Antun Gustav Matoš umire drugi put! Srami se Hrvatska!

Kao članica Matice hrvatske zadnjih par godina aktivno sudjelujem u rasvjetljavanju događaja oko nezakonitosti, nepravilnosti  i nikad većeg haračenja u Matici hrvatskoj.

Svi ti događaji u Matici hrvatskoj osobno su mi počeli biti zanimljivi još od studenog 2012. Bila je 2017.  kad mi je u ruke dospio tekst prof. dr. sc. Ivice Šole.

Ma, više me privukao opet naslov, a ticalo se osobno nove ministrice kulture, Nine Obuljen. Do tada ne znajući baš ništa o slučaju vezanom za obnovu spomen kuće i izgradnju kulturnog centra Antuna Gustava Matoša u Tovarniku s osobitom sam pozornošću čitala kronologiju cijelog slučaja koju je prof. Šola odlično posložio. Nakon tih prestrašnih činjenica i sasvim jasno iščitane opstrukcije Matice hrvatske kao i Ministarstva kulture prema  “…osobi koja je duboko upisana u dušu i identitet hrvatskog naroda – Antunu Gustavu Matošu.”

Nadalje u istom članku prof. Šola navodi: “Ljudi koji već duže vremena drmaju Maticom hrvatskom, od Zorislava Lukića, Stjepana Sučića do Damira Zorića neka tjeraju pravdu zbog par tisuća škuda duga, to im nitko ne osporava, ali ne preko Matoševih leđa i hrvatske kulture, tim više što ni Ogranak u Tovarniku ni kasnije Društvo A. G. Matoša niti su osporavali niti osporavaju dug, već traže načine kako da ga otplate.

Zadnji put takav prijedlog o otplati 197.102,38 kuna duga središnjici u Zagrebu podnesen je 22. svibnja 2017.  i odbijen je, a potpisali su ga predstavnici Odbora za izgradnju Matoševe rodne kuće: akademik Dubravko Jelčić, akademkinja Dubravka Oraić Tolić, Hrvoje Hitrec, Ivica Matičević, Josip Pavičić i Željko Anić.

Ako je jedan posto investicije i tih dvjestotinjak tisuća kuna vrijedno (u to vrijeme) već dvanaestogodišnjeg sudovanja, zapravo opstrukcije Matoša od strane Matice koja se još zove hrvatska, onda je to ne samo neodgovorno, već i sablažnjivo. Zato, zbog ovog slučaja, zbog Matoša, zbog ljudi u Matici poput Zorislava Lukića i sličnih, javno ovdje objavljujem da više ne želim biti član Matice hrvatske, da istupam.

Kakva je to institucija, Matica pa još hrvatska, koja u procesu ovrhe ide prodavati Matoševu kuću?

Pogotovo kada se sjetim kako je u emisiji Pola ure kulture akademik Damjanović priznao kako je slučaj Matoševe kuće jedan od najtužnijih u povijesti Matice hrvatske i ponudio Društvu A. G. Matoš iz Tovarnika da glavnicu vrati, a da kamate Matica neće potraživati. Što se u međuvremenu dogodilo? Boga pitaj.

Možda ipak bolje pitati, zamoliti ministricu Obuljen – spasite Matoša od matičara i njihovog prepucavanja!

Ovo je bio poticaj za mojim interesom oko cijelog slučaja, za kontaktima s kolegama i prijateljima iz mnogih ogranaka (Zagreb ih nema – zanimljivo – tako da i nemamo mogućnost djelovanja).

Bio je početak 2018. Kao čitateljica Hrvatskog tjednika pratila sam sve tekstove u njemu oko događaja kako u Matici hrvatskoj tako i oko Matoša.

Internetske stranice bile su pune raznih tekstova oko Matice i Matoša. Što je najbolje, počela su kružiti međumrežjem i razna pisma kako ograncima tako i upravi Matice od rijetko hrabrih članova Matice. Dobih jedno krajem travnja 2018. Napisala ga članica Matice iz Petrinje, Mare Prpić, dipl. ing. Osupnuo me sjajan komentar u kojem gospođa Prpić kaže:

„Ne znam što mi je bilo teže. Shvatiti da Matica hrvatska, najstarija i najuglednija (bar nekad!) ustanova hrvatskog naroda tuži samu sebe, ili prihvatiti činjenicu da je time postala saveznik srbijanske kulturne kolonizacije hrvatskoga Srijema. U Vukovaru se upravo gradi Srpski dom, a financira ga, ne samo Srbija, nego i Vlada RH.  Koja sramota! I strahota! Tko nam to u zadnje vrijeme vodi najstariju i najugledniju ustanovu u Hrvata?! Tko god bio zaslužan za ovo, treba ga  „pribiti“ na stup srama.

I u nas i šire na sceni je galopirajuće rastakanje identiteta. Žestoko se nasrće na vjeru, obitelj, domovinu. U središnjici se o tome ne raspravlja. (Ili članstvo na terenu za to ne zna. A trebalo bi.) Članovi upravnih tijela središnjice MH, ako se silom prilika nađu u kakvom povjerenstvu (napr. za suočavanje s prošlošću), odrađuju to tako da izazivaju mučninu. Što reći o sudjelovanju Predsjednika u donošenju famoznog „Dokumenta dijaloga“? I o intervjuu kojega je ovih dana dao Hrvatskom tjedniku?! A njegove izjave na sastanku u Zagrebu od 20. ožujka 2018., kao i ostalih sudionika iz središnjice MH, su upravo nevjerojatne! Prežalosno!“

Pitala sam neke svoje znance, dugogodišnje članove MH, u čemu se sastoji njihovo članstvo. Svi odgovoriše isto. Da plaćaju članarinu i čitaju Vijenac. Ako dopustimo da tako i ostane, a da Uprava nastavi voditi neke čudne ratove, međusobno i protiv svojih ogranaka, protivno svojoj temeljnoj zadaći i na štetu države, onda bolje da nas nema. Tko zna, možda to i jest cilj. Možda su i u to gnijezdo podmetnuta kukavičja jaja. Po onoj Matoševoj iz 1907. godine:

          …U šarmantnoj pozi moderni poganac
Najmio ga stranac, da nam metne lanac
Taj klatež, što o pravdi blebeće
On za tuđu korist laže, kleveće…

(Možda samo za vlastitu korist, a tuđa je tek kolaterala?)

A tek grijesi nečinjenja!

Je li se Matica očitovala o bilo čemu od strateškog interesa za naciju? O urušavanju moralnih vrijednosti u društvu, blokiranima, iseljavanju, propasti Imunološkog zavoda, demografiji, crvenom teroru u kulturi (frljićizmu), demagogiji i poltronstvu u politici, … Nisam primijetila (izuzev nešto malo „nježno“ o istambulskoj konvenciji). To valjda ne utječe na identitet hrvatskog čovjeka. O tome se, valjda, trebaju izjašnjavati neke druge nevladine udruge. Neki drugi aktivisti.

Prošla je tako 2018. u sve većim saznanjima iz Matice, o kriminalu i podizanju kaznenih prijava, o pokretanju kaznenih postupaka, o malverzacijama na skupštinama, o ovrsi koju je čekalo Društvo Antuna Gustava Matoša, o dražbi koja iza toga slijedi, zamislite, rodne kuće Matoša!

Sada, dvije i pol godine od tada, postupak je išao dalje, a i opstrukcije su otišle još dalje.

Ono što se može pročitati u javnosti,  na nekim portalima upućuje kako je i vlast uključena u sve, točnije, u uništenje projekta s namjerom prodaje ga općini gdje je tada neuka načelnica kanila od istog (u 99 % gotovog projekta u vlasništvu Društva Antuna Gustava Matoša) učiniti starački dom, uz blagoslov Matice, Ministarstva kulture, i tada župana Bože Galića. Uostalom, što očekivati i od ministrice kulture Obuljen Koržinek u rješavanju ovog “slučaja”  kad ista prezire Dane Ranka Marinkovića i Petra Šegedina.

Pitam se kako? Zar rodni dom Matoša nije kulturno dobro?

I onda, u jeku svih tih sablažnjivih događaja (kako reče prof. Šola) još jedna nečuvena obmana, licemjerje, sramota za Maticu. Vijenac u broju 150 od 10. listopada 2019. posvetio velikom Matošu naslovnicu, te 16 i 17 stranicu u njemu. Osoba iz Odbora za izgradnju spomen kuće i kulturnog centra, Dubravka Oraić Tolić, piše o Antunu Gustavu Matošu!

Ma molim vas! A što čini u Matici kao podpredsjednica iste da se ovo kulturno, povijesno, nacionalo,  ali prije svega poličko pitanje i sramota riješi. Tjeraju Matoša iz njegove kuće, boje ga se i mrtvog,  a obmanjuju javnost i sve nas. Kako podlo i besramno.

Kako Oraić Tolić može pisati: “Matoš je Viencu važan i zbog još jednog razloga. To je Matoševo zauzimanje za Vienac u doba njegova gašenja u članku Za Vienac, pisanu u Parizu 6. prosinca 1903. i objavljenu u Obzoru. … Stoga bi bankrot Vijenca bio “glasnik bankrota naše poezije, naše literature”, a njegova propast “znakom propadanja našega ukusa, umjetnosti, književnosti, čistog jezika.”

Davno im je Matoš posvetio stihove, uvijek aktualne:

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

Jadan Matoš kraj ovakvih prijetvornih, lažljivih  i  “šuplje glave” – Matičara. Na toj obljetnici 150-og broja Vijenca, izreče predsjednik Matice, prof. Botica, jednu zanimljivu rečenicu, no, koliko iskrenu i točnu, vrlo brzo se saznalo: “A kada je riječ o Matošu, Matica će zajedno s Ministarstvom kulture sačuvati i njegovati Spomen dom Matoševe rodne kuće u Tovarniku kao najviše nacionalno i kulturno dobro – sjećajući se i Matoševe tvrdnje da tolerira sve osim trgovanja hrvatstvom.”

Zar prof. Botica nije najbolji trgovac hrvatstvom? Što je učinio od svog ustoličenja na mjesto predsjednika Matice hrvatske? Ima jednu, ja primijetih kroz ovaj njegov mandat u izjavama, vrlo zanimljivu i lukavu osobinu, govori svakome ono što baš tada žele čuti. Stari ljudi bi rekli: stari prefriganac i pokvarenjak!

A što je danas s Matošem?

Žele ga ubiti, nije im dosta što je odavno mrtav! Strah slugana i kukavica čini čuda!

Najbolje o tome je u intervjuu rekao predsjednik Društva Antuna Gustava Matoša, Željko Anić, koji vrlo jednostavno, u par rečenica, reče kako je do spora uopće došlo s Maticom hrvatskom. Citiram ga:

„Do spora je došlo zbog nemogućnosti bivšega Ogranka Matice hrvatske u Tovarniku da vraća pozajmicu Središnjici Matice hrvatske, kojom je kupljena Matoševa rodna kuća za korist i na ime Matice hrvatske, u iznosu od 197.102,38 kn. Središnjica je odbila naš prijedlog za odgodom vraćanja pozajmice i podigla tužbu. Na to smo mi, zbog svoga potraživanja od Matice hrvatske koje nismo ni spominjali niti kanili problematizirali, bili prisiljeni odgovoriti protutužbom. Ta protutužba, uz političku podršku tadašnje Vlade, dala nam je dovoljno vremena da izgradimo spomen-kuću unatoč brojnim opstrukcijama i žestokoj klevetničkoj kampanji Matice hrvatske, koja je uz dva parnična postupka protiv nas pokrenula i dva kaznena postupka koja je pravomoćno izgubila.“

Iako je sve nelegalno, nezakonito, Matica, Ministarstvo, premijerovo pravosuđe vodi sve kraju. „Potaracat“ će Matoša, kako bi rekli Dalmatinci, neće ga biti.

„Površnom analizom presuda u ovom predmetu lako je zaključiti da je postupak vođen nepošteno, po principu di je šenica, tam je i pravica. I u ovoj završnoj fazi postupak se vodi na način dostojan brutalnih cestovnih razbojnika. Za sada ostaje nejasno zašto je sutkinja Ana Bosančić prihvatila nezakoniti procjembeni elaborat, koji ne bi smio biti korišten ni za donošenje zaključka o vrijednosti ćumeza, a kamoli spomenika kulture neprocjenjive vrijednosti za Hrvate.“

Intervju u hrvatskom tjedniku.

I na kraju želim citirati jednog umnog čovjeka  neprocjenjivih kvaliteta, koji mi napisa ovo:  „Moramo spasiti dom Antuna Gustava Matoša! On je naše hrvatsko nenadmašno srce! Molim vas založite se kako god znadete. Ovo je nevjerojatna sramota!“

Ima li ikakve šanse da spasimo dom Antuna Gustava Matoša 29. lipnja 2021. kad sutkinja Ana Bosančić donosi „smrtnu presudu“ ?!