Azerbajdžan odbacuje tradicionalnog dobavljača oružja Rusiju i zamjenjuje ga Turskom i Pakistanom

Šest mjeseci nakon što je u brzoj vojnoj kampanji povratio područje Nagorno-Karabaha, područje koje je nekoć sadržavalo većinsko armensko stanovništvo, Azerbajdžan planira unaprijediti svoju flotu borbenih zrakoplova tijekom sljedećeg desetljeća. Sva izvješća pokazuju da će dobavljači biti Pakistan i Turska, a ne Rusija, zemlja koja je donedavno bila tradicionalni dobavljač oružja za Azerbajdžan. Ovo je pokazatelj toga da, usprkos trenutačno prijateljskim vezama između Moskve i Bakua, Azerbajdžan sve više naginje prema Turskoj i Pakistanu.

Izvještaji u azerbajdžanskim i pakistanskim medijima krajem veljače tvrdili su da su se njihove zemlje složile prodati neobjavljeni broj pakistanskih borbenih zrakoplova JF-17C Thunder za 1,6 milijardi dolara. U isto vrijeme, Azerbajdžan se službeno pridružio turskom programu borbenih aviona pete generacije TF Kaan u srpnju 2023., što ukazuje da će ta kavkaska zemlja očito nabaviti taj mlažnjak, koji je prošlog mjeseca obavio svoj prvi let. Baku je donio ovu odluku unatoč tome što je Rusija ranije reklamirala lovce Su-30SM, Su-35 i MiG-35 koji pripadaju 4.5 generaciji.

Podsjećamo da je predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev 2018. godine izjavio da je njegova zemlja potrošila oko 5 milijardi dolara na vojnu opremu iz Rusije. To uključuje oklopna vozila, sustave protuzračne obrane, transportne i borbene helikoptere, topništvo, višecijevne bacače raketa, tenkove i rakete Smerch. Iako je ova ruska oprema bila ključna, s bespilotnim letjelicama turske proizvodnje, u uspješnom okončanju armenskih secesionističkih ambicija u Nagorno-Karabahu, Alijev očito produbljuje veze u okviru inicijative “Tri brata”, koja uključuje Azerbajdžan, Tursku i Pakistan na račun Rusije, u skladu s njegovom i rukovodećom pan-turskom ideologijom Ankare.

Rusija je do posljednjih godina bila najveći opskrbljivač Azerbajdžana oružjem, no Turska, koja je imala jasan pro-azerbajdžanski stav po pitanju Nagorno-Karabaha, iskoristila je činjenicu da je Rusija uvijek pokušavala održati ravnotežu između Azerbajdžana i Armenije. Turska je preuzela odlučujuću ulogu sa sigurnosnog stajališta i počela širiti svoju vojnu suradnju s Bakuom, uključujući prodaju oružja, uglavnom bespilotnih letjelica, raketnih bacača i streljiva.

Prijavljena kupnja JF-17 od Pakistana dodatno konsolidira postupno odvajanje Azerbajdžana od Rusije. Unatoč tome što je Azerbajdžan izašao kao pobjednik nad Armencima, čini se da neprijateljstva nisu prestala, budući da zemlja koristi svoje naftno bogatstvo za remont svoje flote borbenih zrakoplova do početka proizvodnje Kaana oko 2033. Ostaje za vidjeti hoće li Turska biti uspješna u svojim naporima prema autohtonim borbenim zrakoplovom pete generacije.

Alijev smatra Rusiju i Zapad ne idealnim dobavljačima, bez obzira na to što je Rusija povijesno bila dobavljač oružja za Azerbajdžan. Iz tog razloga, Azerbajdžan se okreće Pakistanu i Turskoj kao pouzdanijim partnerima, pogotovo jer oni neće prekinuti dogovore zbog kršenja ljudskih prava, kao što bi to učinio Zapad ili ako bi uočili pro-armensku pristranost ili sumnju u pan-tursku ideologiju, kao Moskva to čini u očima mnogih Azerbajdžanaca. Sudjelovanje Azerbajdžana u projektu Kaan je napredak rastućeg sigurnosnog partnerstva između Ankare i Bakua koje je ukorijenjeno u njihovim bliskim modernim političkim i diplomatskim vezama i tradicionalnim kulturnim i jezičnim sličnostima. Ne može se zanemariti da, iako je Rusija bila glavni dobavljač oružja prije rata u Nagorno-Karabahu 2020., Turska je bila ta koja je osigurala obuku i oružje azerbajdžanskoj vojsci, rasporedila specijalne snage za borbu i prevezla plaćenike iz sjeverne Sirije da se bore. Prelazak s Rusije na Tursku kao dobavljača oružja nije iznenađenje, ali azerbajdžanska nabava JF-17, koju su Pakistan Aeronautical Complex i kineska Chengdu Aircraft Corporation zajednički razvili, također bi bila značajna u produbljivanju vojnih veza s Pakistanom i potencijalno s Kinom.

Armenija je 2020. dobila četiri Su-30SM ruske proizvodnje, nakon što je za njih potpisala ugovor godinu dana ranije. Su-30SM je napredniji od azerbajdžanskih MiG-ova 29 ruske proizvodnje, ali JF-17, modernizacija konstrukcije zrakoplova ruske proizvodnje MiG-21/J-7 s tehnologijom 4. generacije, vratio bi prednost u Azerbajdžanu jer ima novije sustave koji pružaju elektroničke prednosti. Značajno je da će azerbajdžanski interes za JF-17 služiti kao privremeno rješenje dok Kaan ne bude dostupan, ne uzimajući u obzir mnoge mlažnjake ruske proizvodnje koji bi se mogli koristiti u međuvremenu. Također je znakovito da Azerbajdžan nema interesa za ruski borbeni zrakoplov pete generacije Su-57 unatoč dugoj ruskoj povijesti proizvodnje borbenih zrakoplova vrhunske kvalitete.

Alijev se umjesto toga odlučio za turski program borbenog zrakoplova pete generacije za kojeg nema jamstva da će uspjeti, posebno kada se uzmu u obzir drugi turski neuspjeli pothvati, poput tenka Altay i TCG Anadolu, koji je bio predviđen kao nosač zrakoplova, ali smanjen na razinu jurišnog broda i nosača bespilotnih letjelica. Ovo, zapravo, stavlja njegovu zemlju u ranjiviji položaj budući da Alijev polaže svoje nade u postizanje zračne nadmoći nad Armenijom na projektu za koji je malo vjerojatno da će biti ostvaren do 2033. i koji će biti stara tehnologija u odnosu na ono što će biti dostupno Rusiji.