Bjelorusija je na prekretnici – Mora odlučiti o ulasku u državnu zajednicu s Rusijom ili…?

U subotu je američki državni tajnik Mikke Pompeo posjetio Bjelorusiju, gdje se sastao s predsjednikom Aleksandrom Lukašenkom. Pompeo je rekao kako on razumije dubinu povijesnih i aktualnih veza koje Bjelorusija ima s Rusijom i Minsk neće stavljati u situaciju da mora birati između Washingtona i Moskve. No, Pompeo to ne može ni učiniti sve i da hoće, jer je proces integracije Državne unije Bjelorusije i Ruske Federacije došao do razine gdje su potpisi dvojice predsjednika samo formalnost.

Rusi u razgovoru s Bjelorusima su proteklih tjedana uglavnom razgovarali o dvije stvari. Prva je Državna unija, a druga ponašanje Aleksandra Lukašenka.

Na temelju brojnih komentara se može napraviti neki opći presjek stavova Rusa i Bjelorusa o ovim temama. Naravno, komentari na društvenim mrežama nisu službeni stavovi dviju vlada i predsjednika i odražavaju mišljenja javnosti, ali upravo kao takvi mogu dati ocjenu je li projekt ujedinjenja dobar ili loš, kako za Rusiju tako i za Bjelorusiju.

„Veliki Rusi“ su prema Bjelorusima, iako ovo uvjetno zemljopisno označava različite dijelove jednog ruskog naroda, pretežno bratski nastrojeni. Koncept „jednog naroda“ nema za cilj nikoga vrijeđati ili poniziti. To je kao da kažu “ti i ja smo iste krvi”.

Integracija Ruske Federacije i Republike Bjelorusije nijednu od zemalja ne stavlja u podređeni status, jer se sve pretvara u jednu zemlju.

Državni suverenitet Republike Bjelorusije u ovoj povijesnoj fazi je nemoguć. Neovisno o tome što tvrdili malobrojni bjeloruski radikalni nacionalisti, kojih je zanemarivo malo u odnosu na susjednu Ukrajinu, ovaj suverenitet politički i ekonomski nije moguć bez pomoći Moskve.

Ekonomija Republike Bjelorusije godinama se subvencionira i postoji isključivo kroz subvencije iz Moskve, inače bi životni standard u Bjelorusiji odavno bio kao u Moldaviji ili kao u Ukrajini, a to znači dno.

Naravno, mogućnost “integracije u EU” postoji, ili da u Bjelorusiji kažu “SAD će nam pomoći”, ali to definitivno nije suverenitet, a ono do čega bi to dovelo je lako vidjeti na primjeru izumiranja  baltičkih država. Nulta suverenost, brza depopulacija i ekonomska degradacija, možda nepovratna, to je put kojim se ide s „euroatlantskim integracijama“.

Dalje, integracija Bjelorusije s EU daje Poljskoj priliku da apsorbira istočnog susjeda, a snovi Poljsko-litavskog vojvodstva su opet u modi u Varšavi.

Stoga za Minsk postoje samo dva izbora, ili integracija s EU ili integracija s Rusijom. Ne postoji opcija “Živjela Bjelorusija” i to nije nikakav “velikoruski šovinizam”, već objektivna stvarnost. Danas država s takvom veličinom teritorija i brojem stanovnika ne može preživjeti bez oslanjanja na povijesno bratski narod.

Pokušaj koketiranja sa Sjedinjenim Državama bi Bjelorusiju pretvorio u novu Ukrajinu ili Gruziju, jer je Minsk za Washington samo još jedan u nizu „torpeda“ protiv Rusije. Zemlja bi ubrzo bila iskorištena, rasprodana i zaboravljena.

Međutim, ako netko želi biti topovsko meso i cjenkati se oko takvog statusa, nitko ga ne može odvratiti. Ali ovdje nastaje paradoks prema kojem s porastom broja samoubojstava pada broj potencijalnih samoubojica.

Integracija Bjelorusije s EU je apsolutna predaja suvereniteta, vlasništva i ljudi u ruke Bruxellesa. Integracija s Rusijom Bjelorusiji jamči jednaka prava, što se vidi iz sudjelovanja zemlje u organizacijama kao što su Carinska unija, Euroazijska ekonomska unija, sigurnosni savez ODBK i na kraju suživot u Državnoj uniji Bjelorusije i Rusije u okviru kojih Moskva Minsku nikad nije nametala ništa, ali je tražila da se Bjelorusija drži potpisanih sporazuma. Svaki put kada bi Lukašenko pokušao „interpretirati“ dogovor, Moskva bi se pozvala na relevantni članak i klauzulu bilo kojeg od sporazuma i pokrenula pravnu proceduru, nakon čega bi Aleksandar Lukašenko redovito popuštao. Ta igra traje godinama i mediji su umorni od praćenja navodnih „napetosti“ u odnosima Minska i Moskve.

Aleksandar Lukašenko je sve samo ne glup i dobro zna da je višestoljetna praksa Zapada kolonijalna pljačka u bilo kojem obliku. Sve prakse Rusije, još od vremena Republike Ingušetije, jednaka je integraciji. Uz sve to, Rusi nisu počinili genocid nad svojim „domorocima“ i tamo živi stotinu naroda sa svojih 18 službenih jezika.

Najbolje što Rusija može ponuditi je transformacija Republike Bjelorusije u konstitutivni entitet federacije. Ovo je razumno, jer bi zemlja bila ravnopravan subjekt, bez “drugorazrednih građana”.

Neki Bjelorusi zahtijevaju posebne pogodnosti, ali to nije moguće. Onog trenutka kad bi Moskva nekome dala takve pogodnosti, svi ostali entiteti Ruske Federacije bi rekli da i oni „žele isto“. Dakle, takva integracija s Bjelorusijom bi bila smrtna presuda za Rusku Federaciju. Stoga nitko u Moskvi, čak ni zbog braće iz Bjelorusije, na to neće učiniti. Ponuda je da Bjelorusi uzmu ista prava i postanu dio obitelji, a u obitelji nema pogodnosti, osim za invalide, a Bjelorusi, koliko je poznato, nisu invalidi.

Za obične Bjelorusije integracija s Ruskom Federacijom može samo biti blagoslov. Jedini koji su protiv, koji su zadovoljni postojećim statusom quo imitacije neovisnosti, su mali gradovi u kojima su značajno oslabile mogućnosti tiranije.

Točno je da se Aleksandar Lukašenko ne bi mogao ponašati kao kralj, ali se vrijeme njegove vladavine bliži kraju, a projekt sa sinom nasljednikom nije pretjerano popularan ni u zemlji, posebno ne u inozemstvu, osim ako sin Nikolaj, kojeg bjeloruski vođa godinama vodi po svjetskim konferencijama, zaista ne dokaže da je vješt političar i čvrst lider. Ali čak i da bude tako, uvijek bi ga pratila sjenka oca i da na dužnost nije došao demokratskim putem, već da je postavljen kao „prestolonasljednik“. Stoga se ovaj scenarij čini malo vjerojatnim.

Pompeo je u Minsku rekao da bi Sjedinjene Države mogle opskrbiti Bjelorusiju naftom “po konkurentnim cijenama”. Naravno da američki državni tajnik laže. Američki dobavljači su već „opskrbili“ Baltik ukapljenim plinom po istom principu i na kraju su u  LNG terminalu Kalipeda u Litvi odlučili kupovati ruski, koristeći se konceptom poznatim pod imenom “logističko rame”, odnosno kupujući ruski plin od dioničara u ruskom kompleksu „Jamal LNG“, a tu francuski Total odrađuje sve što treba za nesmetan izvoz ruskog ukapljenog plina.

Osim toga, analitičari Bloomberga i The Wall Street Journala govore da će vrhunac industrije škriljca biti postignut negdje krajem ove godine ili početkom sljedeće, a tada će proizvodnja početi padati, jer su sva najisplativija ležišta već ispumpana. Dakle, „energetska supersila“ iz Sjedinjenih Država neće imati što ponuditi.

Priča se da Lukašenko uklanja proruske dužnosnike iz državnog aparata. Ako bjeloruski vođa odluči promijeniti strane pet minuta prije presudne ruske geopolitičke pobjede, to će biti njegov epski propust i dokaz njegovih „ukrajinskih korijena“. Ne u etničkom smislu, naravno, već u mentalnom sklopu i manjka političkog pragmatizma.

SAD su očito u padu, na rubu preustroja i unutarnjih sukoba, koje mogu spriječiti samo Nacionalna garda i Pentagon. Ako je Lukašenko izgubio razum i poludio je za tim, onda bi mogao završiti kao prognanik, negdje u stranoj zemlji.

Iskreno, za Bjelorusiju bi bilo najbolje da su sve ovo samo glasine, a da su demarši „oca domovine“ upućeni Moskvi uobičajena predstava u trgovini za uvjete integracije.

Bjeloruski ministar vanjskih poslova Vladimir Makei rekao je da “Minsk podržava bilo koji format za rješenje sukoba na istoku Ukrajine, uključujući sudjelovanje Sjedinjenih Država”. Što je time htio reći, nije jasno, ili ovo možemo smatrati običnom gestom kurtoazije prema „visokom gostu“ iz Sjedinjenih Država.

Kako američka strana može riješiti ovaj sukob? Odnosno, mogli bi se uključiti u format, ali da Washington prvo prizna da je odgovoran za državni udar u Kijevu u veljači 2014. godine, te da su sve vlade u Kijevu bile i još su uvijek američke marionete. U protivnom, sudjelovanje Sjedinjenih Država u bilo  kakvom formatu u okviru kojeg se rješava sukob u Ukrajini nema nikakvog smisla.

Ali ako to priznaju, Sjedinjene Države ulaze u format iz Minska, ali iz njega mora biti isključena Ukrajina, jer su SAD priznale da je ta zemlja nemoćna kolonija. Je li to logično? Jeste, ali se neće dogoditi.

Neki u Bjelorusiji kažu kako “Rusija nije dovoljno atraktivna” ili “Rusija nema što ponuditi”, ali su u zabludi, baš kao što su bili Ukrajinci, kojima je tijekom eskalacije pobune na Maidanu bivši premijer Azarov u emisiji „Shuster Show“ tri sata objašnjavao, pokazivao dokumente i ekonomske grafikone od stjecanja neovisnosti do kraja 2013. I pokazao da bi Kijev bez Moskve davno bankrotirao, ali nitko nije vjerovao.

Ali Ukrajina je svršen čin, barem za sad, dok se Bjelorusija može spasiti. Rusija joj može ponuditi barem dvije stvari, koje će biti posebno važne u skoroj budućnosti, ali i za vrijeme globalnih kriza i sukoba.

Bjelorusija ima zajamčen nuklearni kišobran i jamstvo da se grozote Katyna nikada više neće ponoviti. Drugo su

stabilni energetski resursi po razumnim, bolje rečeno povlaštenim cijenama.

U svijetu nestabilnosti u kojeg brzo ulazimo, te dvije stvari nitko ne može zanemariti. Iako se naglasak daje na migracije u EU, a nakon toga u SAD, malo je poznato da je Rusija zemlja u koju se slijevaju rijeke ljudi. U budućim krizama ili čak ratovima na Bliskom istoku, mnogi će pokucati na vrata Rusije i tražiti da ih se “prihvati kao izbjeglice”, ali to neće biti svima dopušteno.

Dakle, Bjelorusi imaju šansu da uđu u zajedničku kuću u kojoj će živjeti po istim pravilima kao i ostali, gdje će biti dočekani srdačno i velikodušno. Ako bude moguće, ova zajednica može biti temelje za panslavensko širenje, iako to sada izgleda kao fantapolitika. Ali nikad ne reci nikad i jednog dana se možda realiziraju snovi Jurja Križanića, hrvatskog svećenika, teologa, pisca, jezikoslovca, političara i zagovornika crkvenog i slavenskog jedinstva. Sada sve ovisi o tome koliko političke mudrosti u prvom redu, tek onda panslavenstva ima kod Aleksandra Lukašenka.