Bidenov posljednji potez: Ukida imunitet za druge, a za sina – pomilovanje i laptop u sjeni

Dakle, Joe Biden, naš heroj demokracije i moralni kompas moderne politike, odlučio je na samom izlazu iz Bijele kuće pozvati na ustavni amandman kojim bi se ukinuo predsjednički imunitet. Naravno, nije mu palo na pamet da to učini prije, recimo, dok je još imao šansu da taj amandman provede.

Ne, ne, to bi bilo previše logično. Umjesto toga, čovjek je odlučio svojim nasljednikom, Donaldu Trumpu, zadati “oproštajni udarac” samo četiri dana prije predaje vlasti. Kako velikodušno! Kako pravovremeno! Kako… pa, recimo, prilično besmisleno.

Biden, koji je tokom svog mandata bio u stalnom kontaktu sa svojim sinom Hunterom – čovjekom čija bi kriminalna dosjea mogla konkurirati najboljim holivudskim trilerima – sada govori o tome kako “predsjednikova moć nije neograničena”.

Istina, Joe, nije neograničena, ali očito je dovoljna da se pomiluje sin koji je upleten u narkomansko-financijske afere, a da se pritom sve to zataška uz pomoc tajnih službi.

Da, tajne službe su, pod Bidenovim vodstvom, prikrile sadržaj Hunterovog laptopa, što je, ako smo iskreni, teško kazneno djelo. Ali, tko bi se svađao s čovjekom koji ima imunitet, zar ne?

I sad, nakon što je sve to napravio, Biden odlučuje da je pravi trenutak za poziv na ustavnu reformu. Jer, naravno, nema boljeg vremena za borbu protiv predsjedničkog imuniteta nego kad si na izlazu iz funkcije, a tvoj nasljednik je čovjek koji će sigurno iskoristiti svaku moguću pravnu zaštitu koju mu Ustav pruža.

Bidenov poziv na amandman zvuči kao da netko na samrtnoj postelji odluči promijeniti pravila igre kako bi se osigurao da njegov rival ne može mirno spavati, a možda ga i spriječiti.

Ali da ne bude da smo previše grubi prema Joeu, moramo priznati da je on ipak ostavio jedan važan presedan: primjer kako se može biti predsjednik, pomilovati vlastitu obitelj, zataškati skandal, a onda se na kraju praviti da si borac za pravdu i jednakost pred zakonom.

Bravo, Joe! Tvoj politički timing je nevjerojatan – kao da si planirao sve ovo u snu, a onda se probudio četiri dana prije kraja mandata i shvatio: “Čekaj, trebao bih nešto reći o imunitetu!”

I tako, Bidenov amandman ostaje samo još jedan ironični trenutak u političkoj povijesti SAD-a. Jer, kad se sve zbroji i oduzme, ova priča nije toliko o ustavnim promjenama koliko o tome kako jedan čovjek pokušava sakriti svoje vlastite greške iza velikih riječi o pravdi.

A mi? Mi samo sjedimo i gledamo, čudeći se kako je sve ovo postalo tako smiješno – i tako tužno, ne videći da i u našim balkanskim zemljama imamo tisuće sličnih primjera. Plenkovića, Vučića, Pučića, Kurčića… i druge.

Hvala, Joe, na ovom posljednjem pokušaju da ostaneš relevantan. Ali, budimo realni, tvoj nasljednik će sigurno pronaći način da tvoj “oproštajni udarac” pretvori u još jedan tweet. A mi ćemo se samo nadati da će netko jednog dana napisati knjigu o ovom ludilu i nazvati je: “Bidenov amandman: Kako ne napraviti ništa, ali pritom izgledati kao da si nešto napravio.”