Assad ima legitimitet kakvog Erdogan može sanjati i ima sva prava otjerati Turke i teroriste

Ovih dana u nekim medijima, uključujući portal Logično, komentatori znaju polemizirati o legitimitetu sirijske vlade i predsjednika Bashara Al-Assada, koji je službeno pozvao Rusiju, Iran i Hezbollah da pomognu Sirijskoj Arapskoj Republici u borbi protiv terorizma. S druge strane je turski predsjednik Erdogan izjavio kako su njegove trupe u Siriji na poziv „sirijskog naroda“. Naravno, takvog poziva nije bilo, jer u dijelu kojeg kontroliraju terorističke skupine ne postoje nikakve institucije, osim „Shura“ vijeća, odnosno Šerijatskih vijeća koja se stvaraju od ljudi odanih terorističkoj skupini koja pod okupacijom drži određeni grad ili područje.

Takozvano Sirijsko nacionalno vijeće (SNC), koje je osnovano u kolovozu 2011. i trebalo je predstavljati „sirijske revolucionare“, već godinama nema nikakvu funkciju, niti se sastaje i ne donosi nikakve odluke, jer je ovo tijelo osmišljeno kao političko krilo „ujedinjene naoružane sirijske opozicije“. Već 2013. Je svima bio jasno da SNC ne zastupa nikoga, a terorističke skupine su se osnivale, ujedinjavale, raspuštale, mijenjale nazive i područja djelovanja takoreći na dnevnoj bazi. Dakle, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegov ministar obrane, general Hulusi Akar, koji je 12. ožujka ponovio „kako se turske snage neće povući iz Sirije sve dok ih sirijski narod bude trebao“, doslovno lažu, bez ikakvog stida od domaće i strane javnosti.

S druge strane imamo legitimnu sirijsku vladu i predsjednika koji je pobijedio na izborima 2014. godine, i to s brojem glasova na kojem bi mu pozavidjeli mnogi europski čelnici.

Zapadne zemlje, Turska i zaljevske petromonarhije nisu priznale predsjedničke izbore u Siriji zato što su održani u „ratnim uvjetima“, dok iste priznaju u ratom pogođenom Afganistanu, gdje je Ashraf Ghani nedavno dobio 50,6% glasova od jedva 1 823 948 birača koji su izašli na izbore, a Afganistan ima registriranih 9,6 milijuna birača na 32,2 milijuna stanovnika. I tako je Ashraf Ghani s 925 592 glasova „legitimni i demokratski izabrani predsjednik“, a Bashar Al-Assad nije. Vrlo zanimljiva teza, koja prolazi kod nezainteresiranih, slabo upućenih ili onih koji su zatrovani turskom i katarskom propagandom. Ali brojke ne lažu.

Bivši predsjednik legitimnog sirijskog parlamenta Mohammad Al-Laham se u svibnju 2014. obratio javnosti i priopćio da je sirijski predsjednik Bashar Al-Assad s 88,7 % dobivenih glasova osvojio treći predsjednički mandat.

Ali ne samo to, ranije je sirijski Vrhovni sud potvrdio odaziv od 73,47 % od ukupno upisanih birača, što je prenio i BBC.

Ovi izbori su otkrili mnoge stvari, od toga tko koči demokratske procese u Siriji do političkih preferencija Sirijaca u zemlji i onih koji su izbjegli u susjedne ili druge zemlje.

Glasanje se odvijalo u područjima pod kontrolom vlade, ali ne i u područjima na sjeveru i istoku koja su tada držali teroristi, a 2014. su pod kontrolom imali ogromna područja Sirijske Arapske Republike.

Predsjednik Assad je imao dva protukandidata, Hassana Al-Nouria i Mahera Hajjara, koji su dobili 4,3%, odnosno i 3,2 % glasova. U brojkama bi to izgledalo ovako: Bashar Al-Assad – 11 319 723 glasova (88,7%), Hassan Al-Nouri – 529 700 (4,3%) i Maher Al-Hajjar – 372 301 (3,2%).

Assad zapravo ima veći legitimitet čak i od Recepa Tayyipa Erdogana,  koji je na predsjedničkim izborima pobijedio s 52% dobivenih glasova, ali je za njega glasalo 26,3 milijuna od ukupno 59,3 milijuna registriranih birača.

Zapadni i turski mediji su svejedno izvijestili “kako je ovo bilo prvi put u posljednjih nekoliko desetljeća da je nekome drugome, osim članu obitelji Assad, bilo dopušteno da se uopće kandidira za predsjednika u Siriji”.

Assadovi protivnici i samoproglašeni predstavnici „ljudi koji žive u pobunjeničkim područjima“ odbacili su izbore kao “farsu”, tvrdeći “kako nemaju kredibilitet jer se odvijaju usred građanskog rata”.

Zapad je također osudio izbore, a bivši američki državni tajnik John Kerry, koji je u to vrijeme bio u posjeti susjednom Libanonu, opisao je izbore kao “besmislene”.

Ustavni sud Sirije je potvrdio kako je na predsjedničkim izborima 2014. glasalo 11 630 000 Sirijaca, a broj upisanih birača je 15 850 000. Prema procjenama iz 2011. Sirija je imala  21 377 000 stanovnika.

Jedan dio zapadnih analitičara se složio s tvrdnjom da se pobjeda Assada može pripisati i značajnim vojnim uspjesima, dok su se „pobunjeničke“ skupine borile među sobom, ali oni koji nešto bolje poznaju sirijski narod znaju da je to samo dio uspjeha sirijskog predsjednika, a najvažnija zasluga mlađeg Assada je to što je uspio sačuvati jedinstvo nacije i birači su mu uzvratili povjerenjem.

Za Zapad to nije dovoljno, a britanski novinar koji se javio iz Damaska, Jeremy Bowen, tvrdio je “kako to nisu bili izbori koji se mogu analizirati na isti način kao višestranački ili kao izbori u zemljama snažnih europskih demokracija ili u Sjedinjenim Državama”.

Za Bowena su ovi izbori bili “poklon predsjedniku Assadu od strane njegovih pristaša, a oni koji su izbore bojkotirali to nisu učinili kao politički čin, nego je to bila poruka njihovom protivniku”.

Izbori su naišli na oštre kritike Washingtona i ostalih neprijatelja Sirije, do te mjere da su nakon parlamentarnih izbora u Siriji 2016. kratko izvijestili da je Nacionalni progresivni front, koalicija koja podržava Assada, dobio 168 od 200 zastupničkim mjesta u Narodnoj skupštini, 32 mjesta više nego na izborima 2012.

“Ne možete imati izbore gdje milijuni vaših ljudi nemaju čak ni mogućnost glasa”, rekao je bivši državni tajnik John Kerry, koji je u to vrijeme samo prije nekoliko dana izbore u Ukrajini slavio kao “praznik demokracije”.

Europska unija je poručila “kako se događaj ne može opisati kao istinsko demokratsko glasanje”.

Međunarodni promatrači, uključujući i Rusiju, Iran i Venezuelu, potvrđuju da su izbori bili transparentni i slobodni, ali i da su važni jer se njima otvara put za “stabilnost i nacionalni dijalog”.

Amerika i Europska unija takoreći na dnevnoj bazi mijenjaju svoje stavove prema demokraciji i vjerskim slobodama. Ako ste ikada željeli posjetiti jednu zemlju u kojoj su razne kršćanske i manje muslimanske zajednice, uključujući Druze, živjeli u skladu i suživotu, onda ste trebali posjetiti Siriju prije agresije i vanjskog uplitanja. Ta je zemlja bila uzor u cijeloj regiji. Zapravo, Sirija je i danas uzor u oslobođenim područjima koja nadziru sirijska vojska i policija, vlada u Damasku i predsjednik Assad, jer u njima sve vjerske zajednice žive apsolutno slobodno.

Slobodni dio Sirije nema ništa zajedničko s područjima pod kontrolom islamističkih terorističkih skupina na čelu s Al-Qaidom, koje su sada u otvorenom savezu s Turskom. Ako ćemo biti iskreni do kraja, zbog groznih zločina s područja pod kontrolom terorista su pobjegle sve vjerske manjine, ali i suniti koji se ne slažu s tako radikalnom interpretacijom islama.

U isto vrijeme, sirijski Kurdi su se također našli na udaru islamističkih skupina i to zbog njihove etničke pripadnosti, ali je to posebna priča kojoj smo posvetili dosta prostora.

Ovdje treba naglasiti da su sirijski Kurdi odlučili bojkotirati izbore 2014. i da su istovremeno zakazali svoje lokalne izbore u kojima se određivali tko će voditi tada netom osnovane „kurdske kantone“ u Siriji.

Nije iznenađujuće što je velika većina Sirijaca glasala za predsjednika Bashara Al-Assada, jer ljudi u toj zemlji jako dobro znaju probleme Afganistana, Iraka i Libije nakon vanjskog uplitanja. Također, obzirom na barbarsku prirodu terorističkih skupina koje su odlučile iskorijeniti sve sunite “heretike”, ali u prvom redu kršćane, šiite, alavite i Kurde, za koje je “rezervirano” ritualno klanje i odrubljivanje glava, očito je da većina Sirijaca unutar i izvan ove zemlje podržava sirijsku vladu.

BBC priznaje da je sirijska dijaspora također dala povjerenje predsjedniku Basharu Al-Assadu. Međutim europske zemlje “čvrste parlamentarne liberalne demokracije” su zabranile glasanje u sirijskim veleposlanstvima, s izuzećem Republike Češke koja je u EU jedina omogućila slobodno glasanje. Islam Times prenosi da su Sirijci na predsjedničkim izborima 28. svibnja 2014. mogli glasati u Iranu, Rusiji, Jemenu, Kini, Libanonu, Maleziji, Venezueli, Sudanu, Omanu, Republici Češkoj, Bjelorusiji, Indiji i Jordanu, što je posebno važno budući da Jordan podržava Washington i američki je saveznik na Bliskom istoku.

Osuda izbora iz Amerike i Europske unije je licemjerna u prvom redu zbog činjenica da svaki dan gledamo “modernu” Tursku, Saudijsku Arabiju i Katar. Ove tri zemlje gotovo cijelo desetljeće podržavaju terorističke frakcije u Siriji, a njihovu ideologiju i sektaštvo su financirali puno prije izbijanja sukoba 2011.

Istodobno, NATO pakt i Turska su odgovorni i za nesmetani ulazak boraca “globalnog džihada” u Siriju, a posljedica ove politike su brojni masakri na cijelo teritoriju Sirije i njihov povratak u matične zemlje, uključujući europske, nakon poraza na bojnom polju.

Saudijska Arabija i Katar, dvije zemlje koje su u Siriji financiraju i još uvijek financiraju razne ekstremističke skupine, pa i one bliske Al-Qaedi, ni ne znaju za demokraciju i ljudska prava. U Saudijskoj Arabiji nije dozvoljena niti jedna kršćanska crkva, a „otpadnici islama“ se osuđuju na smrt. U isto vrijeme, mozaik islama i raznih vjerskih skupina kao u Siriji nikada se neće tolerirati u Saudijskoj Arabiji. Dakle, alaviti, šiiti, Druzi, Armenci, Asirci i drugi, svi bi svi trpjeli ogroman progon u „modernoj“ Saudijskoj Arabiji, gdje je  demokracija dozvoljena onoliko koliko odluči kraljevska obitelj Al-Saud.

Katar je također poznat po brojnim negativnostima, uključujući smrt na tisuće radnika migranata koji su tretirani kao roblje i širenje islama kako ga tumači imam NATO pakta i Muslimanskog bratstva, šeik Youssef Al-Qaradawi.

Prije vanjskog uplitanja je Sirija bila posljednja utvrda sekularizma i bila je neovisna o hirovima zaljevskih monarhija i Zapada. Egipat je od Camp Davida do dolaska generala Al-Sisija na vlast bio u dobrim vezama s NATO paktom, ali su Amerika, Katar, Turska i Velika Britanija Muslimansko bratstvo čuvali kao „veliku nadu“ za islamski svijet i Siriju. Međutim, nova nada u Egiptu je sada predsjednik Abdel Fattah Al-Sisi, kojeg je izabrao egipatski narod i to nekoliko desetaka milijuna ljudi koji su jasno ustali protiv islamističkog sektaštva Muslimanskog bratstva.

BBC je 2014. ovako komentirao glasanje Sirijaca s pravom glasa u Libanonu: “To su bili prvi sirijski višestruki predsjednički izbori u posljednjih nekoliko desetljeća, a započeli su u inozemstvu tjedan dana uoči glasovanja u samoj Siriji. U Libanonu su se mnogi od birača pojavili s posebnim žarom.„

„Sirijci su danas došli pokazati svijetu da su oni jedini koji mogu odlučivati o svojoj budućnost, a ne Čečeni ili Afganistanci”, za BBC je rekao jedan mladi birač, komentirajući situaciju sa stranim borcima koji su se pridružili redovima sirijskih militanata protiv aktualne vlade i njenih saveznika.

„Neki od njih su iglom proboli svoje prste kako bi “svojom krvlju glasali” za Bashara Al-Assada. Drugi su jednostavno otrgnuli slike druga dva kandidata i ostavili samo sliku predsjednika Assada u kutiji”, priznaje BBC.

Drugim riječima, veliki zapadni mediji nisu mogli sakriti realnost da je većina Sirijaca izvan te zemlje glasalo za Assada. Većina Sirijaca je glasala za Assada i u Siriji, a kasnije ostvarene pobjede znače da će Sirijci unutar zemlje, raseljeni i dijaspora i dalje podupirati Assadovu vladu u cjelini, unatoč teškoj propagandi i brutalnoj destabilizaciji njihove domovine. Ova stvarnost će sigurno biti  „smrtna presuda“ teroristima i skupinama koje još uvijek vjeruju da će pod turskom zaštitom moći sijati smrt i sektaško nasilje.

Kada je Bashar Al-Assad 2014. dobio puni legitimitet, kao sirijski predsjednik ima puno pravo da nastavi vojnu kampanju koja će dovesti do potpunog oslobođenja njegove zemlje, bez obzira što govorila američka uprava i ostali dušebrižnici “sirijske oporbe” iz dijaspore, koja Siriju nije vidjela nekoliko desetljeća.

I nakon svega, što nikako ne smije biti zaboravljeno, a najbolja potvrda će biti parlamentarni izbori u 13 . travnja ove godine, Recep Tayyip Erdogan i general Hulusi Akar su posljednji koji mogu govoriti o Assadovom legitimitetu, a prijetnje da neće povući trupe iz zemlje, „jer ih je tamo pozvao sirijski narod“, jednako su strašne kao Erdoganovi uništeni ruski „Panciri“ ili tisuće pobijenih boraca „režima“ u nedavnoj turskoj kampanji provedenoj u savezu s teroristima Al-Qaede u susjednoj arapskoj zemlji.

11 319 723 glasova za Bashara Al-Assada je ono što najviše boli Zapad, uz dodatni udarac s plebiscitarnim izjašnjavanjem izbjeglica u Libanonu i Jordanu u korist sirijskog predsjednika. Turska je, podsjetimo, zabranila održavanje glasanja u sirijskim izbjegličkim kampovima na njenom teritoriju.

Ali ti izbori i oni 2016., a bez sumnje i ovi koji će se održati za mjesec dana, daju Assadu puno pravo da obrani Siriju onakvu kakva je bila do “demokratske pobune” inscenirane 2011. godine. Oni koji su Assadu na početku takozvanog „Arapskog proljeća“ davali “najviše nekoliko tjedana” su očigledno pogriješili računicu. Službeni Zagreb također.