Angela Merkel – Kraljica Zapada u kraljevstvu koje se raspada

Problem s formiranjem nove vlade u Njemačkoj ne govori samo o političkoj krizi u toj zemlji, nego sumrak karijere Angele Merkel otkriva krizu vodstva na Zapadu kao cjeline. Mjesto vođe “slobodnog svijeta” je prazno gotovo godinu dana. Koliko dugo može potrajati ova situacija? Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier će učiniti sve da socijaldemokrati pristanu na takozvanu “veliku koaliciju” i da kancelarka ostane na vlasti.

Angela Merkel je pobijedila na izborima, ali je poražena u pregovorima o formiranju nove koalicije. Čak i ako uspije formirati svoju četvrtu vladu, ona neće dugo trajati i na nove izbore će stranka ići s drugim čelnikom. No, ako je u Njemačkoj teško naći zamjenu za Merkel, to znači da Zapad čekaju velike promjene.

Zapad je uvijek imao vođe. Čak i kad je prošlo doba kraljeva i careva, kada su otišli generali i Führer i kada su s političke pozornice nestali političari poput Churchilla i Nixona.

Ali to je proces kojeg je sa sobom donijela globalizacija zapadnog tipa. Ona je isisala svu vlast nacionalnih država i čelnici zemalja su postali nevažni. Sve je započelo ’80-ih, a u ’90-ih, s ubrzanjem globalizacije, formiranjem Europske unije i promjenom generacija, to je postalo jasno svima. No, čak i tada je bilo aktera koji su nominalno igrali ulogu vođa.

Kao vođe su se prikazivali američki predsjednik Clinton i Bush mlađi. Oni nisu bili samo predsjednici najmoćnije svjetske države koja je gradi svoj svjetski poredak, nego i čelnici cijelog zapadnog svijeta. Ne samo Zapada, koji se predstavljao u blještavilu NATO pakta i skupine G7, već cijelog “progresivnog svijeta” i cijelog “slobodnog čovječanstva”.

Uostalom, ako postoji ujedinjeno čovječanstvo koje sretno korača putem globalizacije pod zastavom naprednih ideja liberalne demokracije i multikulturalizma, zar ne bi netko trebao biti prvi i voditi ljude?

Barack Obama je odabran i bio je spreman igrati ovu ulogu. On je i prije izbora postao zvijezda, prvi kozmopolitski predsjednik u povijesti Sjedinjenih Država, zemlje čiji su predsjednici do trenutka njihovog izbora vanjskom svijetu u pravilu bili nepoznati.

Ali prije godinu dana se sve urušilo. Umjesto nasljednice, “kraljice Hillary”, američki predsjednik je postao “varalica” Donald Trump.

Njegova antiglobalizacija i izolacionizam su ga u očima globalističke elite lišili mu ne samo pravo da bude predsjednik Sjedinjenih Država, nego i mogućnosti da predvodi progresivni, liberalni, demokratski i slobodni zapadni svijet i ostatak čovječanstva.

Osim toga, Trump nije ni htio biti zapovjednik Zapada, jer je njegovo postojanje smatrao štetnim za Ameriku i želio je oživjeti Sjedinjene Države. Dakle, Trump nikada neće biti vođa takozvanog slobodnog svijeta, ali dok ga ne uništi tko će glumiti “vođu Zapada”? Tko će igrati ovu ulogu dok globalistička elita bori s milijarderom koji im je pomutio planove?

Odmah je postalo jasno da je nemoguće preuzeti američku ulogu. Prvo, tko bi trebao biti vršitelj dužnosti ove države ili njezine vlasti dok se trump ne ukloni. Drugo, čak i ako na površinu ispliva neko ime, to mora biti netko s besprijekornom reputacijom i težinom u zapadnom svijetu.

To sigurno nije poražena Hillary Clinton. Ali tko? Ni jedan od četiri američka predsjednika ne prihvaća ovu ulogu, iako je Barack Obama pokušao igrati ulogu “kralja u izgnanstvu”, otputovao je u Europu, čestitao pobjednicima izbora, susretao se s čelnicima europskih država i vlada. Ali je sve to bilo jedno veliko ništa. On nije mogao postati simbol, stjegonoša “slobodnog svijeta” kojeg će slijediti stotine milijuna ljudi, jer je to bez stvarnih institucija vlasti nemoguće. Dakle, vođu je trebalo tražiti u Europi.

No, ovo nije lak posao i nisu ’80-te, kada su Atlantski svijet vodili medijski “veliki par” Reagan i Thatcher, dva velika konzervativca, velika borca ​​za slobodu i dva velika antikomunista. Naravno, većina onoga što im se pripisuje je obična propaganda, ali se ne može reći da nisu ostavili trag u povijesti.

Thatcher, koja je vodila svoju zemlju od 1979. godine, a Reagan od 1981., bili su doista jaki borci. Dovoljno se sjetiti kako se bivša britanska premijerka odlučila zaratiti protiv Argentine. Do kraja njezina mandata je Thatcher imala veliki utjecaj u svijetu, dok su je u domovini doslovno mrzili široki slojevi stanovništva.

Ne ulazeći u raspravu vladavini Margaret Thatcher, danas na Zapadu nema političara s utjecaj kakvog je imala bivša britanska premijerka, barem na razini Europe. Nestali su čak i ratni veterani, čak i ako su bili poput Françoisa Mitterranda. Čak su i političari koji su ih zamijenili nestali.

Zapravo bi se moglo reći da je “Trumpova kriza” bila tek konačni val procesa koji je proteklih godina preplavio cijelu Europu i ukupne krize povjerenja u vladajuće elite kao takve.

Ne da se ne vjeruje pojedinim političarima, nego cijelom sustavu s njegovim strankama i pravilima. Italija, Španjolska, Grčka, Austrija, Francuska i mnoge druge zemlje su očigledan primjer za sada još uvijek tinjajuće pobune protiv sustava.

Velika Britanija je ušla u nevolje s Brexitom, jer su lokalne elite mislile da će ljudi pohrliti na referendum i većinom glasova potvrditi ostanak u EU. Izlaskom Ujedinjenog kraljevstva je ostala samo Njemačka, lokomotiva Europske unije, zemlja sa stabilnim političkim sustavom i najiskusnijom političarkom na čelu vlade na cijelom Zapadu. Sve su oči bile uprte u Angelu Merkel.

Njezin pokušaj početkom ove godine je bio da se okruni kao “čelnica slobodnog svijeta”. Ako ne ona, onda tko? No, ispostavilo se Merkel ne može biti taj vođa. Činjenica je da biti prvi čovjek “slobodnog Zapada” nije isto kao biti lider Europske unije.

Merkel se odavno smatra neformalnim vođom Europske unije  i ima istine u tome. Doista, Njemačka je nesumnjivo vođa EU, a Angela Merkel je iskusna kancelarka Njemačke s 12 godina iskustva.

Ali što je EU? Što znači projekt formiranja jedinstvene europske države? Ujedinjena Europa kao dio Zapada koji bi trebao biti lokomotiva i jezgra cijelog čovječanstva? U ovom slučaju bi takva Europa trebala živjeti prema anglosaksonskim pravilima. Morala bi biti atlantistička, geopolitički, ideološki i financijski podređena Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji.

Takva Europa, koja je izgubila Drugi svjetski rat, prilično odgovara globalističkoj eliti i takva ujedinjena Europa može imati bilo kakvog formalnog “lokalnog” vođu, bilo da je Nijemac, Francuz ili Talijan. Kao čelnica takve Europe, Angela Merkel bi bila vrlo cijenjena među atlantističkom elitom.

No postoji i druga inačica Europe, koja je sama po sebi središte Zapada, ali koja nije manipulirana od anglosaksonske elite i sama određuje svoje ciljeve, kao i metode njihova postizanja. Takva Europa bi polagala račune samoj sebi.

Sada takva Europa ne postoji, ali takvu su Europu pokušavaju stvoriti francuski i njemački ujedinitelji. Sadašnja Europska unija bi u određenom trenutku mogla krenuti tim smjerom, ali samo ako poluge kontrole budu u europskim rukama.

Europski danas znači njemački, a pravi Nijemci nisu odgajani u duhu bezuvjetne pobožnosti “jedinoj istinskoj ideji liberalne atlantističke globalizacije”. Takva neovisna Europa bi se osjećala kao središte Zapada, što je noćna mora za anglosaksonsku geopolitiku.

Kakva je Njemačka Angele Merkel? Naravno, predstavlja se kao utvrda liberalnog Zapada, ali je još uvijek marioneta atlantističke elite. Kako marioneta može postati lutkar i upravljati stvarnim vođama?

U tom slučaju bi mogla tražiti da igra glavnu, ali za to treba prepisati kompletan scenarij, a Angela Merkel to ne može učiniti. Ne može i neće biti odgovorna za cijeli Zapad.

Panika u zapovjednom centru u Washingtonu, gdje vide da bi Europljani mogli početi donositi odluke štetne za globalističke gluposti je dovela do toga da su sve češći glasovi “kako je vrijeme da Europa sama mora biti odgovorna za sebe”.

Imamo slučaj kao s antiglobalističkim Trumpom i njegovom “Amerikom koja mora misliti na sebe, a ne težiti ostvarenju mitova globalizacije”.

Ispada da su oni koji su privrženi izvornoj ideji “kako nema alternative atlantističkom Zapadu” na kraju shvatili da je to nemoguće. Oni ne samo da neće postati čelnici cijelog “slobodnog svijeta”, nego su se nehotično pretvorili u promotore “europske neovisnosti” od samog Zapada. Postojanje ujedinjenog Zapada bez vođe je nemoguće, a njegovo je jedinstvo potkopano.

Trump trenutno više ne govori otvoreno subverzivno protiv globalizacije, ali je i dalje privržen ideji “Amerika na prvom mjestu”. Ovo je vrlo opasno razdoblje za globalističku elitu. Može čekati da se Trump zaustavi optužbama ili da mu završi mandat u siječnju 2021. godine? A što ako ponovno bude izabran?

Ipak, dok je Merkel kancelarka, nju će se i dalje prikazivati kao mogućom “kraljicom Zapada”, uz sve besmislice i laži o toj tituli. Tron ispod nje se prevrnuo i Financial Times to je naznačio u članku od prije tjedan dana.

“Postoji previše scenarija za različite pretpostavke. No, scenarij u kojem će Angela Merkel ponovno biti njemačka kancelarka još četiri godine je malo vjerojatan. Dakle, ako ste jedan od onih koji je smatraju vođom zapadnog svijeta, vrijeme je da tog vođu potražite negdje drugdje”, piše Financial Times.

Problem anglosaksonske elite je što njima pod svaku cijenu treba “vođa zapadnog svijeta”, ali to Angela Merkel nije. Danas nema kandidata za ovo simbolično, ali vrlo važno mjesto, a ne može se ni voditi ono što nije ujedinjeno.

Nekada ujedinjeni Zapad je duboko podijeljen. Njegova podjela je predodređena kolapsom globalističkog atlantističkog projekta, raspadom “unipolarnog svijeta” i kolapsom “kraja povijesti”. Čim je raskrinkana laž “kako Zapad čovječanstvo vodi u sretnu budućnosti”, raspad unutar samog Zapada je istog trenutka postao neizbježan. Poslijeratni svjetski poredak završava. Anglosaksonska elita neće dugo zadržati kontrolu nad Europom koja se ujedinjuje. Proturječja unutar “jednog Zapada” tek počinju i izbijaju na površinu, ali su znakovi više nego dovoljni za dijagnozu.

“Slobodni svijet” više neće imati vođu, što je u konačnici sjajna vijest za sve doista slobodne ljude i civilizacije.