Antiglobalistički pokret i jurišni odredi Black Bloc i Antifa su kupljeni novcem korporativnih elita

U subotu i nedjelju su žrtve takozvanih „ljevičarskih“ Antifa skupina i / ili samozvanih „anarhista“ heterogenog pokreta Black Bloc bili jedan od poznatijih pripadnika Žutih prsluka u Francuskoj, teško ranjeni Jérôme Rodrigues, dok je nakon njega u sličnom napadu žrtva bio francuski novinar Vincent Lapierre. Ovaj put su se Antifa i Black Bloc okrenuli protiv samih prosvjednika i poznatijih osoba, prvog jer je javno optužio Black Bloc za napad, a drugog zbog njegovih konzervativnih, desničarskih, ali ne i fašističkih stavova. Međutim, zadaća ovih skupina, iako ne svih, jer su se, na primjer, pripadnici katalonskih Antifa skupina i iz drugih europskih zemalja nekih njemačkih u Donbasu aktivno borili protiv neonacista bojne Azov, jeste uzrokovati kaos, nepotrebno nasilje, pobjeći i policiji prepustiti da se iskali na prosvjednom pokretu, u ovom slučaju nad Žutim prslucima.

Pitati se tko su ti Antifa ili Black Bloc je bespredmetno, jer je većina, kao i neonacističko podzemlje poput Bande Kebab u Njemačkoj, povezana s tajnim službama u svojim zemljama. Zadaća im je potpuno nepotrebnim nasiljem i vandalizmom minirati prosvjedni pokret potencijalno opasan po financijsku oligarhiju i neoliberalni kapitalizam, jer u EU drugog i nema, i policiji dati razlog za masovnu represiju. Ovo nije ništa novo i ove skupine, osim što su dobro uvježbane za urbanu subverziju, imaju svoje financijere, za koje se zna otkada se koristi ovaj model za suzbijanje bilo kakve vrste otpora tiraniji vladajuće elite.

Međutim, neznanje dovodi do pogrešnih zaključaka. Tako je, na primjer, na stranici Vincenta Lapierrea jedan od komentatora napisao: „Vi ste iskren i hrabar. Zaustavite mržnju i netoleranciju ljevičara! Hrabro!“

U Francuskoj, zemlji s vrlo jakom ljevičarskom tradicijom radničke klase, nazvati „ljevičarima“ samozvanu Antifa skupinu, blisku tajnim službama i koja tuče radnike, stvarno treba hrabrosti ili potpuno neznanje.

Drugi je korisnik podržao Vincenta Lapierrea i prepoznao napad Antifa kao čin korisnih idiota sustava kojeg financira Soros.

„Oni su najbolji saveznici neoliberalnog kapitalizma protiv kojeg tvrde da se bore. Vidimo autentične ultranasilne fašističke metode“, napisao je korisnik Ken Utah.

Točno, ova Antifa skupina je tisuće svjetlosnih godina udaljena od skupine Antifa Paris, koja se sredinom ’80-ih suprotstavila neonacističkom nasilju takozvanih Skinheadsa, koji su tada pokrenuli pogrom protiv stranaca u glavnom gradu Francuske. Danas živimo u Europi u kojoj su Antifa skupine, ali ponavljam, ne sve, zapravo čuvari neoliberalnog kapitalizma i njegove ideologije.

Nije točno da se ne mogu naći podaci kako je stara ljevica izumrla, bolje rečeno eutanazirana, i kako su stvoreni ovi jurišni odredi, psi čuvari zapadnih „elita“.

U opširnoj analizi profesora ekonomije na Univerzitetu u Ottawi, osnivača i direktora Centra za istraživanja i globalizaciju, prof. Michela Chossudovskog, objašnjava se fenomen takozvanih društvenih pokreta i utjecaja takozvanih „filantropskih“ zaklada čijim novcem korporativne elite uspijevaju usmjeravati, sputavati i onemogućavati bilo kakve promjene. Parola Svjetskog društvenog foruma (World Social Forum): „Drugačiji svijet je moguć!“, nakon što je raskrinkana unutarnja struktura Svjetskog društvenog foruma i uvjeti pod kojima će biti financiran, postaje obična fraza koja služi kao „ventil za kanaliziranje ljutnje“, a da nema nikakvog konkretnog učinka na postojeći ekonomski model i ni na koji način ne ugrožava neoliberalni koncept globalizacije.

Ovaj je članak, kojeg sam preveo i obradio 2013. godine, objavljen prije nekoliko godina, ali je skinut s internetskih stranica, a opstao je samo na jednom malo čitanom portalu u Hrvatskoj. Kako bi bolje razumjeli o čemu je riječ, uz nužno ažuriranje, pogledajmo kako je teklo eutanaziranje antiglobalističkog pokreta, uključujući lijevo krilo istog, te kako su nastale Antifa skupine koje koriste fašističke metode.

Od proizvodnje pristanka do proizvodnje lažnog otpora

Do sada se uvijek govorilo o „proizvodnji pristanka“, koju su opisali Noam Chomsky i Edward S. Herman, ali se Chossudovsky posvetio analizi „proizvodnje otpora“, tj. financiranju, organiziranju i kanaliziranju otpora u onom obliku i omjeru u kojem on nikada neće dovesti u pitanje opstanak kapitalizma i njegove neoliberalne verzije, koja nije samo ekonomski model, već ideologija koja prožima sve pore društva. U tom poslu su umiješani svi. Od čelnih ljudi nevladinih udruga, političara, gospodarstvenika, bankara, korporativne elite, vlada zemalja domaćina međunarodnih summita do policije, tajnih službi i snaga sigurnosti, koje su uvijek spremne intervenirati ukoliko tijekom prosvjeda dođe do „promjene plana“, a tu promjenu plana im omogućavaju upravo skupine koje se formalno zovu „antifašističkima“ ili „anarhističkima“, dok zapravo služe kao jurišni odredi za proizvodnju kaosa i miniranje otpora i prosvjednih pokreta.

Prilikom održavanja Svjetskih ekonomskih foruma (World Economic Forum) i summita od G7, pa sve do G20, uvijek su se paralelno održavali i „anti-summiti“, tj. prosvjedi u organizaciji Svjetskog društvenog foruma (World Social Forum), ali koji, upravo zbog toga što su financirani i orkestrirani od onih protiv kojih dižu svoj glas, nikada nisu polučili nikakav rezultat. U slučaju da, kao npr. u Genovi 2001. godine, za vrijeme prosvjeda protiv summita G8 dođe do većeg zbližavanja među rascjepkanim i nepovezanim skupinama otpora, tada se inscenira sukob i Svjetski društveni forum se prikaže kao „banda huligana koji ruše sve pred sobom“.

Dakle, isti model imamo u Francuskoj, a primijećen je i u Kairu u vrijeme kada je trebalo na vlasti održati islamističkog predsjednika Muhammeda Mursija, kada su Black Bloc Kairo napadali sjedišta Muslimanskog bratstva, ali ne zato što su protiv ove terorističke islamističke organizacije, nego kako bi Mursiju dali povod da uguši bilo kakav oblik otpora njegovoj fundamentalističkoj islamističkoj vladi. Srećom, plan je propao i Muhammed Mursi je ubrzo svrgnut u vojnom udaru, kojeg je tražilo preko 22 milijuna potpisnika peticije Tamarod.

Scenarij u kojem infiltrirani policajci potaknu prosvjednike na nasilje, primijenjen je i u Torontu 2010. Nakon višegodišnje istrage i pravomoćnim sudskim presudama protiv čelnih ljudi iz sigurnosnih službi je dokazano kako je u Genovi 2001. doista primijenjen takav scenarij. No, i pored priznanja krivice ništa se nije promijenilo. Naravno, vodeće infiltrirane skupine su  u međuvremenu preotele Svjetski društveni forum, što je bilo vidljivo na godišnjem okupljanju u Tunisu 2015. godine, od kada ova okupljanja više nemaju nikakvog smisla i teško se nadati da je po njihovom aktivizmu „drugačiji svijet moguć“. Možda jeste, ali još gori od ovog kojeg poznajemo.

Kako je sad već jasno da su samozvani „antifašisti“ zapravo batinaši na plaći financijske oligarhije, za one koji žele znati nešto više i nisu zadovoljni s kratkim i paušalnim tumačenjem ovog fenomena na Facebooku ili Twitteru, podsjetimo na opširnu analizu prof. Michela Chossudovskog, nakon koje bi se svi trebali zapitati je li ono što u najboljoj namjeri radimo samo kozmetičko ispravljanje manjeg dijela nepravdi sustava čiju suštinu ne dovodimo u pitanje ili je ono što činimo ipak doprinos izgradnji tog „mogućeg drugačijeg svijeta“.

Michel Chossudovsky: „Anti-globalistički pokreti su osnovani od strane korporativne elite“

„Sve što je učinjeno do sada, učinilo je svijet sigurnijim mjestom za kapitalizam. Umanjujući socijalne tenzije pomaganjem i tješenjem potrebitih, osiguravanjem sigurnosnih ventila za ljutite i unapređivanjem funkcioniranja vlade, osigurali smo njegov opstanak“, izjavio je McGeorge Bundy, nacionalni savjetnik za sigurnost dvojice američkih predsjednika, J.F. Kennedya i Lyndona Johnsona, te predsjednik „Zaklade Ford“ od 1966. do 1979.

„Financiranjem i stvaranjem političkih okvira za mnoge zabrinute i predane ljude koji rade u neprofitnim organizacijama, vladajuća klasa može nadzirati i odvojiti čelnike od ostatka zajednice, te učiniti njihovo djelovanje tako dugotrajnim i tegobnim, da rad na socijalnoj pravičnosti pod tim uvjetima postane gotovo nemoguć“, ulomak je iz knjige „Vi ovo zovete demokracijom? –  Tko zarađuje, tko plaća, a tko zaista odlučuje?“, Paula Kivela.

Quebec – summit FTAA travanj 2001.

„Novi svjetski poredak prakticira ritual pozivanja vođa civilnog društva u unutarnje krugove moći, a istovremeno im onemogućava da bilo što učine i takva praksa daje dobre rezultate. Prvo se kaže svijetu da kritičari globalizacije prvo moraju zaslužiti pravo da sudjeluju u „odlučivanju“. Drugo, pruža iluziju da globalistička elita, koja se eufemistički naziva demokracijom, ipak odlučuje legitimno. I treće, ona kaže kako „nema alternative“ globalizaciji i da radikalne promjene nisu moguće, stoga se većina može samo nadati suradnji s ovim vladarima, samo ako pristane na njihovu ucjenu.

I dok „globalizatori“, kako bi pokazali svoju dobru volju, ponekad i usvoje pokoji prijedlog, njihovi temeljni ciljevi nikada nisu ugroženi.

Ali što to takozvane „udruge civilnog društva“ čine? Dok istovremeno slabe i dijele društveni pokret u mnogobrojne razjedinjene skupine, zapravo osnažuju moć korporativne elite. Razumijevanje tog procesa je od velikog značaja, jer su deseci i stotine tisuća ljudi u Seattleu, Pragu, Quebecu i Genovi od 1999. so 2001. bili su uključeni u anti-globalističke prosvjede, odbacujući ideju kako je novac sve. Bunili su se protiv općeg osiromašenja milijuna ljudi i uništenja planeta zbog bogaćenja malobrojne elite.

Taj čin svakako treba pozdraviti, kao i one koji vode te prosvjede, ali mora se ići dalje i konačno osporiti pravo financijskoj eliti da vlada svijetom. To zahtjeva ponovno promišljanje strategije protesta. Možemo krenuti na višu razinu pokretanjem protesta u našim zemljama i pokreta koji će ljudima objasniti i prenijeti poruku o tome što ovakva globalizacija čini običnim ljudima. Jer oni su snaga koja se mora mobilizirati u izazovu onih koji pljačkaju cijelu planetu“, napisao je Michel Chossudovsky nakon summita FTAA u Quebecu 2001.

Tijekom summita u Quebecu je došlo do sukoba s policijom u kojem su za suzbijanje prosvjeda korišteni vodeni topovi i suzavac, ali, što je zanimljivo i možemo povezati s aktualnim događajima u Parizu, uvijek su „prosvjednici“ bili ti koji su izazvali policiju.

U Quebecu su to bili Joan Russow i Stranka zelenih Kanade, kojega su sigurnosne službe optužile kao odgovornog za nerede.

Edward S. Herman i Noam Chomsky: “Proizvodnja pristanka”

„Proizvodnja pristanka“ je termin kojeg su smislili Edward S. Herman i Noam Chomsky i, kako stoji u njihovom istoimenom uratku, „predstavlja propagandni model korišten od strane korporativnih medija kojima vlast manipulira javnim mnijenjem i nameće pojedincima sustav vrijednosti i vjerovanja. Masovni mediji služe kao instrument kojim se prenose poruke i simboli cjelokupnom stanovništvu. Njihova je zadaća zabavljati, informirati, te nametanjem i učvršćivanjem vrijednosnih sustava integrirati pojedince u institucionalne strukture šireg društva. U svijetu koncentriranog bogatstva i rastućih sukoba interesnih skupina, ispunjavanje i provođenje te uloge zahtjeva sustavnu propagandu“.

„Proizvodnja pristanka“ podrazumijeva manipulaciju i oblikovanje javnog mišljenja. Ona uspostavlja konformizam, prihvaćanje autoriteta i socijalnu hijerarhiju. Ona zahtjeva podčinjavanje etabliranom socijalnom poretku. „Proizvodnja pristanka“ opisuje podčinjavanje javnog mišljenja masovnim medijima i njihovim proizvoljnim lažima.

Proizvodnja otpora (Manufacturing Dissent)

S „proizvodnjom pristanka“ smo uglavnom upoznati, no nužno se fokusirati na proces „proizvodnje otpora“, koji ima ključnu ulogu u služenju interesima vladajuće elite i gdje se u razbijanju, gušenju, kanaliziranju tog otpora koriste u početku spomenute skupine.

U suvremenom kapitalizmu mora prevladati iluzija demokracije. U interesu korporativne elite je se prihvate otpori i protesti kao sastavni dio sustava kojeg su stvorili, ali tako da ne ugrožavaju uspostavljeni društveni poredak. Svrha nije spriječiti otpor, već naprotiv, oblikovati prosvjedni pokret, upravljati njime i samim tim mu postaviti granice unutar kojih može djelovati. Granica do kojih smije ići, ali koju ni po koju cijenu ih ne smije prijeći.

U svrhu održavanja svog legitimiteta, ekonomske elite koriste ograničene i nadzirane oblike oporbe, a cilj je spriječiti razvoj radikalnih oblika prosvjeda koji bi mogli protresti same temelje i institucije globalnog kapitalizma. Drugim riječima, „proizvodnja otpora“ djeluje kao „sigurnosni ventil“ koji štiti i održava novi svjetski poredak.

No, kako bi proces „proizvodnje neslaganja“ bio učinkovit, on mora biti pažljivo reguliran i nadziran od strane onih protiv kojih su prosvjedi usmjereni, a onaj koji to nije će se minirati s upotrebom urbane gerile, koja će svojim postupcima dati zeleno svjetlo policiji da otpor uguši silom.

Financiranje otpora

Iako naizgled zvuči paradoksalno, proizvodnja otpora se u suštini postiže financiranjem otpora samog. Oni protiv kojih je prosvjed usmjeren, financiraju i usmjeravaju novčana sredstva organizatorima prosvjeda, nevladinim udrugama i njihovim ograncima u obliku skupina Antifa ili Black Bloc. Financiranje nije ograničeno samo i isključivo na „kupnju“ naklonosti političara. Financijske elite koje kontroliraju najveće zaklade nadziru i financiraju brojne udruge i organizacije takozvanog civilnog društva koje su uvijek bile uključene u prosvjedne pokrete baš protiv društvenog poretka kojeg su one stvorile. Programi mnogih nevladinih udruga i pokreta uvelike se oslanjaju na financijska sredstva iz javnih i privatnih zaklada, uključujući i Zaklade Ford, Rockefeller, McCarthy i druge.

Anti-globalistički pokret se protivi se Wall Streetu i naftnim divovima koje kontrolira Rockefeller, ali upravo njihove zaklade velikodušno financiraju „progresivne anti-kapitalističke mreže“, baš kao i ekologe i protivnike „Big Oil“ skupine, a sve s ciljem kako bi na kraju nadgledali i oblikovali njihove aktivnosti.

Mehanizmi „proizvodnje otpora“ zahtijevaju manipulativno okruženje i suptilnu suradnju pojedinaca unutar organizacija kao što su pacifističke udruge, udruge za zaštitu životnog okoliša, antiglobalistički pokret i druge.

Dok mainstream mediji „proizvode pristanak“, složena mreža nevladinih udruga se od strane korporativnih elita koristi u manipulaciji prosvjednim pokretima i njihovog „stavljanja u kalupe“. Nakon deregulacije globalnog financijskog sustava 1990. i zbog brzog obogaćivanja financijskog establišmenta, financiranje udruga kroz zaklade je naglo poraslo.

Gorka je ironija što je u posljednjih nekoliko godina dio špekulativnog profita na Wall Streetu recikliran kroz razne neoporezive zaklade i humanitarne akcije. Ovi financijski dobici nisu korišteni samo za kupnju političara, već su proslijeđeni i raznim udrugama, istraživačkim institutima, društvenim centrima, crkvenim grupama, udrugama za zaštitu okoliša, alternativnim medijima, skupinama za ljudska prava itd…

„Proizvodnja otpora“ se posebno fokusirala na pojedine „lijeve“ i „progresivne“ medije, koji su financirani od strane udruga ili direktno iz zaklada američkih i inih milijardera.

Skriveni cilj „proizvodnje otpora“ je uspostava granica do kojih može ići „korektni politički otpor“. S druge strane, u mnoge nevladine udruge su infiltrirani agenti zapadnih obavještajnih službi, koji ne samo da nadziru, nego i upravljaju njihovim aktivnostima.

Fragmentirani aktivizam

Cilj korporativnih elita je bio raskomadati, podijeliti društvene pokrete. Rat i globalizacija više nisu u prvom planu aktivizma koji se raspršio. Više ne postoji integrirani antiglobalistički i antiratni pokret. Nije prepoznata veza između ekonomske krize i ratova koje SAD vode u svijetu.

Otpor je fragmentiran i pospremljen u male odjeljke. Prosvjedni pokreti se razdvajaju u razne „tematski orijentirane“ pokrete – pokrete za ženska prava, za borbu protiv klimatskih promjena, zaštitu okoliša okoliš, antiglobalističke i kakve sve ne. Za razliku od masovnih pokreta, svaki aktivizam je danas zasebno ohrabren velikodušnim financijskim injekcijama,. Ovakav „mozaik“ je bio rasprostranjen već ’90-tih, pred početak summita G7.

Anti-globalistički pokret

Protusummit u Seattlu 1999. je bio trijumf antiglobalističkog pokreta. „Povijesna koalicija aktivista koja je zatvorila sastanak Svjetske trgovinske organizacije u Seattlu je iskra koja je zapalila globalni antikorporativni pokret“, napisala je Naomi Clein, u Nationu u studenom 2009.

Seattle je bio doista važno raskrižje u povijesti masovnih pokreta. Okupilo se više od 50 000 ljudi iz različitih sredina, društvenih organizacija, sindikata, ekologa i svi s ciljem da se razotkrije i demontira neoliberalna agenda, uključujući i njezine institucionalne temelje.

No, događaje u Seattlu je obilježio i veliki preokret. Uz „otpor“ svih sektora društva, službeni WTO summit je očajnički trebao i „sudjelovanje vođa civilnog društva iznutra“, koji su za promatrače „izvana“ trebali pružiti dojam da se sve odvija „demokratskim putem“.

Dok je tisuće ljudi marširalo Seattlom, ono što se dogodilo iza zavjesa je bila de facto pobjeda neoliberalizma. Nekoliko organizacija civilnog društva, samo formalno protivnika WTO, je pristavši na razgovore s predstavnicima Svjetske trgovinske organizacije priznalo legitimitet globalnog trgovinskog ustroja, umjesto da WTO prozovu kao protupravnu organizaciju.

„Akreditirani predstavnici nevladinih organizacija su pozvani na druženje u prijateljskom okruženju s veleposlanicima, trgovinskim ministrima i financijskim moćnicima s Wall Streeta na nekoliko službenih događanja, uključujući i brojna primanja i koktele“, napisao je Michel Chossudovsky u svom članku „Pogled na proteklih deset godina“.

Skriveni plan je bio oslabiti i podijeliti prosvjedni pokret i preokrenuti antiglobalističku plimu u područja u kojima neće direktno prijetiti interesima poduzetničke i financijske elite. Ove „akreditirane“ organizacije civilnog društva, financirane iz privatnih zaklada Ford, Rockefeller, Rockefeller Brothers, Charles Stewart Mott, The Foundation for Deep Ecology, postavile su se kao lobističke skupine, djelujući formalno kao predstavnici društvenih pokreta.

Predvođeni čelnim aktivistima su sami sebi su „svezali ruke“. U konačnici, prihvaćanjem legitimiteta WTO su pomogli su, mnogi ne svojom voljom, slabljenju antiglobalističkog pokreta.

Vođe nevladinih organizacija su bili itekako svjesni odakle im dolazi novac. Iako, unutar američkih i europskih nevladinih organizacija vlada uvjerenje kako su te zaklade neovisna i filantropski nastrojena zasebna tijela, odvojena od korporacija, kao na primjer Zaklada Rockefeller Brothers, koju je nemoguće smatrati neovisnom od obiteljskog carstva Rockefeller.

U izvrnutoj logici borbe protiv korporativnog kapitalizma, ali s plaćama i operativnim troškovima ovisnim o novcu privatnih korporativnih zaklada oslobođenih poreza, to je postala općeprihvaćena činjenica. Nevladine organizacije su svezane u luđačku košulju i njihovo postojanje danas ovisi o korporativnom novcu. Sve njihove aktivnosti se pozorno prate i nadziru od strane kapitalista.

“Progresivni psi čuvari“ (Watchdogs)

Korporativna elita, čijim interesima vjerno služe MMF, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija, spremno će financirati organizacije koje su predvodnice prosvjednih pokreta protiv WTO i drugih internacionalnih financijskih institucija. Podržani novcem iz zaklada raznih milijardera, nevladine organizacije postavljaju i razne čuvare (watchdogs), čija je zadaća praćenje provedbe neoliberalne politike, ali bez podizanja prašine oko toga ili postavljanja previše pitanja, na primjer, kako WTO svojom politikom pridonosi osiromašivanju milijuna ljudi.

SAPRIN (The Structural Adjustment Participatory Review Network) osnovan je od Development Gapa, a USAID i Svjetska banka financiraju nevladine organizacije sa sjedištem u Washingtonu.

Opširno dokumentirano nametanje strukturnih promjena MMF-a i Svjetske banke zemljama u razvoju predstavlja očiti oblik miješanja u unutarnje poslove suverenih država, a sve u ime institucije „vjerovnika“. Ali umjesto osporavanja legitimiteta MMF-a, Svjetske banke i njihove „smrtonosne gospodarske medicine“, jezgra SAPRIN-a je tražila da se osigura participacija nevladinim udrugama radi nadzora, radeći „ruku pod ruku“ s USAID-om i Svjetskom bankom.

Cilj je bio dati „ljudsko lice“ neoliberalnoj političkoj agendi, umjesto da se izravno odbije politički okvir MMF-a. SAPRIN je globalno civilno društvo, skraćenica od Structural Adjustment Participatory Review Initiative, ili Inicijative za participativnu strukturnu prilagodbu koja je pokrenuta od Svjetske banke i njenog predsjednika Jima Wolfensonaa 1997.

SAPRIN je dizajniran kao tripartitno vježbalište koje okuplja organizacije civilnog društva, njihove vlade i Svjetsku banku u zajedničkom nadgledanju programa strukturnih prilagodbi (SAPS), te istraživanju novih političkih opcija.

Na sličan način djeluje i Trgovinski opservatorij, nekada WTO-Watch, iz Ženeve, koji je projekt Instituta za poljoprivredu i trgovinsku politiku iz Minneapolisa (IATP), kojeg velikodušno financiraju opet Ford, Rockefeller, Charles Stewart Mott, itd. Trgovinski opservatorij ima zadaću nadgledati Svjetsku trgovinsku organizaciju i sporazume o slobodnoj trgovini NAFTA i FTAA, od kojih je prvi revidiran od Trumpove administracije.

Trgovinski opservatorij također prikuplja podatke i brine o „vladanju“ i „odgovornosti“. „Odgovornosti“ prema žrtvama WTO politike ili protagonista neoliberalnih reformi? Metode rada Trgovinskog opservatorija ni na koji način ne ugrožavaju WTO. Upravo suprotno, legitimitet trgovinske organizacije i njeni sporazumi nikada nisu dovedeni u pitanje.

Prema Institutu za poljoprivredu i trgovinsku politiku iz Minneapolisa njegovi najveći donatori su bili:

Ford Foundation
$2,612,500.00 / 1994. – 2006.

Rockefeller Brothers Fund
$2,320,000.00 / 1995. – 2005.

Charles Stewart Mott Foundation
$1,391,000.00 1994. – 2005.

McKnight Foundation
$1,056,600.00 / 1995. – 2005.

Joyce Foundation
$748,000.00 / 1996. – 2004.

Bush Foundation
$610,000.00 / 2001. – 2006.

Bauman Family Foundation
$600,000.00 / 1994. – 2006.

Great Lakes Protection Fund
$580,000.00 / 1995. – 2000.

John D. & Catherine T. MacArthur Foundation
$554,100.00 / 1991. – 2003.

John Merck Fund
$490,000.00 / 1992. – 2003.

Harold K. Hochschild Foundation
$486,600.00 / 1997. – 2005.

Foundation for Deep Ecology
$417,500.00 1991. – 2001.

Jennifer Altman Foundation
$366,500.00 1992. – 2001.

Rockefeller Foundation
$344,134.00 / 2000. – 2004.

Consumer Freedom je također napravio spisak udruga civilnog društva i nevladinih organizacija koje primaju novac od zaklada, potom slavnih ličnosti koje su aktivne u “pomoći” udrugama civilnog društva, te spisak imena ključnih igrača koji koordiniraju cijeli ovaj zahtjevan posao.

Spisak i linkove na zaklade poznatih milijardera i poznatih osoba je objavio i The Guardian, ali su sve stranice izbrisane i danas su nedostupne.

Svjetski ekonomski forum – Svi putovi vode u Davos

„Narodni pokret“ je otet. Odabrani intelektualci, čelnici organizacija civilnog društva, sindikalni čelnici, uključujući Oxfam, Amnesty International, Greenpeace, rutinski se pozivaju u Davos na Svjetski ekonomski forum, gdje se druže s najmoćnijim svjetskim ekonomskim i političkim akterima. Ovakvo druženje svjetskih korporativnih elita s probranim „progresivcima“ je dio rituala na kojem počiva proces „proizvodnje otpora“.

Trik je u selektivnom odabiru vođa takozvanog civilnog društva „kojima se može vjerovati“ i integrirati ih u „dijalog“, te ih tako odstraniti iz miljea u kojemu  bi djelovali u ime svojih „kolega“ radnika i navesti ih da služe interesima korporativnog establišmenta.

Sudjelovanje nevladinih organizacija na godišnjem sastanku u Davosu je dokaz kako se svjesno nastoji integrirati široki spektar glavnih društvenih čimbenika u definiranju i unapređenju globalne agende. Davos eliti pruža idealan okvir za druženje s glavnim sudionicima nevladinih udruga, gdje razgovaraju o globalnom gospodarstvu u navodnom poboljšanju stanja u svijetu. NVO služe i kao most između elite, vlasti i civilnog društva, povezujući kreatore politike sa širokim masama, donoseći “praktična rješenja na stol“, poručeno je sa Svjetskog ekonomskog foruma od 5. siječnja 2001.

“Svjetski ekonomski forum ne predstavlja široku poslovnu zajednicu. To je elitističko okupljanje članova divovskih globalnih korporacija. Odabrane NVO se gleda kao sudionike i glasnogovornike onih čija se riječ ne može čuti i koji su gotovo uvijek vrlo daleko od procesa donošenja odluka”, stoji na službenoj stranici Svjetskog ekonomskog foruma).

Da li udruge civilnog društva i NVO u partnerstvu s globalnim korporacijama zaista zastupaju sve one koji su isključeni iz procesa odlučivanja?

Sindikalne vođe pristaju na kompromise na štetu radničkih prava. Čelnici međunarodne federacije sindikata (IFTU), AFL-CIO, Europska konfederacija sindikata, Kanadski kongres rada (HPC) su kao regionalni lider pozivani na sastanke u Davosu. Oni sudjeluju u radu Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) kao vođe zajednica i fokusiraju se na uzajamno prihvatljive obrasce ponašanja radničkog pokreta. WEF vjeruje „kako je glas radništva važan za dinamiku dijaloga o pitanjima globalizacije, gospodarske pravičnosti, transparentnosti i odgovornosti, te osigurava zdrav globalni financijski sustav.“

Dakle, radi se o osiguranju opstanka zdravog globalnog financijskog sustava utemeljenog na prijevari i korupciji.

Svjetski društveni forum (SDF): „Drukčiji svijet je moguć!“, ali uz pomoć CIA-e

Protusummit u Seattlu 1999. je umnogome postavio temelje razvoju Svjetskog društvenog foruma (World Social Forum). Prvo okupljanje dogodilo se u siječnju 2001. u Porto Alegreu, Brazil. Ovaj međunarodni skup okupio je desetke tisuća aktivista iz ključnih društvenih organizacija.

Okupljanje je održano istovremeno sa Svjetskim ekonomskim forumom u Davosu. Namjera je bila da se čuje glas otpora i neslaganja sa Svjetskim ekonomskim forumom, korporativnim vođama i ministrima financija. SDF je inicijalno bio pokrenut od francuske organizacije ATTAC i nekoliko brazilskih nevladinih organizacija.

Međutim, godinu ranije, veljači 2000., se Bernard Cassen, čelnik francuske platforme ATTAC, Oded Grajew, voditelj brazilske udruge poslodavaca i Francisca Whitaker, voditeljica brazilskih nevladinih udruga sastaju kako bi razmotrili prijedlog o okupljanju „Za svijet civilnog društva“. Do ožujka 2000. su formalno osigurali potporu općinskih vlasti u Porto Alegreu, oboje u to vrijeme kontroliranih od brazilske Radničke partije (PT). Skupina francuskih nevladinih udruga, uključujući ATTAC, Friends of L’Humanité i Friends of Le Monde Diplomatique su sponzorirali alternativni društveni forum u Parizu pod nazivom „Godinu dana nakon Seattla“, kako bi pripremili „dnevni red“ za prosvjede koji su se trebali održati prilikom summita EU u Nici. Govornici su pozvali na „preusmjeravanje pojedinih internacionalnih institucija“, npr. MMF-a, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije, a sve kako bi se stvorila globalizacija odozdo i izgradnja međunarodnog građanskog pokreta, ali ne „kako bi se uništio MMF, već kako bi se prisilio da preusmjeri svoje zadaće”, što je nemoguće.

Od samih početaka 2001. je Svjetski društveni forum podržavan od zaklade Ford, koja je poznata po svojim vezama s CIA-om i to još od ’50-tih.

„CIA koristi ove filantropske zaklade kao najučinkovitiji kanal za usmjeravanje velikih svota novca raznim agencijama i njihovim projektima, ali bez upozorenja primateljima odakle novac dolazi“, napisao je James Petras u članku objavljenom 18. rujna 2002.

Tu su i drugi financijeri društvenog foruma, ili partneri, ako ćemo koristiti terminologiju foruma samog, uključujući i zakladu Ford, dovoljno je reći kako se uvijek djelovalo u najužoj suradnji s CIA-om i prema ukupnom američkom strateškom interesu.

Zaklada Heinrich Boll, koja je pod kontrolom njemačke Zelene stranke je također partner u ovome, partner je bila i njemačka vlada i pristaša ratova u Jugoslaviji i Afganistanu, bivši njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer, te velike agencije poput Oxfa-Velika Britanija, Novib-Nizozemska, ActionAid-Velika Britanija, itd.

Zanimljivo je kako član međunarodnog vijeća SDF-a govori o „značajnim sredstvima“ primljenim od tih agencija, a sve to do sada nikada nije potaknulo značajnije rasprave u tijelima foruma o mogućim posljedicama koje takva ovisnost može generirati. Ipak, on priznaje kako su, da bi dobili sredstva od zaklade Ford, organizatori morali uvjeriti zakladu kako Radnička stranka nije bila uključena u cjelokupni proces.

Ovdje je važno spomenuti dvije stvari. Kao prvo, takav postupak potvrđuje da su sponzori itekako „zavrtali ruke“ organizatorima i različitim snagama u društvenom forumu i određivali uloge različitim strujama u njemu, kada ih se moralo uvjeravati tko će sudjelovati, a tko neće. Drugo, ako su donatori uvjetovali nesudjelovanje Radničke partije, jasno je kako se gorljivo protive istinskim anti-imperijalističkim snagama. Tada je objašnjeno na koji način se određuje tko hoće, a tko neće sudjelovati na SDF-u.

Pitanje financiranja uopće nije moguće odgonetnuti u povelji SDF-a, usvojenoj u lipnju 2001. Marksisti bi zasigurno ukazali na pitanje materijalnih temelja foruma, jer je posve jasno kako „onaj koji plaća muziku i naručuje pjesmu“. Ali se u SDF-use ne slažu. Apsurdno tvrde da izvlače novac od imperijalističkih institucija, poput Zaklade Ford, istovremeno se boreći se protiv „dominacije kapitala u svijetu i bilo kojeg oblika imperijalizma“.

Zaklada Ford je osigurala temeljna sredstva za SDF, ali i neizravnim donacijama „partnerskim organizacijama“ zakladama McArthur, Charles Stewart Mott, The Friedrich Ebert Stiftung, W. Alton Jones, te tijelima kao što su Europska komisija, nekoliko europskih vlada, uključujući i bivšu laburističku vladu Tonya Blaira, kanadsku vladu, kao i neka tijela UN-a (UNESCO, UNICEF, UNDP, ILO i FAO).

Osim početne potpore Zaklade Ford, mnogi od sudionika su počeli primati sredstva od velikih „humanitarnih“ zaklada. Američke i europske nevladine organizacije i same postaju sekundarne financijske agencije, pa Fordov novac preusmjeravaju ka drugim partnerskim organizacijama, npr., poljoprivrednim ili pokretima za ljudska prava.

Međunarodno vijeće SDF-a je sastavljeno od predstavnika nevladinih udruga, sindikata, navodno neovisnih medijskih kuća, istraživačkih instituta, od kojih su mnogi izdašno financirani od strane zaklada i vlada pojedinih zemalja. A sindikati, koji su rutinski pozivani na druženja s direktorima s Wall Streeta u Davosu, uključujući AFL-CIO, Europsku konfederaciju sindikata i Kanadski kongres rada, također sjede u Međunarodnom vijeću. Među nevladinim organizacijama financiranim od velikih zaklada koje sjede u SDF-ovom Međunarodnom vijeću su i Institut za agrikulturu i trgovinsku politiku (IATP), koji nadgleda ženevski Trgovinski opservatorij.

Mreža donatora za trgovinu i globalizaciju (FTNG) ima status promatrača u SDF Međunarodnom vijeću, gdje igra ključnu ulogu. Dok kanalizira novac SDF-u, istovremeno djeluje kao klirinško tijelo za velike igrače (zaklade). FTNG se opisuje kao „savez osiguravatelja predanih izgradnji pravičnih i održivih zajednica širom svijeta“. Članovi ovog saveza su zaklade Ford, Rockefeller Brothers, Heinrich Boll, C.S.Mott, Merck obiteljska zaklada, Open Society Institute, Tides i drugi.

Zapadne vlade financiraju prosvjede, nad kojima potom i provode represiju

I ponovo gorka ironija, vlade, uključujući i Europsku uniju, osiguravaju novčana sredstva takozvanim „progresivnim“ skupinama uključenim u organizaciju prosvjeda protiv tih istih vlada koje ih financiraju.

„Vlade su također značajni donatori prosvjednih skupina. Europska komisija je, na primjer, financirala dvije skupine koje su mobilizirale velik broj ljudi u protestima tijekom summita EU u Gothenburgu i Nici. Britanska nacionalna lutrija, koju nadgleda vlada, pomaže u financiranju grupa koje su jezgra britanskog kontingenta u oba protesta“, izjavio je za Financial Times britanski analitičar James Harding.

Sve se odvija na sljedeći način: vlada domaćina financira službeni summit, kao i nevladine organizacije koje su aktivno uključene u prosvjede protiv summita u tijeku. Također se multimilijunskim iznosima financiraju aktivnosti sigurnosnih snaga za suzbijanje pobuna u čijem radu opet sudjeluju predstavnici onih nevladinih organizacije koje se financira.

Dobar primjer za razumijevanje tog fenomena je veliki prosvjed u Genovi 2001., kada je protiv 27. summita G8 prosvjedovalo oko 300 000 ljudi. Predstavnici udruga su se mjesecima dogovarali s tajnim službama i predstavnicima policije, Carabiniera, tajne službe DIGOS i lokalnim vlastima, da bi na kraju došlo do općeg kaosa u kojemu je na stotine ljudi ranjeno, a život je izgubio Carlo Giuliani (23), kojega je, kako je kasnije dokazano, u insceniranim neredima ubio pripadnik Carabiniera  Mario Placanica.

Svrha svih tih kombiniranih operacija, uključujući i isplanirani vandalizam od strane preobučenih policajaca i skupina Black Bloc i Antifa, jeste da se diskreditiraju protestni pokreti i njihovi sudionici. Širi cilj je pretvoriti bilo kakav prosvjedni pokret u ritual otpora, kojem je svrha zastupati interese službenog summita i vlade domaćina. Takva logika je prevladala na brojnim protu-summitima još od 1990.

Na summitu u Quebecu 2001. je skup nevladinih udruga od strane kanadske federalne vlade bio uvjetovan isključivanjem brojnih skupina i nepodmićenih sindikata. Stoga se formirao drugi, paralelni summit, kojeg su neki opisali kao „protunarodni“. S druge strane, u dogovoru s federalnim vlastima, organizatori su usmjerili prosvjed na lokaciju 10 kilometara udaljenu od grada, umjesto prema povijesnoj jezgri grada, gdje se održavao službeni FTAA summit, snažno čuvan „sigurnosnim zonama“.

Umjesto marširanja prema ogradama oko mjesta održavanja sastanka dvaju Amerika, prosvjednici biraju rutu koja vodi u suprotnom smjeru kroz stambene četvrti do parkirališta stadiona.

Henry Masse, predsjednik Federacije radnika Quebeca (FTQ), izjavio je:
„Ja odobravam što smo tako daleko od centra grada. To je pitanje sigurnosti. Tisuću policajaca je nadziralo marš. Kada su se neki aktivisti pokušali odvojiti i krenuti uzbrdo do ograde, FTQ signalizira članovima Kanadskih radnika automobilske industrije, koji su hodali na kraju povorke, da sjednu i tako blokiraju aktiviste od napuštanja službenog marša“.

Čelnici Svjetskog društvenog foruma odvojeni od onih koje predstavljaju

Osnivanje Svjetskog društvenog foruma je nedvojbeno povijesni trenutak. Nije mala stvar okupiti desetke tisuća angažiranih aktivista. Omogućena je razmjena ideja i uspostavljanje veza i solidarnosti. Međutim, ono što upada u oči je ambivalentna uloga čelnika tih organizacija u odnosu prema krugovima moći. Njihov ugodan i pristojan odnos spram korporativnog ili vladinog sponzoriranja, pomoći zaklada, Svjetske banke itd., potkopava njihovu odgovornost prema članstvu organizacija i šire.

Svrha i cilj „proizvodnje otpora“ je upravo to. Odvajanje vođa pokreta kao učinkovito sredstvo ušutkavanja i slabljenja pokreta i njihovih akcija, kao i financiranje otpora i infiltracija u redove društvenih organizacija s ciljem prikupljanja informacija o njihovom djelovanju. Većina organizacija koje sudjeluju u društvenom forumu, uključujući radničke, seljačke, studentske organizacije, su bile potpuno nesvjesne odnosa vrha Svjetskog društvenog foruma i korporativnih financiranja, te pregovora koji su se odvijali iza njihovih leđa, od šačice vođa nevladinih organizacija koji su povezani s privatnim zakladama.

Financiranje ovih organizacija nikada nije bezuvjetno. Svrha je „utišati“ i izmanipulirati prosvjedni pokret. Privatne zaklade postavljaju uvjete, a ako se tim uvjetima ne izađe u susret, primatelji donacija su osuđeni na bankrot.

Svjetski društveni forum sam sebe definira kao „otvoreno sastajalište otvorenog razmišljanja, demokratske razmjene ideja, formuliranja prijedloga, slobodne razmjene iskustava i mjesto međusobnog povezivanja s ciljem učinkovitijeg djelovanja protiv neoliberalizma i dominacije kapitala ili bilo kojeg oblika imperijalizma“. Zalažu se za izgradnju boljeg i pravičnijeg društva u cjelini, usmjerenog na boljitak pojedinca.

SDF je zapravo mozaik pojedinačnih inicijativa koje ni na koji način izravno ne ugrožavaju, niti dovode u pitanje legitimitet globalnog kapitalizma i njegovih institucija.

Takva neorganizirana struktura je namjerna. Sve dok favorizira, promiče ideju o brojnim pojedinačnim temama, SDF nije i ne može biti pogodan i djelotvoran okvir za artikulaciju zajedničkih platformi usmjerenih protiv globalizacije i neoliberalnog kapitalizma. Usput, rat na Bliskom istoku i Središnjoj Aziji, kojeg su SAD pokrenule samo nekoliko mjeseci nakon što je utemeljen SDF u Porto Alegreu u siječnju 2001. godine, uopće nije bio tema rasprava na forumu.

Ono što prevladava je ogromna i zamršena mreža organizacija. Nevladine udruge iz zemalja u razvoju koje primaju potpore od partnerskih nevladinih organizacija iz Amerike i Europe, uopće ne znaju da su i oni financirani iz velikih privatnih zaklada. Novac koji se slijeva kontrolira i postavlja ograničenja. Mnogi članovi i vođe tih nevladinih udruga su dobronamjerni pojedinci, predani borbi za boljitak, ali ipak djeluju unutar nametnutih okvira i granica otpora i njihove ruke su vezane.

Globalni kapitalizam financira antikapitalizam

„Drukčiji svijet je moguć“, ali ga je nemoguće postići u ovim okvirima. Potrebno je revidirati Svjetski društveni forum, njegovu organizacijsku strukturu, njegove financijske aranžmane i njegovo vodstvo. Nema smislenog masovnog pokreta dok je otpor velikodušno financiran od strane istih korporativnih elita koje su „meta“ prosvjednog pokreta.

Prema riječima McGeorge Bundyja, predsjednika Zaklade Ford (1966.-1979.), „Sve što je zaklada Ford učinila, može se smatrati stvaranjem svijeta sigurnijeg za kapitalizam.“

U ovom kontekstu, kada svi mehanizmi zakažu, ranije regrutirane i jednako tako podmićene skupine Black Bloc i određene ćelije fragmentiranog pokreta Antifa se šalju na ulice kako bi provodili nasilje i poticali na nerede, što policiji i vlastima daje razlog za uzvraćanje represijom. Osim toga, vraćajući se na Žute prsluke, tumačiti akcije ovih skupina kao akcije cijele francuske ljevice je apsurd. Takvi namjerno poticani antagonizmi dovode do podijele prosvjednog pokreta na „lijevi“ i „desni“ blok, što vlada Emmanuela Macrona, odnosno elite koje stvarno vladaju Francuskom, upravo i žele.

Kao što vidimo, još od ’90-ih je uspješno stvorena mreža koja ne dopušta konsolidiranje otpora. Hoće li se to promijeniti? Moguće, ali svakako ne površnim pristupom ovom složenom problemu.

Izvori:

“Manufacturing Dissent”: the Anti-globalization Movement is Funded by the Corporate Elites

Rockefeller, Ford Foundations Behind World Social Forum (WSF). The Corporate Funding of Social Activism

The Ford Foundation and the CIA

Twitter/VincLapierre / The Quebec Wall / The Nation / Ten Years Ago: “Manufacturing Dissent” in Seattle / SAPRIN / Lessons of Quebec City / The Guardian – Activistcash  (Spisak financijera nevladinih udruga i njihovih ogranaka  je izbrisan)