Bijela kuća Egipat i Pakistan gurnula u savez s Rusijom i Kinom

Washington je 23. kolovoza priopćio kako će za stotine milijuna dolara smanjiti pomoć Kairu, koristeći kao izgovor ”stanja ljudskih prava u Egiptu”, iako je jasno da je ovim činom želio ”kazniti” Egipat zbog jačanja ne samo ekonomske, nego i diplomatske i vojne suradnje s Rusijom i Kinom.

Odgovor iz Kaira se nije trebao dugo čekati. 28. kolovoza je potvrđeno da se u rujnu provesti zajedničke rusko-egipatske taktičke vježbe ”Obrana prijateljstva 2017′‘, što su potvrdili i iz Ministarstva obrane Rusije.

”Taktičke vježbe će uključivati zrakoplovne i padobranske postrojbe Rusije i Egipta”, navodi se u priopćenju. Agencije su kasnije objavile da će se posebna pozornost usmjeriti na obuku egipatskih vojnika za akcije s ruskim helikopterima Ka-52, koje je egipatska vojska kupila kako bi ih koristila na nosačima helikoptera ”Mistral”. Ove je brodove Francuska napravila za Rusiju, ali je pod pritiskom Washingtona obustavila isporuku i na kraju ih prodala Egiptu.

Tijekom zajedničkih vježbi, kako je navedeno, ruski i egipatski padobranci će provoditi manevre slijetanja i borbenu obuku ”zauzimanja i držanja planinskog prijevoja u Kubanu”. Vježbe će se održati u jednom od okruga Krasnodara, planinskom području sa suhom suptropskom klimom.

Dakle, uskraćivanje ”američke pomoći” Kairu potvrđuje ne toliko ”kršenje ljudskih prava”, koliko ljutnju američkog vrha na Egipat, koji je svrgavanjem islamističkog predsjednika Muhameda Mursija narušio plan ”Velikog Bliskog istoka”, zamišljen i pokrenut od strane neokonzervativaca, liberala i salonske ljevice i na čelu s Obamom, kojega je slijedio ”progresivni” Zapad, uključujući gotovo sve zemlje Europske unije.

U stvari, kada je 2013. godine egipatska vojska svrgnula islamističko-atlantistički režim Muhamed Mursija, planovi za izravni napad na zemlje ”Osovine otpora”, Libanona, Sirije, Iraka i Irana, doslovno su uništeni.

Za Egipat, zemlju s populacijom od 90 milijuna stanovnika, bilo je predviđeno da bude neiscrpan izvor topovskog mesa u imperijalističkim i neokolonijalnim planovima NATO pakta i zaljevskih režima.

Takozvana ”Arapska proljeća” i novi dizajn ”Velikog Bliskog istoka” su bili dio šireg agresivnog plana za Euroaziju. Međutim, prvo se od zemalja sjevera Afrike i Bliskog istoka trebala stvoriti regionalna platforma islamističkih režima, na kojoj će se uvježbavati i naoružavati razne reakcionarne islamističke snage, koje su, prema planovima atlantista, trebale uspostaviti apsolutnu dominaciju nad bliskoistočnim društvima, a kasnije nad muslimanskim narodima središnje Azije i Kavkaza.

Nisu slučajno mediji, akademici, nevladine udruge, obavještajne službe, ali i cirkus u Hollywoodu na Zapadu godinama pripremali teren za ideološko i kulturološko prihvaćanje uspona na vlast  opskurnih režima Muslimanskog bratstva i njegovih terorističkih ogranaka.

Međutim, bivši general, danas predsjednik Egipta, Abdel Fattah Al-Sisi, vojska i egipatska nacionalistička buržoazija, svi prezreni od strane anglosaksonskog akademskog trockizma, shvatili su zločinačke planove i poražavajući scenarij zapadnih imperijalističkih sila i njihovih islamističkih pomagača. Vojska i egipatski nacionalisti su odigrali pozitivnu povijesnu ulogu, jer su bili svjesni konačnog cilja uništenja arapskih društava, regije i stalnog rata s euroazijskim silama.

U Kairu je odlučeno da se Bliski istok mora izvući iz situacije neposredne ekonomske i političke katastrofe i beskrajnog rata ”svih protiv svih”.

Umjesto da se ”progresivne” snage Zapada zahvale vladi Al-Sisija na provedenom ”državnom udaru”, da pozdrave sljedbenike Nasserovog patriotizma i arapskog nacionalizma jer su spriječili geopolitičku katastrofu i uspon fundamentalističkog islama, tupa zapadna salonska ljevica je osudila ovaj događaj i stala uz Baracka Obamu koji je tvrdio ”kako je svrgnuta legitimna i demokratski izabrana vlada Muhameda Mursija”. No, uz sve kritike general, danas predsjednik zemlje, Abdel Fattah Al-Sisi nije popustio i danas SAD pokušavaju vršiti pritisak uskraćivanjem ”financijske pomoći” Kairu. No, problem je riješen tako da se Kairo okreće drugim svjetskim silama, a prva na redu je Rusija.

Danas se srdžba zapadne propagande obrušava na Kairo, ”jer jača veze s Rusijom i Kinom”. U ovom se ratu koriste svi alati. Provokativna špijunaža, dezinformacija i propaganda od strane  medijskih, do islamističkog terorizma koji je na Sinaju podržavan od zapadnog obavještajnog kompleksa, koji uključuje i tajne službe i njihove javne ispostave, takozvane nevladine organizacije.

Posljednja faza zapadne ogorčenosti zbog ponašanja Kaira se vidi u rezanju 96 milijuna dolara pomoći i odgađanje slanja još 195 milijuna dolara vojsci Egipta od strane Washingtona.

Američki State Department je izjavio da je odluku donio zbog “nedostatka napretka u ljudskim pravima i usvajanja novog zakona kojim se uređuje rad nevladinih organizacija, koji ograničava njihove aktivnosti, a kojeg je predsjednik Al-Sisi ratificirao u svibnju”.

Kako nije u stanju utjecati na Kairo,  bijes ”demokratskog” imperijalizma Washington je posegnuo za jednim instrumentom kojeg poznaje, a to su sankcije. No, Egipat će nastaviti funkcionirati i bez ovih sredstava, jer ionako ne ovisi o američkoj pomoći.

Strategija ostvajanja naroda i država

U današnjem globaliziranom svijetu ovakve vrste kazni i sankcija više ne funkcioniraju. Washington kao da ne razumije da nismo u vremenima kada se na ovaj način uspostavljala kontrola nad suverenim zemljama, kao za vrijeme Gorbačova. Gorbačov je povijesna osoba i simbol samouništenja i izdaje, za mnoge ravan Vidkunu Quislingu. Što god netko govorio, Gorbačov je danas samo ideološki leš. Ubojica i izdajnik koji više nije od koristi svojim gospodarima. Ali zato što je priznat na Zapadu, taj se modus operandi u više navrata ponavljao s manje ili više uspjeha. Danas je razlika što većina lidera prepoznaje ciljeve ove strategije. Oni su samouništenje i osvajanje naroda i država. Mnogima je bilo dovoljno sovjetsko iskustvo da to razumiju.

Stoga je Zapad morao posegnuti za brutalnijim metodama, kao što je sektaški terorizam, koji je tako uspješno oproban u Afganistanu.

U stvari, povezujući navedeno s primjerom Egipta, danas imamo i dokaze tko su stvarni stratezi najbrutalnijeg sektaškog nasilja i terorizma u Siriji i Iraku. Nakon što je u Egiptu svrgnut islamistički režim Muhameda Mursija, nekoliko mjeseci kasnije se u Mosulu i Iraku pojavila ”Islamska država”, tada još pod imenom ”Islamski emirat”. Jasno je da je to bio rezervni plan, ako se Egipat ne uspije pretvoriti u ”kasarnu globalnog islamističkog terorizma” službi NATO pakta i Izraela.

Saudijska podrška za narodnom prevratu kojeg je vodio general Al-Sisi se dogodila zbog opravdanog straha Rijada da će i sam jednom završiti na meti američkog imperijalizma. Jednom eliminirani Egipat, Sirija i Iran, bi li Rusija i Kina u toj situaciji mogli spriječiti London i Washington da skoče za vrat Saudijcima? Između ovih zemalja ionako nema iskrenog prijateljstva i svi odnosi se temelje na interesu i zbog ogromnih rezervi nafte na Arapskom poluotoku. Rijad nikada nije bio siguran da SAD i EU, ”kada za to dođe vrijeme”, neće podržati i Arapsko proljeće i u Saudijskoj Arabiji, a za pokrenuti taj scenarij protiv saudijskog režima bi trebalo puno manje truda nego u Tunisu, Egiptu ili Libiji. Stoga su saudijski kralj i prinčevi odlučili da je bolje završiti priču s ”demokratizacijom arapskih naroda” i podržali su svrgavanje Mursija i Muslimanskog bratstva u Kairu.

Ministarstvo vanjskih poslova Egipta je na ”kaznu” Washingtona reagiralo izjavom: ”Egipat smatra ovaj korak za pogrešnu procjenu prirode strateških odnosa koji vežu dvije zemlje već desetljećima i može imati negativne posljedice”.

Kairo se 28. kolovoza, istog dana kada su najavljene vježbe s Rusijom, izjasnio i kako sirijsku krizu treba riješiti putem pregovora i kako podržava mirovni proces u Ženevi. Egipatski ministar vanjskih poslova Samah Shuqry je rekao ”kako Egipat smatra da je nemoguće stabilnost u regiji vratiti vojnim putem, kako treba pregovarati i očuvati integritet sirijske države i institucija”, te dodao ”kako isto vrijedi i za Libiju”.

Isti pristup kao za Egipat je Washington usvojio i za Pakistan. Na kraju je i Pakistan odlučio preispitati odnose sa Sjedinjenim Državama, posebno nakon najave predsjednika Trumpa da će ukinuti vojnu pomoć Pakistanu, jer je ”Washington umoran od Islamabada”.

Trump je optužio Pakistan

Pentagon je već obustavio svu potporu Islamabadu kojom su se financirale pakistanske protuterorističke operacije, a ministar obrane Mattis je izjavio ”kako nema dokaza da se Pakistan dovoljno bori protiv terorizma”. Na kraju je Trump optužio Pakistan da štiti ”agente kaosa” i da pruža utočišta talibanima i islamističkih skupinama, čime je produžio rat u Afganistanu.

“Pakistan je dao utočište istim organizacijama koje svaki pokušavaju ubijati naše ljude. Progutao je milijarde i milijarde dolara, a utočište je teroristima protiv kojih se borimo. No, to se mora promijeniti, i to odmah. Ne može biti partnerstva sa zemljom koja je dom za teroriste koji napadaju SAD i naše dužnosnike”, rekao je Trump.

Pakistanska vlada je odgovorila kako Sjedinjene Države uopće ne žele eliminirati utočišta terorizma u Afganistanu. Trump tvrdnjom kako talibane podržavaju pakistanske obavještajne službe i da je Pakistan državni sponzor terorizma želi opravdati nesposobnost američke vojske da porazi talibana i okonča sukob u Afganistanu, poručili su iz Islamabada.

Pakistan je, prije odluke Washingtona, pripremio usvajanje zabrane posjete američkih diplomatskih kadrova bez prethodnog odobrenja vlade u Islamabadu. Odgođen je i posjet pomoćnika državnog tajnika Tillersona, ”jer Islamabad prvo mora ocijeniti politiku Sjedinjenih Država”.

Rex Tillerson je zaprijetio Pakistancima ”kako SAD ima poluge u smislu pomoći i statusa zemlje kao američkog ne-NATO partnera, a sve to se može dovesti u pitanje”.

Iako je Pakistan službeno primao američku pomoć i vojnu tehnologiju, ove godine su Sjedinjene Države uskratile 350 milijuna dolara vojne pomoći zemlji, pod izgovorom ”da Pakistan ne čini dovoljno u borbi protiv terorizma”.

Tillerson je naveo kako je “predsjednik Trump bio jasan kada je rekao da će napasti teroriste, ma gdje se nalazili”

”Mi imamo ljude koji promatraju tko skriva teroriste i upozoravamo da ćemo se suočiti s onima koji im daju utočište i molimo ih da to prekinu činiti”, rekao je  Tillerson.

Kao odgovor, 28. kolovoza je ministar vanjskih poslova Pakistana, Khawaja Muhammed Asif, nakon što je najavio ukidanje planirane posjete SAD-u, otputovao u Kinu.

U stvari, SAD su posebno uznemirene zbog zbližavanja Pakistana s Kinom i Rusijom po pitanju stabilizacije Afganistana. Pakistan je od Rusije u posljednjih nekoliko mjeseci tražio da bude glavna sila za eventualnu stabilizaciju i pacifikaciju Afganistana. Sjedinjene Države su zabrinute, jer su, nekada povijesno napeti, odnosi između Pakistana i Rusije sve bolji. Pakistanci su sada odlučili da je Rusija, a ne SAD, međunarodni akter koji može dovesti sukobljene strane u Afganistanu za pregovarački stol i za početak stvoriti vladu nacionalnog jedinstva, jer je to jedini način da se okonča rat u Afganistanu.

Pentagon ne želi završiti ovaj rat i zadovoljan je zastojem, a nedavno je odlučio poslati dodatne postrojbe u tu zemlju, jer je Afganistan neiscrpan izvor profita za SAD. Washington ne želi da se Rusija ”upliće u Afganistanu”.

Na kraju, ne zaboravimo da se Pakistan upravo pridružio Šangajskoj organizaciji za suradnju, koju vode Kina i Rusija, što je bio težak udarac za američke interese u Aziji.

Dakle, 28. kolovoza je datum važan na jednoj strani za Egipat, a na drugoj za Pakistan, koji istog dana ”odgovaraju” Washingtonu, prvi jačanjem vojne suradnje s Rusijom, a drugi jačanjem veza s Kinom i pozivom Moskvi da riješi afganistansku krizu, obzirom da SAD u 16 godina nisu uspjele učiniti ništa. Jasnije poruke Kaira i Islamabada ”američkim prijateljima” od ovih nije moglo biti.