Bez Rusije, američke nuklearke moraju se gasiti

Uticaji sa kojima se zemlje saveznice Zapada suočavaju zbog uticaja Moskve na globalna tržišta nafte i prirodnog gasa su stvarni i dobro shvaćeni do sada, čak i ako rješenja ostaju teška. Ali te se nacije također suočavaju s drugim nivoom energetskog rizika kojem se posvećuje sve manje pažnje kako se rat u Ukrajini odugovlači: značajan udio Rusije na globalnom tržištu nuklearne energije.

Zapadni lideri moraju odmah da razmotre svoju izloženost ruskom nuklearnom izvozu i poduzmu korake da ga smanje ili se suoče sa novim energetskim šokom od strane Putina.

Postoji nekoliko segmenata komercijalnog nuklearnog lanca vrijednosti u kojima bi ruski dobavljač mogao utjecati na dostupnost reaktora na Zapadu za osiguravanje struje. Za nuklearno gorivo, to uključuje iskopavanje i mljevenje uranijuma, konverziju, obogaćivanje i proizvodnju goriva. Za postojeće reaktore ruskog dizajna, oni uključuju pružanje jedinstvenih rezervnih dijelova i usluga proizvođača originalne opreme.

Rusija ima značajan tržišni udio u mnogim od tih dijelova nuklearnog lanca opskrbe putem svoje državne nuklearne kompanije Rosatom. Iz tog razloga, razne zemlje širom svijeta su uhvaćene u izazovnoj situaciji, uključujući SAD. Možda će se htjeti izvući iz kupovine nuklearne energije od Rosatoma kako bi smanjili rizik u lancu snabdijevanja i prestali slati novac Rusiji, ali u isto vrijeme, trenutno se oslanjaju na ruske usluge i materijale za pokretanje svojih reaktora.

Kao što smo izložili u prošlomjesečnom dokumentu Centra za globalnu energetsku politiku na Univerzitetu Kolumbija, razne zemlje saveznice SAD-a imaju ruske reaktore u radu ili u izgradnji, uključujući Finsku, Češku Republiku, Tursku i Ukrajinu. Te zemlje su u opasnosti da će njihovi reaktori koje je izgradila Rusija imati poteškoća u radu ili čak ispada bez materijala, opreme i usluga za njihovo održavanje. Međutim, razne zapadne proizvodne kompanije mogu s vremenom početi proizvoditi zamjene kako bi prevladale taj izazov ponude.

Kritičnije pitanje je lanac snabdijevanja uranijumskim gorivom. Budući da Rusija iskopava samo 6 posto svjetskog uranijuma, zemljama i vlasnicima nuklearnih elektrana je relativno lako osigurati druge globalne izvore rude uranijuma. Međutim, Rusija kontroliše 40 posto globalnog tržišta konverzije uranijuma, gdje se uranijum oksid „žuti kolač“ pretvara u uranijum heksafluorid – gasoviti oblik potreban za proces obogaćivanja. Prirodni uranijum ima sadržaj izotopa uranijuma-235 od 0,7 posto, a proces obogaćivanja povećava sadržaj U-235 na 3-5 posto potrebnih za pokretanje nuklearnih reaktora. A Rusija drži 46 posto kapaciteta za obogaćivanje uranijuma. Velika većina od 439 reaktora širom svijeta zahtijeva gorivo obogaćenog uranijuma, uključujući sve reaktore u floti SAD-a. I dok svaki reaktor ima različite nivoe zavisnosti od ruskih usluga obogaćivanja, sveukupno je to materijalna izloženost.

Oštra realnost je da ako Rusija obustavi isporuku obogaćenog uranijuma američkim energetskim kompanijama, SAD bi mogle vidjeti utjecaje na rad reaktora vjerojatno ove ili sljedeće godine. To bi moglo dovesti do zastoja reaktora, a s obzirom na to da je nuklearna energija preko 20 posto proizvodnog kapaciteta u dijelovima zemlje, cijene električne energije bi skočile čak i više od današnje inflacije cijene električne energije. U tim regijama možda neće biti dovoljno snage da pokrije potražnju. Nadalje, ako je bilo bilo kakvog pitanja da bi Rusija mogla iskoristiti svoj izvoz energije u političke svrhe, jasno je stavljeno do znanja prošlog mjeseca kada je zaustavila isporuke prirodnog gasa Poljskoj, Bugarskoj i Finskoj.

SAD-u je potrebna neka proaktivna politika i akcija kupovine kako bi počele rješavati ovu situaciju. Na primjer, postrojenje za konverziju sa sjedištem u SAD-u koje je godinama mirovalo sada planira da se ponovo pokrene 2023. sa polovinom svog kapaciteta na pločici s nazivom, ali bi moglo zamijeniti još veću količinu ruskih usluga konverzije uz podršku politike američke vlade, kao i kupovine od privatne energetske kompanije. Za obogaćivanje, američka vlada i privatne energetske kompanije mogle bi razmotriti strategije za proširenje američke proizvodnje i tehnologije kako bi što prije zamijenile rusku ponudu.

Tri velike kompanije koje bi mogle proširiti proizvodnju su američka privatna kompanija Centrus, kompanija Urenco u vlasništvu Ujedinjenog Kraljevstva/Holandije/Njemačke i kompanija Orano u vlasništvu Francuske. Osim toga, SAD-u je potreban 100 posto američki tehnološki lanac goriva uranijuma za nuklearno oružje i aktivnosti reaktora američke mornarice. SAD su izgubile ovaj kapacitet 2013. godine kada je zatvorena posljednja američka tvornica za obogaćivanje tehnologije, a SAD se oslanja na stare zalihe u vojne svrhe. Ovo je još jedan krhki dio američkog lanca opskrbe nuklearnim gorivom koji bi trebao biti revidiran za potencijalnu obnovu. Rusko vodstvo u važnim dijelovima lanca nuklearnog snabdijevanja još je jedan potencijalni rizik za globalni energetski sektor. Za rješavanje ovog izazova bit će potrebna i politika i ulaganja privatnog sektora.

Čini se da je ruski rat u Ukrajini daleko od kraja. Moskovska upotreba energije kao oružja za nanošenje bola ukrajinskim saveznicima također je možda u ranoj fazi. Zapadni lideri sada moraju poduzeti korake kako bi se pozabavili izloženošću svojih nacija ruskom držanju nad lancem opskrbe nuklearnom energijom kako bi kasnije spasili svoje ekonomije od većih energetskih šokova.