Kada su Argentinci nakon dugogodišnje vladavine Nestora i Cristine Kirchner 2015. za predsjednika izabrali Mauricija Macrija, vjerovali su da će im biti bolje nego pod „komunističkim režimom“, kako je vladavinu bivše predsjednice zvao proamerički kandidat i miljenik Međunarodnog monetarnog fonda.
Da odmah pojasnimo, iako je Cristina Kirchner održavala bliske veze s vođama kao što su bili Chavez, Correa, Raulom i Fidel Castro, Ortegom, Rusijom, Kinom, čak i Iranom ona je bila tipična predstavnica politike peronizma, pokreta zasnovanog na političkoj ideologiji i zaostavštini bivšeg predsjednika Juana Perona, i njegove druge supruge, Eve Peron. Stubovi peronističkog ideala, poznati kao „tri zastave“, su socijalna pravda, ekonomska nezavisnost i politički suverenitet. Peronizam se može opisati kao treća ideologija pošto odbacuje i kapitalizam i jednopartijski komunizam. U praksi se zalagao za jaču državu, koja je bila odgovorna za pregovaranje i postizanje kompromisa u konfliktima između menadžera i radnika, što je umanjivalo napetosti između društvenih klasa. U narodu je bio omiljen jer je radio za dobrobit svih slojeva društva, a može se reći da je njegov suverenizam imao sve odlike progresivnog nacionalizma ili patriotizma, zbog čega je i svrgnut vojnim udarom 1955. Cristina Kirchner je uzela sve tri zastave peronizma i zemlju, koja je bankrotirala 2002. godine, uspješno vodila do izbora 2015. Tada na vlast dolazi Mauricio Macri i kreće s provođenjem „strukturnih reformi“, što je eufemizam Međunarodnog monetarnog fonda za bacanje zemalja u dužničko ropstvo i razaranje uglavnom uspješnih ekonomskih modela, uz odljev kapitala u inozemstvo, uglavnom u SAD i druge zemlje „bogatog Zapada“.
Kada je Macri preuzeo vlast, Argentina je bila latinoameričko rastuće gospodarstvo s vrlo malim dugom kojeg je vlada držala pod kontrolom i 1,3 milijarde duga lešinarskom fondu američkog milijardera Paula Singera, kojeg bivša predsjednica nije htjela platiti i osporavala ga je na sudu. Danas Argentina duguje 421 milijardu dolara inozemnim kreditorima, najviše Međunarodnom monetarnom fondu.
Argentinski predsjednik Macri i MMF su devastirali Argentinu gore od španjolske krune u XIX stoljeću.
Argentinski predsjednik Mauricio Macri se usudio usporediti s osloboditeljima i herojima u borbi za neovisnost zemlje, poistovjećujući njihova postignuća s reformama koje je MMF nametnuo Argentini i društvenim i političkim učincima koje su te mjere donijele Argentincima.
Na ovu povijesnu paralelnu nesposobnog megalomana, predsjednički kandidat peronističke koalicije „Front svih“ Alberto Fernández ubrzo mu je odgovorio istaknuvši na Twitteru „Predsjedniče, naši junaci, sa San Martinom na čelu, borili su se da spase našu zemlju i naš kontinent monarhije koja nas je porobila. Znali ste samo kako isporučiti zemlju MMF-u i vanjskim kreditorima. Mogli ste učiniti nešto drugo, ali „junački“ to niste učinili.”
Mauricio Macri, nakon velikog poraza pretrpljenog u primarnim izborima 11. kolovoza, kada su ga porazili predsjednički kandidat Alberto Fernandez i njegov mentor, vjerojatno buduća potpredsjednica potpredsjednika, Cristina Fernández de Kirchner, koji su dobili 47,1% glasova, a Macri 32,48%, nije prestao davati obećanja, recitirati domoljubne stihove i govoriti o mogućnosti ponovnog osvajanja predsjedništva. Isto tako, za četiri godine vladavine u koji je uništio zemlju on i dalje za sve optužuje prethodnu vladu kojom je predsjedavala Cristina Kirchner. Počeo je iznova širiti kampanju straha i ljude plašiti „komunistima“, kojih u Argentini, uz nekoliko studenata na fakultetima, možda ima samo u staračkim domovima. Ipak, čak su i „boljševici“ dobar izgovor samo kako bi pokušao pobijediti na predsjedničkim izborima 27. listopada i poraziti duo Fernández-Kirchner.
Pobjeda peronista bi bio užasan događaj za “Zajedno za promjene”, političku organizaciju koju predstavljaju Macri i njegovi sljedbenici, ne samo zato što uništava neoliberalni san vodstva zemlje, već i zato što poraz vodi u opasnost da se prestanu favorizirati poslovni interesi povezani s trenutnim predsjednikom, njegovom obitelji i prijateljima.
Osim toga, nova vlada će sigurno politički odgovoriti protiv ogromnog kredita Međunarodnog monetarnog fonda, od kojeg je Macri zatražio i dobio 57 milijardi dolara, koji je uglavnom potrošen prije kraja njegova predsjedničkog mandata, ali s hipotekom na argentinsku državu koja može potrajati nekoliko godina.
Kredit je bio namijenjen da se zamjeni ogromni bijeg kapitala ili dobivanje unosnih državnih natječaja s ponuđačima koji su raspisivali te natječaje, a svi su povezani s Macrijem i njegovim krugom.
Podsjetimo da je financiranje od strane MMF-a, potpomognuto bliskim kontaktom Macrija s bivšom direktoricom MMF-a Christinom Lagarde, završeno kad je argentinska vlada zatvorila velik dio ostalih izvora financiranja, jer je davala lažne podatke o ekonomskom upravljanju zemljom. To je rekla i sama Lagarde, braneći ovaj ogroman zajam.
“Argentina je pokucala na naša vrata. Što bi se dogodilo da nismo bili tamo? Da nismo ništa poduzeli? Mislim da bi bilo puno gore. Za mene u to nema nikakve sumnje. Nitko nije bio spreman dati kredit toj zemlji. Obišla sam sve, pokucala na mnoga vrata u mnogim zemljama, puno ljubaznih riječi i nježne podrške, ali bez ikakvog financiranja”, rekla je Lagarde, implicirajući da bi poteškoće u toj zemlji bile još gore nego današnje gospodarstvo u recesiji, povećane cijene na osnovne usluge i promet, generalizirani porast potreba, otpuštanja u javnom i privatnom sektoru, zatvaranje tisuća tvrtki, produbljivanje recesije, zatvaranje ministarstava i fiskalnih ureda, smanjenje socijalne potrošnje i sa svim strukturnim promjenama koje je MMF tražio od Argentine. Zar je moglo biti gore?
Recepti MMF-a postali su kronični i perverzni, poznati i oprobani u brojnim zemljama, posebno u latinoameričkim, kada se novac daje vladama koje obično takve lažne zajmove troše da bi koristi imalo stanovništvo, već se novac obično vraća u iste blagajne odakle dolazi, i to u obrnutom ciklusu i s katastrofalnim učincima po društva.
Općenito, teret plaćanja snosi stanovništvo, najugroženiji građani, srednja klasa, umirovljenici, mladi koji obično imaju visoku stopu nezaposlenosti. Uključujući rezove ključnih sektora u zemlji kao što su zdravstvo, znanost, kultura i obrazovanje. U tom okviru najmanje su pogođeni imućni sektori, koji se obično zaštite od reformi.
Kada kažete MMF, svi znaju da se ne može pouzdati u ove vrste financijskih organizacija, koje kontroliraju upravo oni koji su vladari velikih prijestolnica, koji upravljaju velikim iznosima mirovinskih fondova u mnogim zemljama i koji često primjenjuju ekonomske recepte koji pogoršavaju stanja ciljanih zemalja, koje padaju u sve veću ovisnost o tim organizacijama.
Tu mislim na Svjetsku banku čije je sjedište u New Yorku s pet glavnih dioničara – Francuska, Njemačka, Japan, Velika Britanija i Sjedinjene Države, te na Međunarodni monetarni fond sa sjedištem u Washingtonu.
To su entiteti usmjereni na intenziviranje svjetske dominacije od strane hiperindustrijaliziranih gospodarstava, koja su obično najveći kreditori. Entiteti koji imaju tendenciju slijepo podržati vlade koje neodgovorno upravljaju svojim zemljama.
Nije slučajno što je i sama Christine Lagarde, dok je još bila direktorica MMF-a, pregovarala o sporazumu o kreditiranju Argentine. Lagarde je rekla u intervjuu u lipnju 2019., nakon godinu dana od početka spašavanja vlade Macrija, da je “argentinsko gospodarstvo u nevjerojatno kompliciranoj situaciji, gdje je nekoliko aktera podcjenjivalo situaciju kada se počelo pregovarati o programu financiranja te zemlje“.
Nobelovac za ekonomiju i veliki kritičar MMF-a Joseph Stiglitz tvrdi “kako ekonomska politika Macrija nije uspjela jer je bila zaslijepljena zastarjelim modelima“.
„Situacija se tako brzo pogoršala da je u ovom trenutku vrlo teško dati konačnu ocjenu. Mislim da Argentina, kao odgovor na njene probleme, nije smjela ugovoriti ove ogromne zajmove od MMF-a. Teški trenuci čekaju Argentinu“, kaže Stiglitz.
„MMF je pogrešno dao ovaj kredit, a zajedno s Macrijevim pogreškama, primjerice kada je počeo uklanjati izvozne poreze, a zatim iz ponovo uvoditi. Zatim slijede greške Središnje banke s načinom provođenja monetarne politike i stabilizacije. MMF je morao na to upozoriti, ali nije, jer je mislio da je ekonomska politika u redu i da će joj pomoći 50 milijardi dolara. Čarobna misao, presuda zamagljena ideologijom. MMF nije pomagao Argentini, već je kršio politiku neintervencije ili je pokušavao modelirati argentinsku politiku“, napisao je Joseph Stiglitz.
Učinak „spašavanja“ MMF-a
Prema izvješću koje je krajem rujna dostavio Opservatorij za javnu politiku Nacionalnog sveučilišta u Avellanedi, Argentina je u prošloj godini izgubila 155 000 radnih mjesta, što predstavlja jedno radno mjesto manje svake minute i pol. Nezaposlenost je u drugoj polovici 2019. dosegla dvocifrenu brojku i popela se na 10,6 posto. Povećana je za 4,7 postotnih bodova u odnosu na 2015. i jedan postotni bod u odnosu na 2018. Procjenjuje se da je u Argentini 2,2 milijuna nezaposlenih, navodi se u dokumentu.
U zabrinjavajućoj činjenici s gospodarskog stajališta, gore spomenuti dokument, kao primjer katastrofalne uprave Mauricija Macrija, iz Argentine odlazi 2,4 milijuna dolara na sat, 57 milijuna dolara dnevno ili 20,5 milijardi dolara godišnje. To je isti iznos novca kojeg je Macriju posudio MMF. Dakle, to je i bio cilj kreditiranja s paralelnim provođenjem „strukturnih reformi“, bilo u Argentini ili bilo gdje u svijetu.
2019. godina neće dobro završiti za Argentinu i za ogromnu većinu njenog stanovništva, koje je nakon četiri godine vlade Macrija prošlo put ekonomske krize, kakve nije bilo od 2001. S deficitom koji bi mogao dostići 600 milijardi argentinskih pezosa, posebno zbog odluka Macrija koji sada troši toliko da će 2019. Povećati dug za dodatnih 50% u odnosu na 2018. godinu, samo kako bi MMF bio zadovoljan.
Predsjednički kandidat Alberto Fernández i njegova potpredsjednička kandidatkinja s pravom kažu da “za zemlju dolaze teška i složena vremena nakon predsjedničkih izbora”.
Što dolazi prema „Frontu svih“, kojeg de facto vodi bivša predsjednica i njezin dugogodišnji premijer za vrijeme vladavine obitelji Kirchner, Alberto Fernández? Nešto se zna u izjavi objavljenoj nakon sastanka s misijom MMF-a kojeg je kandidat Alberto Fernández imao u kolovozu ove godine. Buduća vlada je rekla da se mora ponovo pregovarati o Macrijevom sporazumu s MMF-om. Pogotovo zato što ova agencija i vlada nisu uspjeli ostvariti nijedan obećani cilj.
Nisu oporavili gospodarski rast, nisu stovorili radna mjesta i suzbili siromaštvo koja već premašuje 32%. Nisu smanjili inflaciju koja je dosegla 53,9%, niti smanjiti javni dug koji je porastao 29 postotnih bodova u odnosu na BDP.
„Front svih“ je više puta isticao da “ekonomski program koji promiče vlada Macrija ne odražava nijedan prioritet njihove platforme“.
Macri, unatoč brojkama koje njegovu vladu svrstavaju u jednu od najgorih u Argentini u posljednjih 30 godina, s katastrofalnim upravljanjem i vladom koja je oštro pogodovala njegovom okruženju i obitelji, još uvijek želi pobjedu.
On i njegova obitelji prijatelji su uvijek bili tamo gdje su najveći natječaji države, što se ne smatra nikakvim problemom u inozemstvu. Ali Argentinci to znaju. On se potpuno odvojio od stvarnosti, a njegove zablude mu ne dopuštaju da vidi nastalu štetu. U svojoj sljepoću baca odgovornost na prethodnu vladu i na onu koja dolazi. Macri je megaloman koji je koštao Argentinu njezine razvojne mogućnosti i koji će je koštati krvi, znoja i suza, jer se zemlja mora izvući iz krize u koju je potonula i vratiti dugove.
Ironija je da će Alberto Fernández i Cristina Kirchner još jednom morati odraditi isti posao kao nakon bankrota 2002. i restrukturirati dugove, jer tek onda Argentina može krenuti putem ubrzanog razvoja, na istoj točki na kojoj bila 2013. i 2014.
Dok ne prestane kamatarenje svih na planetu nema nade za nomade.
Dobar precjednik vidi se po zaduženju, a ima drugi graf, gdje BDP paraleleno s dolaskom novca od kredita pada. Čudo neviđeno.
Argetinci su čudo . . . skoro su poduplali dug, a žive lošije, biće in se i državna imovina smanjila . . . valjda su to te čarobne reforme MMF-a . . . Grčka, Hrvatska i ostali cvijetići su se od 2001 do 2008 zaduživali ka mutavi, ali bar su lipo frajali, kupovali aute, stanove . . . a Argetinci ništa od toga i nabili dug . . . čini se meni kako Argetincima fali još malo demokracije i slobodnoga tržišta i još ljuća štednja pa bi tribali lipo stavit zube na škanciju . . .
Tko racuna na pomoc MMF-a, unaprijed je izgubljen. Kad oni udju u neku zemlju, jedino bankari mogu racunati na ‘pomoc’, tj. ekstra profit. Ostali mogu racunati na ovrhe, drasticno povecanje cijena, posebno energenata, smanjenje socijalnih prava, ukratko, na smanjenje zivotnog standarda. Svaka im cast na predsjedniku koji je dug od 1.3 pretvorio 421 nije bitno cega. Covjek je ocito talentiran. Da nije mozda zavrsio skolu na Balkanu? Za takve dobrocinitelje naroda, treba dovesti jednog Turskog majstora, da mu se poigra sa iznutricama, sa vazelinom, sve humano, naravno.
Nisu to naivni narodi vec narodi lijencina i neradnika koji zive na dug a kada dug dodje na naplatu, kuka i motika.
Vidi presjednika, borati, koji samo bistar pogled. Taj nema sto ne moze, kad hoce. Ali, rijetko mu se hoce.
Krivi su izdajnički političari, koji najprije slažu naivni narod, opljačkaju vlastitu državu, pa ju posle gurnu u ruke MMF-a, koji pljačka dalje. A narod naivan, nasjeda na populizme, nacionalizme, obečanja, lepe reklame i trgovine, itd. Svi bi bili Amerikanci iz filmova, a niko ne pomisli, kako realno živi 90% amarikanaca, koji krepavaju od posla, da vrate sve veče dugove. Nema penztija, nema držsvnog đabe zdravstva, nema socialnih vrtiča, nema đabe škola, itd. Ali to naše blakance ne zanima. Njih zanima samo turska serija, američki zf film i kava uz koju kukaju kako težko žive i da jim treba Amerika.
MMF nema reformi. On preuzme državne banke, digne kamatne stope, prodaje sve, što se prodati da i snizi plate na što moguči minimum. Što duže to traje, to bolje za MMF.
Nije čovjek kriv što ima glupi narod koji nije prepoznao dobre nego su izabrali njega – nasjeli na njegove laži . Argentinci se ponašaju kao da su sa Balkana
Argentina je već jednom bankrotirala.Drugi će bankrot biti puno gori .Tko jednom ne izvuće pouku,drugi puta će mu biti skuplje.Žao mi ih je ,ali nema ništa bez otpora.Zna se da je za države Srednje i Latinske Amerike zapadni novčarski sustav bio kancerogeni tumor,.a da ne spominjem još kancerogenijeg susjeda sa sjeverne polutke.Nisu te države bile bez resursa I mogućnosti za puno bolji život,ali uvijek su bile žrtve korporativnih grabežljivaca sa tzv. zapada u suradnji sa domaćim korumpiranim petokolonašima i plaćenicima..Oni jednostavno moraju prekinuti sa tom praksom.Za početak Macrija objesit za prvu banderu.
Umjesto lanaca koriste kredite…
Za novo ropstvo!
Ako cemo iskreno glavni problem Argentine su sami argentinci. Kronicna korupcija, golemi birokratski aparat koji je sam sebi svrha i nedostatak volje za bilo kakvom promjenom u drustvu. Oni su u banani zadnjih cetrdesetak godina. Ovi lihvari iz mmf-a samo iskoristavaju situaciju i koriste priliku
Desava se celo vreme.
Socijalisti grade mukotrpno nesto, a onda dolaze desni i za 5 sekundi ruse sve.
Nemcov je objasnio sta je radio u Rusiji. BACIO je drzavna preduzeca da komunisti nemaju sta preuzeti ako se vrate. To je sva mudrost desnice. Kad se ponovo uspostavlja neka vrsta kontrole, rade to ponovo. Rusiti je znatno lakse nego graditi.
A narod naseda i naseda i naseda.
Evo obećavam da neću više glasati za Mauricija 😉
Nije mi jasno šta su mislili na prošlim izborima i izabrali Mauricija. Sve viđeno prije kod drugih a i sami su dosegli dno zbog pogrešnog izbora. Tek što ih je Cristine “izvukla” oni opet glasaju za šarenu lažu. Koja je to vrsta sljepila ili zaluđenosti stvarno ne razumijem.
ne mogu posve gledati peronizam kao pravi treći put. pa oni su ponajviše poznati kao utočište za odbjegle naciste i slične štakore. sam pokret je bio dosta podijeljen frakcijski pa smo sedamdesetih imali obračune lijevih i desnih peronista kao neformalni građanski rat.
Cudi me da nema komentara perjanica zagovornika liberalnog kapitalizma ovdje na portalu,da nam na primjeru Argentine objasne kako je to jedan krasan megauspjesan sistem i kako mu nema alternative na svijetu.
Slazem sa sa dijelom komentara koji isticu da argentinci jednostavno nisu ni zasluzili bolje s obzirom koga su izabrali uz malu ogradu jer ne znam da li je u prebrojavanju glasova sudjelovao izvjesni L.Kuscevic.
Učili su tako od srede do petka al se nisu makli dalje od početka…