Bagdad američki napad na Hashd milicije proglasio agresijom: SAD moraju otići iz zemlje

Jučer smo izvijestili čitatelje da su prosvjednici u Bagdadu provalili u američko veleposlanstvo, zapalili predvorje, a veleposlanik je „žurno evakuiran“, što bi se moglo prevesti da je uz pratnju profesionalaca obučenih za krizne situacije pobjegao glavom bez obzira. Bijes prosvjednika je eskalirao nakon bombardiranja položaja šiitskih milicija, a u „Zelenoj zoni“ je viđen Abu Mahdi Al-Muhandis, iračka „verzija“ Qassema Sulejmanija, iranskog generala koji se kao sjenka kreće od Afganistana i Pakistana, do Iraka, Sirije i Libanona. Uvijek prisutan na mjestima gdje se određuje sudbina Bliskog istoka, vječno neuhvatljiv za američke i izraelske tajne službe. Smatrati Muahndisa za „podređenog“ zapovjedniku iranskih Quds snaga je pogrešno, ali je točno da djeluju koordinirano i da su im ciljevi usklađeni.

Nakon što je Abu Mahdi Al-Muhandis kratko komentirao američke napade u kojima je ubijeno najmanje 25 njegovih boraca, prema drugim izborima 45, uključujući 4 zapovjednika, te rekao „kako zločin neće proći nekažnjeno“,  novi val protesta je potresao Irak. Međutim, antivladine demonstracije koje su mjesecima potresale ulice zemlje su se pretvorile u krik “Smrt Americi”.Stotine demonstranata je nasrnulo na američku ambasadu u Bagdadu u ekstremnoj gesti prosvjeda protiv “američkog uplitanja u unutarnje poslove Iraka“.

Ako bolje analiziramo situaciju, SAD su napravile kardinalnu grešku sa zračnim udarima na šiitske milicije i proiranskoj frakciji dali prednost koju nisu ni očekivale. Već prisutne prosvjednike na ulicama Bagdada su lako mobilizirali da umjesto „borbe protiv korupcije, liših usluga i neučinkovite vlade“ bijes usmjere protiv američkog prisustva u zemlji. Taktički potez bi se mogao pretvoriti u strateški odgovor koji bi rezultirao s protjerivanjem američkih trupa s iračkog teritorija. Čak iako se to ne dogodi ovaj put, vrata tom scenariju su uvelike otvorena, a podršku ima i od šiitskog i sunitskog bloka. Jedini saveznik Washingtona bi mogli ostati Kurdi, ali je pitanje hoće li samouprava u Erbilu toliko riskirati, obzirom na negativna iskustva s izostankom podrške američke uprave nakon održanog referenduma o odcjepljenju.

SAD su de facto napale Irak

Kao što smo ranije naveli, razlog eskalacije bijesa su nedavni američki udari provedbi na iračkom teritoriju,, bez ikakvog upozorenja ili davanja suglasnosti vlade premijera u ostavci Adela Abdula Mahdija. U nedjelju 29. prosinca su američki F-15 napali tri baze, jednu u Iraku i dvije u Siriji, koje pripadaju Kataib Hezbollahu, iračkoj šiitskoj paravojnoj skupini koju podržava Iran, a obučio ju je libanonski Hezbollah. Prema službenom  priopćenju je ubijeno 25 boraca, a ranjeno još 55.

Casus belli, koji je izazvao intervenciju, bilo je granatiranje iračke baze K-1 u Kirkuku, prilikom čega je ubijen jedan američki civil prisutan u iračkoj vojnoj bazi, dom snaga međunarodne koalicije koja se tamo navodno bori protiv ISIL-a.

U nesreći izazvanoj lansiranjem najmanje 30 raketa je ranjeno još šest osoba, četiri američka dužnosnika i dva iračka vojnika.

Prema Pentagonu, rakete koje su lansirane su bile u arsenalu skladišta oružja i kontrolnih punktova smještenih na području Al Qaima, grada na sjeverozapadu zemlje, na granici sa Sirijom. Kako su Amerikanci zaključili da su stare rekete za sustave „Kaćuša“ baš iz tog skladišta, ostaje nepoznanica. Tako su se ta skladišta našla na meti američkih zrakoplova. Intervencija SAD-a, rekao je glasnogovornik Pentagona Jonathan Hoffman, za cilj je imala “smanjiti sposobnost milicija Kataib Hezbollah da izvode buduće napade na koalicijske snage”. Apsolutno besmislena tvrdnja, obzirom da ova i druge milicije imaju topništvo, višecijevne bacače, haubice i tenkova, ali i projektila u izobilju iranske proizvodnje, da uništenje tog skladišta nikako ne može oslabiti vatrenu moć iračkog Hezbollaha, a Hashd Al-Shaabi armije u cjelini da ne govorimo.

Međutim, ako ostavimo po strani besmislene izgovore američke uprave i Pentagona, koje su u ovakvim slučajevima pravilo, a ne iznimka, „greška“ koja ide u prilog proiranskoj frakciji i Iraku, a posljedica je arogancije i osjećaja svemoći Washingtona, je ta da ovaj napad svi u Iraku smatraju činom agresije na njihovu domovinu. Čak i oni koji bi voljeli da se službeni Bagdad ne veže toliko za Teheran.

Odgovor Bagdada

Irački ministar vanjskih poslova Mohammed Al-Hakim je dan poslije napada izrazio spremnost da pozove američkog veleposlanika u Bagdadu Matthewa Tuellera, ali se čini da je on preko noći napustio zemlju. Čak je i irački premijer Adil Abdul Mahdi američku akciju nazivao “neprihvatljivim napadom, koji će imati opasne posljedice”.

„Budući da je zaštita Iraka, njegovih vojnih baza i svih postrojbi smještenih na teritoriju isključiva nadležnost iračkih snaga sigurnosti, američki udari su narušili irački nacionalni suverenitet, a američke su snage djelovale samo u svjetlu svojih političkih prioriteta i odluka”, reklo je iračko Vijeće za nacionalnu sigurnost.

Bagdad je rekao kako ovo smatra vrlo ozbiljnim činom i da je u novonastalim okolnostima “prisiljen preispitati bilateralne odnose s Washingtonom i suradnju s međunarodnom koalicijom protiv ISIL-a koju vode SAD”.

Irak u središtu eskalacije

Irak je važan regionalni saveznik i Irana i Sjedinjenih Država, stoga je središtu je napetosti između dviju strana koje su nakon jednostranog povlačenja Sjedinjenih Država iz nuklearnog sporazuma i naknadnih američkih provokacija u Perzijskom zaljevu, po mnogima, dosegle točku otvorenog sukoba.

Bojeći se da bi njegov teritorij mogao postati poprište tog sukoba, Bagdad je pokušavao održati podjednako dobre odnose s obje strane.

S jedne strane je udomio američke snage, najmanje 5200 vojnika, kojima će se sada pridružiti još 750 pripadnika specijalnih snaga, a s druge je štitio duboke ekonomske, trgovinske i vojne veze uspostavljene s Iranom.

Do listopada se na mnogim uličnim demonstracijama mogao vidjeti i dio prosvjednika koji se suprotstavlja Iranu, zahtijevajući da se zaustavi utjecaj Teherana u zemlji. Međutim, nedavni napad Washingtona na irački teritorij mogao bi okrenuti stvari naglavce, i to doslovno, katalizirajući pažnju javnosti na neprihvatljivu američku vojnu prisutnost u Iraku.

Danas zastave iračkih šiitskih milicija, podržanih od Irana, vijore među masom prosvjednika, dok američke prijetnje upućene Teheranu, kojeg Washington optužuju za orkestriranje ustankom, među političarima u Bagdadu ne izazivaju nikakvu reakciju.

Paradoks je da bi američki napad uskoro mogao vratiti ravnotežu u korist saveza s Iranom, uvijek spremnog da ispuni eventualni vakuum kojeg ostavi Washington.

Trump prijeti napadom na Iran

I što na kraju čini Washington? Umjesto da na trenutak zaboravi na Teheran i pokuša reducirati štetu u odnosima s Bagdadom, nastavlja slijediti isti kurs, potpuno lišen političkog pragmatizma.

Predsjednik Donald Trump je rekao da su američke i iračke trupe osigurale američku ambasadu u Bagdadu i zaprijetio da će Iran snositi “punu odgovornost za bilo kakvu štetu ili gubitak života u bilo kojem američkom objektu“.

“Ovo nije upozorenje, nego prijetnja”, objavio je Trump na svom Twitteru u utorak popodne, dodajući da će Iran “platiti vrlo veliku cijenu za opsadu veleposlanstva ranije tokom dana“.

Točno je da je operativna grupa američkih marinaca upala u utorak u veleposlanstvo u Bagdadu, nakon što su prosvjednici i borci šiitske milicije Kataib Hezbollah provalili prvi opsadni zid, uzvikujući “Smrt Americi”.

Napadački helikopteri su kružili nad objektom, bacajući zaglušujuće rakete u pokušaju da rastjeraju prosvjednike, koji su već bili probili prednju kapiju.

Iako snimke pokazuju da su iračke sigurnosne snage u početku puštale militante, Trumpov je na Twitteru rekao da je vlada u Bagdadu brzo odgovorila na njegov zahtjev za pomoć.

Opsada veleposlanstva je sao dijelom odgovor milicije Kataib Hezbollah na niz američkih zračnih napada tijekom vikenda na njihove položaje u Iraku i Siriji. No, ova će se situacija pokušati iskoristiti za primarni cilj većine frakcija u zemlji, a to je protjerivanje američkih trupa iz Iraka. U tom kontekstu bi Abu Mahdi Al-Muhandis i politički vođa ove ogromne frakcije, Hadi Al-Ameri, ovu zadaću, kao jedan od prioriteta nacionalne sigurnosti, trebali proslijediti premijeru, predsjedniku i parlamentu, ne eksponirajući se kao glavni zagovornici ovog scenarija.

Iračka vlada je osudila zračne napade kao kršenje suvereniteta zemlje i ima dobre šanse za „revidiranje odnosa s Amerikom“.

Kada je premijer Adil Abd Mahdi od čelnika Pentagona Marka Espera tražio da pruži dokaze zbog kojih se pentagon odlučio na bombardiranje iračkih snaga sigurnosti, nije dobio nikakav odgovor. Mahdi je rekao da SAD djeluju po “zakonu džungle”, a tako bi se mogle početi ponašati i legitimne iračke Hashd Al-Shaabi snage sigurnosti protiv američkih snaga u zemlji.

Jedno je jasno. Bez obzira u kojem smjeru se situacija razvijala, američke trupe više nisu sigurne u Iraku. Ovo je novo doba sukoba Iraka i Sjedinjenih Država i novi zaokret odnosa u kojem je za SAD bolje da odu, prije nego što bude prekasno. Napad nije bila samo loša odluka, već i pravi zločin. Nakon generala Dempseya, pa čak i Mattisa, nevjerojatno je da su na čelna mjesta u Pentagonu došli ljudi koji su odlučili bombardirati skladišta i položaje milicije Kataib Hezbollah stotinu kilometara udaljenu od napada na zajedničku iračko-američku vojnu bazu u Kirkuku. Iračani nisu glupi i svjesni su da je napad unaprijed planirana odluka Sjedinjenih Država, samo je nedostajao izgovor.

SAD se sada suočavaju s izborom sa samovoljno ostanu u Iraku i žive u trajnoj nesigurnosti ili da odu i priznaju da je njihova politika na Bliskom istoku, puna ovakvih i većih grešaka, jednostavno propala.