni Sirija, ni Rusija, kao ni Iran i Turska. Maksimum kojeg Kurdi mogu dobiti je “autonomija” u četiri države, ali svi ovi atonomni entiteti bez pristupa moru još uvijek ovise o Iraku, Siriji, Turskoj i Iranu.

Žestoki protivnici Assada, koje se šest godina postepeno koncentrira u Idlibu, bit će problem kojeg će se riješiti, ali prije svega treba eliminirati “tvrdolinijaše” i strane borce, što čine međusobno i bez potrebe da za angažmanom sirijskih snaga. Barem za sada.

No, nedavni prelazi skupina od nekoliko desetaka boraca slobodne sirijske vojske u redove vladinih snaga potvrđuju da je Sirijcima koji su uzeli oružje u ruke dosta rata i da je vrijeme za prekid sukoba i početak obnove.  Sirija sada jest podijeljena, ali ovaj iznenadni potez sirijske vojske i saveznika, baš u vrijeme kada se održavao summit SCO u Astani, nije bio slučajan i sprečavanjem planova za konačnu podjelu Sirije će se osigurati uvjeti da se milijuni Sirijaca vrate svojim domovima.

Naravno, važno je izbrisati one puno dublje granice, koje definiraju crte bojišnice. Istina, Sirijci nikada nisu bili sijamski blizanci, ali nisu bili ni podijeljeno društvo,  stoga nekakav novi administrativni ustroj može biti prihvatljiv za sve. U slučaju da se sirijska vojska i saveznici nisu usudili na jučerašnji potez, čak i nakon poraza ISIL-a bi zemlju čekao dugogodišnji sukob duljeg niskog intenziteta. Sada, kada su se na iračkoj granici spojile sirijske i iračke snage, mogućnost takvog scenarija je puno manja, možda i u potpunosti izbjegnuta.

Momenat kada su sirijske trupe izašle na granicu Iraka