Bez radikalne akcije, nema reformiranja ukorijenjenih pitanja nadmoći i rasizma u SAD-u

Gledajući vijesti o presudi Kyleu Rittenhouseu na CNN-u sa svojom obitelji u Ammanu u Jordanu, gdje sam u posjetu, zgrozio sam se i osjetio sram, kao Amerikanac među njima, bespomoćan im to predočiti na način koji bi iskupio (za nas oboje) iluzorno obećanje promjene u duboko pokvarenom američkom sustavu.

Upravo sam se vratio iz Madrida u Španjolskoj, gdje sam sudjelovao na MasarBadilu, konferenciji Alternative Palestinian Revolutionary Path, mogao sam se sjetiti samo članka Adama Littlestone-Lurije koji je napisao prije nekoliko dana (15. studenog) u New York University Law Review pod naslovom The Illusion of Permanence: post-Trumpova Amerika, Rim i izazovi obnove, u kojem kaže:

”Politički sustavi koji dobro funkcioniraju ne ovise samo o osjećaju legitimnosti, ispravnosti ili pravednosti, već i o raširenoj iluziji trajnosti. Ljudi se pridržavaju temeljne strukture institucija i normi dobrim dijelom zato što misle da sustav nikuda ne vodi. Oni nezadovoljstvo pretvaraju u reformu, a ne u revoluciju, jer je njihova mašta ograničena osjećajem da će osnovna struktura neizbježno opstati. Dugotrajne republike — od SAD-a do starog Rima — oslonile su se na ovu ograničenu maštu. Primjer Rima pokazuje da, kada se razbije iluzija trajnosti, demokracija može biti u opasnosti.”

Jasno mi je da je potrebna radikalna akcija i ideologija bilo ljevice ili desnice da bi se na ovaj ili onaj način pokolebao “demokratski” sustav. Kao što nema “reformiranja” kolonijalnog postojanja Izraela kao židovske države u Palestini bez radikalne akcije, nema reformiranja ukorijenjenih pitanja nadmoći i rasizma u SAD-u bez radikalnog djelovanja.

Isto vrijedi i za Francusku, jer pokazuje druga vijest zbog koje ljudi bruje u Amanu. To ima veze s postojanošću kolonijalne arogancije Francuske, njezinim obračunom s kolonijalnom prošlošću. Iako je Macron “otišao dalje od bilo kojeg od svojih prethodnika u prepoznavanju razmjera zlostavljanja od strane Francuske u toj sjevernoafričkoj zemlji … [i] priznao da je Francuska potaknula sustav koji je omogućio mučenje tijekom alžirskog rata 1954.-1962., koji je završio 132. godine francuske vladavine”, Francuska je zemlja u kojoj se kolonizacija Alžira i dalje smatra benignom, a francusko biračko tijelo uglavnom se još uvijek protivi ideji pokajanja.

I zato je, kako je Al-Jazeera izvijestila u listopadu: “Macron je bio domaćin summita u sklopu napora da se preoblikuju veze Francuske s bivšim kolonijama, ali analitičari vjeruju da je fokus francuskog predsjednika na simboličkim, a ne strukturnim potezima.”

Izjavom na francuskim predsjedničkim izborima 2017. da je kolonizacija Alžira zločin protiv čovječnosti, Macron je izazvao “senzaciju”.

Isto tako, kada je u pitanju američka vanjska politika prema Izraelu, američki izborni sustav ima ozbiljna ograničenja. Demokrati pronalaze načine da odaju odanost Izraelu i njegovom lobiju, dok istovremeno pokušavaju “omekšati kritike iz stranačke baze koja sve više podržava palestinska prava”, kako je Ali Abunimah napisao blog u travnju 2021. (J Street okuplja naprednjake, izraelski rat kriminalci).

Potreban je snažan jezik i djelovanje poput one u nedavnoj izjavi Demokratskih socijalista Amerike BDS i Palestinske grupe solidarnosti (DSA BDS) o sastanku “progresivnog” kongresmena Jamaala Bowmana s Naftalijem Bennetom, ”ratnim zločincem i bivšim šefom Yesha Vijeće, političke organizacije koja predstavlja ilegalna izraelska naselja”, u Jeruzalemu, tijekom nedavnog propagandnog putovanja J. Streeta.

Kongresmen Bowman je član DSA!

U priopćenju se poziva Nacionalni politički odbor (NPC) da izbaci Bowmana ako odmah ne pristane na tri zahtjeva.

Radna skupina DSA BDS i palestinske solidarnosti (BDS WG) osuđuje ove postupke [Bowmanov posjet i fotografiranje s Naftalijem] najoštrije i, u skladu s lokalnim poglavljima diljem zemlje, zahtijeva da Nacionalni politički odbor (NPC) zadrži Bowmana odgovoran prema principima, politici i rezolucijama DSA, uključujući Palestinu i BDS. Također izričito osuđujemo J Street sa svim drugim cionističkim propagandnim organizacijama.

U skladu s radikalnim duhom koji su demonstrirali gore navedeni DSA i Masar Badil, pisac i aktivist Khaled Barakat pita se u tekstu u Al-Akhbaru pod naslovom Palestina: Veliki ljudi… Deminutivno vodstvo (moj prijevod):

… Kako onda palestinski narod može prihvatiti omaleno vodstvo kao što su Palestinske vlasti (PA) i Mahmoud Abbas u Ramallahu? Isto pitanje vrijedi i za sve ljude koji prihvaćaju svoj nelegitimni politički sustav. Kako veliki egipatski narod prihvaća Sisijev režim? Kako Libanonci prihvaćaju sektaški i kvotni sustav?

Gore navedeno pitanje nije usmjereno na ljude i odražava veliku dozu pameti i površnosti, budući da su palestinske vlasti dio cionističkog kolonijalnog projekta i oruđe likvidacije i istrebljenja. To je pitanje usmjereno političkim snagama koje se predstavljaju kao struje otpora i oslobađanja, te oporbenim pokretima koji se razlikuju od PS i njezina projekta. U ideološkim programima [ovih pokreta] žele poraziti cionistički projekt i osloboditi Palestinu od rijeke do mora. Zatim se [paradoksalno] odazivaju na prvi poziv — ili pozive — koji je uputio predsjednik korumpirane vlasti i trče na takozvane „bilateralne sastanke“ i lažne „runde pomirenja!“

Moje pitanje Bowmanu i njemu sličnima i poroti u slučaju Kenosha isto je kao ono koje je postavio Khaled Barakat gore: Kako možete?