Atomski san Poljske – Varšava kreće s nuklearnim programom, ali u „civilne svrhe“

Nakon nedavno održanih izbora u Poljskoj, konzervativna stranka je s manjim saveznicima osvojila apsolutnu većinu u Sejmu i može računati na nesmetano donošenje svih željenih rezultata. Međutim, stranka Pravo i pravda Jarosława Kaczyńskog, osim izbornog programa za razvoj Poljske, na vanjskopolitičkom planu će jačati osovinu sa Sjedinjenim Državama u antinjemačkom i antiruskom ključu.

O unutarnjoj politici ćemo nešto kasnije, jer moramo naglasiti kako Pravo i pravda Jarosława Kaczyńskog i manje ekstremno desne stranke nisu imale nikakvih problema pobijediti poljske liberale i proeuropske stranke koje je vodio ultraliberalni političar Robert Biedron, preimenovan u “poljskog Macrona”.

Njegova stranka “Proljeće”, koja se u duboko konzervativnoj i religioznoj zemlji, kockala s programom temeljnim na proširenju prava na pobačaja, legalizaciji homoseksualnih brakova, uvođenju rodnih studija i seksualnog obrazovanja u školama, dekarbonizaciji ekonomije i o potpunom razdvajanju države i crkve prema francuskom modelu. Ovaj je program u Poljskoj pretrpio pravi debakl i koalicija ovih stranaka, Građanska platforma, koja je ne tako davno vladala zemljom, jedva je dobila 27,2% glasova.

Iako je ojačalo konzervativno i euroskeptičku prirodu Višegradske skupine i ojačala temelje populističkoj revoluciji koja potresa euroatlantsku zajednicu, s druge strane poljsko je društvo doživjelo rastuću polarizaciju, dijeleći se na dva bijesno ideološki suprotstavljena bloka, jedan liberalni, sekularni i europski, a drugi konzervativni, kojeg podržavaju poljski katolici i nacionalisti, ali i poljski šovinisti, koji su također uspjeli ući u poljski Sejm.

Kaczyński i crkvena hijerarhija uvjereni su da Poljsku, shvaćenu kao katoličku, slavensku i konzervativnu utvrdu, napadaju neprijateljske snage, koje su ideološke, poput liberalizma, multikulturalizma i zagovornika rodne ideologije, ali i teritorijalne, poput Njemačke i Rusije, iako su proglašavanjem Rusije za „neprijatelja“ isključuje „sveslavenski duh poljske nacije“. No, ovom fenomenu treba posvetiti posebnu analizu.

Ovogodišnje glasanje u Poljskoj smatrano je presudnim za rješavanje ishoda ovog unutarnjeg ideološkog sukoba, a očigledno je na isti način izbore interpretiralo više od 50% Poljaka koji su nagradili retoriku „napada na poljsku tradiciju i nacije u opasnosti“.

Tako je novi saziv već počeo pisati novo poglavlje povijesti Poljske u kojem će zemlja opet postati važna regionalna sila i možda će steći status hegemona među zemljama bivšeg Varšavskog pakta, što će pogoršati ionako teške odnose s Rusijom.

Ne treba zaboraviti i da druge zemlje Višegradske skupine drže do svog suverenitete, možda više od Poljske, jer se usude proturječiti i Sjedinjenim Državama i Bruxellesu, dok je Varšava „drska“ samo kada je u pitanju EU, a suverenitet zemlje doslovno daje u ruke američke administracije, uz napomenu da SAD ne moraju plaćati ništa i sve se osigurava iz poljskog proračuna.

Nuklearni san

San sive eminence Jarosława Kaczyńskog o stvaranju ekonomski jake, vojno sigurne, socijalno kohezivne i energetski neovisne nacije bliži je no ikad ostvarenju, ali se proširuje za vrlo opasnu komponentu „nuklearne sile“.

Poljska nema nuklearne elektrane. Tijekom ’80-ih je u izgradnji bila nuklearna elektrana Zarnowiec, ali je napuštena 4. rujna 1990. Nuklearna energija je do danas u Poljskoj kontroverzna tema. Oko 95% električne energije u zemlji trenutno se dobiva iz ugljena, kojeg Poljska ima najveće rezerve u EU, ali s potrebom da se smanji emisija ugljičnog dioksida je 2006. godine opet razmotrena nuklearna opcija. Nakon raznih studija i prijedloga je 2018. godine Poljska vlada još uvijek je razmišljala o tome treba li uopće graditi prvu nuklearnu elektranu, ali je nakon poteškoća s financiranjem u svibnju 2018. državna PGE Polska Grupa Energetyczna odlučila da će umjesto toga ulagati u vjetroelektrane na moru.

No, novi program stranke Pravo i pravda kreće u napornu misiju okretanja zemlje prema zelenoj tranziciji i energetskoj neovisnosti do prve polovice 2020-ih. Prije svega je cilj osloboditi se potrošnje ruskog plina, ali ne i tranzita, što vidimo u pokušaju očuvanja plinovoda Jamal iz Rusije do Njemačke. Varšava želi da se oslobodi od ovisnosti o ruskom plinu i da djeluje kao malo energetsko čvorište koje će plinom i električnom energijom opskrbljivati Višegradsku skupinu, sve do Ukrajine.

Posao s Ukrajinom je već zaključen i američki LNG koji se bude iskrcavao u poljske terminale će kupovati Ukrajinci, što je neshvatljiv luksuz kojeg su ne bi priuštili ni Luksemburg ili Švicarska, a za poljsku plinsku kompaniju PGNiG je doslovno bio „sjekira u med“.

Rad na ostvarenju tog cilja je u punom jeku i do danas je doveo do masovnog povećanja ulaganja u razvoj obnovljivih izvora energije, unapređenja prihvata i distribucije ukapljenog prirodnog plina uvezenog iz inozemstva i izgradnje Baltičkog plinovoda od Poljske do Norveške.

Ipak, do danas je Poljska još uvijek daleko od postizanja energetske sigurnosti i ostaje jedna od europskih zemalja koje su najviše ovisne o ugljenu. To traje desetljećima, takoreći od kraja Drugog svjetskog rata. Neki tvrde da je to bio najjeftiniji i najbrži način da se nakon 1945. zemlja obnovi elektrificira i industrijalizira, a neki za ovo teško nasljeđe krive komuniste, iako je i Zapadna Njemačka, posebno u području Ruhra u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, iz istih razloga u isto vrijeme bila primjer ekološke katastrofe.

Ni „komunisti“ ni „buržoazija“ nisu glavni krivci, već teška industrija koja je hranila i obnovila poslijeratnu Njemačku i Poljsku. Nijemci su bili prednosti jer su ili izmjestili ili modernizirali svoje teške industrije i tako obnovili ekosustav u pogođenim regijama, dok se Poljskoj transformacija tijekom godina pokazala izuzetno teškom i skupom.

Unatoč pokušajima dekarbonizacije energetskog sektora, 80% električne energije se u Poljskoj i dalje se proizvodi iz ugljena, što je neznatno smanjenje u odnosu na impresivnih 98% ranih ’90-ih.

Nuklearna energija bi mogla biti rješenje problema ovisnosti o ugljenu, te funkcionalna u programu tranzicije energije, zbog čega se Poljska posljednjih mjeseci počela ozbiljno zanimati to pitanje, što su otkrila dva događaja.

Prvi se odnosi na Varšavsko tehnološko sveučilište koje je u srpnju potpisalo sporazum o suradnji s Framatomeom za obuku profesionalaca u nuklearnom sektoru putem znanstvenih projekata, posebnih tečajeva i stažiranja.

Drugi se odnosi na utjecajni provladin istraživački centar Varšavski institut koji je uoči izbora u analitičkom izvješću izložio potrebu razvoja nuklearne energije u civilne svrhe, postavljajući kao cilj pokretanje prvih elektrana do 2040. godine. U istom dokumentu je istaknuto da su vladini dužnosnici obrađivali temu s Trumpovom administracijom, dobivši memorandum o razumijevanju od Washingtona.

Ovo otvara druga pitanja, na primjer, kako je Poljskoj s takvom lakoćom dano zeleno svjetlo Washingtona za isti posao zbog kojeg Iran trpi sankcije. Naime, jednom kada se pokrene nuklearni program, on može i ne mora biti u civilne svrhe, što je mantra koju o Iranu slušamo godinama. Zbog čega bi trebali vjerovati poljskim vlastima, posebno Jarosławu Kaczyńskom u njegovim najbližim suradnicima, kojima je više od svega stalo da od Poljske stvore „regionalnu supersilu“.

Pitanja rodne ideologije, homoseksualnih brakova i apsolutnog odvajanja crkve od države religije su ionako stvari koje u Poljskoj neće proći, barem ne srednjoročno, tako da su ove teme bile lajtmotiv za mobilizaciju birača. Pravi ciljevi su uvijek interesi, a interes Poljske i Washingtona je da zemlja bude „bedem“, čak i nuklearni, između Njemačke i Rusije, posebno od kada su zahladili odnosi između Washingtona i Berlina.

Ranije ovog mjeseca kemijska tvrtka Synthos s kompanijom GE Hitachi potpisala memorandum o razvoju mini nuklearnog reaktora koji će, nakon što bude dovršen, imati kapacitet od 300 megavata. Ovo je smiješna brojka i količina energije će biti dovoljna za napajanje cijele tvornice tvrtke Synthos na jugu zemlje, ali će poslužiti kao odskočna daska za nove eksperimente i iščekivanju da Varšava stekne potrebna znanja za vlastiti nuklearni program na makro skali. Otprilike ista shema koja je korištena u Izraelu kada je ’50-ih godina prošlog stoljeća Francuska počela pomagati Izraelcima u nuklearnom kompleksu Dimona, da bi cionistički entitet nakon nekoliko desetljeća postao regionalna nuklearna sila.

Glavna prepreka vladajućoj stranci Poljske u nuklearnoj agendi je ograničen proračun, što objašnjava razlog intenzivnog lobiranja u Washingtonu posljednjih mjeseci za sklapanje sporazuma o suradnji koji nadilazi tehničku sferu i dotiče se financijske.

Ali eksperiment Synthos-Hitachi je možda Kaczyńskom pokazao put koju strategiju slijediti da se mora oslanjati na privatne ulagače.

Sada je ideja stranke Pravo i pravda delegirati velike nedržavne aktere u industriji i za energetski razvoj mnoštva manjih postrojenja koja bi, sva zajedno, mogla dostići korisne i upotrebljive kapacitete za ostvarenje nacionalnog cilja. GE Hitachi tvrdi da je ovo isplativa strategija, jer je izgradnja mini reaktora općenito 60% jeftinija od uobičajenih, a osigurani kapaciteti su konkurentni, što bi uistinu mogao biti idealan put za zemlju.

Dio koji se odnosi na pozicioniranje Poljske kao regionalne supersile, iz nuklearni san Jarosława Kaczyńskog, čak i uz jamstva Varšave da se sve gradi u „civilne svrhe“, bez sumnje će biti tema rasprava utjecajnih ljudi u sektoru nacionalne sigurnosti ne samo Moskve i Berlina, već i zemalja Višegradske skupine, koje su se s Poljskom dogovorile oko suradnje u odbacivanju bilo čije hegemonije i diktata, uključujući SAD, što s Poljskom nije slučaj. Sljedećih mjeseci, vjerojatno i godina, pozorno treba pratiti razvoj događaja, iako je nuklearni san Poljske u ovom trenutku u embrionalnoj fazi.